DVORAC BREZOVICA I ODNOS CRKVE SPRAM HRVATSKOG DRUŠTVA

DIJALOG KULTURNE BAŠTINE I LJUDSKIH PRAVA U DVORCU BREZOVICA

Saznajemo da je predsjedniku HBK mons. Marinu Srakiću dodijeljena, na Međunarodni dan ljudskih prava, nagrada HHO za unaprjeđenje međureligijskog dijaloga i vjersku toleranciju.
Dodijeljena je nobelova nagrada za mir Barracku Obami. Nije dodijeljena za ono što je napravio, nego za ono što se od njega očekuje da napravi – toliko očekivani mir u dijelu svijeta u koji se šalju nove vojne snage.
Vidimo da se nagrade po novom dijele za buduće čine. Bez obzira koliko su realni i da li će se zbiti.
Nije li poštivanje zakonitosti prošlog i sadašnjeg vremena uvjet da se primi nagrada? Marin Srakić ne poštuje zakon kada je riječ o baštinjenju kulturnog nasljeđa Republike Hrvatske u slučaju devastiranog dvorca Brezovica u vlasništvu zagrebačke Nadbiskupije.
Nepoštivanje dijaloga između onih koji drže do osnovnih načela pravne države i poštivanja njezinih zakona i Nadbiskupije zagrebačke (kao „moralnog i etičkog stupa“ provođenja zakona) je nonsens sam po sebi. Primanjem nagrade gospodin Srakić vjerojatno tek preuzima impuls poštivanja zakonitosti u slučaju dvorca Brezovica. Prije primanja nagrade obveze su bile zamagljene drugim aktivnostima – briga kardinala, nadbiskupa i biskupa oko izbora novog hrvatskog Baracka Obame koji treba biti „kršten“, „katolik“ ili „kršćanin“ – u zavisnosti od razumijevanja samih pojmova. Sredstva za uređenje Brezovice namirit će se iz proračunskih sredstava RH po ustoličenju novog predsjednika RH.
Pravedna je to i pravna priča nadbiskupije – primanje nekretnina u vlasništvo, a uređenje državnim sredstvima (ako novi predsjednik bude „kršten“). Ako budući predsjednik ne bude po volji biskupima i stanju ljudskih prava u Hrvatskoj tada će se upotrijebiti američki način uspostave prava crkve na situaciju u Brezovici – zagovornici zakonitosti bit će prikazani kao oruđe rata protiv crkve i čimbenici obmane javnosti. U tom slučaju vlasnik nekretnine neće biti zainteresiran za dijalog s Ministarstvom kulture u obnovi dvorca. Baština svetog Petra (Sveta Stolica) trebat će sklopiti novi Međunarodni ugovor o sudjelovanju proračunskih sredstava RH u obnovi.

Objavljujemo tekst Nadbiskupskog duhovnog stola od 30.listopada 2009. godine kao osvrt u Glasu Koncila na emisiju Radija Sljeme o dvorcu u Brezovici:
Zašto se šutjelo dok je trajala devastacija
Gospodin Ivan Obsieger, akademski slikar, uputio je Glasu Koncila pismo u kojem upozorava na činjenice:

Ivan Obsieger ak. slik.
Prve gardijske brigade «Tigrovi» 14
Zagreb Zagreb, 19. studenog 2009.

GLAS KONCILA
Kaptol 8, Zagreb
pp 216

„Javljam Vam se povodom članka «Zašto se šutjelo dok je trajala devastacija», objavljenog u Vašem glasilu 8. studenog 2009., a povodom emisije na Radio Sljemenu «Zagrebački razgovori» emitirane uživo 27. listopada 2009. Kao prvo, naslov je neutemeljen, neistinit i apsurdan, jer bi se moglo zaključiti da se je devastacija nekada događala, a sada je sve u redu. Svima je jasno da se je prva temeljita devastacija desila 1946. kada je Dvorac bio otet Zagrebačkoj nadbiskupiji i zaljubljeniku u sve što je istinski hrvatsko, blaženom Alojziju Stepincu, osnivaču reda Karmelićanki u Brezovici, 1939. i predan u «vlasništvo narodu». Tada je razvučen ili uništen sav inventar, namještaj, bogata biblioteka, umjetnički predmeti, slike i ostale memorijabilije. Velikim djelom je posjećen stoljetni park. Freske su prebojane. U Dvorcu je jedno vrijeme bila čak konjušnica, pa poljoprivredna zadruga, skladište, tzv. nastava predvojničke obuke, a onda su došli ugostitelji. No evidentno je, na žalost, da se je najveća devastacija i uništavanje dogodilo u zadnje dvije i pol godine. Dvorac Brezovica je teško fizički ugrožen. Devastacija i neprimjereno korištenje događalo se godinama prije, ali ne do opasnosti uništenja. Ugostitelji koji su ga godinama koristili održavali su ga kako tako i obnavljali na način na koji su znali i htjeli, a što zasigurno nije bilo primjereno, a može se u nekim dijelovima smatrati i devastacijom, bez sumnje. I u to vrijeme se nije šutjelo! Pisalo se po novinama, slali su se prosvjedi, tražilo se adekvatno korištenje i zaštita. Navest ću Vam samo neke primjere. (Ukoliko želite uvid u te tiskovine, vrlo rado ću Vam to omogućiti.)
Rada Vnuk: «U opisu radnog mjesta – trulost?» 8. 12 1979. Vjesnik;
Ivan Obsieger: «Umjetnički atelijer ili pedeset kreveta» 1. 11. 1979. Oko;
Vesna Kusin: «Pun želudac i gladne oči» 10. 11. 1979. Vjesnik;
Veselko Tenžera: «Pospani i deložirani?» 6. 11. 1979. Vjesnik;
Ranko Marković: «Neumjesna osveta» 15. 12 1979. Vjesnik;
M. Drkulec: «Zadnja riječ Kaptola» 23. 10. 1990. Vjesnik, itd. itd.

Evo i nekoliko dopisa, molbi i prosvjeda za očuvanje i primjereno korištenje Dvorca Brezovica:
Saboru Socijalističke Republike Hrvatske, 11. 6. 1990.: «Smatramo da je kompleks Dvorca Brezovica od izuzetnog povijesnog i kulturnog značaja za Zagreb i Hrvatsku i da su neslućene mogućnosti njegovog pravog i dostojnog korištenja. Mnoge su greške učinjene, a nove bi se moralo spriječiti.» (Potpis Ivan Obsieger u ime sedam akademskih slikara);
Skupštini Općine Novi Zagreb, 11.6. 1990.: «Uvjereni smo da na svaki način treba sačuvati kulturno povijesni i civilizacijski identitet Dvorca Brezovica. (…) U zadnje se vrijeme uvelike govori o osnivanju privatne klinike u Dvorcu, o izgradnji nogometnog igrališta i sl.»;
Skupštini Grada Zagreba, Izvršno vijeće, 11.6.1990.: «Radi toga predlažemo da se odmah privremeno suspendiraju svi planovi, dogovori i odluke dok se ne sagleda problem u svim aspektima, da se oformi ekipa eminentnih stručnjaka koji će snimiti trenutno stanje i predložiti moguće planove i programe oživljavanja i korištenja Dvorca. (Potpis I. O.);
Skupštini Općine Novi Zagreb, Komitetu za društvene djelatnosti Novi Zagreb, Javnom pravobranilaštvu Novi Zagreb, Gradski komitet za prosvjetu, kulturu i znanost, Zagreb, 19. 6. 1990.: «Dvorac i park je zločinački devastiran poslije rata, a taj proces se nastavlja sve do danas. Odluka NO Remetinec iz 1962.samo je karika u tom kontinuitetu. Ona je u to vrijeme imala i nemoralnu političku metu…» (Potpis I. O.) (Opaska: tom se je apsurdnom Odlukom Dvorac, park i sve zgrade dalo u posjed Ugostiteljskom poduzeću «Okić» i slijedno «Grič», «Lovački rog», «Lotršćak» i konačno «Splendid»-u. Osnovna namjera je bila da se istjera Samostan Karmelićanki!!!?)

Nakon tih dopisa i intervencija na teren je izašao
Republički zavod za zaštitu spomenika kulture Zagreb i podnio Izvještaj 612-08/90-01/101, 380-19-03-90-4/GG/SD/DL/BS od 9. 7. 1990. Gradu Zagrebu, Gradskom komitetu za prosvjetu kulturu i znanost, Zagreb u kojem između ostalog stoji: «…zidne slike u Dvorcu Brezovica imaju značajnu umjetničku vrijednost i predstavljaju rijetki primjer zidnog slikarstva baroknih dvoraca u Hrvatskoj.» Ili: «…izričito je bilo dogovoreno i utvrđeno da se centralna dvorana ne koristi za potrebe ugostiteljstva, (…) što međutim nije poštivano.» Ili: «…Dvorac je 1955. rješenjem Konzervatorskog zavoda u Zgrebu broj 1227-1955. proglašen spomenikom kulture (…) pod registarskim brojem 10.» Ili: «…Freske su u prilično lošem stanju (…)..oličene (u visini parapet – opaska I. O.) uljanim nalićem – opet potpuno u suprotnosti sa principima zaštite i očuvanja kulturne baštine.» Ili: «… Budući da se radi o veoma značajnom spomeniku kulture, najviše spomeničke kategorije – nemar koji pokazuje sadašnji korisnik i u održanju Dvorca i okoline (…) – posve je nedopustiv.» (Potpis: prof. Damjan Lapajne)

Evo, to je manji dio moje aktivnosti i aktivnosti drugih za očuvanje Dvorca Brezovica na osnovu «građanske dužnosti», a ne «po nečijoj narudžbi» kako Vi insinuirate. (Nonsens! Nisu mi mogli naručiti oni koji su mi 1945. ubili oca kada sam imao samo šest godina!) Jedina «narudžba» je dolazila iz mojeg srca, ljubavi prema ljepoti i mojoj hrvatskoj umjetničkoj i kulturnoj baštini. Gotovo je nevjerojatno da isto tako insinuirate da je motiv neprijateljstvo prema Katoličkoj Crkvi. Ako sam ikoga prozivao to nije Crkva, nego, kako se to danas kaže, crkvene dužnosnike na Kaptolu ili, ako hoćete malo grublje i direktnije, crkvenu birokraciju bez obzira na rang. Ovo što se je dešavalo s Dvorcem Brezovica u zadnje dvije i pol godine, od kada je imanje vraćeno Nadbiskupiji, nedopustivo je i, bit ću direktan i neugodan, kriminalno je djelo. Radi toga sam podnio «po građanskoj dužnosti» prijavu DORH-u.
Nezaobilazni A. G. Matoš bi rekao: «Tu, pod starim, časnim ovim krovom, naučio sam i ja najveću ljudsku dužnost našu: da razumijemo našu zemlju i naš narod, da iznad svega na svijetu ljubimo Domovinu i da svaku uvredu njoj nanesenu osjetimo kao mraz na vlastiti obraz, kao vlastitu uvredu.»

Dozvolite da Vas upozorim na još nešto. Radi se o zgradi Osnovne škole i kasnije, 1968. do 1999., «Atelijera Brezovica», a koja se nalazi u neposrednoj blizini Dvorca. Slikari su iz zgrade istjerani 1999. nakon dvadeset godina sudskog sporenja sa «Splendid»-om presudom o ovršnom postupku Županijskog suda u Zagrebu, PS-658/92 od 4. 11. 1994. Prema toj presudi ključ od objekta je trebalo uručiti dužnosniku «Splendid»-a. Tada se je već znalo da je u tijeku postupak povrata imovine Nadbiskupiji zagrebačkoj, pa je ključ predan njihovom dužnosniku. Nakon par dana u zgradu su se uselile časne sestre iz Hrv. Leskovca, odnosno pohranile namještaj, rublje, nekoliko kutija Biblija i drugih knjige, neke predmete «Kursilja», razne druge stvari i robu, jer se moralo isprazniti prostorije «Emausa» u Hrv. Leskovcu. U početku je sve bilo u redu, a onda je počelo divljanje koje sve većom žestinom traje do danas. U proteklih deset godina sve je porazbijano, razbacano. Stvari se iznose iz zgrade, namještaj, jogi madraci i drugo; Biblije i svete slike se koriste za potpalu vatre i razbacuju se po travi. Sve je izgrafitirano obscenim i inim grafitima. Jednostavno, strava i užas! Sve to ću staviti na Internet, neka se zna i kao upozorenje. Napominjem i ovaj put, ne zbog netrpeljivosti prema Crkvi, već radi netrpeljivosti spram divljaštvu, pa ako hoćete i u svrhu zaštite Crkve.

I još samo na kraju. Dvorac je ograđen i recimo zaštićen. Da li adekvatno i učinkovito, o tom potom, vidjet će se. Kapelica uz Dvorac nije zaštićena. Nedavno je bila provaljena i u par navrata opljačkana. U njoj su dvije nadgrobne ploče obitelji bana Gyulaya, koji je u Brezovici stolovao od 1807. do prodaje imanja veletrgovcu Aušu, a od njega imanje kupuje nadbiskup Bauer 1912. Kapelica je oslikana freskama, a na pročelju se nalazi prekrasan Bauerov nadbiskupski grb s geslom «FIDES VINCIT» i s reljefom «Agnus Dei».

Srdačan pozdrav! Ivan Obsieger

P. S. Ako imate petlje objavite ovaj tekst, ali integralno, bez izmjena. Ako ne, nije važno, i tako ću ga objaviti na Internetu s foto dokumentacijom. „

Kulturološka nit kao poveznica ljudskih prava i pravednosti u ovom slučaju zasjenjena je grubim nepoštivanjem zakona i isključivom težnjom za nekretninama. Biskupija nije trebala preuzimati ovaj vrijedan dvorac ukoliko nije u mogućnosti brinuti se o njemu.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s