KRIK SPASA

KRIK DUŠE

U najnovijem članku gospodina Ivana Miklenića KRIK ZA PROMJENE, Glas Koncila, objavljuju se rezultati Gallupova istraživanja „Balkan Monitor“ koji ukazuju na činjenicu da 84% hrvata iskazuje svoje nezadovoljstvo smjerom kojim ide Hrvatska.

„Čak osamdeset četiri posto hrvatskih građana – ako je riječ o reprezentativnom uzorku istraživanja – zauzima se, očekuje i priželjkuje odlučan zaokret u usmjeravanju hrvatskoga društva i hrvatske države.“

Posebno ističemo riječi gospodina Miklenića „da se bilo koja od tih ili sličnih nepravda mora istjerivati privatnom tužbom…“

       Tako zbori Miklenić.

       A ovako zbori Grbčić:

       Ugovori Sveta Stolica-Republika Hrvatska kazuju da je jedna od pretpostavki zaključenja istih činjenica da je većina stanovništva RH katoličko (recimo upravo tih 84%, a po nekim podacima 87%).

       Slijedom toga, Crkva nije ispunila svoje poslanje jer je svih 84% katolika – nezadovoljno. Da bi ti nezadovoljnici nešto učinili trebaju, po Miklenićevim riječima, bilo koju od učinjenih nepravda istjerivati privatnom tužbom.

       Birokracija, priznajem. U osobnom slučaju birokracija se odnosi upravo na – Katoličku crkvu? Dakle, istjerivanje (ne)pravde privatnom tužbom spram Crkve!!!

       Nadalje, 84% nezadovoljnika plaća porez državi za zadovoljstvo koje će im na duhovnom planu pružiti upravo – dušebrižnici Rimokatoličke crkve.

Po najnovijem prijedlogu proračuna za 2010.godinu Crkva će uprihodovati 285 milijuna kuna. Formalno, matematički, 100% poreznih obveznika (a ne 84% katolika) će platiti ovaj iznos Crkvi putem proračuna RH za dušebrižništvo nad 84% katolika.

Ovo prestavlja prvo pitanje: zašto 16% proračuna (45.6milijuna kuna) otpada i raspoređuje se od poreznih obveznika koji matematički nisu katolici na 84% katolika?

Drugo pitanje: koliko će biti ekskomuniciranih, anatemiziranih, istupnika bez obzira na osnov, umrlih, novorođenih nekrštenih itd. vjernika „katolika“ u Hrvatskoj u 2010.godini (sredstva su namijenjena za iduću godinu)?

Formalno,to može biti bilo koji iznos koji je svakako veći od već spomenutih 45.6 milijuna, jer zasigurno ne postoji centralna statistička evidencija godišnje razine koja se redovito ažurira i dostavlja državi na uvid, kako bi ista mogla u skladu s ugovorima izvršiti potrebite promjene, iako one kao takve i u takvom pravnom obliku nisu nigdje uvrštene u članke ugovora.

Autor članka Miklenić daje odgovore na ova pitanja kroz tvrdnju „… Sva ta područja, a to nije sve što nije dobro u sadašnjem hrvatskom društvu, po stavu čak osamdeset četiri posto hrvatskih građana morala bi doživjeti odlučni zaokret, promjenu…“

Nadalje, zbori Miklenić, „da Hrvatska bude zemlja slobodnih, ravnopravnih i ponosnih ljudi. Hrvatski građani dobro znaju da je sve to zapisano i u sadašnjem Hrvatskom ustavu i u brojnim zakonima, ali isto tako znaju da se te pravne odredbe ne provode u život. Bez posebnih istraživanja dobro je poznato da u sadašnjem hrvatskom društvu postoje povlašteni i marginalizirani građani, povlaštene i potisnute interesne skupine, da su pojedine ideologije povlaštene i nedodirljive a drugi svjetonazori potisnuti i čak ugroženi, da postoje nedodirljivi monopoli nad istinom bilo o prošlosti bilo o sadašnjosti…“

Lijepo rečeno, ali prethodna matematika ne ide u prilog poštivanju Ustavnih odredbi i njihovih provedbi u život. Interesne i povlaštene skupine su upravo svećenici jer njihova je ideologija nedodirljiva i drži monopol nad „istinom“.

Da bi građani kriknuli za promjene trebaju poslušati glas savjetnika. Tko su ti savjetnici? Pogađate?

Miklenić daje odgovor i naputak: „…Predstojeći predsjednički izbori u tom svjetlu dobivaju na osobitoj važnosti jer neposredno biranje predsjednika daje mogućnost da mandat dobije osoba koja je spremna stvarno se suočiti s tim tolikim nezadovoljstvom hrvatskih građana. Svi hrvatski građani, a osobito građani vjernici, morali bi učiniti dodatne napore, prepoznati vjerodostojnog kandidata koji je spreman povesti Hrvatsku u te nužne i hitne promjene te usprkos svemu izići na izbore i dati mu svoj glas.“

To bi značilo da nezadovoljstvo katolika a i ostalih u ovoj državi može riješiti samo predsjednik koji je spreman suočiti se s činjenicom, da će upravo građani vjernici (koje spominje Miklenić) biti na najvećoj muci između ustavnih sloboda i svoje građanske savjesti za svoje bolje sutra i preporuka koje šalju s oltara dušebrižnici koji su plaćeni upravo za tu rabotu. Ako na pijedestal predsjednikovanja zasjedne osoba koja nije izrijekom katolik, moguće je presušivanje proračunskih sredstava jer upravo je predsjednik taj koji ima prava i ovlasti štititi ustavne vrednote. Naravno, ako se uhvati takva posla. Za crkvu je naravno bolje da predsjednik bude katolik i da bude ustrašen od kazne paklene za neposluh kleru.

Ako predsjednik bude katolik, ostajemo na preporuci Miklenića: privatne tužbe za ostvarenje svojih prava. Kako god okrenemo slobode zajamčene Ustavom nema: ili predsjednik katolik pa smo „kršteni“ htjeli mi to ili ne, ili tužbe ako se hoćemo otcijepiti od majčice crkve, bili kršteni ili ne. A ako se krstimo, nikada više nema povratka na stara prava i slobode – jednom kršten – zauvijek kršten. Jednom slobodan, po krštenju zauvijek opterećen davanjima crkvenim dušebrižnicima za izgubljenu slobodu. Osim ako se ponovno uvedu indulgencije. Ali, jao si ga nama. One su ograničena vijeka trajanja. Do novog kršenja, oprostite krštenja. I tako odavde pa do vječnosti. U međuvremenu nas čeka limb i tko zna što još ne. Nije ovaj život lagan bez Crkve i Ustava, a pogotovo „dok su ustavne odredbe pretežno mrtva slova na papiru…“ (Miklenić, Glas Koncila, broj 37 (1838), 13.9.2009.) 

Predsjednik Udruge Protagora Milan Polić na H-alteru vrlo dobro komentira ovakvu stalnoprisutnu situaciju oko ponašanja crkvenih krugova:

http://www.h-alter.org/vijesti/hrvatska/psihijatri-s-kaptola

Psihijatri s Kaptola

 

 13.08.2009. Milan Polić

 Ako je Kaptol htio reći da je „hrvatska šutljiva većina” za prošlih predsjedničkih izbora loše izabrala, onda je to jasan znak da ona za procjenu zdravlja i psihičke stabilnosti predsjedničkih kandidata nije sposobna, pa će je ubuduće trebati savjetovati. A savjeti će, dakako, dolaziti s oltara.

 Preko svog glasnogovornika jedna je srednjovjekovna hijerarhijska ustanova koja voli držati žestoke prodike o demokraciji i demokratskim izborima – iako se sama temelji na poniznosti, poslušnosti i pokornosti – poručila „hrvatskoj šutljivoj većini” da budući hrvatski predsjednik treba biti lik koji će odgovarati njezinu ukusu i od te „hrvatske šutljive većine” očekuje da tom zahtjevu udovolji. Iako se to razumije samo po sebi, „hrvatskoj šutljivoj većini” velika usta s Kaptola (Glas Koncila br. 33-34/2009.) poručuju: „budući hrvatski predsjednik trebao bi biti zdrava i psihički uravnotežena osoba”. Zašto to nisu poručili pri prvom izboru hrvatskog predsjednika?

Osim toga, iako u Crkvi nema demokratskih izbora „pa hrvatska šutljiva većina” o tome nikada nije mogla, ne može i neće moći odlučivati, zar ne bi biskupi i nadbiskupi također trebali biti zdrave i psihički uravnotežene osobe? Kao uostalom i urednik kroz čija usta govore. A što to oni poručuju? Da je „hrvatska šutljiva većina” sklona za predsjednika države izabrati bolesnu i psihički nestabilnu osobu. Jer ako su dosadašnji predsjednici bili zdravi i psihički uravnoteženi, čemu sada upozorenje „hrvatskoj šutljivoj većini” da pazi koga bira. Treba samo postupiti kao što je i prije postupala. No, ako je upozorenje opravdano, onda to znači da je „hrvatska šutljiva većina” namjerno izabrala bar jednog bolesnog i neuravnoteženog predsjednika države. I to namjerno. Upozorenje je, naime, smisleno samo ako je „hrvatska šutljiva većina” sposobna prosuditi zdravlje i psihičku uravnoteženost predsjedničkih kandidata, jer besmisleno je od nekoga tražiti da učini nešto što ne može.

Ako se, dakle, od „hrvatske šutljive većine” to ipak traži, onda to znači da se njezine liječničko-psihijatrijske sposobnosti pretpostavljaju, što znači da je i prethodne predsjednike izabrala u skladu s njima, pa se upozorenje s Kaptola može shvatiti samo kao zahtjev da više namjerno ne bira bolesne i psihički nestabilne Hrvatski su katolici dva puta na demokratskim izborima izabrali postojećeg predsjednika koji Crkvi nije po volji, pa ako za ovaj narod još ima budućnosti, ponovno će izabrati sličnu osobu predsjednike. Ako se pak htjelo reći da je „hrvatska šutljiva većina” doduše loše izabrala (inače ju ne bi trebalo upozoravati), ali ne namjerno, onda je to jasan znak da za procjenu zdravlja i psihičke stabilnosti predsjedničkih kandidata nije sposobna, pa će je ubuduće trebati savjetovati. A savjeti će, dakako, dolaziti s oltara. I po čemu je to drukčije od vremena kada su se savjeti davali na partijskim sastancima. Zapravo, tko je imao hrabrosti tada je bar smio diskutirati.

U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, kao i u ostalim dijelovima tadašnje SFRJ, uobičajeno je bilo da o ljudima koji su se natjecali za vodeća radna mjesta svoja mišljenja daju općinski komiteti Partije. Njihova mišljenja nisu bila zakonski obvezujuća i samo je o ideološkoj prilagodljivosti onih koji su formalno provodili postupke izbora  ovisilo hoće li ih prihvatiti ili ne. Pa ako su mišljenja općinskih komiteta Partije uglavnom bila prihvaćana, onda je to bilo zbog one iste ideološke prilagodljivosti koju je „šutljiva hrvatska većina” pokazala promjenom političkih okolnosti pretrčavši iz okrilja Partije u okrilje Crkve, a zahvaljujući kojoj se sada Crkva može hvaliti s 87,8 posto katolika u Hrvatskoj. Ali upravo su ti katolici dva puta na demokratskim izborima izabrali postojećeg predsjednika koji Crkvi nije po volji, pa ako za ovaj narod još ima budućnosti, ponovno će izabrati sličnu osobu (što hrvatski mišljeno može biti samo slobodan i samosvojan čovjek), a ne lik koji će biti „zdrav i psihički uravnotežen” kao urednik velikih usta iz kojih još nije izišlo ništa što Kaptolu nije po volji, čime je jasno ocrtana urednikova samosvojnost. Što se pak njegovog zdravlja i psihičke uravnoteženosti tiče, prosudite sami: “Posljedica toga ljevičarskog ‘osvajanja’ jesu gotovo sve sadašnje nedaće: od nezadovoljavajućeg ostvarivanja hrvatskih nacionalnih ciljeva i funkcioniranja zakonitosti, jednakosti i pravne države, preko strukturalne krize hrvatskoga gospodarstva, zastoja stvarnih demokratskih procesa i sve dublje moralne i etičke krize u društvu do obezvređivanja, ideološkog, političkog i medijskog, autentičnih hrvatskih vrijednosti, komparativnih prednosti i ljudskih potencijala…” Dakle, unatoč činjenici da je ovu zemlju najdulje vodila stranka desne političke orijentacije i da ju vodi posljednjih šest godina, uredniku velikih usta za sve su krivi ljevičari. Ako nije smišljeni i podli lov na vještice, čega je simptom priviđanje crvenih miševa?

Velika usta dalje poručuju da „budući hrvatski predsjednik treba biti osoba koja voli ljude, osobito hrvatski narod i hrvatsku državu, koja je iskreno zainteresirana za objektivnu istinu o hrvatskoj prošlosti te je spremna i žrtvovati se za hrvatske nacionalne ciljeve i interese, osobito u obrani od ekstremizama svih predznaka”. Vjerujem da je upravo aktualni hrvatski Predsjednik takav i zato mu je „hrvatska šutljiva većina” prvi puta na demokratskim izborima dala svoj glas, pa onda i drugi puta unatoč mrštenju s Kaptola i Banskih dvora.

Budući predsjednik treba, poručuju velika kaptolska usta: “promicati i štititi najviše vrednote zapisane u Ustavu RH”. A kada je Predsjednik učinio upravo to, zatraživši da se poštuje Ustavom zajamčeno sekularno uređenje države i iz državnih ustanova uklone ideološki simboli Crkve, ona mu je kroz još jedna svoja pokorna usta priprijetila – što je prenijela hrvatska javna televizija (Dnevnik 12.08.2009.) – da su Smije li u ovoj državi predsjednik države biti ireligiozan ili bar samosvojna religiozna osoba koja misli svojom glavom, a ne prema naputcima s Kaptola? Za sada, uz osobnu hrabrost, čini se da smije, no posluša li „šutljiva hrvatska većina” glas „zdravih i psihički uravnoteženih” dogmata, to će biti iznimka u hrvatskoj povijesti svi koji su iz prostora državnih ustanova uklanjali njezine simbole loše prošli.

Pitam se kako li će tek proći ovaj narod posluša li „hrvatska šutljiva većina” glas velikih usta s Kaptola i za predsjednika države izabere lik koji ne razlikuje teokraciju od demokracije. Lik poput onih koji druge poučavaju o snošljivosti i demokraciji, prokazujući autoritarnost i nedemokratsko ponašanje posvuda osim tamo gdje ih ima ponajviše, kod njih samih. Koji o obitelji i spolnom životu autoritativno poučavaju sve druge iako sami o tome znaju najmanje. Koji ne shvaćaju da svećenicima nije mjesto u državnim poslovima, kao što predsjedniku, premijerki, ili predsjedniku Sabora nije mjesto u religijskim obredima, iako građanin Miklenić ima pravo obavljati bilo koji državni posao, a građani Mesić, Kosor ili Bebić imaju pravo sudjelovati u religijskim obredima. A da velika usta na Kaptolu i oni što govore kroz njih ništa od tih demokratskih tekovina ne razumiju pokazali su i prozivanjem predsjednika Stjepana Mesića što nije sudjelovao u nedavnom vjerskom obredu, na kojemu predsjedniku demokratske i sekularne države i nije mjesto, a građanina Sjepana Mesića nitko nema pravo prozivati zbog nesudjelovanja u nekom religijskom obredu.

Uostalom, smije li u ovoj državi, u kojoj je osnovno ustavno načelo ravnopravnost građana, predsjednik države biti ireligiozan ili bar samosvojna religiozna osoba koja misli svojom glavom, a ne prema naputcima s Kaptola? Za sada uz osobnu hrabrost čini se da smije, no posluša li „šutljiva hrvatska većina” glas „zdravih i psihički uravnoteženih” dogmata, to će biti iznimka u hrvatskoj povijesti. Kao što će i demokracija ostati samo nedosanjani san.

Na kraju prenosimo originalni tekst Ivana Miklenića iz Glasa Koncila:

KRIK ZA PROMJENE

http://www.glas-koncila.hr/rubrike_komentar.html?broj_ID=17826

Ivan Miklenić

Jutarnji list od subote 21. studenoga objavio je rezultate Gallupova istraživanja »Balkan Monitor« provedenog u rujnu ove godine u državama tzv. Zapadnog Balkana, dakle i u Hrvatskoj, pa budući da je riječ o ozbiljnom istraživanju, rezultati tog istraživanja zaslužuju pomnu analizu svih odgovornih u hrvatskom društvu, a u aktualnom trenutku i svih predsjedničkih kandidata. Gallupov institut, kao svjetski relevantna ustanova za istraživanje javnoga mnijenja, zaslužuje i pozornost i povjerenje jer – za razliku od medijskih ili stranačkih naručenih anketa u Hrvatskoj – nema nakane nikim manipulirati, a vjerodostojnost je utemeljena jer se istraživanje temelji na relevantnom uzorku od tisuću građana. Rezultati toga istraživanja zanimljivi su i za Crkvu, ponajprije za teologe i za vjernike, jer oslikavaju stanje u Hrvatskoj neovisno o političarima, političkim strankama i pristranim medijima.

Ponajprije upada u oči rezultat istraživanja po kojem je samo osam posto ispitanih izjavilo da smatra kako sadašnja Hrvatska ide u dobrome smjeru, čak osamdeset četiri posto smatra da ide u lošem smjeru, a samo osam posto nema određenog mišljenja o tom pitanju. Iznimno je znakovito što su – prema tom istraživanju – hrvatski građani, u usporedbi s građanima drugih istraživanjem obuhvaćenih država koje objektivno imaju puno više poteškoća i neriješenih problema, daleko najnezadovoljniji smjerom kojim ide Hrvatska. Bez sumnje, u tom izraženom stavu može i mora se prepoznati ne samo pesimizam, kako je to interpretirano u Jutarnjem listu, nego i kritika svih odgovornih, svih utjecajnih, svih onih koji pridonose sadašnjem usmjerenju hrvatskoga društva. Čak osamdeset četiri posto hrvatskih građana – ako je riječ o reprezentativnom uzorku istraživanja – zauzima se, očekuje i priželjkuje odlučan zaokret u usmjeravanju hrvatskoga društva i hrvatske države.

Premda rezultati samoga istraživanja ne otkrivaju u čemu se sastoji ta kriva usmjerenost hrvatskoga društva s kojom je nezadovoljno čak osamdeset četiri posto građana i jer je nezahvalno upuštati se u nagađanje i procjenjivanje, ipak je moguće u bitnome razaznati koji su to glavni uzroci tolikoga nezadovoljstva ako se u analizi pođe od hrvatskih nacionalnih ciljeva koji su ujedno očekivanja velike većine hrvatskih građana. Ako se pođe od činjenice da je zdravo i prosperitetno gospodarstvo temelj svake države i svakoga društva (a takvo je gospodarstvo i jedan od hrvatskih nacionalnih ciljeva), onda je lako prepoznati da hrvatsko uvozničko i pretežno uslužno gospodarstvo – uz očito neracionaliziranje i podcjenjivanje proizvodnje i gotovih proizvoda, od onih u malim seoskim domaćinstvima do onih u brodogradilištima, dakle na svim razinama – ne daje ikakve razloge za zadovoljstvo svojom usmjerenošću. Hrvatski građani znaju da je sadašnje usmjerenje gospodarstva nekima idealno jer se čak i u aktualnim krizama dobro bogate, ali isto tako znaju da ne postoji hrvatska gospodarska strategija koja bi vodila računa o realnim značajnim hrvatskim komparativnim prednostima i o zajedničkom dobru cijele hrvatske nacije. Hrvatskim građanima ne znači previše relativno visoki prosječni ili statistički bruto nacionalni dohodak po glavi stanovništva kad se događa da se za rad ne dobije plaća, da se ne podmiruje prekovremeni rad, da nema sigurnosti za radno mjesto, kad nema dovoljno radnih mjesta, da se bilo koja od tih ili sličnih nepravda mora istjerivati privatnom tužbom…

Svi koji su stoljećima sanjali te često i umirali ili svoju krv prolijevali za slobodnu, nezavisnu Hrvatsku, imali su pred očima kao jedan od bitnih hrvatskih nacionalnih ciljeva da Hrvatska bude zemlja slobodnih, ravnopravnih i ponosnih ljudi. Hrvatski građani dobro znaju da je sve to zapisano i u sadašnjem Hrvatskom ustavu i u brojnim zakonima, ali isto tako znaju da se te pravne odredbe ne provode u život. Bez posebnih istraživanja dobro je poznato da u sadašnjem hrvatskom društvu postoje povlašteni i marginalizirani građani, povlaštene i potisnute interesne skupine, da su pojedine ideologije povlaštene i nedodirljive a drugi svjetonazori potisnuti i čak ugroženi, da postoje nedodirljivi monopoli nad istinom bilo o prošlosti bilo o sadašnjosti, da je na djelu rastakanje hrvatskoga nacionalnog i kulturnog identiteta, da je na djelu potiskivanje ili prešućivanje ili umanjivanje svega hrvatskoga pozitivnoga, da je u hrvatskom društvu vlast sve više otuđena i da izabrani nimalo ne poštuju svoju izbornu bazu… Sva ta područja, a to nije sve što nije dobro u sadašnjem hrvatskom društvu, po stavu čak osamdeset četiri posto hrvatskih građana morala bi doživjeti odlučni zaokret, promjenu…

Hrvatski građani dobro znaju da u Hrvatskoj postoje i sposobni ljudi i realni preduvjeti za nuždan i hitan gospodarski i ukupni društveno-politički zaokret, ali kao da nema političke volje, kao da tzv. političkim elitama, bile na vlasti ili u opoziciji, odgovara sadašnje stanje pa ne žele ulaziti u stvarne promjene. Predstojeći predsjednički izbori u tom svjetlu dobivaju na osobitoj važnosti jer neposredno biranje predsjednika daje mogućnost da mandat dobije osoba koja je spremna stvarno se suočiti s tim tolikim nezadovoljstvom hrvatskih građana. Svi hrvatski građani, a osobito građani vjernici, morali bi učiniti dodatne napore, prepoznati vjerodostojnog kandidata koji je spreman povesti Hrvatsku u te nužne i hitne promjene te usprkos svemu izići na izbore i dati mu svoj glas.

Glas Koncila, broj 48 (1849), 29.11.2009.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s