ODGOVORNOST CRKVE ZA IZBORNE REZULTATE

Jutarnji list/komentari

http://www.jutarnji.hr/stav-crkve-citati-iz-izbornih-rezultata/369763/

Objavljeno:  24.11.2009

Stav Crkve čitati iz izbornih rezultata

Inoslav Bešker

Podrška Katoličke crkve u Hrvatskoj jamačno će biti presudna i u sljedećim predsjedničkim izborima u Republici Hrvatskoj – ali samo ako Crkvu shvaćamo, u duhu Drugoga vatikanskog koncila, kao Božji narod, kao zajednicu vjernika, a ne samo onih među njima koji su zaređeni za prezbitere odnosno biskupe. S obzirom na postotak pripadnika Katoličke crkve u Hrvatskoj, jasno je da na iole demokratskim izborima ne može dobiti apsolutnu većinu nitko koga neće podržati većina hrvatskih katolika, a time i većina u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj.

Ne uvlačiti Boga u politiku

Tako je izabran, napokon, i Stipe Mesić. Kao što smo ovdje već pisali, puka aritmetika pokazuje da su pretežan dio njegovih birača morali biti pripadnici Katoličke crkve i da je većina njenih pripadnika u Hrvatskoj glasala baš za Mesića. I to dvaput.

Očito, nije presudilo to što je Mesić percipiran kao ateist (pišem o percepciji, jer nemam ni volju ni ovlast u ulaziti intimna pitanja nečije osobne vjere). To nije dosad bilo presudno hrvatskim katolicima. Nije presudilo ni to što su mislili biskupi. Jer kad bi to bilo presudno, kad bi važila jednostavna jednadžba da su 90 posto Hrvata katolici a da biskupi predvode katolike – ne bi nam trebao ni Sabor niti ijedan organ, ne bi trebalo arčiti novac, ni vrijeme, ni energiju, bila bi dovoljna Biskupska konferencija, a kandidati ne bi apelirali na birače, nego na papinskog nuncija i na Papu osobno. I šlus. E, taj model još nije funkcionirao nigdje.

Ako ni zbog čega inoga, a ono što je užasno riskantan, po same biskupe: bili bi definitivno odgovorni za svaki politički i ekonomski ishod, za osobno bogatstvo i za osobnu bijedu, a jedini izlaz bio bi tvrditi da su vjernici griješili, pa je Bog poslao kaznu u obliku krize, iako su biskupi odlučivali sve po Njegovim naputcima.

Ne, nije dobro Boga svemogućega uvlačiti u politiku. Pitanje je treba li ga suviše i spominjati pri tom biznisu. Padne mi na pamet kako je u predsjedničku prisegu u Hrvatskoj dodan usklik: “Tako mi Bog pomogao!” Kad bih vjerovao u sve to, možda bih bio u napasti vagati kako je pomogao kojemu od njih dosad i po tome zaključivati čiji su potezi bili više u skladu s Božjom idejom o pravdi i pomoći. Ali to bi, opet, bilo veoma blizu smrtnog grijeha oholosti: ljudskom pameću prosuđivati što je činiti Bogu. Zar bi bio Bog da je na taj način dokučiv? Dobro bi bilo u tome sklopu sjetiti se druge zapovjedi: „Ne izgovaraj uzalud ime Jahve, Boga svoga, jer Jahve ne oprašta onome koji uzalud izgovara ime njegovo.“ Da vjerujem, bogme bih se bojao kaljati Božje ime kroz politiku. Na svaki način, i ustavno i ljudski bilo bi nedopustivo određivati kojega vjerskog uvjerenja mora ili smije biti neki državni dužnosnik. Pisao sam i govorio o tome i u prošlom režimu (npr. u Ulaznici i u Našim temama), pa ne vidim zašto bih od toga odstupao. Ni Katolička crkva, ni u jednome od svojih službenih dokumenata, ne traži da vjerska pripadnost bude diskriminanta.

O politici načelno

Ona očekuje i zahtijeva od svojih pripadnika u politici da se zauzimaju za osnovne moralne vrednote koje ta Crkva promiče, počam od biblijskog Dekaloga, te da odbacuje ono što njezina (i valjda njihova) vjera smatra grijehom. Ona očekuje i zahtijeva od svojih pripadnika da na izborima glasaju za one kandidate i one stranke čiji program smatraju najbližim kršćanskome katoličkom nauku i koji su dosadašnjim djelovanjem najviše zajamčili da će promicati kršćanske vrijednosti.

Ako je vjerovati tim dokumentima – tu prestaje predizborni politički angažman Katoličke crkve. Naravno, svatko je u njoj slobodan, u skladu s vlastitom savješću, nalaziti vlastiti put djelovanja, ali je uvijek nukan da se pridržava prethodno iznesenih naputaka. Katolička crkva izravno obeshrabruje svoje prezbitere (a kamoli biskupe) da se osobno uključe u političku borbu, čak ih i kažnjava ako to učine bez dopuštenja.

Katolička crkva, na svojoj univerzalnoj institucionalnoj razini, svjesna je da zadržava vjerodostojnost dok o politici govori na razini načela i dok osuđuje evidentne zločine i promiče ono što je evidentno u korist općeg dobra (npr. približavanje Hrvatske Evropskoj uniji, kako je i nedavno predsjednik Mesić čuo u Vatikanu) – ali da riskira ako se upušta u svakodnevnu politiku, a to znači i u arbitriranje među kandidatima.

Oni koji vjeruju u Duha Svetoga također vjeruju da je On tu karizmu namijenio laicima u Katoličkoj crkvi, a ne pastirima, kojima je namijenio duhovno vodstvo. Ovdje nije riječ ni o kakvom tjeranju Crkve iz politike, nego o razlikovanju zadaća u skladu s njezinim, a ne nekim državnim dokumentima. Nakon toga katolik kandidira i glasa po svojoj savjesti, kao i svaki ini građanin. Možda pritom razmišlja da svjedoči svoju vjeru i svog Boga i svoje razumijevanje Kristove žrtve dok daje glas, a možda i ne. Ima takvih izborâ (poput onih na kojima je Hitler dobio većinu u kršćanskoj naciji) nakon kojih se ima što razmišljati je li možda netko loše naučavao u ime crkve, Katoličke, Evangeličke ili ine.

Rebićev osobni stav

U nekim kriznim trenucima episkopati i sakristije mogu pretegnuti. Tako je jamačno (i otvoreno) bilo u Italiji 1948, tako je možda bilo i u Hrvatskoj 1990 (ako je vjerovati onima koji tvrde da je kardinal Kuharić gurnuo Crkvu bliže Tuđmanu i dalje od Koalicije). Ako je i bilo tako, dobro je pogledati što je Katolička crkva nakon toga dobila, s jedne strane materijalno, s druge duhovno, pa zaključiti je li se isplatilo.

To ne oduzima pravo ni svećenicima, barem kao građanima, da iznose svoje ocjene i preferencije. Kao što to – kako čitam – čini profesor Adalbert Rebić, ocjenjujući da Dragan Primorac, Andrija Hebrang i Milan Bandić najbolje odgovaraju, “više ili imanje, kriterijima koje je Crkva postavila kao potrebne kvalitete novog predsjednika”. Ili kada insistira da budući predsjednik bude prakticirajući katolik. Ali to je mišljenje istaknutog pripadnika Crkve, imenom i prezimenom, a ne delegata Crkve, čak i kad se ima na umu da je Rebić bio Tuđmanov ministar. Nećemo valjda ići tako daleko pa reći da je time Crkva odobrila ili sudjelovala u svakom potezu tadašnjih vlasti, pa i onima o kojima se diskutira u Haagu. To je stvar savjesti pojedinaca, pa i u njoj.

Da idemo dalje: činjenica da je dotadašnji predsjednik Židovske općine Nenad Porges svojedobno ušao u Vladu Republike Hrvatske i u njoj bio ministarski kolega Gojka Šuška ne znači da je Židovska općina ni poduprla ni odobrila Šuškov fašistički pozdrav rukom na Alci (druga je i, ako hoćete, moja stvar što nakon toga ne bih pružio ruku Porgesu, dok sam od Šuška to i očekivao, pa me nije ometalo u službenom kontaktu). Tako i Rebićev stav vidim kao individualan, jamačno inspiriran njegovim pojmom kršćanske vjere i katoličkog nauka, ali ću stav Katoličke crkve kao Božjeg naroda egzaktno očitati iz izbornih rezultata.

Neću ga tumačiti intervencijom odozgo, iako se neću čuditi ako netko od vjernika spomene da “Duh puše kud on hoće“.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s