BISKUPSKI STALJINIZAM

Prenosimo iz Jutarnjeg lista bez komentara:

http://www.jutarnji.hr/gospodo-biskupi–morali-biste-to-znati–staljin-nije-ziv/361862/

Klasa optimist: Ante Tomić

21.11.09.

Gospodo biskupi, morali biste

 

to znati: Staljin nije živ

 

Giordano Bruno osuđen je na smrt i spaljen na lomači zbog lažljive, klevetničke, šarlatanske, slaboumne, barbarske, užasne, podle i gnjusne tvrdnje da se Zemlja okreće oko Sunca. Dogodilo se to jednog zimskog jutra prije više od četiri stotine godina na rimskom Campo de’ Fiori. U krvavoj i poderanoj košulji vezali su ga za stup, naslagali slame i pruća i primakli baklju, dok su biskupi uokolo mrmljali molitve, a maleni ministranti mahali srebrenim kadionicama.

Danas i vrapci znaju da naš planet nije u središtu svemira. Poslije dugog nagovaranja, nevoljko i u pola glasa, čak će se i biskupi složiti s time. Nagnut će vam se i u povjerenju sramežljivo šapnuti da zaista nije bez osnove ono što je Bruno govorio. Ima tu nešto. Golim se okom čini da se Sunce okreće, ali, eto, vrag ga odnio, nije. Sunce stoji, a mi šalabazamo okolo.

Crkveni uglednici tu stvar ipak neće naglas kazati. Nesretni Giordano Bruno za njih je još uvijek heretik i nije šteta da je izgorio zbog svojih uvjerenja. Činilo se u jednom trenutku, istina, kao da je Ivan Pavao Drugi razmišljao zamoliti za oprost zbog tragične greške svojih prethodnika, ali je naposljetku umro i nije to uradio. Nije zgodno, razumjet ćete. Valja imati snage uniziti se i priznati da si bio glup, a i povijest Katoličke crkve puna je takvih neopreznih omaški, da je netko nedužan spaljen, obješen ili zaklan, da se gotovo i nema smisla ispričavati. Teško bi uistinu bilo i nabrojati koliko je njih zagnojilo ledinu uime Oca i Sina i Duha Svetoga.

Uzmite, na primjer, Španjolsku inkviziciju. Randy Newman u jednoj pjesmi, u samo dva ironična stiha, prekrasno je opisao djelovanje ove slavne ustanove:

The Spanish Inquisition / They put people in a terrible position.

“Užasan položaj”, za one slabije upućene u metode djelovanja boraca protiv hereze, je kad čovjeka objese za ruke svezane na leđima ili ga rastegnu preko kotača sve dok mu se slomljena rebra ne zabiju u pluća. Bilo je to dosta uobičajeno koncem petnaestog stoljeća, kada su židovi i muslimani na Pirinejskom poluotoku u boljem slučaju bili pokrštavani ili protjerivani, a u gorem mučeni i ubijani. Čak su i neki kršćani bili užasnuti nesmiljenošću kraljičinog ispovjednika, dominikanca Tomasa de Torquemade. Veliki inkvizitor na sebe je navukao takvu mržnju, da se kretao u pratnji pedeset tjelesnih čuvara i dvjesto pedeset vojnika, ali se nije dao pokolebati. “Malj heretika, svjetlo Španjolske, spasitelj svoje zemlje, ponos njezina poretka”, kako ga je opisao jedan oduševljeni kroničar, izdahnuo je sretan, uvjeren da su sve strahote sa šiljcima i kotačima i usijanim željezom i iščupanim noktima i živim lomačama bile nužne i učinjene u slavu Božju. Dio svećenika, uostalom, vjerojatno ni danas ne sumnja da je njegov trud bio blagoslovljen.

Upravo kao što se ne uzrujavaju ni šaljivim nesporazumom kojih stotinu godina kasnije u Francuskoj, kada su u Bartolomejskoj noći i progonima što su uslijedili katolici smaknuli po prilici sedamdeset tisuća svoje kršćanske braće i sestara protestanata, hugenota. Da i ne spominjemo stotine tisuća bezazlenih divljaka Azteka, koje su bezdušno zaklali vojnici Hernana Cortesa u svetoj misiji širenja Kristove riječi po Srednjoj Americi. Pribrojite ovome i još koju stotinu tisuća nevjernika koje su stradali od kopalja i mačeva onih pljačkaša i ubojica koje je papa Urban Drugi poslao tobože da oslobađaju Isusov grob, a nemojte zaboraviti ni one bezbrojne nesretne žene iz kojih su crkveni sudovi mučenjem i batinama izvukli priznanje da su bacale čini i općile s Nečastivim…

Mogao bih u do kraja ove stranice nastaviti niz jednako odvratnih i bezbožnih djela za koje su neposredno odgovorni stanoviti velikodostojnici Katoličke crkve.

Nije ugodno, ali valja biti iskren, mnogo puta u povijesti neki su crkveni ljudi, umjesto ljubavi i milosrđa, sijali oganj, užas i smrt, a Crkva čak ni danas u sebi ne može naći hrabrosti i poniznosti da se suoči s vlastitim zlom i pokaje zbog njega. Nitko to, doduše, ozbiljno ni ne traži. Razumno je, i ljudski i kršćanski, oprostiti i zaboraviti. Bilo pa prošlo. Ne ponovilo se. Jebaji ga, idemo dalje.

No, dogodi se s vremena na vrijeme da uvaženi prelati iz čista mira blebnu nešto neshvatljivo, kao što se prošli tjedan Komisija Iustitia et pax Hrvatske biskupske konferencije javila s izjavom u povodu dvadesete obljetnice rušenja Berlinskog zida. Okrugla je obljetnica biskupima zgodno poslužila za apel “Protiv negacionizma. O potrebi istraživanja, priznanja i procesuiranja zločina svih triju totalitarizama: fašizma, nacizma i komunizma”. Krvavi plodovi prva dva totalitarizma ovdje su, pretpostavljam, tek mimogredno spomenuti, jer ne pamtimo zaista mnogo slučajeva da su hrvatski svećenici molili nad grobovima žrtvama nacizma i fašizma, a i jubilarna je prilika, uostalom, takva da je o komunizam u žišku zanimanja. Dvadeset je godina da je taj mrtvi konj istrunuo i kosti mu pobijelile na suncu, čitav je jedan naraštaj u međuvremenu stasao, a Biskupska konferencija svejednako drvi kao da je Staljin još uvijek živ.

Ono što je, međutim, najiritantnije u ovome apelu je moralna oholost svećenika koji ga potpisuju, to kako nastupaju vjerojatno potpuno uvjereni u vlastitu nevinost, s autoritetom jedne bezgrešne institucije iza sebe. A istina je upravo suprotna, i ono što oni propovijedaju gdjekad je bila osnova vrlo okrutnom totalitarizmu, koji je milijune svojih neprijatelja stavio u tamnicu. Bilo je, istina, vremena kad se nije smjelo kazati da si Hrvat, ali bilo je, bog i bogme, i da nisi smio reći da se Zemlja okreće oko Sunca. Bez ostatka ću se složiti da je Josif Visarionovič Staljin bio vrlo opak igrač, ali, za pravo reći, ni Rodrigo de Borgia, kasniji papa Aleksandar VI., baš nije bio mala maca.

U Lukinom evanđelju ima zgodan citat, visoki ga svećenici zacijelo znaju: “Kako možeš kazati bratu svomu: ‘Brate, de da izvadim trun koji ti je u oku’, a sam u svom oku brvna ne vidiš? Licemjere! Izvadi najprije brvno iz oka svoga pa ćeš onda dobro vidjeti izvaditi trun što je u oku bratovu.”

Za ovu prigodu zgodno bi mogla poslužiti i ona znamenita Kristova: “Tko je bez grijeha, neka prvi baci kamen”, ali najprikladnijim mi se zapravo čini da biskupima naprosto kažemo: “Ajde, malo prošetajte.”

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s