NEPOZNAVANJE CRKVE I UNUTARNJIH SUKOBA

DEMANTIRANJE NAVODA

Glas Koncila 08.11.09. objavljuje:

Tiskovni ured HBK odbacio navode Večernjega lista
Tiskovni ured HBK demantirao je u nedjelju 8. studenoga tvrdnje objavljene u Večernjem listu.
“U današnjem izdanju Večernjega lista, a što su prenijeli i neki drugi mediji, na naslovnici i u članku na 2. stranici senzacionalistički se podmeće tvrdnja o nejedinstvu crkvenoga vrha oko izjave Komisije Iustitia et pax HBK od 31. listopada. U potpunosti odbacujemo takve tvrdnje kao neistinite i nedobronamjerne”, ističe se u priopćenju Tiskovnoga ureda Hrvatske biskupske konferencije. (ika / gk)
8.11.2009.

http://www.glas-koncila.hr/portal.html?catID=2&conID=13693&act=view

Obzirom nismo upoznati s djelovanjem crkvenog vrha i „presvete majke Crkve“ pokušat ćemo to objasniti uz svesrdnu pomoć glavnog i odgovornog urednika Glasa Koncila, vlč. Ivana Miklenića:

http://www.glas-koncila.hr/print_news.html?news_ID=12957&parentt_ID=

Ivan Miklenić

Nepoznavanje Crkve?

Izbor novoga predsjednika Hrvatske biskupske konferencije – đakovačkoga i srijemskoga biskupa mons. Marina Srakića – nakon što je dva puna mandata tu dužnost obavljao zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić, relativno snažno je odjeknuo u našoj javnosti. To po sebi nije neobično, posebno nakon što su se u javnosti pojavile špekulacije i kombinacije, nešto zbog neznanja, nešto zbog nesnalaženja a nešto i zbog politikantstva. Svakako izbor novoga predsjednika HBK nekim je medijskim djelatnicima prerastao u prevelik izazov te se nisu mogli otarasiti svoga političkoga i politikantskoga pristupa tom događaju a pojedini nisu znali suspregnuti čak ni svoju veoma bujnu fantaziju.
Naime, po Statutu HBK predviđeno je da jedan predsjednik može neprekinuto tu službu obavljati dva 5-godišnja mandata pa je logično da su biskupi birali novu osobu za službu predsjednika HBK. Kako se kaže u službenom priopćenju Tajništva HBK, kardinalu Bozaniću, dosadašnjem predsjedniku HBK, na zasjedanju u Gospiću uime svih biskupa potpredsjednik HBK nadbiskup Marin Barišić iskazao je zahvalnost na 10-godišnjem »trudu i zalaganju kao i na velikoj umješnosti« koje je uložio u rad HBK, a kardinal Bozanić zahvalio je biskupima na 10-godišnjoj suradnji i čestitao je nasljedniku i poželio mu puno uspjeha i napretka u vršenju službe predsjednika HBK. Članovi HBK postupili su, dakle, primjereno novonastaloj situaciji iskazujući u civiliziranom svijetu uobičajeno dužno poštivanje Statuta HBK te su na taj način jasno posvjedočili da zakon, propis, pozitivna odredba obvezuje i biskupe i da je to za njih nešto posve normalno. Hrvatski biskupi takvim poštivanjem pravne odredbe poslali su snažnu i vrijednu poruku suvremenom hrvatskom društvu da treba poštivati i slijediti pravo, zakone i propise, a što je mnogima, osobito moćnijima u suvremenom hrvatskom društvu, često vrlo teško ili čak neprihvatljivo.
Hrvatski biskupi poslali su snažnu i vrijednu poruku suvremenom hrvatskom društvu da treba poštivati i slijediti pravo, zakone i propise, a što je mnogima često vrlo teško ili čak neprihvatljivo
Izbor mons. Srakića za predsjednika HBK elegantno je pokazao kako su neutemeljene sve one medijske kombinatorike o tobožnjem zemljopisnom grupiranju biskupa i da takve spekulacije ne počivaju niti na poznavanju crkvenih prilika ili odnosa u Crkvi niti na ikakvim činjenicama, već na umišljanju i mašti pojedinaca ili na potrebi produživanja kombinatorike o tobožnjem sukobu sjevera i juga u našoj Crkvi iz doba komunizma, a zna se dobro zašto su komunisti i njihovi novinari prizivali podjelu u našoj Crkvi. Niti izbor novoga predsjednika HBK niti stvarno stanje u Katoličkoj Crkvi u Hrvatskoj ne daju baš nikakvog povoda niti argumenta za tvrdnju da se »radi o očitoj želji biskupa za decentralizacijom Crkve«. Naime, svaki je biskup nasljednik apostola, i kad mu je povjerena na vodstvo određena biskupija, onda mu je dana i sva apostolska vlast u toj biskupiji te on u svojim prilikama primjenjuje onako i onoliko od eventualnih zaključaka i programa biskupske konferencije koliko on smatra da je primjereno i dobro za njegovu mjesnu Crkvu. Stoga je govor o tobožnjoj centralizaciji u Crkvi, i kao argument za to uzimati službu predsjednika biskupske konferencije, očito nametanje političke vizure iz svjetovne sfere na Crkvu, a što je za svakoga razboritog čovjeka potpuno neprimjereno. Dosad je u medijskoj upotrebi vrlo često korišten termin Kaptol kao sinonim za vrh Katoličke Crkve, shvaćen najčešće po modelu partijske vrhuške (ta taj je pojam i došao u upotrebu u komunističkoj eri!), a sada se, povodom izbora biskupa izvan Zagreba za predsjednika HBK, pojavio pojam »dekaptolizacije«. Vrlo je zanimljiva činjenica da se tom i takvom terminologijom nitko ne služi u Crkvi, osim ako je tko podlegao medijskom ponavljanju, pa je to očit primjer pristupa Crkvi isključivo iz političke vizure bez uvažavanja posebnosti i stvarnosti Crkve. Mediji dakle čas Crkvu »kaptoliziraju« čas je »dekaptoliziraju«, kako im već u pojedinom trenutku odgovara za neke njihove interese.
Svakako vrhunac spekulacija i kombinatorike tekst je bivšeg urednika lista »Komunist« pod naslovom »Bozanić ide u Vatikan«, objavljen u »Slobodnoj Dalmaciji« u petak 19. listopada. Taj tekst predstavlja čak i za našu medijsku javnost – kojoj nisu strani pristrani pristup, poluistine i konstrukcije – neviđenu fantaziju, maštariju koja nema ama baš nikakve veze niti s činjenicama niti s novinarskom profesijom. Mašta toga autora ide tako daleko da se usuđuje pred javnost iznijeti kao podatak čak i ono što on sam izmišlja da je papa Benedikt XVI. poručio kardinalu Bozaniću. Nisu li zloupotrijebljeni čitatelji toga lista kad im se tako bezočno servira čista izmišljotina i izmaštana konstrukcija vezna uz odlazak kardinala Bozanića na Bleiburg?
Nečuvena »teologija« pojavila se u Jutarnjem listu u subotu 20. listopada kao osvrt na izjavu nadbiskupa Ivana Devčića na tiskovnoj konferenciji u okviru zasjedanja HBK u Gospiću da Crkva ne zagovara nedjelju radi sebe nego radi interesa čovjeka i obitelji. Autor drži lekciju nadbiskupu kako Crkva mora »duhovna načela« staviti »na prvo mjesto«, a ne se zauzimati za tamo nekakvo »nedjeljno zajedništvo obitelji«. Takvo umjetno i iskonstruirano suprotstavljanje duhovnosti i dobra obitelji, odnosno duhovnosti i nedjeljnog zajedništva obitelji, pokazatelj je nerazumijevanja Isusa Krista (koji je došao osloboditi čovjeka da bi ga uveo u Božje kraljevstvo koje počinje u povijesti a dovršuje se u vječnosti), Crkve i kršćanstva koji nastavljaju Kristovo djelo. Nisu li zloupotrijebljeni čitatelji toga lista kad im se po tko zna koji put tako umišljeno servira dezinformacija odnosno takva »teološka« izmišljotina? Ne svjedoče li svi ti primjeri da je riječ o pojavi koja je i više od nepoznavanja Crkve?

Glas Koncila, broj 43 (1740), 28.10.2007.

Nečuvena teologija, sklad, jedinstvo, nepogrješivost itd haraju crkvenim mirom. Sukoba nema. Sve što crkva odnosno međusobno usklađeni biskupi kažu uvijek je na tragu rješenja. I tako već 2000 godina. Nikako da to rješenje sazri. Prije osam godina bio je jedan pokušaj sazrijevanja zajedno s vjernicima, ali Iustitia et pax i biskupi nisu imali dovoljno vremena da se posvete pitanju sloge u izjavama, jer su kancelarska posla od osobite važnosti za ovu državu.

Nacional demantira Miklenića:

Objavljeno u Nacionalu br. 363, 2002-10-30

http://www.nacional.hr/clanak/10403/vatikan-spasio-bozanica

Autor:Mladen Pleše 

Nastavljaju se sukobi na Kaptolu

Vatikan spasio Bozanića

Hrvatski biskupi odlučili su smijeniti Bozanića s mjesta predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, ali je Vatikan beskompromisnom intervencijom to spriječio

Papa Ivan Pavao IIZagrebački nadbiskup Josip Bozanić izabran je i drugi put za predsjednika Hrvatske biskupske konferencije tek nakon energične intervencije Vatikana, doznao je Nacional iz dva izvora bliska vrhu Katoličke crkve. Zbog toga se do samog početka redovitog jesenskog zasjedanja Hrvatske biskupske konferencije, koje je od 20. do 23. listopada održano na Krku, između Kaptola i Vatikana odvijala grozničava diplomatska aktivnost. Do Svete Stolice došle su informacije da je većina biskupa odlučila da za mjesto predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, umjesto zagrebačkog nadbiskupa Josipa Bozanića, predloži nadbiskupa splitsko-makarskog Marina Barišića ili nadbiskupa riječkog Ivana Devčića. Dio crkvene hijerarhije, pod ideološkim i političkim patronatom biskupa gospićko-senjskog Mile Bogovića, biskupa požeškog Antuna Škvorčevića i biskupa dubrovačkog Želimira Puljića te “dalmatinske skupine” kojoj pripadaju šibenski biskup Ante Ivas, splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić, biskup hvarski Slobodan Štambuk te vojni ordinarij Juraj Jezerinac, već je dugo nezadovoljna političkim i pastoralnim djelovanjem nadbiskupa Bozanića. Stoga je željela na mjesto prvoga među jednakima u Katoličkoj crkvi u Hrvatskoj postaviti biskupa po vlastitim političkim i vjerskim kriterijima. Vatikan je, međutim, beskompromisnom intervencijom spriječio promjenu na vrhu i degradaciju zagrebačkog nadbiskupa: apostolski nuncij u Hrvatskoj msgr. dr. Giulio Einaudi prenio je biskupima odluku Svete Stolice da će nadbiskup Bozanić nastaviti obnašati dužnost predsjednika HBK. Iako uvrijeđeni i nezadovoljni, biskupi su pokorno poslušali nalog iz Rima: suprotno svojoj volji ipak su dali svoj glas za nadbiskupa Bozanića. Kako njegov izbor ne bi došao u pitanje, u Vatikanu je odlučeno da nadbiskup Bozanić neće imati protukandidata. Da Sveta Stolica ništa nije željela prepustiti slučaju, pokazuje i to što je vatikanski veleposlanik Giulio Einaudi sjedio na Krku sve dok nije završeno glasovanje i dok nadbiskup Bozanić nije i službeno proglašen predsjednikom HBK.

Prošlog tjedna zagrebački nadbiskup Josip Bozanić izabran je po drugi put za predsjednika Hrvatske biskupske konferencije, no iza kulisa biskupskog zasjedanja odvijala se prava drama Kako Bozanićev izbor ne bi došao u pitanje Vatikan je odlučio da neće imati protukandidata, a sve je nadgledao vatikanski veleposlanik Giulio Einaudi Vatikan je inzistirao na Bozanićevu opstanku jer smatra da je on posljednja prepreka širenju utjecaja rigidnih antieuropski orijentiranih hrvatskih biskupa koji su ga željeli smijeniti Inzistiranje na ostanku nadbiskupa Bozanića pokazalo se opravdanim već za zasjedanja na Krku. On je uz pomoć msgr. Einaudija uspio spriječiti donošenje još tvrđe biskupske izjave u kojoj bi se posve izravno osudile sadašnja vlast i međunarodna zajednica. To bi još više zaoštrilo odnose u društvu, a dalo bi povoda oporbenim strankama da ponovno, kao svojedobno nakon Porečke izjave, ustvrde kako Crkva dijeli njihova politička stajališta. Time bi se Crkva još jednom sama bacila u naručje desnice. Nadbiskup Bozanić i veleposlanik Einaudi ipak su morali pristati na ustupke pa je, među ostalim, u Izjavi ostala i osuda međunarodnih i domaćih sudova koji, po mišljenju biskupa, izjednačavaju agresora i žrtvu. Time se, dakako, Crkva na način koji je nepoznat u civiliziranom svijetu uplela u djelovanje pravosuđa i pravne države.

Odluka Vatikana da nadbiskup Bozanić ostane na mjestu predsjednika HBK dovela je vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj u vrlo neugodnu situaciju: istodobno dok optužuju Račanovu vladu da je produžena ruka mračnih sila iz inozemstva te da zbog pritisaka izvana nije kadra braniti nacionalne interese, biskupi su bespogovorno izvršili diktat Rima. Kad se zna da su i glavne oporbene stranke pod sve većim pritiskom političkih partnera iz inozemstva te da zbog toga odustaju od tvrdih stajališta u slučaju Bobetko, optužbe Crkve i opozicije o sluganstvu vladajuće koalicije prema svijetu doista su potpuno apsurdne i nemoralne.

Vatikan je odlučio da nadbiskup Bozanić ostane još jedan mandat od pet godina na mjestu predsjednika HBK ponajprije iz političkih razloga. Sveta Stolica je željela da Bozanić nastavi započete crkvene reforme, restrukturiranje i modernizaciju HBK, a nije htjela dopustiti niti da se dovede u pitanje njegova funkcija potpredsjednika Europskog vijeća biskupskih konferencija. No presudila je procjena Vatikana da je upravo Bozanić jamstvo da će Kaptol dosljedno provoditi proeuropsku politiku Svete Stolice i uvjerenje Rima da je on, kao europski orijentiran svećenik, posljednja prepreka širenju pogubnog utjecaja politički rigidnih i antieuropski orijentiranih biskupa. Diplomacije EU i SAD-a uvjerile su Vatikan da je još jedino nadbiskup Bozanić u stanju obuzdati dio crkvene hijerarhije u Hrvatskoj koji se zalaže za prekid suradnje s Međunarodnim sudom za ratne zločine u Haagu i izolaciju Hrvatske.

Na Kaptolu dijele uvjerenje da je Bozanić ostao predsjednik HBK i u drugom mandatu samo zahvaljujući turbulentnim političkim prilikama u Hrvatskoj: s mnogo gorčine zaključuje se da je i Katolička crkva u Hrvatskoj postala žrtvom pritisaka međunarodne zajednice. Dio crkvene hijerarhije svjestan je da je Vatikan zahtijevao da Bozanić nastavi obnašati dužnost predsjednika HBK jer ga u diplomatskim krugovima u Zagrebu, Bruxellesu, Washingtonu i Rimu, za razliku od većine ostalih biskupa, smatraju umjerenim, proeuropski i demokratski orijentiranim svećenikom. Europski i američki diplomati zgražaju se zbog toga što se veći dio klera u Hrvatskoj nedopustivo upliće u politički život i promovira rigidna antieuropska i antidemokratska stajališta. Više diplomatskih predstavnika u Zagrebu ustvrdilo je da u Europi ne postoji ništa slično crkvenoj hijerarhiji u Hrvatskoj: nigdje se Crkva, i još na takav način, ne upliće u politiku. Njemački veleposlanik Gerhardt Weiss u intervjuu Jutarnjem listu začudio se ponašanju vodećih ljudi Crkve, čime je samo artikulirao raspoloženje diplomatskog zbora u Zagrebu.

“Osobe koje predstavljaju Crkvu trebale bi ratne zločine vrednovati na temelju samo jedne etike, a presudna etička norma ovdje glasi: ‘ne ubij’. To je jedna od deset Božjih zapovijedi. U slučaju zločina počinjenih u akciji Medački džep riječ je o ubojstvima ljudi iz neposredne blizine, vezanju za automobile i mučenje do smrti”, istakao je Weiss.

Odluka Vatikana da nadbiskup Bozanić ostane na čelu Katoličke crkve u Hrvatskoj još je jedan dokaz da diplomacija Svete Stolice vodi računa o stajalištima EU i SAD-a. Procjenjuje se da su Angelo Sodano i tajnik Svete Stolice za odnose s državama Jean-Louis Tauran uvažili upozorenja EU od prije godinu dana da “dio katoličkog klera stvara antieuropsku histeriju optužujući međunarodnu zajednicu na čelu s EU i SAD-om da kuje zavjeru protiv Hrvatske”. U Vatikanu su se suglasili s ocjenama EU i SAD-a da je nemoguće dopustiti promjene na vrhu Katoličke crkve u Hrvatskoj koje bi još više ojačale snage koje javno optužuju predstavnike međunarodne zajednice “da su povezani s unutarnjim neprijateljem te da zajedničkim naporima žele srušiti hrvatsku državu”.

U Poljskoj je nedavno konzervativni kardinal Glemp pozvao građane da više ne financiraju emitiranje programa Radio Marije jer je promovirala antieuropska stajališta. Čak je osnovao novi Radio Josip koji emitira posve drukčije poruke i smjestio ga u prostorima Varšavske nadbiskupije.

Prije godinu dana neki crkveni velikodostojnici bili su uvjereni da demarš EU neće nimalo utjecati na crkvenu nomenklaturu. Tvrdili su da Vatikan zapravo nema sredstava da promijeni ponašanje biskupa. Ponovni izbor nadbiskupa Bozanića za predsjednika HBK pokazuje da takve tvrdnje nisu bile točne. Sveta Stolica jasno je pokazala da biskupi s rigidnim političkim opredjeljenjima nemaju šanse za napredak u karijeri, za razliku od nadbiskupa Bozanića kojemu se smiješi kardinalski šešir.

Sukobi vrha Katoličke crkve u Hrvatskoj s demokratski izabranom vlašću i međunarodnim institucijama logična su posljedica toga što hrvatska crkvena hijerarhija nije uspjela pronaći pravo mjesto Crkve u demokratskom društvu. Dio visokog klera i dalje želi imati povlašteno mjesto u društvu i posebno političko poslanje izvan okvira zadanih demokratskim pravilima ponašanja. No nakon sloma socijalizma, demokratskih promjena i uspostave neovisne i demokratske Hrvatske uloga crkvene nomenklature bitno se izmijenila: ona više nije ekskluzivni branitelj nacionalnog identiteta, a izgubila je i svog glavnog političkog protivnika jer su komunisti zbrisani s političke scene. Veći dio crkvene nomenklature nije se mogao pomiriti s novonastalim okolnostima niti se znao prilagoditi novoj situaciji pa je ostao zarobljenik starih političkih i ideoloških klišea. Nakon izbornog sloma HDZ-a vrh Katoličke crkve prepoznao je da su birači izrekli negativnu ocjenu i o njegovu dotadašnjem političkom angažmanu, kad se potpuno slizao s HDZ-ovom vlašću. Kako bi obranila tada stečenu, povlaštenu političku i materijalnu poziciju i opravdala želju za ponovnim političkim angažmanom, crkvena hijerarhija izmislila je da se u Hrvatskoj obnavlja komunizam. Takve tvrdnje izazivaju podsmijeh i zgražanje diplomatskih promatrača u Zagrebu. No to je samo alibi za ponovni politički angažman. Crkvena hijerarhija pokušava uvjeriti vjernike i javnost da jedino ona, na temelju povijesnog iskustva, umije obraniti zemlju od komunista i vanjskih neprijatelja. Tu je poziciju Crkve najbolje objasnio biskup gospićko-senjski Mile Bogović koji je u jednom intervju ustvrdio “da je svjetska politika uvijek bila sklonija komunistima jer je zajedno s njima nakon svjetskih ratova dijelila pravdu. Ne treba jadikovati što su se vratila stara komunistička vremena jer sada i mi mnogo više nego prije možemo svojim idejama utjecati na stvaranje javnog mnijenja.” Nadbiskup Bozanić također je ustvrdio da je komunizam preživio i ugrožava prava vjernika, a Adalbert Rebić, profesor biblijskih znanosti na Katoličkom bogoslovnom fakultetu u Zagrebu, izjavio je da je sve ono što se sada događa “nastavak onoga što se zbivalo na ovim prostorima za vrijeme komunizma”.

Svatko tko se pokušava suprotstaviti takvim konstrukcijama ili kritički promišlja novu poziciju Crkve, odmah se nađe na udaru crkvene hijerarhije, ponajprije Glasa Koncila, koji se uglavnom ne brani argumentima nego ideološkim diskvalifikacijama. Agresivnim nastupom dio crkvene hijerarhije uzima si za pravo da bude apsolutni društveni arbitar, ali za sebe traži povlaštenu poziciju izuzetu od odgovornosti. Stoga nije ni čudno što se u diplomatskim krugovima u Zagrebu smatra da se crkvena hijerarhija opredijelila za nedopustivo i opasno političko djelovanje, a ne za evangelizam i ekumenizam. Upravo zbog svog političkog angažmana i zbog iskakanja izvan djelokruga vjerskog poslanja, djelovanje Crkve mora se prosuđivati političkim kriterijima. Izbor nadbiskupa Bozanića za predsjednika HBK te bitka oko sadržaja Izjave HBK u prvom su redu politički događaji, a ne pitanje njenog unutarnjeg, vjerskog poslanja. Stoga su i predmet političkih analiza i spekulacija. A da su te odluke ponajprije motivirane političkim kriterijima, potvrđuje i to što je upravo Vatikan, isključivo iz političkih razloga, inzistirao na tome da nadbiskup Bozanić dobije još jedan mandat, a da Izjava HBK ne bude dokraja desničarski politički pamflet.

POZIV VATIKANA MESIĆU
Još jedna pljuska rigidnoj skupini katoličkih biskupa

Sveta Stolica ovih je dana odvalila još jednu političku pljusku rigidnoj, antidemokratskoj skupini katoličkih biskupa: pozvala je njihova najvećeg političkog protivnika, predsjednika Stipu Mesića, u posjet Rimu. I još mu je ukazala čast da borom iz Hrvatske ukrasi Trg svetog Petra u Rimu te s dvadesetak borova unutrašnjost Vatikana. Vatikan je tim činom pružio javnu podrškuu proeuropskoj, demokratskoj politici predsjednika Mesića, njegovu zalaganju za poštovanje pravne države i preuzetih međunarodnih obveza. Dakle, svemu onomu čemu se protivi skupina biskupa radikalno desne političke provenijencije. Time je ujedno Sveta Stolica odaslala jasnu poruku građanima i vjernicima u Hrvatskoj.

Biskupi koji su željeli smijeniti nadbiskupa Bozanića s mjesta predsjednika Hrvatske biskupske konferencije

1. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski
2. Antun Škvorčević, biskup požeški
3. Želimir Puljić, biskup dubrovački
4. Juraj Jezerinac, vojni ordinarij
5. Ante Ivas, biskup šibenski
6. Marin Barišić, nadbiskup splitsko-makarski
7. Slobodan Štambuk, biskup hvarski

Biskupi koji su podržali odluku Vatikana da nadbiskup Bozanić ostane i u drugom mandatu predsjednik HBK
1. Marko Culej, biskup varaždinski
2. Ivan Devčić, nadbiskup riječki
3. Ivan Prenđa, nadbiskup zadarski
4. Marin Srakić, biskup đakovački i srijemski
5. Slavimir Miklovž, vladika križevački
6. Ivan Milovan, biskup porečko-pulski
7. Vlado Košić, pomoćni biskup zagrebački
8. Josip Mrzljak, pomoćni biskup zagrebački
9. Đuro Gašparović, pomoćni biskup đakovački i srijemski
10. Đuro Hranić, pomoćni biskup đakovački i srijemski
11. Valter Župan, biskup krčki

Vjesnik piše:

Nemoć Hrvatske biskupske konferencije

 23.07.2001.

 http://www.vjesnik.hr/html/2001/07/23/Clanak.asp?r=pis&c=1 

“Kad Biskupska konferencija zazove izvanrednu sjednicu zbog izvanredno kritične situacije da bi onda raspravljala o eminentno važnom pitanju hoće li Papa treći put pohoditi zemlju ili ne, obični se smrtnik pita nije li to visoko crkveno tijelo spopala pomutnja u glavama, gubitak orijentacije i kriterija prioriteta.
Sveti duh očito nije bio uz biskupe, to je sigurno – toga su očito i neki od okupljenih biskupa bili svjesni, inače ne bi krizu »delegirali« na neko podređeno tijelo, na komisiju »Justitia et pax« i na same vjernike, kojima su preporučili »jače i predanije molitve i žrtve«. Ništa nemam protiv predanog žrtvovanja i moljenja – ali za takav savjet zacijelo ne treba niti Biskupske konferencije niti njezinog izvanrednog sasjedanja. Od njega je javnost ipak očekivala – i to s pravom – pokoju riječ razjašnjenja, bistrenje pojmova i jasnu orijentaciju: Ne toliko »političku poruku«: zbog psihološke konstitucije većine članova Biskupske konferencije ne može se od nje očekivati »politička poruka«, koja počiva na uvažavanju vrijednosti demokratskog društva i na nedvosmislenom poštivanju međunarodnih (napose europskih) obveza.
Zbog političkog usmjerenja nekolicine članova biskupske konferencije pitanje je bi li politička poruka bila poželjna i korisna. No, od Hrvatske biskupske konferencije može se s pravom očekivati meritornu moralnu ocjenu stanja: Na kojim vrijednostima treba počivati država, koje moralne vrijednosti mora zastupati međunarodna politika prema određenoj zemlji – u kojoj su u toj politici ispoštovani moralni zahtjevi, gdje su nedostaci? U konkretnom slučaju – treba li država istraživati, priznati i kajati se za utvrđenu krivicu? Je li izlazak na međunarodni sud moralan čin ili ne? Trebaju li osobe odgovarati ili ne? Ta su pitanja lebdjela u zraku, i za vrijeme zasjedanja Hrvatske biskupske konferencija: Kako ih nitko nije do tada jasno formulirao, moglo se barem očekivati od predstavnika moralnog autoriteta – kojem vjeruju otprilike 70 posto hrvatskog stanovništva – da ih uspiju dokučiti, formulirati i predstaviti dezorijentiranoj javnosti.
Ako ona institucija, koja po svojoj samodefiniciji moralnog identiteta ne smogne toliko intelektualne snage da pronikne suštinu problema, onda je to apsolutna kapitulacija. U izjavi biskupa za javnost nema ni traga orijentacije, ali vrvi od već do zasićenosti prežvakanih frazi o »dostojanstvu«, »slozi«, »jedinstvu« – ili pak o »žrtvi koja je junaštvo«, kako je glasio komentar – uvodnik u Glasu Koncila od 15. srpnja. Svaka je od tih »vrednota«, koje bi prema biskupima trebali izmoliti vjernici, fraza: što je dostojanstvo, ako ne čista savjest stečena priznanjem i kajanjem zbog krivice počinjene u prošlosti.
Glas koncila, ne samo što ni jednom riječju ne potiče pošteno i iskreno istraživanje prošlosti bez uvijanja i uljepšavanja, nego unaprijed amnestira; prorada povijesti prema tom komentaru nije dug koji svaka zemlja i svaki narod mora platiti za svoju pripadnost civiliziranom, humanom Svijetu, nego »žrtva« koju neki nemilosrdni sudac iznudi od osumnjičenoga, a suočavanje s takvim zahtjevima treba biti »junaštvo«.To su nakaradna mjerila dostojna »društva hajdučije« i strukturalnog državnog zločina, tj. društva u kojem je zločinačko djelovanje znak poštenja i rodoljublja, a odbojnost, sram i kajanje izdajnički čin. Biskupi koji dosad nisu shvatili zašto Europa od zemalja bivše Jugoslavije zahtijeva punu suradnju s Međunarodnim sudom za ratne zločine u Den Haagu, mentalno ne žive u vrijeme kad se Europa ujedinjuje na vrijednostima uzajamnosti i solidarnosti; to su vrijednosti u kojima nema mjesta za takvo junaštvo koje počiva na nesposobnosti i nespremnosti na kajanje. Sama Crkva se stoga dojmljuje institucionaliziranom snagom prošlosti, a njezine poruke kao isprazne riječi-čahure.

ANNA MARIA GRÜNFELDER,
Zagreb 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s