PROTESTANTIZAM

Ivica Grbčić

03.11.09. 

                PROTESTANTIZAM

     Portal Križ života objavio je zanimljiv članak Autora Bučanovića na temu reformacije srednjevjekovne crkvene institucije iz kojeg je vidljiv početak bitnih promjena u naučavanju i ponašanju iste te Crkve, kao i bitna obilježja promjena koje svoj vrhunac dosižu u današnje vrijeme.

Članak prenosimo u cijelosti. 

POVIJESNI PUT PROTESTANTIZMA
Reformacija jučer i danas

 

 

 

„Reformacija je vjerski i društveni pokret koji je nastao u zapadnoj Europi tijekom 16. stoljeća. Bio je to pokušaj unošenja duhovnih i organizacijskih promjena u Crkvu te strukturnih u društvenu zajednicu.

 

Te težnje su dovele do uspostave reformiranog kršćanstva, tri Crkve europske reformacije: Reformirane – Prezbiterijanske, Evangeličke i Episkoplane, te novog pravca u misli poznatog kao protestantska teologija. Reformacija se sučelila s ustrojem, strukturom, praksom i teologijom tadašnje Crkve. Europska je reformacija poticala primjenu izvornih načela teologije i prakse kršćanstva, to nije bio revolucionarni pokret, nego težnja poboljšanja postojećeg.

Zbog političkih, ekonomskih i religijskih interesa promjene su bile teško izvedive, zbog čega je došlo do uspostave novih konfesija kršćanstva, iako reformatori to nisu htjeli.

 

Društveno okružje prije reformacije

Europa 16. stoljeća imala je podosta društvenih problema koji su doveli do stvaranja klime nezadovoljstva, a nezadovoljnici prije ili kasnije započinju promjene. Manjina je bila bogata: plemstvo i institucionalna Crkva te većina njezinih službenika. Bila je ujedinjena religijom, latinskim jezikom i pismom te obrazovnim sustavom koji je razvila Crkva. Nije bila gusto naseljena, a kuga je stoljeće i pol ranije usmrtila trećinu pučanstva. Tek je početkom 17. stoljeća broj stanovnika dosegao onaj prije “crne smrti“, 85 – 100 milijuna. Većina stanovništva bili su poljodjelci koji su živjeli u selima, manjina je živjela u gradovima. Život je bio nezdrav, neugodan i težak.

Organizirani sustav proizvodnje počinje se tek razvijati i to samo u nekim regijama. Glavni je proizvod bio tekstil, koji se proizvodio u predindustrijalizacijskom procesu. Počinje se razvijati konkurencija te nastaju monopoli u industriji i trgovini. Tiskarstvo je razvijalo izdavačku industriju, a sveučilišta su rasla i širila se Europom.

U Srednjem vijeku je Crkva bila najveća politička i vjerska institucija tog vremena. Njezin je utjecaj na društveni život bio velik, a pod njenim vodstvom došlo je do mnogih promjena u životu ljudi onoga vremena. Svojim je aktivnostima nastojala donositi napredak, budući da je razvijala univerzitete, umjetnost pa čak i proizvodnju. Unatoč tomu, papinstvo je bilo u velikoj krizi; jedno je vrijeme bilo dvojica, a kraće trojica papa: Rimski, Avignonski i Pisanski. To je vrijeme poznato kao Velika šizma papinstva, traje od 1378. – 1417. U papinstvu tog vremena, što ne znači da su svi bili isti, bilo je mnogo amoralnosti i srebroljublja. Tako je Inocent VII. (1484. – 1492.) imao vanbračnu djecu, a Alexandar VI. (1492. – 1503.), koje mu je ime bilo Rodrigo Borgia, postao je poznat kao jedan od najamoralnijih papa svih vremena. Kardinalom je postao nakon što ga je njegov ujak, tadašnji papa Calixtus III. (1455. – 1458.), koji se skrbio za njegov odgoj i obrazovanje, imenovao na tu funkciju. Njegova se skandaloznost, između ostalog, očitovala u činjenici da je tijekom sukoba s Francuzima u pomoć pozvao turskog Sultana. Ovakvi primjeri stvarali su buntovnike koji su to koristili da bi opravdali svoje nezadovoljstvo. Tako su vjernici, dobronamjerni ali i hohštapleri, počeli razmišljati o mogućoj izmjeni uvriježenog sustava.

Među iskrenim vjernicima, dobronamjernima i intelektualcima onog vremena treba izdvojiti; Johna Wyclifa († 1384.) kojega još nazivaju “Zvijezda koja je najavila reformaciju“, Jana Husa († 1415.), Desideriusa Erasmusa († 1536.) itd.

U to je vrijeme Engleska, iako još uvijek pod upravom Rimskog biskupa, bila u ambivalentnim odnosima sa svojom središnjicom. Jedan od razloga bio je taj što je papa stolovao među susjedima, tijekom velike šizme papinstva, s kojima nisu bili u dobrim odnosima. Wyclif je bio među prvima, ali ne i jedini koji je progovorio o grijesima institucije kojoj je pripadao, poglavito je naglašavao probleme povezane s papinstvom. Iznosio je primjedbe glede redovnika i klera te fokusirao njihovu pasivnost i neprimjereno ponašanje. On nije odbacio vrhovništvo, ali je smatrao da se uloga, značaj i utjecaj treba smanjiti te da financijska korupcija treba prestati. Počeo je obrazovati tzv. “siromašne propovjednike“. Trebali su propovijedati ljudima na narodnom jeziku i načinom koji su mogli shvatiti i razumjeti. Kao i svi “heretici“, tako je i on rekao nešto što nije smio. Počeo je odbacivati nauk da se kruh i vino u euharistiji pretvaraju u Tijelo i Krv Kristovu poznato još kao pretvorba: transupstancijacija. Wyclif je preveo Bibliju na narodni jezik 1380., a odlukom Koncila u Konstaci osuđen je za herezu. Wyclif je tada već bio pokojnik, zemni ostaci su iskopani i spaljeni na lomači zajedno s njegovim spisima kao upozorenje drugima.

Renesansa je potaknula civilizaciju Srednjeg vijeka ka modernim vremenima. Sloboda čovjeka i pojedinaca postaje sve veći ideal. Tako je svjetovno i prolazno postajalo centar zanimanja, a umjetnost slobodnija, otvorenija, opuštenija i profanija. Bilo je to vrijeme razvitka u područjima znanja i znanosti, a ne manje važna bila je i ekspanzija trgovine. U ono se vrijeme počeo propagirati egocentrizam kao ideal, tako da je čovjek postao mjerilo i centar svega, a njegov um predmet obožavanja.

Poticaji na reformu kršćanstva javljali su se tijekom cjelokupne povijesti. Mnogi su pokušaji reformi prihvaćeni, drugi su pak gušeni nasilnim putem. Među onima koji su potaknuli znakovitije rasprave o pravovaljanosti Crkve bili su: valdežani, lolardi, husiti itd. Želja za vjerskim reformama bila je prisutna u monarhijama, a dokumenti kao što su Provisors and Praemunire i Pragmatična sankcija građanstva svjedoče o težnjama Engleza i Francuza. U njima se izražavaju želje o uspostavi crkava koje bi bile subordinirane na nacionalnom nivou kako bi se smanjila politička i financijska kontrola Rima. Raslo je protivljenje prema: političkom utjecaju, profanosti i rastrošnosti kurije.

 

Kratki pogled na pokret

Zamah vjerskim reforama velikog obima započeo je, potpuno neplanirano, svećenik i doktor teologije koji je dobronamjerno htio započeti raspravu o potrebnim reforma institucije kojoj je pripadao. Martin Luther je 31. listopada 1517. godine, na tada uobičajen način, iznio stavove sažete u 95 teza, na vratima župne zgrade u Wittenbergu. Nova uvjerenja koja je propovijedao brzo su se širila, budući da je bilo mnogo onih koji se nisu slagali s Rimom uglavnom zbog političkih i ekonomskih pritisaka. Nove su se ideje brzo širile, a stoljetna su se vjerovanja i praksa mijenjala novim. Mnogi su podržavali promjene, posebno zato što je to značilo manja fiskalna opterećenja.

Luther je svoju teologiju temeljio na nauku Svetog pisma i prihvaćanju onih dijelova tradicije i učiteljstva koji nisu bili u suprotnosti s Biblijom. Sukladno učenju apostola Pavla, naučavao je da je vjera uvjet spasenja (Gal 2, 15-21), a Biblija iznad tradicije te izvor naučavanja. Zalagao se za nauk apostola Petra o svećenstvu svih vjernika ( 1 Pt 2,9). Odbacio je nauk o transupstancijaciji, te naučavao konsupstancijaciju ili mističnu nazočnost Krista u elementima kruha i vina. Odbacio je crkveni red kako je shvaćen od Rimokatoličke crkve, celibat klera, i papine ovlasti u Njemačkoj.

Od 1523. do 1525. svećenik Huldrych Zwingli (1484. – 1531.) počeo je provoditi promjene nužne za duhovni i društveni napredak. Njegove zamisli podržavala je gradska uprava, bez čije pomoći i podrške ne bi mogao sprovesti u praksu reforme u Zürichu. Djelovanjem Jeana Calvina (1509. – 1564.) oko 1541. godine došlo je do bitnog poboljšanja duhovnih i društvenih prilika u Ženevi. Calvin je imao utjecaj na razvitak reformirane teologije, a njegovo djelo Institutio Christiane Religionis (1536.) najbolje je djelo sustavne teologije reformacije. Njegov je teološko-socijalni nauk imao utjecaj na razvoj mnogih društava; švicarskog, njemačkog, francuskog, nizozemskog, engleskog, škotskog, mađarskog, sjevernoameričkog i dr. U svom je nauku naglašavao suverenost, sveznanje i svemoć Boga. Biblija je Božja objava, a knjige Sv. Pisma su nadahnute od Duha Svetoga te poticaj za razvoj duhovnosti i društva temeljenog na pravdi i socijalnoj osjetljivosti. Crkvu je promatrao kao zajednicu vjernika pozvanih i odabranih za spasenje. Naučavao je da su društvena zajednica i Crkva jedinstvena cjelina te da država treba omogućavati slobodu vjere, te ne smije kontrolirati Crkvu. Naučavao je da je Gospodin Isus Krist uspostavio dva sakramenta (Krštenje i Večeru Gospodnju), koji su vidljivi znaci primljene milosti Boga. Vjerska disciplina i crkveno vodstvo zajednice treba biti usmjereno od prezbitera (staratelja ili starješina), a edukacija je sastavni i važan dio crkvenog života. Predodređenje ili predestinacija je temelj spasenja i vječne utjehe te poticaj i nada vjernicima.

U Francuskoj se reformacija proširila među plemstvom i pučanstvom. Ipak, zbog serije progona, maltretiranja i pokolja Hugenota, gotovo je u potpunosti uništena. Treba spomenuti tzv. Bartolomejsku noć (23. – 24. kolovoza 1572.), pokolj kršćana reformacije, u literaturi poznat kao sinonim za ubojstvo i nasilje inspirirano vjerskom netrpeljivošću i mržnjom te je u pravom smislu te riječi genocid. Broj ubijene djece, žena i muškaraca nikada se neće s točnošću utvrditi. Krvnici, inspirirani i vođeni demonima, prave su podatke prikrili i umanjili, brojke se kreću sve do osamdesetak tisuća mučenika vjere za Gospodina Isusa Krista.

Reformacija je uzela zamah u Nizozemskoj i ukorijenila se do današnjih dana. U Škotskoj je John Knox (1514. – 1572.) uveo tzv. prezbiterijalni ustroj, po uzor na Calvinov eklezijalni ustroj, po kojem su Prezbiterijanske crkve postale nadaleko poznate.

Reformacija je u Engleskoj bila potaknuta pragmatičnim i političkim potrebama. Kralj Henry VIII. († 1547.) nije mogao dobiti od pape, iz političkih razloga, rastavu braka. Stoga je donio Akt o supremaciji 1534., te odbacio kontrolu pape, i uspostavio nacionalnu crkvu koja je nazvana Anglikanskom (izvan Velike Britanije se zove Episkopalna). Iako potaknuta politikom, reformacija u Engleskoj u kasnijem je razvoju bila pod utjecajem tzv. kalvinske teologije, koja je ostavila traga na razvijanju teologije i prakse Anglikanske crkve.

 

Problemi i promjene

Na žalost reformatori nisu bili složni, iako je bilo pokušaja usuglašavanja prakse i teoloških pogleda. Razjedinjenost je pomogla protureformaciji, a žalosna i sramotna epizoda je Tridesetogodišnji rat koji je donio mnogo tuge i razorio Europu. Nakon što je okončan (1648.) donio je stabilnost te su od tog vremena zavladali mir i snošljivost, a protestantizam (luteranizam i kalvinizam) postao rasprostranjena konfesija Europe.

Reformacija je donijela promjene koje su utjecale na razvitak društvenih zajednica i kršćanstva općenito. Važnost duhovne obnove, naglasak na svakom pojedincu, te odgovornosti za život i napredak, briga društva za svakog člana zajednice, sloboda i jednakost, neke su od vrijednosti koje su danas sastavni dio naših svjetonazora, a poticaje nalaze i u reformacijskom nauku. Reformacija je utjecala na stvaranje i razvoj mnogi narodnih jezika, koji su počeli predstavljati alternativu latinskom te razvijati nacionalnu svijest i kulturni identitet. Potaknula je masovnije opismenjivanje jer su svi trebali razumjeti i čitati Sv. pismo. Indirektno je potaknula razvoj kapitalističkog društava zbog naglaska na pobožnosti i predanom radu te umjerenom životu.

 

Reformacija i ekumenizam 21. stoljeća

Ekumenizam je pokret među kršćanima različitih konfesija i denominacija: Crkva i zajednica. Za razliku od nekih zajednica koje teže stvaranju Crkve pod vlašću jednog centra, protestanti temelje ekumenizam na težnji suradnje i zajedništva. Za istinsko zajedništvo potrebno je nekoliko temeljnih preduvjeta: vjera u Gospodina Isusa Krista, razumijevanje sakramentalne teologije i dva temeljna (za protestante i jedina) sakramenta – Krštenje i Večera Gospodnja tj. Euharistija – ravnopravnost, prihvaćanje i uvažavanje različitih ustroja i praksi crkvi. Istinska ekumenska nastojanja potiču mir među kršćanima i svim ljudima. Potiču opće dobro u svim aspektima društvene zajednice; kako na duhovnoj, tako i na materijalnoj razini. Ne koriste se za prozelitizaciju i uvjeravanje drugih u ispravnost svojih stavova.

Potrebno je naglasiti da ekumenska nastojanja postoje od samih začetaka kršćanstva te su bila prisutna u različitim oblicima tijekom cijele povijesti kršćanstva. Crkve reformacije: Reformirana – Prezbiterijanska, Evangelička i Anglikanska, tj. Episkopalna, inicijatori su modernog ekumenizma, čiji začetci sežu u polovicu 19. stoljeća, točnije 1846. godine kada je osnovana Evanđeoska alijansa u Engleskoj. Ekumenizam dobiva međunarodni karakter 1910. godine na Svjetskoj misijskoj konferenciji u Edinburgu, da bi 1921. bilo osnovano Međunarodno misijsko vijeće. Sljedeći značajan događaj koji je ostavio znakovit trag na razvitak ekumenizma zbio se 1925. u Stockholmu, kada je održana Opća kršćanska konferencija o životu i radu, čiji je pokrovitelj bio Nathan Sodelbrom (1866. – 1931.), evangelički nadbiskup i dobitnik Nobelove nagrade za mir 1930. te prva skupština Svjetskog saveza Crkava 1948. u Amsterdamu.

Značajan poticaj ekumenskim nastojanjima dala je Ekumenska povelja (Charta Oecumenica). Dokument koji daje smjernice zajedničke suradnje, dijaloga i kohabitacije kršćana te predstavlja poticaj za kršćanstvo 21. stoljeća. Predložila ju je Konferencija europskih crkava (KEK) i Vijeće europskih biskupskih konferencija (CCEE) 22. travnja 2001. u Strasbourgu. Ona nije obvezujuća i nema učiteljski niti pravni učinak za one koji ju prihvaćaju. Dokument predstavlja temelje suradnje između crkava.

Promatrajući učinke reformacije 16. stoljeća može se zaključiti kako je djelomično središnji i uglavnom sjeverni dio Europe postao protestantski. Danas u svijetu ima preko četiri stotine milijuna pripadnika crkava europske reformacije: reformiranih – prezbiterijanaca, evangelika i episkoplanih. Baš kao kod ostalih kršćana, ponegdje u svijetu ove Crkve imaju rast, na drugim mjestima stagnaciju, a negdje jednostavno egzistiraju bez rasta ili odumiranja.

 

3.11.2009

piše: Branimir Bučanović

   

http://www.kriz-zivota.com/krscanstvo/4901/reformacija_juer_i_danas_/

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s