CRKVA I DRŽAVA MORAL I ETIKA

   Vrlo dobar komentar Ivane Petrović u Dnevniku.hr ukazuje na moralnu i etičku vertikalu društva a to je država i crkva.
   Stup funkcioniranja društva se suidentificirao s korupcijom, nemoralom, neetičnošću u ponašanju, optužbama, predbacivanjima – svime što nije stup društva. Preispitivanjem stanja u kojem se nalazimo zaključit ćemo da je bolje posvetiti se sebi samome i vlastitom „brendiranju“ nego li podržavati pojave u društvu i crkvi koje nas nikamo ne vode.
   Teme o kojima ovo društvo raspravlja su bitne, ali su stavljene u stupce marginalnosti jer gube smisao koji bi trebale imati.
   Malom čovjeku koji nije filozofski potkovan sve ionako pada na leđa, ali do kada? Odgovor na ovo pitanje daje vlč. Miklenić: kada nešto ne ide dobro uputimo se u zakonitom smjeru prosvjedovanja zbog ispunjenja očekivanih vlastitih interesa. Crkva će to podržati. Zbog vlastitih interesa. Da napuni vlastitu kasu. A državna kasa će tako i tako donirati za nerad 383 milijuna kuna. Kako vjetar puše. Vlada treba ispoštivati Ugovore Baština Svetog Petra – Republika Hrvatska, a narod će za zahvalnost što mu je Crkva dala blagoslov u prosvjedovanju dolaziti u crkve i puniti proračun istih. Vlada ionako nema što dati prosvjednicima jer je već dala samoj – Crkvi iz džepova tih istih prosvjednika. Kako vidimo, dobro žive jedino oni koji znaju manipulirati – malo državom, malo narodom.

   Vidimo da je Bog u vjeri, kako se komentira u članku Ivane P. Vjera je u Bogu, ali u Americi.Država je odvojena o Crkve.U Hrvatskoj Crkva ima posebne državnopolitičke uvjete pod kojima stavlja Boga u crkve, državne i javne ustanove. Klevetanje državnih dužnosnika je redovna pojava i ne primjenjuje se u ljubavi spram neistomišljenika. I tako odavde pa do beskonačnosti u bolju budućnost kroz naučavanje i djelovanje Rimokatoličke države u crkvi.
  

www.dnevnik.hr

Crkva nam je postala kao država, a država kao crkva

Dnevnik.hr, Zagreb, 03.09.2009., 16:05 | Ivana Petrović

Nastavlja se tužna i trivijalna polemika između Crkve i predsjednika Mesića.

‘;

Ivan Miklenić (Dnevnik.hr)
Miklenićev komentar odmaknuo se od crkvenog nauka (Arhiva/Dnevnik.hr)

„Učinjeno je to jednim nemuštim redakcijskim komentarom Glasa Koncila u kojem ‘redakcija’ objašnjava da vlč. Miklenić u svojoj kolumni od prije nekoliko tjedana nije izrekom napisao da je Predsjednik veleizdajnik, već se osvrnuo na njegov ‘u određenoj mjeri’ veleizdajnički i sluganski postupak, (haško svjedočenje i govor pred diplomatima na Brijunima), a ne na Mesića kao osobu.
Vrhunac je optuživanje drugih medija
Nadalje, uredništvo GK tumači kako vlč. Miklenić nikada nije kazao kako je Mesić psihički neuravnotežena osoba, već da je pisao kakav bi sljedeći predsjednik trebao biti. A vrhunac svega je optuživanje drugih medija koji su sve to iskonstruirali i krivo protumačili ne bi li se umanjila proslava blagdana Domovinske zahvalnosti. Time se komentar odmaknuo od onoga što mu je očito inicijalno bila namjera kad je riječ o Miklenićevu tekstu. Odmaknuo se od crkvenog nauka koji osuđuje grijeh, a ne grješnika. U cijelosti taj komentar nažalost izgleda kao da ga je pisala neka ožalošćena paraobavještajna frakcija, a ne redakcijski skup katoličkih publicista.
Crkva može kritizirati na postulatima Evanđelja

Ključni problem jednog dijela svećeničkog staleža u Hrvatskoj je to što ne žele prihvatiti činjenicu da je uloga Crkve kao neprijeporne čuvarice hrvatskog identiteta završila stvaranjem naše države. Stoga je još više nedostojno da svećenik – katolički publicist za hrvatskog Predsjednika aludira da je veleizdajnik ili duševni bolesnik. To dakako ne znači da Predsjednik zbog svoga doista neprimjerenog govora pred stranim diplomatima na Brijunima ne treba biti kritiziran od strane Crkve. Može, ali ta kritika treba biti utemeljena na postulatima Evanđelja i morala. To treba biti ‘prodika’ u pravom smislu riječi, a ne vrijeđanje potkrijepljeno teškim optužbama makar one bile i aluzije.
Nazivanje veleizdajnikom treba jake dokaze
Za nazvati bilo koga, a kamoli šefa države, veleizdajnikom ili psihički neuravnoteženom osobom trebaju jaki dokazi. I nije Crkva ta koja je zadužena za njihovo prikupljanje. Veleizdaja je teško kažnjivo djelo za koje u Hrvatskoj dokaze ne pribavljaju crkveni, već svjetovni sudovi. Velečasni Miklenić je jednostavno dopustio da njegovim tekstom u Glasu Koncila ovladaju osobne, iracionalne emocije. Iz katoličkog publicista pretvorio se u sitnog politikanta, a njegova redakcija je potom za sve okrivila druge.
‘Oče naš’ obavezan je u prisegama američkih predsjednika
Odnos Crkve i države, međutim, nije samo predmet sirovih hrvatskih polemika. O odnosu Crkve, odnosno vjere i države još uvijek se polemizira u npr. Americi. Amerikanci su jako pobožan narod. Prema istraživanjima 94 posto njih su deklarirani vjernici. Bog je utkan u temelje američke države, tvrdnja da se u njega vjeruje nalazi se i na dolarskim novčanicama. Stari oci SAD-a vrlo su lukavo kroz prve riječi Deklaracije o nezavisnosti smjestili Boga i vjeru, pritom učinivši sve vjeroispovijesti jednakopravnima bez ičije dominacije. Stari oci su to učinili poznavajući prije svega krvave lekcije povijesti Europe. Molitva svih kršćana ‘Oče naš’ ustavna je obveza prilikom prisege svakog novoizabranog američkog predsjednika. A gotovo svaki od njih, u svojim se govorima nerijetko koristi biblijskim citatima i frazama.

Barack Obama (Foto: Reuters)
I Obama je prisegnuo uz molitvu (Foto: Reuters)
Vjera je duboko ukorjenjena u američku kulturu
Čak i legendarni govor Martina Luthera Kinga je zapravo citiranje Knjige izlaska – I have a dream…..Bog i vjera duboko su ukorijenjeni u američku političku kulturu i navade. Najvjerniji saveznik i ‘PR-ovac’ predsjednika Busha u obje kampanje bio je pastor Busheve episkopalne crkve. Lloyd Doggett, demokratski kongresnik iz republikanski opredijeljenog Teksasa, jedan je od najglasnijih zagovarača potpunog odvajanja vjere od države. Još prije 2-3 godine sam negdje pročitala razloge Doggettove kampanje u Kongresu. ‘To radim zato da politika ne bi utjecala na vjeru, a ne zato da vjera ne bi utjecala na politiku.’ Ovaj rečenični anagram u nas bi vjerojatno bio odmah prizemno protumačen kao zalaganje za to da ‘Crkva dirigira državom’.
Crkva treba biti kreator morala

Ne, sasvim suprotno, ove zanimljive riječi kongresnika-ljevičara, a istodobno i vjernika su Crkvu i vjeru smjestile upravo tamo gdje im je mjesto. Na pijadestal moralnog autoriteta i korektiva. A ne kreatora politike.
Crkva se odmaknula od svog poslanja

Upravo to dio hrvatskih crkvenih otaca ne želi shvatiti. Poslanje naše Crkve je da osim ‘moralne vertikale’ bude i promicateljica obraćenja, jer samo tako se može promijeniti javna svijest, nikako napadima na Predsjednika. I njezino poslanje je prije svega naviještati radosnu vijest. Građani od Crkve očekuju brigu, odricanje od materijalnog u ovim teškim trenucima i toplu riječ utjehe, a ne kreiranje politike. Crkva se od tog svog temeljnog poslanja počela odmicati zadnjih 9 godina. Kardinal Kuharić, neupitni moralni autoritet je umro.
Mesić je trivijalno argumentirao tezu o križevima

Tužna polemika Crkve i predsjednika počela je Mesićevom najnovijom ‘eskapadom’ o micanju križeva iz javnih ustanova. Poslije je u intervjuu Novoj TV pojasnio da nije mislio na križeve, već na vjerska obilježja. Razmišljajući o tome nisam se baš mogla sjetiti javne ustanove čiji zidovi ‘vrve’ od križeva ili drugih vjerskih obilježja. Mesić je tada krenuo još trivijalnije pa je svoju tezu ‘argumentirao’ riječima prema kojima bi onda načelnik općine s većinskim srpskim stanovništvom imao pravo na zid staviti pravoslavni križ. Tek tada, meni barem, nije bilo ništa jasno.
Ustav jamči slobodu vjeroispovjedi
Pa što da načelnik srpske nacionalnosti u većinskom srpskom selu na zid stavi pravoslavni križ? Neka stavi, križ je križ. Hrvatski ustav svima jamči slobodu vjeroispovijesti, a kad smo kod križeva katoličanstva i pravoslavlja – prošle godine u Raveni je potpisan dokument, svojevrsno ‘pismo namjere’, prvi mikrokorak u ostvarenju velikoga cilja – ponovnom ujedinjenju svih kršćana. Predsjednik bi osim opreza, kada govori o križevima i kršćanskim Crkvama trebao imati i malo veću kulturu i širinu.

Stjepan Mesić (Foto: Dnevnik.hr)
Polemika je započela Mesićevom ‘eskapadom’ o micanju križeva (Arhiva/Dnevnik)
I Crkva i država trebaju pročišćenje

Ali umjesto toga on se usporedio sa svećenicima kazavši kako je on za Hrvatsku stradavao više nego svi oni zajedno. Ta izjava je nečuvena. Patnje, progoni, zatvori, ponižavanja i ubojstva hrvatskih svećenika su već toliko općepoznati da tu poseban komentar nije potreban. Kad sve sagledamo, vidimo da nam je Crkva zapravo postala kao i država, a država kao Crkva. Obje trebaju pročišćenje, obnovu i bolju ‘kadrovsku’ selekciju. Dok se to ne dogodi, dio svećenika će i dalje pisati i govoriti o politici i izdajništvu umjesto Evanđelju. Zastupati arhaično desna i krajnje nesimpatična stajališta koja neće pridonositi Hrvatskoj tako potrebnoj obnovi domoljubne svijesti.
Mesić će imati jak utjecaj i nakon izbora
Mesić će nastaviti voditi ‘križarske ratove’ jer to je jednostavno dio njegova nacrta kao off promotora lijevog bloka naslonjenog na parole, fraze i razne ‘ikone’ postkomunističke tranzicijske ljevice. I to će tako trajati sve do izbora. Ne samo do izbora za novog predsjednika (u nas se često rabi izraz ‘nasljednik’ kao da je Hrvatska monarhija), već sve do sljedećih parlamentarnih izbora. Predsjednik Mesić će tada već biti ‘bivši doživotni predsjednik’ i u zabludi su svi koji misle da njegov utjecaj i tada neće biti golem.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s