KOMERCIJALIZACIJA CRKVE – VJERA KAO PODUZETNIŠTVO

Pršut, janjci, vjera – ponuda je poduzetnika dušobrižnika kao paket koji se u nudi u crkvi. Komercijalni crkveni blagdani pojačavaju efekt zadovoljenja duše i tijela. Tradicija kruha i igara podiže se na viši nivo. Nije dobro da nivo bude „poseljačen“. Crkva će se odreći svega onoga što se od nje bude tražilo – vjerskih simbola u državnim i javnim institucijama, pršuta, janjetine, milijuna kuna iz državnog proračuna, vlastita lažnog učenja – ovo je dio zahtjeva koje je već javnost zatražila od crkve da se odrekne.

Ne znamo što se čeka? Ako crkva postane poduzetnikom, susrest će se sa stvarnošću plaćanja poreza. Tada izgled stvarnosti postaje drugačiji – narod će početi  živjeti od poduzetištva djelatnika crkve. Neće biti vremena za akcije lažnog naučavanja niti devastacija vjerskih poruka u ime Isusa Krista. Pravila slave rimskog imperija su poprilično okrutna pri bankrotu. On ne opstaje 2000 godina. Stanje potištenosti i nezadovoljstva generira kriminal i zlo.

   Odricanje Crkve od današnjeg načina života ne bi zapravo značilo da ista nešto gubi – nikada to što bi „izgubila“ nije niti imala. To je stečeno na protuzakonit način. Novac, nekretnine, janjci itd. rezultat su stjecanja na osnovu zlouporabe istinskog Isusova učenja.

   Ipak, to ne bi pogodilo same biskupe, jer oni su tako i tako vatikanski djelatnici. Šefovanje u poduzetništvu ima jednu drugu dimenziju – pravi šef poduzetnik radi najviše i odgovoran je za zarađivanje. Nema milodara za blagoglagoljivost i uglađenu rječitost o strahu od vječnog pakla. Pravi poduzetnik nema ni primisli o utjerivanju straha u kosti ostalima u stilu: Ako ne date meni moje što me pripada (zaradio to ili ne zaradio, svejedno) vječni oganj i škrgut zubiju čeka Vas. Otac, na čije se ime pozivaju, ne zna ništa o tim metodama. On je Ljubav pa su metode zarađivanja za kruh naš nasušni crkvenih poduzetnika očito djelo nekog drugoga. Sve je vrlo jednostavno i razumljivo zdravom pameću i logikom za onoga tko želi to shvatiti i primjeniti u svakodnevnom životu.

NT portal

don Stipe Perkov: I Crkva je odgovorna za komercijalizaciju blagdana

 

 

 

Petak, 10 Travanj 2009 10:46

Stipe Perkov

Pred nama je još jedan Uskrs, najveći katolički blagdan. Ovogodišnji bi mogao imati poseban značaj i test za vjernike, jer situacija u kojoj se nalazimo nije nimalo ružičasta?

Uskrs uvijek ima pozitivnu poruku, mi u Crkvi ga držimo najvažnijim događajem u povijesti i najvećim blagdanom jer pobijeđeno je zlo, grijeh i na kraju smrt. Ne radi se samo o pobjedi Isusa Krista, već i za sve one koji su u njega „uronjeni“, odnosno kršteni u njegovo ime. Isusovom mukom, smrću i uskrsnućem otvoren nam je put prema „novom čovjeku“, „novom nebu“ i „novoj zemlji“. Smatram da se upravo zbog toga što ljudi ne vjeruju dovoljno u budućnost, u „novog čovjeka“, odnosno nisu dovoljno „u Uskrsu“, događa recesija, neimaština i nezadovoljstvo. Ljudi se okreću prolaznom, vide samo materijalnog čovjeka, umjesto duhovnog, pa se vrtimo u „začaranom krugu“ gdje današnji čovjek ne vidi pozitivan događaj niti izlaz. Ali, u njihovoj podsvijesti ipak nije tako: ovogodišnja Cvjetnica u Hrvatskoj bila je izvanredno posjećena. To ipak znači da ljudima treba duha, dosta im je negativnosti i stanja nemoći, jer je jasno da to nikud ne vodi. Upravo iz stanja potištenosti i nezadovoljstva generiraju kriminal i ostala zla, a čovjek traži veći smisao svog života, što je i prirodno.

U posljednje vrijeme sve se više koristi termin „komercijalni blagdani“. Jesu li oni zaista izgubili duhovni smisao i tko je odgovoran za takvu percepciju: društvo, mediji ili Crkva?

Da, u pravu ste. Ta se „komercijalizacija“ posebno odnosi na Božić, a mislim da smo svi krivi: i društvo, i mediji, i političari, i svjetski mentalitet, pa i Crkva. Crkvu ne bih izostavio jer ona mora u ovakvom svijetu imati vrlo jaku poruku i biti „čista“. Crkva ne smije upadati u takva iskušenja, te kroz razne vlastite projekte i sama „komercijalizirati“ blagdane stavljajući materijalnu korist i zaradu na prvo mjesto. Ne smijemo zaboraviti istinu da Bog postoji, da je stvorio i da voli čovjeka, te da je ljubav ono što nas treba ispunjavati, a ne novac! Zbog toga svi snosimo odgovornost, a usudio bih se reći da bi Crkva trebala dati možda i najviše odgovora, ali i najviše pokajanja. Zadaća Crkve je otvoriti ljudima put prema ljudskom srcu iz ljubavi prema Bogu, prema čovjeku, osobito prema siromašnima, jer čovjek svoje potrebe ne može zadovoljiti gomilanjem materijalnih stvari. Time bi blagdani dobili veći značaj i sadržaj, a sigurno bi manje bilo ovog „komercijalnog“! Devastacija vjerske poruke posebno je vidljiva i u pogledu „umatanja“ vjerskih simbola u predmete različitih seksualnih poruka koji se kasnije dobro prodaju.

Što je s crkvenim budžetom? Mnogi joj zamjeraju gomilanje bogatstva, a govori se da je njen proračunski budžet zadržan unatoč recesiji zbog koje su mnogi „stegnuli remen“?

Istina je da iz državnog proračuna Crkva prima nekih 0,1 ili 0,2 posto. S obzirom da su mediji već uputili prigovor u svezi s tim, postavio sam našem biskupu to pitanje. Njegov odgovor bio je jasan: Crkva će se odreći svega onog što se od nje bude tražilo, a i sama će ponuditi da se dio iznosa koji su išli na njen račun proslijedi Caritasu. Dakle, Crkva neće odbiti takva primanja, ali će ih „usmjeriti“ prema jaslicama, sirotištima, i staračkim domovima. Nije točno da se Crkva ne odriče ničega, a kao najbolji primjer možemo uzeti cijenu mise koja je još od ratnih vremena, ako ne i prije, bila i ostala ista: 50 kuna.

Jesu li svim ljudima poznati takvi i slični podaci?

Ne, i to je žalosno. Gledam TV i čitam novine, ali na taj podatak nisam naišao. Upravo zato sam osobno želio dobiti odgovor od biskupa. Jasno je da Crkva ne bi više bila Crkva, ako bi se svi nečega odrekli, a jedino ona ne bi htjela dati dio svog „kolača“. Kako bi uopće mogla biti autentična i Isusova, te mogla propovijedati jednakost, ljubav, dobrotu i milosrđe, time bi iznevjerila samu sebe.

Može li se to i konkretno prikazati, i na koji način?

Svakako da bi trebalo na transparentan način prikazati čega se sve to Crkva odrekla i gdje je taj novac otišao. Javnosti bi trebalo točno objasniti koliko novca Crkva prima od države, te koju je količinu u krizi podijelila s onima koji ga nemaju. Crkva to i čini, ali nažalost nedovoljno jasno i glasno, te nedovoljno medijski popraćeno. Nekim medijima to i smeta, pa takve podatke ne žele objavljivati, a problem je i što vjerske emisije na televiziji malo tko gleda.

Kad je preminuo pokojni šibenski biskup Srećko Badurina, neki su pretpostavljali kako ćete ga upravo vi zamijeniti. Što se tada zapravo događalo?

Kad nas je iznenada ostavio veliki biskup Srećko Badurina, svi smo bili pogođeni. Bio sam tada među savjetnicima Šibenske biskupije, a dan nakon njegove smrti organiziran je sastanak u Biskupskom ordinarijatu. Naša je zadaća je bila izabrati diacezanskog upravitelja koji će voditi Biskupiju do izbora novog biskupa. Sadašnji biskup, msgr. Ante Ivas tada je bio generalni vikar, dobro je surađivao s pokojnim biskupom Badurinom, a kako smo prijatelji još od školskih dana, upravo sam njega predložio kao novog biskupa. Savjetnici su to prihvatili, a takav prijedlog ponuđen je Hrvatskoj biskupskoj konferenciji i Vatikanu. Vjerujem da je to kasnije utjecalo i na njegov konačan izbor za biskupa šibenskog.

Kakva je uopće crkvena hijerarhija što se tiče takve vrste protokola?

Biskup se ne bira, njega određuje Vatikan. Prati se duhovnost, kreativnost i rad svećenika u određenoj biskupiji, a za mišljenje se pitaju neki vjernici, dekani, savjetnici i, jasno, HBK. Ima više informacija na temelju kojih se odlučuje o tome tko bi mogao biti biskup. S odabranim kandidatom se razgovara i ako se on slaže, tada ga Papa imenuje. U tom smislu važno je kazati kako se svaki biskup koji je na čelu Biskupije nalazi direktno pod Vatikanom, odnosno direktni „šef“ kojemu polaže račune je Papa. Svaki biskup je neovisan o bilo kojoj drugoj Biskupiji i bilo kojoj drugoj HBK koja je samo savjetodavno tijelo.

Postoji li još uvijek mogućnost da vi postanete biskup?

Iako neki tako nagađaju i igraju se raznim kombinacijama znajući da smo nas dvojica dobri… ne znam i ne mogu kazati koliko je ta priča zapravo utemeljena. Gledajte, sadašnji biskup ima još pet, a ja još osam godina do mirovine. Kad to pogledate, realno i izvjesno je da takva kombinacija otpada.

Jedini ste svećenik-poduzetnik na području Županije. Kako spajate ove dvije funkcije i što sve nude Jurlinovi dvori?

Jurlinovi dvori nisu samo seosko domaćinstvo s gastronomskom ponudom, u „ponudi“ su još kultura i vjera. Kao svećenik ne mogu se zadovoljiti samo stavljanjem na stol pršuta, sira i babića, ovdje radimo pod geslom „nahraniti i dušu i tijelo“. A da se ovdje može „nahraniti“ duša, vidi se i po kapelici koja je otvorena 1976., po sakralnoj zbirci bogatoj svjetski vrijednim eksponatima, po nedavno otvorenoj knjižnici i galeriji. Svećenik se ne smije „poseljačiti“, već selo podići na veću kulturnu razinu. Godišnje nas posjeti desetak tisuća ljudi, a kako je tijelo „hram Duha svetoga“, niti njega ne smijemo zaboraviti. Kompletan ugođaj i ravnoteža ovdje se postiže kombinacijom duhovnog s domaćim vinom, sirom, pršutom i janjetinom. Činjenica da sam ovdje vlasnik i poduzetnik nije ništa novo. Svećenici su kroz povijest bili ti koji su nudili raznovrsnu duhovnu, materijalnu i kulturnu ponudu. Za primjer uzmimo J.J. Strossmayera, don Franu Bulića koji je stvorio arheologiju ovdje, benediktince koji su ljude uz molitvu učili čitati, pisati i saditi krumpir! Zašto ne bih utjecao na spas ovog kraja koji je sve više i više napušten. Takav kompletan život upravo u Uskrsu ima svoju kulminaciju.

To su prepoznali brojni Amerikanci i Englezi koji su vaši stalni gosti?

Eh, kad stignu, svi su onako teški, sumorni i neraspoloženi, a kad krenu- to je onda pjesma, veselje i radost! Zašto? Ovdje je prisutan neki duh. Nešto isijava iz ove tradicijske arhitekture, iz obitavališta gdje ima nas 15 članova, a i ja sam se tu rodio. Iako možda izgleda pomalo muzejski i napušteno, ovo mjesto zapravo je puno života i poruke. Ljudi se ovdje približe jedni drugima i „otkriju“ se međusobno, vide se drugačijim očima nego što je to svakodnevni slučaj, tu nešto „pukne“ i u tome je zapravo simbolika Uskrsa!

Zaklada Ane Rukavine nastala u kapelici

Malo je poznato da je u upravo u kapelici Jurlinovih dvora zapravo začeta ideja o zakladi Ane Rukavine?
Prvi put kad je došla ovdje, pokojna Ana odlučila se ovdje i vjenčati, a njenu želju sam odmah prihvatio. Prije vjenčanja, pripremili smo se razgovarajući o vjeri, evanđeoskoj poruci, o sakramentu vjenčanja, a tada se rodila i ideja o osnivanju zaklade. Ana je željela pomoći onima koji pate, kao što je i ona sama patila od leukemije. Čestitao sam joj na takvoj odluci i u kolovozu 2006. upriličeno je vjenčanje s uzvanicima, a ona i suprug u kapelici su i prenoćili. Još uvijek sam u kontaktu s njenom majkom, Marijom koja povremeno navrati u Jurlinove dvore.

Crkva i politika

Neizbježno pitanje je isprepletenost Crkve i politike. Toga u principu ne bi trebalo biti, ali se ipak događa. Kako to komentirate kao svećenik i čovjek?


Biskupska konferencija Francuske dala je posebni dokument koji uređuje pitanje Crkve i politike. Politika se, svakako, ne može zaobići niti u Crkvi, jer isti ljudi dolaze u Crkvu i idu glasovati na izborna mjesta. Međutim, Crkva je ipak nešto drugo jer ima veću i jaču poruku, koja mora biti iznad politike! Stranačke borbe podrazumijevanju podmetanje različitih „klipova“ i Crkva to mora nadići. Ipak, ako dođu u pitanje prave vjerske i ljudske vrijednosti, tada Crkva mora progovoriti. Crkva ne može podržati onu stranku ili onaj program koji propagira kriminal, mito i korupciju. Nitko to ne čini javno, ali ako se to vidi i zna, ne možemo zatvoriti oči i podržati projekte protiv života, primjerice eutanaziju, pobačaj itd.

 
Što je s otvorenom pristranošću?

I tu Crkva mora biti jako pametna i suzdržana, kako nikad ne bi dala da daje neki znak ili mig koji će reći: glasajte za tu i tu opciju! To se mora znati izbjeći, iako se, budimo realni, takve stvari dogode i Crkvi: i mi smo ljudi, ali naša uloga mora biti crkvena i duhovna, nikako politička. (dn)

PORUKA PAPE BENEDIKTA XVI. ZA SVJETSKI DAN MIRA
1. siječnja 2009.
Suzbijati siromaštvo, graditi mir
Izvadak iz poruke na temu poduzetništva:

 

10. Slično se razmišljanje može povesti i glede novčanog poslovanja, koje se tiče jednoga od prvotnih aspekata pojave globalizacije, zahvaljujući razvoju elektronike i politika liberalizacije tijekova novca između raznih zemalja. Objektivno najvažnija zadaća novčanoga poslovanja, to jest zadaća dugoročnoga podupiranja mogućnosti ulaganja te stoga i razvoja, danas se pokazala više nego slaba: trpi od negativnih protuudara sustava novčanih razmjena – na nacionalnoj i globalnoj razini – zasnovanih na izuzetno kratkoročnoj logici koja ide za povećanjem vrijednosti novčanih aktivnosti i usredotočuje se u tehničkome upravljanju različitih oblika rizika. I nedavna kriza pokazuje da je novčano djelovanje ponekad vođeno logikama koje su potpuno okrenute sebi samima i lišene dugoročnoga razmišljanja o općem dobru. Svođenje ("uravnilovka", op. prev.) ciljeva globalnih financijskih operatera na izuzetno kratki rok smanjuje mogućnost novčanoga poslovanja da ostvari svoju funkciju mosta između sadašnjosti i budućnosti za podupiranje stvaranja novih prigoda za proizvodnju i rad na dugo razdoblje. Novčano poslovanje svedeno na kratki i izuzetno kratki rok postaje opasno za sve, pa i za one koji uspiju izvući dobit u tijeku faza financijske euforije.

11. Iz svega toga proistječe da borba protiv siromaštva zahtijeva suradnju kako na gospodarskom tako i na pravnome planu koji će međunarodnoj zajednici, a osobito siromašnim zemljama, omogućiti pronalaženje i primjenjivanje usklađenih rješenja za suočavanje s gore navedenim problemima, provodeći u djelo učinkovit pravni okvir za ekonomiju. Osim toga, zahtjeva poticaje za osnivanje djelotvornih i suradničkih institucija, kao i potpore za borbu protiv kriminala i za promicanje kulture zakonitosti. S druge strane, ne može se zanijekati da su politike koje očigledno pružaju tek puku pomoć uzrok mnogih slomova u pomaganju siromašnim zemljama. Pravim se kratkoročnim i dugoročnim projektom danas čini ulaganje u obrazovanje osoba i cjelovito razvijanje specifične kulture poduzetništva. Ako ekonomske aktivnosti za svoj razvoj trebaju povoljan kontekst to ne znači da se pozornost ne mora obratiti na probleme prihoda. Premda je prikladno istaknuto da povećanje prihoda pro capite ne može predstavljati cilj političko-gospodarskog djelovanja na apsolutan način, ipak se ne može zaboraviti da ono predstavlja važno sredstvo za postizanje cilja borbe protiv gladi i apsolutnoga siromaštva. S toga stajališta, potrebno je ukloniti iluziju da politika puke redistribucije postojećeg bogatstva može do kraja riješiti problem. U modernoj ekonomiji, naime, vrijednost bogatstva na odlučujući način ovisi o sposobnosti stvaranja sadašnjega i budućega prihoda. Stoga stvaranje vrijednosti postaje neizbježna veza o kojoj se mora voditi računa ukoliko se na učinkovit i trajan način želi boriti protiv materijalnoga siromaštva.

12. Na kraju, staviti siromahe na prvo mjesto znači da bi protagonisti međunarodne trgovine sačuvali prikladan prostor za poštenu ekonomsku logiku, da bi institucionalni protagonisti sačuvali prikladan prostor za poštenu političku logiku i za poštenu logiku sudioništva koja će znati cijeniti mjesno i međunarodno civilno društvo. Sama međunarodna tijela danas priznaju veliku vrijednost i prednost ekonomskih inicijativa civilnoga društva ili mjesnih uprava za promicanje spašavanja i uključivanja u društvo onih slojeva stanovništva koji su često ispod praga krajnjega siromaštva, a istodobno do njih teško dopire službena pomoć. Povijest ekonomskog razvoja XX. stoljeća uči da su dobre razvojne politike povjerene odgovornosti ljudi i stvaranju pozitivnih sinergija između tržišta, civilnoga društva i država. Civilno društvo na poseban način zadobiva ključnu ulogu u svakome razvojnom procesu, jer je razvoj u biti kulturna pojava a kultura nastaje i razvija se na mjestima civilnoga prostora.“

Uključenje Crkvene zajednice u privredne tokove pozitivan je pomak. Sinergija crkve, države, poduzetnika ima slijedeći tok: poduzetnik zarađuje a država i crkva troše. Po novom modelu: crkva i poduzetnici će zarađivati, a država će trošiti. Uviđamo napredak: povećanje proizvodnje, smanjenje potrošnje. Za 1/3 povećanje BDP-a koristan je pomak u svjetlijoj budućnosti.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s