CRKVA I DRUŠTVO

Seebiz.eu

CRKVA I DRUŠTVO

Crkvena zamjena teza, ili kako je komunizam opet kriv

 http://www.seebiz.eu/sr/politika/crkvena-zamjena-teza,-ili-kako-je-komunizam-opet-kriv,53001.html

 Autor/izvor: Rosa Bilonić

 08.08.2009.godine

Pitam se koji su to realni argumenti koji stoje u pozaditi upozorenja kardinala Bozanića u njegovoj propovijedi održanoj u Imotskom 2. kolovoza, a kojem Ivan Miklenić, glavni urednik Glasa koncila daje puno pravo u svom uvodnom tekstu.

»Sa svih smo strana pritisnuti lošim vijestima i prognozama. U sadašnjem društvenom trenutku veoma se duboko usađuje osjećaj straha. Glasno se predviđaju poteškoće i nesigurnosti, sve do zatvaranja u ozračje nepodnošljive budućnosti. Strah pred sutrašnjicom ispunja mnoga srca tjeskobom i malodušjem. U opasnosti smo da poput Židova u pustinji ne vidimo izlaza i žalimo za nekim prošlim vremenima. Jesu li ta vremena uistinu bila bolja? Ili smo zaboravili kakve su bile prilike u kojima smo živjeli i podnosili tegobu dana i režima?«

Detektiranje skrivenih, ali vječno prisutnih faktora koji prijete društvenoj sigurnosti, državnom ustroju, gotovo preslikano prizivaju u pamćenje nekadašnji vječno prisutan strah onog famoznog “unutarnjeg neprijatelja”. Retorika je ovo koja izbjegava imenovati pojave njihovim pravim imenom, koja uporno izbjegava upirati prstom u stvarna mjesta i izvore problema, a konstantnu bitku vodi s duhovima prošlosti.

Na što to upozorava kardinal u vremenu ozbiljne gospodarske krize kojoj ni vladajući više ne uspijevaju lažima skrivati lice? Opasnost, kako je vidi kardinal Bozanić, u spomenutom upozorenju, čini se leži u mogućnosti da bismo pritisnuti atmosferom gotovo nametnutog straha, mogli podleći malodušnom odbacivanju svega onog što danas imamo. Da bi smo na uštrb svega stečenog u vremenu suvereniteta zemlje, rezignirani mogli zažaliti za prošlim vremenima ili prošlim sistemom.

Iz njegove izjave mogle bi se iščitati ovakve premise kao što je prekomjerno i neutemeljeno zastrašivanje, umjetno inducirana atmosfera straha, tjeskobe, malodušja. Određene, sveprisutnije, neimenovane faktore, Miklenić u svom tekstu konkretnije definira kao “one snage u Hrvatskoj koje ne žele uopće hrvatsku državu”, njihova politička, ekonomska i medijska moć je golema tvrdi Miklenić, a “često namjerno režirani promašaji i odjeci svjetske ekonomsko-financijske krize mogli bi im izvrsno poslužiti ne samo za dodatno slabljenje Hrvatske nego i za stvaranje golemog kaosa koji bi poslužio ili za uništavanje hrvatske države ili za potpuno, totalitarno ovladavanje svim njezinim segmentima.”

Ostaci nekadašnje “totalitarne, povlaštene i odnarođene klase” danas “umreženi u liberalističku ideologiju” , tvrdi Miklenić, vode brigu samo o svojim interesima i interesima svojih simpatizera “sustavno i smišljeno siju beznađe, crnilo, sve čineći ne bi li prizvali i pospješili propast koja je neizbježna ako se ubije nada, vjera i nacionalni ponos.”

Miklenić se dalje pita “Tko to zapravo tako vodi Hrvatsku?” S kakvog to mjesta Miklenić promatra trenutnu situaciju pa mu nisu jasne osnovne društvene i političke činjenice? Što to čita, što gleda i gdje živi kad si postavlja ovakva pitanja? Koje su to skrivene snage, znane gospodinu Mikleniću, pored ovih koje vidimo i koje godinama “pospješuju propast” kao npr. nesavjesno vođenje države i rasipanje državnog novca, a koje mogu samo oni kojima to osiguravaju pozicije vlasti.

Nadalje, glavni urednik Glasa koncila smatra da za ispravno vođenje države nije dovoljno tek uspješno rješavati pitanja funkcioniranja prihoda i rashoda državnog proračuna – potrebno je voljeti tu zemlju. Na temelju sveg viđenog čini se da je upravo ta količina “ljubavi” obrnuto proporcionalna umijeću rješavanja pitanja funkcioniranja društvenih prihoda i rashoda. U kojoj mjeri je vole oni koji evidentno neuspješno rješavaju pitanja funkcioniranja prihoda i rashoda državno proračuna, a unatoč tome ne odriču se tog prava.

Miklenićev pregled i dijagnoza nezdravog političkog ozračja mogli bismo bez imalo ustezanja staviti uz bok retorici onog totalitarnog društva, čije zazivanje Mikleniću stvara glavobolju.

Mogli bismo u nedogled citirati Miklenićevu analizu društvenih problema i opasnosti, ali za potpuniji doživljaj evo još samo jedne: “U Hrvatskom saboru, na izvanrednom zasjedanju, politikantski su se prizivali izvanredni parlamentarni izbori kao da je važno tko sjedi u državnim foteljama, a ne kako Hrvatsku postaviti na svoje zdrave noge…”

Kada već gospodinu Mikleniću nije važno tko sjedi u državnim foteljama, zašto sam ne proziva i kritizira postojeću vlast, i traži neke sposobnije da zemlju stave na zdrave noge. Malo je reći u kojoj je mjeri uvodnik demagoški uvijen, pitijski vješto izbalansiran tako da donosi neminovnu kritiku, ali je nikako ne usmjerava na prava mjesta. Miklenićev pregled i dijagnoza nezdravog političkog ozračja mogli bismo bez imalo ustezanja staviti uz bok retorici onog totalitarnog društva, čije zazivanje Mikleniću stvara glavobolju.

Detektiranje skrivenih, ali vječno prisutnih faktora koji prijete društvenoj sigurnosti, državnom ustroju, tako gotovo preslikano prizivaju u pamćenje nekadašnji vječno prisutan strah onog famoznog “unutarnjeg neprijatelja”. Retorika je ovo koja izbjegava imenovati pojave njihovim pravim imenom, koja uporno izbjegava upirati prstom u stvarna mjesta i izvore problema, a konstantnu bitku vodi s duhovima prošlosti.

Ne otuđujem mu pravo da se sa osudom prisjeća prošlog totalitarnog režima, koji je, složio bi se i citirani gospodin, tek u teoriji zagovarao “slobodu narodu”, međutim i ovakvi Miklenićevi socijalni i moralni stavovi u dugogodišnjoj hibernaciji akcentiraju upravo onakvu demagošku “brigu i osjetljivost” za građanske probleme, ne progovarajući jasno o stvarnim uzrocima.

Nije, međutim toliki problem Miklenićev stav i slično vječno zazivanje komunističkih recidiva, problem je što takav stav tolerira postojanje stvarnih uzroka problema i ne poziva na njihovo rješavanje, a kako je riječ o uredniku službenog kaptolskog glasila, koji kako stoji u rubrici Glasa koncila “o nama”, “Vjerno prenosi službene stavove vodstva Crkve u Hrvata te neslužbeno iz evanđeoskih i crkveno-povijesnih nadahnuća komentira tekuća pitanja crkvenog, nacionalnog i društvenog života” problem postaje puno ozbiljniji.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s