ZAKONI NADAHNUTI VRIJEDNOSTIMA UTEMELJENIMA U LJUDSKOJ NARAVI

Naslov govori o tome da takvi zakoni postoje. Tumačenje o vrijednostima utemeljenima na ljudskoj naravi postaje relativizam vrijedan spomena. Što vrijedi izglasavanje zakona ako ih se čovjek ne pridržava. Moralno-etički aspekt djelovanja u skladu sa zakonitostima predmet je dijaloga unutar sebe. Dijalog kao moralna kategorija je dimenzija o kojoj Crkva rado raspravlja i uči. Da li postoji dijalog između zakona i izvršavanja istih u životu crkvene zajednice, zaključimo sami (godine i stoljeća u konkretnom slučaju ne predstavljaju relevantan faktor utjecaja na meritum stvari):

Jutarnji list
27.03.2007.godine

Je li Crkva spremna na dijalog?

Inoslav Bešker RIMOVANJE

„Kada bi se sudilo po komentarima Glasa Koncila – Crkva bi bila ustanova posve nesklona dijalogu bilo s kime drukčijim, spremna uglavnom da dijeli packe, a u slučaju neslaganja da ‘otkriva’, zapravo izmišlja urote s druge strane.

Je li uopće moguć dijalog s Katoličkom crkvom, danas u Evropi pa onda i u Hrvatskoj, u okvirima civilnog društva? Odnosno: je li ta Crkva uopće spremna na dijalog, čak i kad ga zaziva?

Kao što se status pravnog društva mjeri ne samo pravima zajamčenima mnogima, nego i pravima koja se jamče najobespravljenijima, kao što se stupanj međuetničke tolerancije mjeri ne samo odnosom spram jačih, nego i spram najslabijih, tako se i spremnost na dijalog mora mjeriti učestalošću i kvalitetom dijaloga s onim od koga se najviše razlikuješ. Kad je posrijedi Crkva kao vjerska ustanova, njezina se spremnost na dijalog mora mjeriti ponajprije dijalogom s nevjerujućima; kada je posrijedi Crkva kao institucija, mjerilo je njezin dijalog s civilnim društvom; kada se Crkva promatra kao komunikacijski centar, onda je mjerilo dijalog s inim obavijesnim sredstvima, ponajprije tržišnima.

Kada bi se sudilo po komentarima Glasa Koncila – Crkva bi bila ustanova posve nesklona dijalogu bilo s kime drukčijim, spremna uglavnom da dijeli packe, a u slučaju neslaganja da “otkriva”, zapravo izmišlja urote s druge strane.

Recentan, ali nipošto usamljen primjer je posljednji komentar, u kojem glavni urednik Glasa Koncila i potpisanog novinara uvrštava u one koji se rote protiv istine, optužujući za “razrađenu metodu dezinformiranja s ciljem manipulacije sa slabije informiranim vjernicima”.

Glavni urednik Glasa Koncila tvrdi, na primjer, za potpisanog dopisnika iz Rima: “Trik koji je primijenio taj dopisnik sastoji se u tome što je ono što je Papa poručio katolicima, pa i katolicima koji su političari, ‘slučajno’ proširio na sve političare, dakle i na one koji nisu katolici”. To naprosto nije istina. Informacija koju sam poslao 13. ožujka počinje riječima “Katolički zakonodavci…”, a u sljedećem pasusu su i doslovno prevedeni citati iz papine ekshortacije: da “se katolički političari i zakonodavci … moraju osjetiti obavezanima da predlažu i podržavaju o tim vrijednostima ne pregovara”… Te iste citate naveo sam i u komentaru dva dana kasnije. Glavni urednik je to naprosto previdio. Neću reći da on ima “razrađenu metodu dezinformiranja s ciljem manipulacije” (lijepe li rečenice). Reći ću samo da ne vidi ono što ne odgovara njegovu nazoru.

 Crkva se ne pozicionira u društvu, nego iznad društva. U društvu se istina traži u dijalogu, a Crkva polazi od vjerske postavke da ona pouzdano zna što je istina (jer da joj je objavljena Istina) i da je društvo dužno prihvatiti njezinu istinu

Njegovu nazoru, međutim, odgovara da iz te neistine širi optužbe na sve “medije na nacionalnoj razini”, gdje se “otkriva … sve više i razrađena metoda postupanja: jedan ili dvojica novinara objave svoj tekst u dnevnim novinama kao vijest iz Crkve polazeći od stvarnoga crkvenog događaja, prešućujući bit toga događaja, ističući nešto sasvim rubno i nekad manje nekad više krivotvoreći neki od crkvenih stavova tako da korisnik medija dobiva u biti dezinformaciju.”

Crkva je, pak, otkriva glavni urednik, “svjesna da nikome, pa ni političarima nekatolicima, ne može ništa nametnuti. Kao što je pravo vodstava svake stranke, udruge ili organizacije da stavlja svoje zahtjeve pred svoje članove, tako i vodstvo Katoličke Crkve ima pravo zahtijevati od svih svojih članova ostvarivanje onoga što je sadržaj objavljene i predane vjere, u koju spada i moral i društveni angažman.” Ovoj usporedbi Crkve sa strankom zaista ne treba komentara.

Kada su u nekom parlamentu katolici u znatnoj većini (u Portugalu, Španjolskoj, Francuskoj, Italiji, Austriji, Sloveniji, Hrvatskoj, Mađarskoj, Slovačkoj, Češkoj, Poljskoj…), onda se zahtjev iz ekshortacije odnosi, hoćeš-nećeš, na većinu, i apsolutnu i kvalificiranu. Toj većini Papa, s vrha crkvenog magisterija, jasno poručuje ne da griješe politički ako ne donose zakone kakve Crkva smatra potrebnima, nego da griješe vjerski, da griješe protiv Boga, da ugrožavaju svoje vječno spasenje, ako su protiv “prirodnih zakona” o kojima “nema pregovaranja”. To nije apel, to je presija na vjernike – koji su političari i zakonodavci.

Crkva je (sada) ustanova u demokratskom društvu, koja s pravom zahtijeva svoja prava u njemu. Ali, Crkva sama nije spremna prihvatiti regule demokratskog društva. Niti za sebe, niti unutar sebe (nije demokratski ustrojena, osim iznimno u nekim samostanskim redovima; ne primjenjuje na se zakone za koje se zauzima u društvu, pa na primjer gazi načelo solidarnosti i niječe sindikalna prava vlastitih uposlenika, izbjegava transparentnost financijskog poslovanja i prikriva financijski kriminal, što se u Hrvatskoj očitovalo u poslovanju Caritasa). Crkva se ne pozicionira u društvu, nego iznad društva. U društvu se istina traži u dijalogu, a Crkva polazi od vjerske postavke da ona pouzdano zna što je istina (jer da joj je objavljena Istina) i da je društvo dužno prihvatiti njezinu istinu. U državama gdje su njezini pripadnici u većini, Crkva se poziva na taj podatak i argumentira da govori u ime većine, odnosno da izražava gledišta većine, ali odbija prihvatiti odgovornost za ishode.

Pitanje je, čak, koliko Crkvu zanima vjera i je li joj vjera prije politike. Napokon, i ja sam iz Katoličke crkve ekskomuniciran latae sententiae, dekretom tadašnjega Svetog Uficija, zajedno s milijunima evropskih socijalista i komunista, dakle na temelju moga političkog uvjerenja, a da se još nekoliko sljedećih desetljeća nitko u Crkvi nije pomučio da se raspita o mojoj eventualnoj vjeri. Ipak je sama činjenica da sam kršten i krizman korištena u sklopu statističkih podataka, jer se Crkva dobro pazila da sa svojih statističkih barjaka ne ukloni one koje je izopćila politički (kao što se u nas pazila da ne izopći ni ratne zločince, ako nisu komunisti, pa je Pavelić pričešćivan do kraja života, na što ponovno vjenčan ne smije računati, a masovni ubojica Filipović Majstorović je i misio u arhidijecezi blaženog Stepinca, jer na toga zapovjednika Jasenovca nije tu bila primijenjena čak ni suspensio a divinis, te je u toj istoj dijecezi u Nadbiskupskom dvoru dano utočište višestrukom ubojici Erihu Lisaku kada se ilegalno vratio da bi organizirao terorističke akcije). Očito su, u crkvenoj praksi, s njezina moralnog stanovišta, politički kriteriji bili ispred vjerskih, čak i kad su posrijedi ubojice. S takvom manihejskom Crkvom, koja sebi pripisuje Istinu, a u onima koji se s nečim ne slažu “otkriva” uretnike – dijalog je težak. Još je teži s onima koji u razgovor ulaze, a poslije iskreno priznaju da nisu nikada htjeli ravnopravan dijalog npr. s nevjerujućima, nego samo iznuditi olakšice (od kardinala Casarolija u Vatikanu do nekih ovdje). Svejedno, sa svima je dijalog nužan i koristan. Na sreću, i u Crkvi ima drukčijih, kao što je bilo i drukčijih papa.“

Poštivanjem zakona i moralnošću u poštivanju istih ne pridržava se upravo onaj tko o moralnosti i etici zvoni na sva (crkvena) zvona:

Livno online
04.augusta 2009.godine

KATOLIČKA BANKA ULAGALA U PROIZVOĐAČE ANTIBEBI PILULA-ORUŽJA

Njemačka katolička Pax banka sa sjedištem u Kölnu ispričala se nakon što je otkriveno da je kupovala dionice kompanija koje se bave proizvodnjom oružja,  kontracepcijskih pilula i cigareta.

Banka je uložila 580 tisuća eura u kompaniju BAE Systems, podružnicu British arms companyja koja između ostalog proizvodi nuklearne podmornice i vojne zrakoplove, 160 tisuća u američkog proizvođača antibebi pilula Wyeth i najviše; 870 tisuća u duhanske tvrtke British American Tobacco i Imperial Tobacco.

Dvostruka mjerila katoličke banke otkrio je njemački dnevni list Der Spiegel nakon čega su se iz banke posipali pepelom rekavši da sporna ulaganja ‘nisu u skladu s etičkim standardima’. Licemjerje je tim veće što se Pax banka ranije hvalila etičkim ulaganjem i tvrdila da izbjegava investirati u prozivođače oružja i duhana te one koje se ne pridržavaju katoličkih uvjerenja.

Glasnogovornik Pax banke rekao je da će odmah i bez negativnih posljedica za svoje klijente ispraviti pogreške.
– Nažalost, u nekoliko internih revizija došlo je do previda spornih ulaganja i jako nam je žao zbog toga – kazao je i zahvalio novinarima što su ukazali na kontroverzna ulaganja. Direktor banke također se javno ispričao i rekao da će sporne udjele prodati već danas. Inače, većina investitora u Pax banku su crkvene institucije i organizacije.“(VL)

Da bi koliko toliko stavio ponašanje crkvenih struktura pod kontrolu, te izbjegao situacije koje su neugodne za majku Crkvu (kao što su i teme i dva ranije prenesena članka), papa se odlučio na slijedeći korak:

Hina
08.07.09.

KONGREGACIJA ZA NAUK VJERE

Papa reformirao tijelo za odmetnute tradicionaliste

„Papa Benedikt XVI. restrukturirao je crkveno povjerenstvo za kontakte sa skupinom odmetnutih radikalno tradicionalističkih svećenika, stavivši ga pod nadležnost Kongregacije za nauk vjere, objavljeno je u srijedu u Vatikanu

Vatikan je objavio primjerak Papine Apostolske poslanice ‘Ecclesiae unitatem’ kojom se ‘usko povezuje’ povjerenstvo Ecclesia Dei s Kongregacijom za nauk vjere – glavnim vatikanskim stegovnim tijelom, kojem je na čelu, prije izbora za papu, bio kardinal Joseph Ratzinger.

Povjerenstvo Ecclesia Dei (Crkva Božja) utemeljio je papa Ivan Pavao II. 1988. kako bi se popravili odnosi s Društvom svetog Pija X., dan pošto je izopćio četiri biskupa koji su pripadali tom ultrakonzervativnom bratstvu. Društvo svetog Pija X. zagovara krajnje tradicionalne vrijednosti Katoličke crkve i odbija prihvatiti reformske zaključke Drugoga vatikanskog koncila (1962.-1965.), poput obveze poštivanja drugih vjeroispovijedi ili služenja misa na lokalnim jezicima umjesto latinskog.

‘Budući da su problemi o kojima treba raspravljati s Bratstvom u svojoj biti doktrinarni, odlučio sam revidirati strukturu povjerenstva Ecclesia Dei i usko je povezati s Kongregacijom za nauk vjere’, stoji u Papinoj poslanici.

Benedikt XVI. istodobno je smijenio čelnika tog povjerenstva i umjesto 80-godišnjeg kardinala Darija Castrillona Hoyosa za predsjednika povjerenstva Crkve Božje imenovao američkog kardinala Josepha Levadu, prefekta Kongregacije za nauk vjere.

Upravo su Ecclesia Dei i kardinal Hoyos u početku godine uzburkali mnoge duhove i izvan, i unutar Katoličke crkve zbog načina ponašanja prema Društvu svetog Pija X. Benedikt XVI. je na preporuku kardinala Hoyosa u siječnju ukinuo status izopćenika četirima svećenicima, ekskomuniciranih prije 20 godina zato što su bili zaređeni bez dopuštenja tadašnjeg pape Ivana Pavla II.

Odluka o ukidanju izopćenja naišla je na žestoko protivljenje i kritike mnogih pripadnika židovske zajednice, ali i u samoj Katoličkoj crkvi te iz političkih krugova, poput njemačke kancelarke Angele Merkel, koja je zahtijevala objašnjenje.

Problem je bio u tome što je jedan od biskupa Društva svetog Pija X. kojima je ukinuto izopćenje bio i Britanac Richard Williamson, čije su izjave, kojima niječe opseg nacističkih masovnih ubojstava Židova, upravo u to vrijeme obilazile svijet.

Williamson je u jednom novinskom razgovoru izrazio uvjerenje da plinske komore uopće nisu postojale i da u nacističkim koncentracijskim logorima nije stradalo više od 300 tisuća Židova. Slične je opaske biskup Williamson iznosio i prije toga, ali je Vatikan tad rekao kako Papi to nije bilo poznato.

Benedikt XVI. nakon toga je ponovio da Katolička crkva osuđuje poricanje holokausta i priznao da je Vatikan činio pogrješke u reakcijama na slučaj Williamson i pregovorima s Društvom svetog Pija X., koje neki Židovi optužuju za antisemitizam, a njegovi pripadnici tvrde kako im je dužnost obratiti židove na katoličanstvo.

Unatoč ukinuću izopćenja Papa u poslanici naglašava kako je ‘jasno da doktrinarna pitanja i dalje ostaju i, dok se ne razjasne, Bratstvo nema kanonski status u Crkvi i njegovi svećenici ne mogu legitimno obavljati ikakav obred’.

To se odnosi na odluku Društva svetog Pija X. iz lipnja o zaređenju triju svojih svećenika u Njemačkoj, SAD-u i Švicarskoj koje je Vatikan već dvaput ocijenio ‘nezakonitim’. Papa je ponovio kako pripadnici Društva svetog Pija X. ne smiju obavljati službene dužnosti sve dok ne prihvate odluke Drugoga vatikanskog koncila i ne iskažu punu pokornost Papinu autoritetu.“

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s