OTVORENO PISMO NADBISKUPU RIJEČKOM IVANU DEVČIĆU

Poštovani gospodine Devčić,

Na internet portalu Križ života dana 31.07.09.godine pročitao sam Vaše pismo svećenicima riječke Nadbiskupije povodom svećeničke godine, kako slijedi:

PISMO NADBISKUPA DEVČIĆA POVODOM SVEĆENIČKE GODINE
Nedovoljno se shvaća svećenički poziv

I sami svećenici svojim neprimjerenim postupcima i nevjerodostojnim životom doprinose da vjernici i šira javnost gube osjećaj za veličinu i dostojanstvo svećeničke službe, upozorava nadbiskup Devčić.

Riječki nadbiskup i metropolit Ivan Devčić u povodu proglašenja Svećeničke godine uputio je pismo svećenicima Riječke nadbiskupije u kojemu ponavlja poziv i želju pape Benedikta XVI. da ova godina doprinese promicanju zauzetosti oko nutarnje obnove svih svećenika koja je potrebna za njihovo jače i odlučnije evanđeosko svjedočenje u današnjem svijetu.

Nadbiskup Devčić poziva da se u ovoj godini više govori o važnosti i dostojanstvu svećeničkog poziva i svećeničke službe. "Napose je potrebno više i redovitije o tome govoriti našim vjernicima. Očito je, naime, da tu službu i mnogi praktični vjernici nedovoljno shvaćaju i cijene", dodao je nadbiskup Devčić.

Ipak, dodao je kako i sami svećenici svojim neprimjerenim postupcima i nevjerodostojnim životom doprinose da vjernici i šira javnost gube osjećaj za veličinu i dostojanstvo službe koja je svećenicima povjerena.

Na to s dubokim žaljenjem upozorava i Papa u pismu najave Svećeničke godine gdje, između ostalog, kaže: "Postoje, nažalost, i situacije, vrijedne svake osude, u kojima sama Crkva trpi zbog nevjernosti nekih svojih službenika. A svijet onda iz toga izvlači motiv za sablazan i odbijanje".

Nadbiskup Devčić pozvao je stoga da svaki od svećenika postane svjesniji dragocjenosti dara koji mu je Bog udijelio kad ga je pozvao u svećeničku službu te se istovremeno pomno ispita čime možda doprinosi da vjernici i svijet nedovoljno prepoznaju i cijene taj sveti dar, a sve s ciljem da bi iz svoga života otklonio ono što je nespojivo sa svećeničkim pozivom i službom.

31.7.2009

Križ života
foto: Ika

 

U pismu navodite da Crkva trpi zbog nevjernosti svojih službenika, a svijet iz toga izvlači motiv za sablazan i odbijanje.

Kako sam u knjigama župe koja je pod ingerencijom Vaše nadbiskupije službeno upisan kao krštenik a podijeljeni su mi i ostali “sveti sakramenti” (pričest, potvrda, ženidba), smatram da je citirano pismo dobar povod da se priupitate da li ste Vi osobno prvi koji je odgovoran za sablazan i odbijanje, kako to opisujete.

Navedeni pojmovi mogu imati dvostruko značenje – laička odnosno svećenika sablazan i odbijanje učenja Katoličke crkve.

“Nedovoljno se shvaća svećenički poziv”, piše u članku. Malo je nejasno tko nedovoljno shvaća svećenički poziv – vjernici laici ili sami svećenici – smatram da ni jedni ni drugi ne znaju na kojoj to Petrovoj stijeni leži učenje Crkve.

    Više je praktičnih primjera svećeničkog “neposluha” životnosti učenja koje propovijedaju pastvi – duša na podsvjesnoj razini upozorava kroz savjest i dnevne događaje svećenike i laike da nešto nije u redu s “istinom” koja se prenosi onima koji tu istu istinu žele čuti u svoj svojoj punini.

Naime, u više sam navrata u pisanom obliku posredno putem kancelara nadbiskupije Nikole Imbrišaka komunicirao upravo s Vama i nadbiskupijom a vezano za prisilu koju vršite nad mojom slobodnom voljom kroz krštenje kao sakrament. Vaš kancelar mi je napisao da nisam član Crkve jer to moji roditelji nisu izrijekom zatražili prilikom krštenja.

    Kršten sam jer sam se rodio (po Vašem naučavanju) sa Sotonom kojeg (koju) treba egzorcističkim činom istjerati iz mene i tada se pritjelovljujem majci Crkvi prisilno. Najprije, moji roditelji nisu znali što čine kada su me priveli u župnu crkvu na krštenje. Kada sam nakon četrdesetak godina svojom odlukom i svojom voljom bez ičije prisile zaželio odbaciti krštenje i to zabilježiti, ustanovio sam da je to nemoguće – ili ću pripadati Crkvi ili Sotoni.

Po Vama, druge solucije nema. I to ću još platiti kroz porez državi. Država će nadbiskupiji po ugovorima s Baštinom svetog Petra dostaviti za mene određena moja sredstva jer Vi trebate mene i slične duhovno posredovati na nebu. To je potrebito jer su laici i svećenstvo po hijerarhiji u nižem rangu (nisu u hijerarhiji prelata, nadbiskupa, vikara, nuncija i nepogrešivog – pape).

Dakle, po crkvenom nauku pred Bogom nismo svi jednaki. A oni manje jednaki će onima koji su više jednaki to još i platiti. Ne vidim nikakve razlike u ponašanju dostojanstvenika  današnjeg vremena od ponašanja u doba robovlasništva i još k tome po vlastitoj odluci robova.

Tko odlučuje o tome kome će moja duša pripasti – Crkvi ili Sotoni, obzirom su to po smislu Vašeg učenja jedine dvije opcije? Vi ili ja? Po kojem civilnom zakonu smijete koristiti moje osobno ime (bez mojeg odobrenja) u ostvarenju ciljeva Crkve prema kojoj nemam nikakvu obvezu jer je kao instituciju ne priznajem?

Ovo je pitanje upućeno Vama osobno kao nadbiskupu.

Ako želim biti slobodan po bilo kojem učenju, zakonu ili principu tada je na snazi Kanonski zakonik koji me ne obvezuje na ništa, jer ga jednostavno ne prihvaćam. Ono, što me po principu “Bogu božje, caru carevo” obvezuje, jest Ustav RH, a u njemu se nigdje ne spominje kanonsko pravo.

U Novom zavjetu nema izričitih opisa krštenja djece niti izričite naredbe da se i djeca imaju krštavati; u tome se danas slažu katolički i nekatolički bibličari.

Na kojim temeljima onda počiva Crkva i tko Vam daje pravo da prisiljavate bilo koga na nešto čega još nije niti svjestan (u dječjoj dobi), a kada to i postane uzimate si pravo da činite nasilje nad slobodnom voljom. Za takav čin jednostavno ne možete nikome držati predavanja moralne i etičke naravi.

Činiti bližnjem ono što želim da mi on čini vrhovni je izvadak iz kozmičkoga zakona i za svoja djela sam odgovoran – prema tome dok god se držim zakonitosti neba (vjerojatno znate koje su to) ništa mi nije drugo potrebno. Ako želim ovo ili ono, dok činim zakonita djela nisu mi potrebna nikakva institucijska učenja, propovijedi niti PRISILE.

Napominjem da me Vaš odgovor u smislu teološke rasprave o temama koje se ovdje spominju ne zanima – moj stav vs Vašeg stava jedanko je vrijedan! Pred Ocem smo svi jednaki i nema “jednakijih” zato što se nazivate voditeljem Kristove crkve – nemate nikakvu punomoć za nešto što je, u povijesnom kontekstu, ništa drugo do li Rimski imperij pod pokroviteljstvom Kongregacije za nauk vjere koju Isus Krist zasigurno nije utemeljio!

 Vašim terminologijom složenica “unutarnja obnova”  zahtjeva preispitivanje prava koje si sami uzimate – prava na učenje Isusa Krista koje je univerzalno i nije osobnog karaktera – nitko ne smije svojatati izvorno učenje i njime stvarati instituciju pravila zlata u materiji – jedino pravo koje možete svojatati kao osobno jest pravo na život u skladu sa deset zapovjedi, Govorom na gori i zlatnim duhovnim pravilom: Poštuj bližnjega svoga kao sebe samoga, ili Ne čini bližnjem što ne želiš da ti se čini.

Smatram da bi bilo u redu da mi konačno, nakon dvije godine mojeg osobnog obraćanja Vama, napišete odgovor i time pokažete da niste jedan od onih nedodirljivih visokih dostojanstvenika koji svoje vjernike drže na uzici straha od vječnog ognja koji ne postoji osim u Vašoj svijesti.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s