UMJETNA OPLODNJA INTELEKTA

Danas je u Saboru RH izglasan Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji. Ne bi to bilo ništa neobično da se o njegovom sadržaju nije podigla medijska prašina. Uzrok tome je učenje Crkve koja je dvosmislenošću i nedosljednošću izvitoperila izvorno učenje Isusa Krista te smo tako dobili paket učenja koji neminovno vodi u besmisao. Umjetna oplodnja intelekta u punoj snazi hara svijetom i proizvodi posljedice koje se neće moći sankcionirati kanonskim zakonima. Članke opravdanog nezadovoljstva čitamo u svim medijima.

Ured za obitelj HBK je 08.07.2009. objavio:

 

URED HRVATSKE BISKUPSKE KONFERENCIJE ZA OBITELJ
Doprinos raspravi o medicinskoj oplodnji

clip_image002_0001

Pomnim iščitavanjem Prijedloga zakona uočava se da je isti opterećen čitavim nizom problema kako terminološke i logičke, tako etičke i pravne naravi, ističe Ured za obitelj HBK.

„Ured Hrvatske biskupske konferencije za obitelj uputio je javnosti 8. srpnja svoje viđenje vezano uz prijedlog Zakona o medicinskoj oplodnji koji portal Križ života donosi u cjelosti:

Prijedlog Zakona o medicinskoj oplodnji (svibanj, 2009.), dostupan je na stranicama Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, Vlade i Sabora. Vlada Republike Hrvatske ga je 8. lipnja uputila u saborsku proceduru i tamo se vodi kao Prijedlog zakona europski broj 360. Svoj izvještaj o njemu dalo je čak sedam saborskih odbora. Taj zakonski tekst duboko zadire u temeljne vrednote i temeljna prava čovjeka, a prije svega u dostojanstvo braka i pravo na život.

Kao i većinom zakonskih inicijativa u Hrvatskoj posljednjih godina, u ime usklađivanja domaćeg zakonodavstva s pravnom stečevinom Europske unije, i ovaj put se vrijeme za kvalitetnu i ozbiljnu javnu raspravu svodi na minimum. Naime, u dokumentu koji se zove Nacrt prijedloga zakona, na prvoj stranici piše da je Prijedlog zakona (dakle kao da je predsaborska rasprava već završila), a na stranici 10 Saboru se predlaže da ga donese po hitnom postupku tj. u "jednom čitanju", pa zato na stranici 11 počinje tekst "Konačnog prijedloga zakona". Pojednostavljeno rečeno, predlagatelj je tri faze propisane Poslovnikom Hrvatskoga sabora sažeo u jednu jedinu, čime se umanjuje kvaliteta rasprave, a posljedično i kvaliteta zakona.

Učiteljstvo Katoličke crkve stav o medicinskoj oplodnji zasniva na poštivanju triju temeljnih načela: prava na život i tjelesnu cjelovitost, bračnog jedinstva i nerazdvajanja bračnog čina od prokreacije. Stoga, katolici ne mogu prihvatiti medicinsku oplodnju (ni homolognu ni heterolognu) kao moralno dopustivu, jer se njome uvelike narušava dostojanstvo osobe, dostojanstvo braka i prenošenja života u braku, a gotovo uvijek dolazi do ugroze zdravlja i/ili života osoba uključenih u postupke medicinske oplodnje. Poglavito se to odnosi na predrođenčad koju se u najranijim fazama života dovodi u smrtnu opasnost te izlaže zdravstvenim i drugim rizicima, od kojih mnogi još nisu niti dovoljno poznati niti do kraja istraženi. Umjesto logike ljubavi, uvodi se logika proizvodnje. Pri tome se javlja opasnost da se dijete smatra produktom reprodukcije izvan naravnih datosti, s kojim se po volji može raspolagati, umjesto da ga se shvaća kao plod ljubavi muškarca i žene unutar, ljudskoj spolnosti, specifičnog bračnog čina, čime oni zajedno sa Stvoriteljem sudjeluju u nastanku novog čovjeka, tog najvećeg dara koji daruju jedno drugome i svijetu.

Pomnim iščitavanjem Prijedloga zakona uočava se da je isti opterećen čitavim nizom problema kako terminološke i logičke, tako etičke i pravne naravi, a sadrži i nepotrebna ponavljanja te brojne nedorečenosti od kojih najviše upada u oči to što zakon ostaje posve nejasan glede pitanja o stvaranju viškova zametaka i njihova pohranjivanja za što ne postoji niti izričita zabrana niti je za to predviđena kazna. U aktualnoj raspravi o Prijedlogu zakona osobito se problematiziraju odredbe koje predviđaju da se pristup medicinskoj oplodnji ograniči samo za bračne drugove, da pohranjivanje zametaka nije dijelom zakona te da se tako začetoj djeci prilikom stjecanja punoljetnosti zajamči pravo da saznaju za svoje podrijetlo i svoje biološke roditelje.

U Hrvatskoj je sve očitiji trend izjednačavanja bračne zajednice s drugim alternativnim oblicima zajedničkog života. Takva nastojanja koja vode omalovažavanju i obezvrjeđivanju braka kao zastarjele institucije u izravnom su proturječju sa stavom četiri petine hrvatskih građana utvrđenog u Europskoj studiji vrednota iz 2008. godine koji smatraju da brak nije zastarjela i prevladana institucija. Štoviše, Ustav RH u članku 61. izrijekom propisuje da je "obitelj pod osobitom zaštitom države" iza čega mora stajati interes države da djeca, ako je ikako moguće, imaju i oca i majku, pri čemu je zdrav brak temelj zdrave obitelji i za dijete najsigurniji oblik zajedništva. Dosljedno, Ustavom bi izrijekom trebalo zaštiti brak kao zajednicu muškarca i žene. Zaštita braka nije samo moralno, nego gospodarsko i društveno pitanje, jer bračna nestabilnost i poglavito rastava braka imaju pogubne posljedice na sve aspekte zdravlja supružnika i djece uključujući veći morbiditet i mortalitet, kao i na školski uspjeh i produktivnost te općenito uzrokuje siromaštvo i velike gospodarske gubitke.

Nadalje, smrzavanje zametaka je etički potpuno neprihvatljivo rješenje, a uslijed najnovijih dostignuća u području kriobiologije više nije niti nužno. Što se tiče prava djeteta da zna svoje roditelje ono je određeno člankom 7. stavkom 1. Konvencije Ujedinjenih naroda o pravima djeteta iz 1989. koji se u hrvatskom pravnom sustavu primjenjuje od 29. prosinca 1990. (Službeni list SFRJ – Međunarodni ugovori, br. 15/1990 i Narodne novine – Međunarodni ugovori, br. 12/1993: "Dijete ima pravo da zna tko su mu roditelji i pravo na njihovu skrb.").

Prijedlog zakona iznimno dopušta izbor spola čime se u biti otvara eugenička pandorina kutija, a s druge strane za razliku od zakonskih regulativa nekih drugih europskih zemalja poput Italije i Francuske ne predviđa zabranu i oštro kažnjavanje eugeničkih postupaka. Na taj se način otvara široko područje zloporabe, gdje se liječniku prepušta da proizvoljno odlučuje o sudbini “manje vrijednih“ zametaka.

Upravo su kaznene odredbe možda i najproblematičnije poglavlje Prijedloga zakona. Novčane su kazne apsolutno neadekvatne s obzirom na dobiti koje je moguće ostvariti kršenjem zakona. Nije predviđena kombinacija zatvorske i novčane kazne, a kazna zatvora predviđena je za samo jedan oblik kršenja zakona (svakovrsne manipulacije s životinjskim spolnim stanicama i zamecima). Nije predviđena ni stroža kazna za višestruko kršenje ili ponavljanje kaznenog djela niti za organizirane skupine. Nije propisana kazna privremenog ili trajnog oduzimanja licence za rad (suspenzije) zdravstvenom osoblju koje prekrši odredbe zakona te nije propisana kazna za davanje lažne izjave. Takav pristup, nažalost ne upućuje na ozbiljnu namjeru predlagatelja da na taj način spriječi zloporabe i moguća kršenja zakona.

Uzimajući sve spomenuto u obzir zaključujemo da je zakonski prijedlog PZE 360 nedorađen i nedovršen zakonski akt na kojem bi, u svim njegovim sastavnicama, trebalo još dosta poraditi. Prijedlog zakona je neprihvatljiv po više osnova, a ponajviše primjedbi odnosi se na heterolognu oplodnju. Postavlja se pitanje zašto se išlo u usvajanje rješenja poput mogućnosti davanja jajne stanice, kad to nije dozvoljeno važećim zakonom, a zabranjeno je i u nekim drugim europskim zemljama poput Austrije, Italije, Njemačke, Norveške i Švedske.

Uvažavajući opravdanu želju bračnih drugova za vlastitim potomstvom i duboku patnju koja proizlazi iz nemogućnosti ostvarivanja roditeljstva smatramo potrebnim ponuditi im moralno prihvatljiva rješenja. Optimalno bi bilo ozbiljno se usredotočiti na uzroke problema i pokušati ih u smislu cjelovite priprave za začeće prvenstveno riješiti na što prirodnije i manje invazivne načine poput onih koje znanstveno dokazano nude moderne metode prirodnog planiranja obitelji (Billingsova ovulacijska metoda te FertilityCare sustav uz NaPro tehnologiju). Iznad svega, u sagledavanju i rješavanju problema s plodnošću, prema najnovijim spoznajama, neizostavno je potrebno obuhvatiti čitavu osobu u njezinim tjelesnim, duševnim, društvenim ali i duhovnim sastavnicama. Ovdje valja naglasiti kako medicinska oplodnja nije niti može biti liječenje neplodnosti, nego predstavlja nadomjestak liječenju, jer nakon postupaka medicinske oplodnje nitko od uključenih ne ozdravlja, već naprotiv, izlaže ih se dodatnim zdravstvenim rizicima.

S obzirom da je zakonski prijedlog pred izglasavanjem u Saboru, sve one koji će sudjelovati u odlučivanju, a smatraju se katoličkim vjernicima, vrijedi podsjetiti na Uputu Svete Stolice o nekim pitanjima vezanim uz sudjelovanje katolika u političkom životu iz 2002. godine u kojoj se ističe: “nije zadaća Crkve izložiti konkretna rješenja – za ovozemna pitanja koja je Bog prepustio slobodnom i odgovornom sudu svakog pojedinca, premda je pravo i dužnost Crkve izreći moralne sudove o svjetovnim pitanjima kada se to traži od vjere ili moralnog zakona.“ (br. 3), što je upravo slučaj kad je riječ o Prijedlogu zakona o medicinskoj oplodnji. Valja nadalje imati na umu kako je “etički pluralizam neprihvatljiv“ te nije opravdano shvaćati ga kao preduvjet demokracije (usp. br. 2). Izričita je obveza katolika, a poglavito onih koji su izravno uključeni u zakonodavna tijela da se suprotstave svakom zakonu koji napada ljudski život, jer takvi zakoni moraju braniti temeljno pravo na život počevši od njegova začeća do njegova svršetka. Uz to, katolicima nije dopušteno “sudjelovati u širenju javnoga mnijenja u korist takvog zakona niti za njega glasovati" (usp. Izjava o izazvanom pobačaju iz 1974., br. 22; okružnica Evangelium vitae iz 1995., br. 73).

Jednako tako “potrebno je čuvati i promicati obitelj, utemeljenu na monogamnu braku između osoba različita spola i zaštićenu u njezinu jedinstvu i postojanosti“, pri čemu se “s njom ni na koji način ne mogu izjednačiti ostali oblici suživota, niti smiju kao takvi biti zakonom priznati.“ Nakon jasno izrečenog stava i protivljenja takvim zakonskim rješenjima, katolicima je dozvoljeno ponuditi vlastitu potporu prijedlozima koji smjeraju smanjenju štete nekog zakona i negativnih učinaka na razini kulture i javne moralnosti. (usp. br. 4).

Kako bi takav pristup bio moguć nužno je formirati vlastitu vjerničku savjest. U tome, između ostalog, može biti od pomoći i najnoviji naputak Zbora za učenje vjere Dignitas personae (Dostojanstvo osobe) o nekim bioetičkim pitanjima. Naputak je objavljen na hrvatskom jeziku u knjizi dr. Stanka Lasića, Pravo na rođenje u učenju Crkve (izdanje Centra za bioetiku, Zagreb, 2009., str. 340-357) i u izdanju Kršćanske sadašnjosti kao zasebna knjižica (Dokumenti Kršćanske sadašnjosti, br. 154).

Kao doprinos raspravi i pomoć vjernicima katolicima te svim ljudima dobre volje koji žele upoznati stav Katoličke crkve i bolje se informirati o ovoj delikatnoj problematici, a osobito za katolike uključene u zakonodavne procese, Ured HBK za obitelj na svojim mrežnim stranicama (obitelj.hbk.hr), uz još neke korisne sadržaje, donosi pristup digitalnim izdanjima spomenutih dokumenata.

Naposljetku, želimo potaknuti sve one koji će sudjelovati u procesu odlučivanja da ne podlegnu etičkom relativizmu i pluralizmu, već da ostanu dosljedni u poštivanju temeljnih prava, općeljudskih vrednota i ćudoređa na kojima je hrvatsko društvo izgrađeno.“

8.7.2009

Ured Hrvatske biskupske konferencije za obitelj

 

Ćudoređe na kojem je hrvatsko društvo izgrađeno proizvodi  komentar koji doslovce očitava beznadežnost smisla ljudskog života u skladu sa umjetnim zakonima oplodnje hrvatskog intelektualnog lobija na čelu s katoličkim:

Srijeda, 15.07.2009.

Jergović: Ministar Milinović predlaže progon kopiladi

"Darko nas Milinović, ginekolog iz Gospića, vraća u vrijeme kada su uopće i mogla postojati djeca izvan zakona, jer se država sljubljena s Crkvom dosljedno držala toga da “ako nije spreman pred matičarem i, što je meni još važnije, pred Bogom, reći sudbonosno da, onda nije spreman ni brinuti se o djetetu”
Piše: Miljenko Jergović
I ovim je riječima Darko Milinović pred javnošću i saborskim zastupnicima branio Vladin prijedlog zakona o umjetnoj oplodnji: “Ako nije spreman pred matičarom i, što je meni još važnije, pred Bogom, reći sudbonosno da, onda nije spreman brinuti se ni o djetetu.” Osim što je tako objasnio zbog čega su nevjenčani parovi izuzeti od prava na medicinski potpomognuto roditeljstvo, ministar zdravstva narugao se sekularnoj konstituciji hrvatske republike, uveo Boga kao jamca društvenih odnosa i načinio jedan važan, premda od većeg dijela javnosti neprimijećen, korak od fizike k metafizici i od države ljudi k državi Božjoj. No, ruku na srce, drukčijim se argumentima ne bi mogao ni obrazlagati ultrakonzervativni prijedlog zakona, koji je, više od bilo čega drugog, uvažio biskupske i popovske kompetencije u oblasti jajnika, materice, sjemenovoda, testisa, penisa i vagine, dok su argumenti koji bi se ticali ljudskih duša i želje za potomstvom ostali, uglavnom, izvan zakona.

Riječ je o profesionalnoj deformaciji onih koji neovlašteno zaviruju u tuđe utrobe: takvi su često bezdušni, premda se bezbroj puta dnevno pozivaju na ljudsku dušu.

No, ne bismo sad o Milinovićevom zakonu. Riječi s kojima on, u duhu hrvatskoga biskupskog nauka, odriče muškarcima i ženama koji svoju ljubav ne žele potvrditi pred tuđincima pravo na roditeljstvo, vraćaju nas u razdoblje hrvatskoga književnog realizma, u vrijeme Vjenceslava Novaka i Ante Kovačića, a desetljećima potom i ranoga Krleže, kada su trudne djevojke skakale s četvrtoga kata novogradnje u Gundulićevoj, a nezakonita su djeca sahranjivana izvan grobljanskih ograda, bez imena na križu i cvijetka u tegli. Kao nekim vremeplovom, Darko nas Milinović, ginekolog iz Gospića, vraća u vrijeme kada su uopće i mogla postojati djeca izvan zakona, jer se država sljubljena s Crkvom dosljedno držala toga da “ako nije spreman pred matičarem i, što je meni još važnije, pred Bogom, reći sudbonosno da, onda nije spreman ni brinuti se o djetetu”.

Ovakav stav, na kojemu je temeljen značajan dio našega mentaliteta i identiteta, što smo ga se počeli oslobađati tek u posljednjih pedesetak godina, uzrokovao je da u hrvatskome jeziku postoji više naziva za izvanbračno dijete, i svaki je uvredljiv, svaki je značio socijalnu izolaciju, malu društvenu smrt, i za majku koja takvo dijete rodi, i za samo dijete: kopile, kopilan, mulac, mule, mulc, mulan, faćuk… Kopilad su bila čestom književnom temom jer se u hrvatskim zemljama čovjeku i nije moglo u socijalnom smislu dogoditi ništa strašnije nego da na svijet dođe kao kopile.

Prezir prema nezakonitoj djeci bio je stalno pothranjivan, kao jedno od stožernih načela patrijarhalnog društva i dobre katoličke obitelji, bez obzira na to što je protivan koječemu što je u temeljima kršćanskoga vjerovanja. Primjerice, nekako ljudima nije na um padalo da je i Isus Krist, ovako ili onako, bio kopile. Ako je Marija doista začela sina po Duhu Svetomu, to znači da ga nije začela u braku i u bračnoj postelji s Josipom, nego se to dogodilo u izvanbračnoj vezi, pa koliko god Otac bio ugledan i koliko god naše ljudsko rezoniranje bilo sitno i bijedno u odnosu na sveobuhvaćenost i sveprožetost Duhom Svetim, činjenica je da Marija nije bila s Njime vjenčana, niti se po tadašnjim zakonima mogla nabrzinu vjenčati, jer je već bila zaručena s nezaobilaznim Josipom. Dakle, što je, formalno i zakonski govoreći, bio Isus Krist? Ništa drugo nego dijete koje se rodilo usprkos tome što njegov stvarni Otac ni pred matičarem, ni pred samim Sobom nije rekao, kako to Milinović prigodnim pridjevom poetično podcrtava – sudbonosno da.

Rođenje Isusovo je, ako na stvari gledamo kao čitatelji Novoga zavjeta ili oni koji vole priču i žele da im priča bude ispričana, apologija svim mulcima, mulanima i kopilanima u povijesti. Ako ćemo po redu stvari i po logici svete priče, Isus Krist rodio se najprije za njih, a tek potom i za sve ostale.

A Sveta obitelj ta je obitelj u kojoj je Josip prihvatio ono što je neprihvatljivo mnogome patrijarhalnom ocu, pa i najvećem dijelu Crkve. Prihvatio je dijete koje biološki nije njegovo, a prihvatio ga je jer je dijete sveto. To ministru Darku Milinoviću i popovskoj svijesti koja ga okružuje izgleda nije lako razumjeti: sveto je dijete, a ne zametak. O zametku se u Bibliji ne govori. To je samo komadićak faširanog mesa, malo zrnce kojemu tek ljudska ljubav može udahnuti dušu. Pri umjetnoj oplodnji neki će zameci ostati u hladnjaku, a zatim će završiti tamo gdje završe milijuni milijuna spermija, tisuće hiljada jajnih stanica i bezbroj neostvarenih mogućnosti svake vrste. Svakoga časa nešto u nama umire, a nešto drugo uskrsava. Nije to tako teško shvatiti.”
Izvor: Jutarnji List

Da ne bi mislili da samo u hrvatskoj postoji problem manipulacije (oplodnja je dio priče) iz slijedećih ćemo članaka vidjeti da je Crkva katolička sveprisutna sa svojim kapitalom u svim „manipulativnim projektima“ koji se oplemenjuju državnim sredstvima:

PODRŠKA ZNANOSTI U AUSTRALIJI
Crkva financira istraživanja na matičnim stanicama odraslih

clip_image0031

clip_image002_0002

Rezultati koji su do sada postignuti u istraživanju na matičnim stanicama odraslih osoba daleko nadilaze one koji su postignuti na području istraživanja na matičnim stanicama zametaka, istaknuo je kardinal Pell.

Sidnejska nadbiskupija poduprla je sa stotinu tisuća australskih dolara (oko 60 tisuća eura) istraživanja na terapijskom potencijalu matičnih stanica odraslih osoba. Nadbiskup Sydneya kardinal George Pell podsjetio je kako se matične stanice odraslih osoba već koriste u liječenju srčanih bolesti kao i bolesti jetre.

Katolička crkva promiče i potiče medicinsko istraživanje, istaknuo je australski kardinal, i potpuno podupire istraživanje na matičnim stanicama i druge oblike biotehnologije, ukoliko se poštuje dostojanstvo svakog ljudskog života.

Rezultati koji su do sada postignuti u istraživanju na matičnim stanicama odraslih osoba, istaknuo je kardinal, daleko nadilaze one koji su postignuti na području istraživanja na matičnim stanicama zametaka. Katolička crkva, dodao je, uvijek je podupirala znanstveni rad koji počiva na dobrim etičkim temeljima i naša nadbiskupija sretna je da može pridonijeti istraživanjima kojima se postižu napreci na tome polju od vitalne važnosti.

Mogućnost korištenja navedenih financijskih sredstava, koja će se izdvajati svake godine, usko je vezana uz točno određene uvjete, koji su određeni posebnim etičkim kodeksom. Među glavnim uvjetima traži se da istraživanje poštuje dostojanstvo osobe i služi općem dobru.

14.7.2009

IKA / Križ života

Nacional u broju 713 od 14.07.09. dobro komentira potrošnju i namjenu hrvatskih sredstava:
Nacionalna klasa

Nema recesije za Crkvu

„Zašto Hrvati u ovoj nezahvalnoj situaciji ne bi diplomatskom poštom poslali pisamce Vatikancima da nisu više u stanju plaćati i da im treba novac za dječicu i penzionere. Majčica Crkva zacijelo bi razumjela naše nevolje i smilovala se nad jadom skrušenih katolika“
Renato Baretić
„Evo, dva su tjedna prošla od Sanaderovog dezertiranja. I – jeste li čuli ikakav stav glede toga od naše drage i brižne Crkve u Hrvata? Naravno da niste, zaboga, pa Crkva se u nas ne miješa u politiku! Ili, drugim riječima: danima se već, u pričama o rebalansu državnog proračuna, govori o kresanju mirovina, plaća i rodiljnih naknada, o ukidanju besplatnih udžbenika i đačkog prijevoza, a nitko nije ni riječju, ma niti slovcem, spomenuo kresanje crkvenog budžeta, odnosno onih silnih stotina milijuna koji svake godine skakuću s Griča na Kaptol da bi se potom kapilarno raspoređivali po nadbiskupijama, biskupijama i župama, iz kojih prozivaju vlastite vjernike da premalo ubacuju u škrabicu… Ej, alo!?! Zamislimo idealan hrvatski bračni par, skroz po ukusu i Hrvatske biskupske zajednice i Hrvatske demokratske konferencije: oboje su zaposleni u državnim ili javnim firmama, negdje u provinciji – srezalo im plaću; imaju troje djece – ukinulo im besplatne udžbenike i prijevoz do škole; supruga se vraća od ginekologa, opet je trudna – smanjilo joj rodiljnu naknadu; dide i bake su u mirovini – skresalo im penzije; katolici su svi redom i na nedjeljnoj misi mole boga za savjet kako dalje, jer ovako više ne ide – župnik im kaže da se samo mole, ispovijedaju i pričešćuju, ali nek ipak koji put i ubace štogod kuna u škrabicu, jer bog bez novca nije bog nego sirotan bez mnogih od svih onih moći koje ima dok su mu džepovi puni…

I crkva i država navodno postoje radi ljudi, radi brige o njihovu dobru i sigurnosti. A kako brinu o dobru i sigurnosti našeg "idealnog" bračnog para? Odnosno, tko o njihovu dobru i sigurnosti brine više – da li vlast koja je samo lani Crkvi dala 383 milijuna kuna (a ukupno svim vjerskim zajednicama cijelih 413) a ne kani joj, očito, manje dati ni 2009., ili Crkva koja je te pare po zakonu primila i baš ju briga? Netko će reći – a što ćemo, to je po konkordatu, međunarodnom sporazumu, sad je gotovo, ne može se drugačije. Nije točno! Može se drugačije. Sporazumi i postoje zato da bi se mogli dotjerivati ili čak razvrgavati ako neka od strana nije zadovoljna. Razvrgavaju se poslovne suradnje, raskidaju se brakovi, izlazi se iz alijansi i paktova, pa zašto onda Hrvati, u ovoj krajnje nezahvalnoj situaciji ne bi diplomatskom poštom poslali pisamce: "Dragi naši Vatikanci, nismo više u stanju plaćati predsmrtnu indulgenciju našeg prvog predsjednika, treba nam taj novac za dječicu i penzionere, molimo vas da je se radi njih odreknete, ili barem prepolovite iznos, barem na neko vrijeme. Vaši Hrvati"? Majčica Crkva zacijelo bi razumjela naše nevolje i smilovala se nad jadom skrušenih katolika. Ma, čak i da nismo svi ni skrušeni niti katolici, ona bi morala pokazati razumijevanje za potrebite i one u nevolji. Da ne bi bilo zabune – nije ovo nikakav ateistički pamflet, ovo je tek (čini mi se) razuman prijedlog zabrinutoga građanina sa svim sakramentima. Je li Crkva tu da nam pomaže? Jest. Treba li nam pomoć? Treba. Ima li Crkva načina da nam konkretno pomogne? Ima. Pa što se onda čeka?! Cijelo jedno tisućljeće sanjana hrvatska država na korak je od apsolutnoga financijskoga kolapsa, a Kaptol joj, kako se danas čini, nema ni najmanju namjeru pomoći. "A tko je nama pomagao onih 45 godina pod komunistima?", zacijelo se sad retorički pitaju, ustrašeni od mogućnosti da netko javno postavi pitanje njihova samaritanskog sudjelovanja u nošenju bremena recesije. Država i Partija sigurno nisu, to znamo, ali, dečki, firma vam je ne samo preživjela nego i sasvim pristojno poslovala svo to vrijeme. Vi ste, znači, s polustoljetnim iskustvom, itekako izvježbani u solidnom preživljavanju – što bi onda za vas značila godinica ili dvije bez svih tih pustih Franjinih testamentalnih milijuna? Dakako, kažem Franjinih, ali mislim naših. A? Zar to ne bi bila gigantska gesta, em kršćanska em domoljubna do daske: odreći se na neko vrijeme ta 383 milijuna u korist vlastite pastve i nacije? Čega bi nekatoličkog i nedomoljubnog moglo biti u takvom nesebičnom potezu? Ne bi li on bio mio i bogu i narodu? I škrabice bi zacijelo bile teže, makar i od sitniša, kad bi stado znalo da je barem poneki od ta 383 milijuna utrošen u besplatni prijevoz provincijske dječice do škola. Ili u fond za korisnike najnižih mirovina. Ili u bilo što suvislije od gradnje novih, novih, novih crkvi i pratećih objekata koji zjape poluprazni jer ih naprosto, prema zakonima fizike, nema tko napuniti… Bilo bi već vrijeme da Kaptol i HBK samoinicijativno povuku neki svima simpatičan i koristan potez za kojim se neće vući nijedan politički rep, niti će itko pomisliti da je u igri i neka figa u džepu. A ako Crkva ne želi odustati od dijela kriške posnoga proračunskoga kolača, onda je na redu država. Želi li nas vlada uvjeriti kako uistinu svi jednako i ravnopravno nosimo teret recesije, tada mora, proporcionalno s ostalima, kresati i budžetska izdavanja za vjerske zajednice.

Jadranka Kosor kaže da će biti i deset rebalansa ako to bude potrebno. Predlažem joj onda da s gornjim potezom pričeka do, recimo, šestoga. Znači – do sredine rujna, otprilike. Treba Crkvi dati malo vremena, trom je to organizam, golemo tijelo nerazmjerno male lubanje, ali dva mjeseca će i njoj biti sasvim dovoljna za shvaćanje i prihvaćanje božje volje. Tek ako ni tada Kaptol ne pokaže socijalno i međugeneracijski solidarnu inicijativu, treba ga ošinuti kao i sve nas ostale – smanjiti davanja iz proračuna rezanjem plaća i mirovina, gustim inspekcijskim češljem proći kroz poslovne knjige, svrstati u odgovarajući porezni razred i prisiliti na izdavanje računa za svaku pruženu i naplaćenu uslugu te potvrde za svaku primljenu donaciju. Naprosto, poduzeti sve mjere koje se u ovo krizno doba poduzimaju prema svim ostalim građanima. Ništa manje, ništa više. Ne bi li to bilo i pravedno i razumno? A što mislite, hoće li biti i napravljeno?“

Da li je svemu opisanom potrebit daljnji komentar?

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s