Isusovci suočeni s prigovorima Vatikana

Jutarnji list

Objavljeno:  10.01.2008

Isusovci suočeni s prigovorima Vatikana

Družba Isusova svodi račune ovih dana u Rimu, na svojoj XXXV općoj kongregaciji, suočena s ostavkom svoga generalnog prepošta (generala) Petera Hansa Kolvenbacha i s nezadovoljstvom nekolicine posljednjih papa. Taj veoma specifičan red, na svoj način najmanje zatvoren spram javnosti, svih ovih stoljeća ostaje zagonetkom ne samo pučkom imaginariju, nego i samoj Svetoj Stolici.

http://www.jutarnji.hr/isusovci-suoceni-s-prigovorima-vatikana/238370/

Isusovci su, naime, intelektualci po vokaciji i po obrazovanju, što znači da su skloni misliti svojom glavom, čak i pošto su prihvatili neke sheme. A mišljenje vlastitom glavom vazda izaziva nepovjerenje u autoritarnim organizacijama: svaka od njih treba svoje intelektualce ali se u njih ne pouzdaje. Vrijedi to za druge, pa vrijedi i za Crkvu. Nikada dosad niti jedan isusovac nije izabran za papu, niti je bio tome blizu, čak i kad je uživao veliko poštovanje u Crkvi i u Kuriji – poput, na primjer, kardinala Carla Marije Martinija, donedavnoga milanskog nadbiskupa.

Ne može se reći da intelektualci nisu znali zasjesti na Petrovu katedru: nisu li posljednja dvojica papâ bili sveučilišni profesori? Ali dovesti na čelo intelektualca koji pripada zajednici intelektualaca kakva je Družba Isusova? I koja već samim zbirom svoga znanja izaziva strah? I čiji se članovi ne žacaju poslušati zov svoje savjesti? 

Nikada dosad niti jedan isusovac nije izabaran za papu, niti je bio tome blizu

 

Vjernost Papi jest dodatni četvrti zavjet koji polažu isusovci, pored tri uobičajena redovnička zavjeta – ali je njihovo geslo “Ad maiorem Dei gloriam” (za veću slavu Božju), što ne valja podcijeniti, a valja cijeniti. U nekim kriznim momentima pokazalo se da poslušnost papi, koliko god bila golema, nije ipak bezuvjetna, te da je isusovac nerijetko sklon tome da eskivira papinsku želju ako je smatra preprekom pred većom slavom Božjom. Ne treba zaboraviti da su upravo isusovci u Crkvu na velika vrata unijeli akulturaciju, da su se trudili upoznati tuđe kulture i tuđe potrebe kako bi Isusa predstavili i ponudili na adekvatan način: od Francisca Javiera (Frane Ksaverskoga) i Mattea Riccija koji su istraživali Japan i Kinu, preko redovnika koji su u Latinskoj Americi, nasuprot rasističkom i kadikad genocidnom katolištvu drugih redova, pronosili gotovo komunističko kršćanstvo u redukcijama, tretirajući Indiose kao ljudska bića, do Bartolomea Sorgea koji je na Siciliji razradio taktiku borbe protiv mafije. U Hrvatskoj je to možda teško shvatiti, ali u mnogim zemljama su isusovci među onima koji otvaraju pitanja i navode na razmišljanje čeljad, ne samo vjerničku.

Prigovore jezuitima neuvijeno je, iako kroz filtar crkvenog stila, iznio kardinal Franc Rodé, prefekt nadležne Kongregacije za redovnički život. Na misi kojom je otvorena generalna kongregacija predbacio je isusovcima da ne ljube hijerarhiju, te je zahtijevao da poput svog utemeljitelja Ińiga (Ignjata) Loyole “sjedinjuju ljubav spram Boga s ljubavlju spram crkvene hijerarhije”; zamjerio im je što u teologiji traže smisao i put po vlastitoj savjesti, zahtijevajući da se priklone doktrini koju utvrđuje Vatikan; prigovorio da gube identitet u suradnji s laicima. Nema sumnje da je Rodé, sa svojim osjećajem za takt kojim se proslavio u Ljubljani, prenio ono što misli Papa.

A on je čak isusovcima skloniji od prethodnoga, ako ćemo suditi po tome što je za svoga glasonošu postavio jezuita Francesca Lombardija umjesto Joaquína Navarra Vallsa iz Opusa Dei, organizacije koja je sve učinila da istisne isusovce kao najvjernija papinska vojska.

Načekat ćemo se dok ne vidimo rezultat. Isusovačke generalne kongregacije traju tjednima. Prethodna, na kojoj je prije četvrt stoljeća izabran Kolvenbach, trajala je 94 dana. Pa ni onda ne mora biti sve jasno. Tada se činilo da je Kolvenbach puno bliži Ivanu Pavlu II i da će se isusovci udaljiti od linije prethodnog generala Pedra Arrupea, upornog Baska poput Loyole, koju su Ivan Pavao II i kardinal Ratzinger smatrali prebliskom teologiji oslobođenja. Kolvenbach, Nizozemac ne manje uporan od Baska, pozvao se na početku ove kongregacije baš na Arrupea i na njegovo čitanje Drugoga vatikanskog koncila, daleko smionije nego u ekstrovertnog pape Wojtyle, a kamoli introvertnog pape Ratzingera. Ne treba sumnjati da će isusovci i opet misliti vlastitom glavom kako da proslave Boga.
Inoslav Bešker

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s