Kongregacija za povijest inkvizicije

Ovaj se komentar ne odnosi na Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji, već o zakonitostima nauka  Katoličke crkve. Sva područja ljudskoga života su u ingerenciji Kongregacije za nauk vjere Crkve, koja djeluje isto kao i nekadašnja inkvizicija. Zanimljivo je pripomenuti da Kongregacija ne brine o meritumu pojedinog područja i teme o kojoj se raspravlja, već o usmjeravanju cijelog društva na svoje “poslanje” privođenja ovčica u tor interesa Rimokatoličke crkve pod plaštem zabrinutosti za ispravno razumijevanje nauka Crkve. Pri tom nije bitna ispravnost i istinitost učenja već vjera u dogmu nepogrešivosti nauka – inkvizicija je prisila nad slobodnom voljom svakog razumnog vjernika ali i ateista i ostalih “zabludjelih” duša koje lutaju prostranstvima koja nisu pod kontrolom Kongregacije.
Jedan isječak iz  članka koji prenosimo u ovom komentaru zorno prikazuje kolika je sramota nanesena Crkvi u srednjem vijeku zbog zlonamjernih učenja o inkviziciji tako da se danas cijelo čovječanstvo treba postidjeti što ne pripada Rimokatoličkoj crkvi jer bi tada upoznali stvarne milosti koje nude inkvizicijski postupci:

„… Engleska televizija BBC prikazala je 6. studenoga 1994. emisiju, dokumentarni program »Izmišljotine o španjolskoj inkviziciji«. U toj emisiji povjesničari su priznali da su se ove izmišljotine kroz 400 godina širile kao istina i udomaćile se kao istina. Međutim, 300-godišnja inkvizicija u Španjolskoj je pismeno pomno zabilježena. Nedavno su otkrili zapise svih sudova inkvizicije u Španjolskoj. Ustanovilo se da svaka pojedina parnica koja se vodila tijekom 300 godina ima svoj sačuvani svezak. Iz njih se vidi da tadašnja stvarnost nema ništa zajedničkog s grubim izmišljotinama“. (Iz: Inkvizicija – Dr. Stjepan Tomkin-Glasnović, tekst preuzet iz godišnjaka ‘ZVONO’, Zagreb, 1999. str. 36-39).

Grube izmišljotine nemaju nikakve veze s milošću da budem spaljen na lomači, da moj život bude “reguliran” slobodnom procjenom o zabludivosti moje duše – kada pročitam slijedeće članke prvo ću se pobrinuti da posjetim obližnjeg dušebrižnika u psihijatrijskoj ordinaciji:

Večernji list

Spor o oplodnji: Uspon i pad Katoličke Republike

Iako je premijerka Jadranka Kosor, dok je još bila Sanaderova pobočnica, kritizirala HDZ-ov Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji (MPO), on je ostao nepromijenjen

Autor: Sergej Županić
09.07.2009 20:43
zadnja izmjena: 09.07.2009 21:45

Spor o oplodnji: Uspon i pad Katoličke Republike

Ministar Milinović
Iako je premijerka Jadranka Kosor, dok je još bila Sanaderova pobočnica, kritizirala HDZ-ov Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji (MPO), on je ostao nepromijenjen, dakle represivan te štetan za zdravlje žena i demografsku politiku nacije.

Dokumentu se prigovara i da je neciviliziran te protuustavan, što je posljedica toga što je napravljen isključivo po mjeri dogmatskog interesa Kaptola. U zakonu se na 12 mjesta spominje “zabranjuje se”, a na još 16 mjesta nešto se “ne dopušta”. Zakon će, s druge strane, kako je u “Otvorenom” rekao dr. Renato Bauman, prepoloviti broj djece iz MPO, a troškovi će dvostruko porasti.

Što to zakon uopće pruža 20-ak posto stanovništva Hrvatske u fertilnoj dobi koje ima problema s onim što civilizirani dio Europe liječi kao bolest? Za račun Kaptola HDZ je zdravstveni problem proglasio vjerskim pitanjem, a znanstvene argumente zanemario je pred vjerskodogmatskima. Ministar Milinović nameće svoj rigidni stav po kojem nitko tko nije spreman za brak nije spreman ni za odgoj djece, Stjepan Kundić iz HDZ-a održao je, pak, u srijedu u Saboru sat predavanja doslovno o Starom zavjetu (!), a na fundamentalističku agendu Marijane Petir iz HSS-a uopće ne treba trošiti riječi.

Ne smeta im što je lažna tvrdnja da se u MPO-u embriji zamrzavanjem ubijaju. Da je to istina, iz njih se ne bi moglo razviti dijete, što znamo da ne stoji. Laž je i to da MPO uništava živote jer se neki embriji odbacuju. Velika većina, naime, ima pogreške te bi i u prirodnoj trudnoći bili odbačeni, i to u prvim danima čak 60 posto. Hoće li HDZ i Kaptol izvan zakona staviti i samu Kreaciju!? Uostalom, uopće je suludo pozivanje na katoličanstvo Hrvatske jer dvije trećine Hrvata podržavaju MPO i suosjeća sa 100.000 onih kojima MPO treba.

Oni su puka valuta u političkoj trgovini za HDZ, koji je ionako godinama sa sve manje novca za MPO minirao njihova zakonska prava. Kaptol pak fućka na to što će parovi uz teške fizičke, emotivne i financijske posljedice ići u inozemstvo na liječenje. Kaptol će ostvariti svoj cilj – osvojit će još dio političke vlasti u zemlji, koja će na taj način nastaviti putem transformacije u vjersku državu. No, sloboda je nezgodna i nezaustavljiva stvar te će se, ako Bog da, već za godinu dvije, ovakav zakon pamtiti kao zatucan i primitivan i to onako kako danas gledamo na inkviziciju.”

Kako ne bi bilo dvoumljenja oko jednoumlja slobodni smo prenijeti mišljenje inkvizitora o sebi. Članak koji prenosimo u nastavku može poslužiti kao komentar bez presedana autora ovog članka u konktekstu razmišljanja: kaomo ide ovaj zabludivi svijet?
SKAC – Studentski katolički centar Palma – Internet portal

Kako možemo biti sigurni u Papinu nezabludivost?

6.12.2008.
Dragi pater,

molimo vas da nam odgovorite kako shvatiti i pomiriti naučavanje Crkve koju je potrebno slijediti u vjeri i moralu, ako je u prošlosti bilo njezinih pastirskih pogleda na vjeru i moral
koji nisu bili u skladu sa evanđeoskom Objavom, što se prije ili kasnije ustanovilo.
Npr. križarski ratovi, inkvizicija, prijašnje krivo tumačenje Biblije… itd.
To su ipak Pape odobravale, za koje govorimo da imaju bogomdanu i zajamčenu pastirsku službu u vjeri i moralu? Tko nam jamči da i sadašnje neke, ne tako teške, odluke nisu krive
pa će se to poslije shvatiti, zar nisu ipak relativne papine izjave?
Kakvu su težinu imale dok još nije bila proglašena dogma o nezbludivosti i njenim uvjetima?
OPROSTITE NA SMETNJI I POMOZITE NAM ISTINOLJUBIVO, NEPRISTRANO I CJELOVITO. Mi slutimo da postoji istinit pogled na to i odgovor i zbog toga ostajemo i to s radošću katolici, jer unatoč lju(d)skoj dimenziji ipak vjerujemo da je Apostolska Crkva Kristovo tijelo ali odjeveno ponekad u prljavo ruho, zar ne? 
Vjeroučenici istinoljubci


Dragi istinoljubci,
Prirodno je da mlad čovjek postavlja pitanja na ovakav način, tj.:"Prije je bilo tako, tko nam jamči da ono što danas smatramo sigurnim, sutra nećemo mi, ili neki drugi poslije nas – osuđivati?"
Pođimo redom. Prvo ćemo jasno razlikovati i odijeliti neke činjenice glede Crkve danas i one u prošlosti.
Za usporedbu uzmimo isječak iz svijeta današnje znanosti.
Imamo li pravo, mi koji danas živimo u svijetu visoko razvijene informatike, tehnike, medicine te uopće svekolike znanosti prigovoriti ljudima s početka 20. stoljeća da su bili „zaostali“ ili neznalice? Oni su se služili onim spoznajama do kojih je čovječanstvo tada došlo! Ponosili su se i bili oduševljeni time što su imali kao „posljednjim čudima“ tehnike, znanosti i dr. Hoćemo li ih dakle OSUDITI što su bili djeca svoga vremena i što su se držali tadašnjih općeprihvaćenih spoznaja?
Slično pitanje, bez ikakve namjere opravdavanja nečijih gluposti, mogli bismo postaviti i kada se govori o križarskim ratovima, inkviziciji, tumačenju Biblije.
Usput, što se tiče inkvizicije, o tom fenomenu prilažem zaključak iz članka koji sam vam u međuvremenu poslao:

„… Engleska televizija BBC prikazala je 6. studenoga 1994. emisiju, dokumentarni program »Izmišljotine o španjolskoj inkviziciji«. U toj emisiji povjesničari su priznali da su se ove izmišljotine kroz 400 godina širile kao istina i udomaćile se kao istina. Međutim, 300-godišnja inkvizicija u Španjolskoj je pismeno pomno zabilježena. Nedavno su otkrili zapise svih sudova inkvizicije u Španjolskoj. Ustanovilo se da svaka pojedina parnica koja se vodila tijekom 300 godina ima svoj sačuvani svezak. Iz njih se vidi da tadašnja stvarnost nema ništa zajedničkog s grubim izmišljotinama“. (Iz: Inkvizicija – Dr. Stjepan Tomkin-Glasnović, tekst preuzet iz godišnjaka ‘ZVONO’, Zagreb, 1999. str. 36-39).

Treba primijetiti da ni sa slučajem „Galilei“ nije puno drukčije – poluistine i pamfleti uvijek dobro dođu kada se želi optužiti Katoličku Crkvu. Imam članak koji pokazuje drugu stranu i tog famoznog Galilejeva slučaja.

Vratimo se na križare. Jesu li sagriješili oni koji su pokrenuli križarske ratove? Prema onome što iz povijesti možemo znati, neki od njih u svojoj su savjesti prosudili da trebaju tako postupiti. No između ideje i provođenja te ideje dug je put. Ideja je bila jedno, a izvedba se pokazala katastrofalnim nizom ponavljanih zabluda. Tko je kriv? Trebam li se ja sada – kao katolik  – stidjeti što su tamo negdje u povijesti nekakvi tamo avanturisti i razbojnici koji su tvrdili da su katolici – radili gluposti? Trebam li se stidjeti što mnogi katolici danas jedno govore a drugo rade? Moj je odgovor: svaki će sam za sebe pred Bogom polagati račun prema onome kako je njegova savjest djelovala i kako je tu savjest slušao ili ju je ignorirao – zataškao.

Prije nego danas počnemo „mudrovati“ moramo uzeti u obzir činjenicu da mi živimo u jednom POTPUNO drukčijem svijetu! Mi dakle nismo odgovorni za njihove postupke, ali smo odgovorni za ono što činimo danas.

Tako i vodstvo današnje Crkve. Evo konkretnih primjera!

UČENJE CRKVENOG UČITELJSTVA –  KOLIKO OBVEZUJE?

Da bismo razjasnili stavove oko poslušnosti ili neposlušnosti Magisteriju (c. učiteljstvu), osvrnut ćemo se na Pismo biskupa njemačke biskupske konferencije (1980.) o ovoj temi:

Moramo vedro ispitati jedno teško pitanje koje osobito danas stavlja u opasnost vjeru mnogih vjernika te njihovo sinovsko i jednostavno podlaganje autoritetu crkvenog Učiteljstva. Imamo činjenicu da crkveno Učiteljstvo u vršenju svoje moći može upasti i da je upalo u zabludu. (Problemi na koje se i sami obazirete u vašem pismu). Što se tiče zablude ili mogućnosti zablude u nedefiniranom crkvenom naučavanju koje uostalom može obvezivati u vlastitim slučajevima, treba prije svega precizirati da se već i u ljudskom životu mogu prepoznati norme koje su u sebi kontingentne (tj. značajne, ali ne i apsolutne).  Svatko to zna iz vlastitog života: liječnik u svojoj dijagnozi, državnik u prosudbi političke situacije i njenih posljedica. I Crkva u svojoj nauci i praksi ne može se uvijek postavljati pred isključivom dilemom: ili dogmatička definicija ili šutjeti i pustiti svaku stvar slobodi pojedinca.
Da zaštiti unutarnju bit vjere, Crkva je dužna, i uz rizik da u pojedinom slučaju upadne u zabludu, formulirati naučavanja koja sobom u stanovitom stupnju donose obvezu.
Ako se kršćanin, sučelice Crkve, nalazi u analognoj situaciji čovjeka koji mora slijediti indikaciju stručnjaka, tada zna da ta (indikacija) nije nezabludiva. Mišljenja koja su u kontrastu s crkvenom nedefiniranom naukom neka ne budu predmet propovijedi i kateheza.
Tko smatra da može imati osobne ideje i da on sam posjeduje dublje spoznaje nego sama Crkva, što teoretski nije nemoguće, treba da s hladnom kritikom samog sebe upita pred Bogom i pred svojom savješću ima li on u toj određenoj točki teološke discipline zaista širinu i dubinu nauke potrebne da se smije udaljiti u teoriji i u praksi od naučavanja crkvenog Učiteljstva. Takav slučaj je u biti moguć, ali uobražen i arogantan čovjek, koji smatra da sve zna bolje, jednog će dana morati položiti račun pred Božjim prijestoljem.
Nitko se u Crkvi ne mora smatrati prikraćenim ako vlastitoj misli pretpostavi crkvenu nauku iako od početka zna da ona nema definitivne vrijednosti“.
Evo konačno i najvažnijih, službenih – izravnih izjava o ulozi Crkvenog magisterija tj. Učiteljstva:

Neosporna je zasluga Katoličke Crkve što se kroz sve vjekove zalagala za temeljno uređenje ljudskog moralnog života. Osobito zadnjih desetljeća pokazala se potreba otvorenije progovoriti o mjestu i ulozi Crkve u svijetu.

Pio XI. u “Casti conubii”: …”Važan je zadatak Crkve da prirodne i moralne vjerske istine, a koje su po sebi razumu pristupačne, čovjeku u njegovu sadašnjem stanju lako, sigurno i bez primjese zablude prenese tako da ih čovjek može prihvatiti. Crkva je od Boga određena kao čuvarica i učiteljica svih vjerskih moralnih istina. Ne samo vrhunaravnih nego i onih prirodnih a koje su potvrđene objavom”.

Pio XII. – “Crkvenoj kompetenciji podliježe čitav opseg prirodnog zakona, njegovo utvrđivanje, tumačenje i primjena ukoliko se tiče njegovog moralnog karaktera”;
Isti papa katoličkim pravnicima Italije 1953: …”Stvoritelj je stvorio bezuvjetno važeći red, Objavom (=Biblija) ga uzdigao u novo svjetlo, a Crkvi povjerio čuvanje i naviještanje te Objave”….

”Crkva se smatra mjerodavnom da odluči podudaraju li se temelji dobrog poretka pojedinih razdoblja sa vječno važećim poretkom ili ne”.
Drugi vatikanski sabor je u LG 25 o tome donio vrhunsko važno načelo s jasnim razlučivanjem: “Nezabludivost, koju po volji božanskog Spasitelja treba da ima Crkva u definiranju nauke o vjeri i moralu odnosi se samo na one stvari koje se nalaze u izjavama božanske Objave koju treba sveto čuvati i vjerno tumačiti. Rimski biskup, glava kolegija biskupa, ima tu nezabludivost snagom svoje službe kad kao vrhovni pastir svih vjernika koji svoju braću utvrđuje u vjeri definitivno proglašuje koju nauku vjere ima papa.”

Crkva, čuvarica blaga Riječi Božje iz kojega crpi načela religioznog i moralnog reda, premda nema uvijek spremnog odgovora na svako pitanje, ipak želi svjetlo objave povezati sa stručnim znanjem sviju da bi se osvijetlio put kojim je čovječanstvo upravo krenulo” (U posljednjih 40 godina na području BIOETIKE posebno su izazovna ova područja proučavanja: početak ljudskog individualnog života, status embrija i fetusa, perinatalna dijagnostika i terapija, potpomognuta oplodnja, problem pobačaja, genetsko inženjerstvo, kloniranje ljudi, presađivanje organa, istraživanja i pokusi na životinjama i ljudima, eutanazija, dostojanstvo umiranja, životno zdrav i pogodan okoliš).

Naravno da ni Papa a s njime ni crkveno Učiteljstvo ne donose danas neku službenu izjavu ili definiciju koja prethodno ne bi bila višestruko proučena, usuglašena i provjerena od strane najboljih svjetskih stručnjaka – medicinara, psihologa, bibličara, znanstvenika, pravnika, ekonomista, sociologa i dr. To možemo nazvati i suradnjom vjere i znanosti koja je vrlo aktualna i s kojom se katolici današnjice s pravom mogu ponositi.

U svezi s tim, kao zaključak navodim riječi prof. dr. Marijana Šunjića, bivšeg veleposlanika RH u Vatikanu i ex-rektora Sveučilišta u Zagrebu, na jednoj tribini o međuodnosu vjere i znanosti: „Bilo je grešaka, bilo je vrludanja, ali u stajalištu prema znanosti imamo ne samo Enciklike, (papinska pisma), nego imamo i papinsku Akademiju znanosti koja je na neki način garant te komunikacije između znanstvene zajednice i crkvene hijerarhije. U toj papinskoj akademiji ima Židova, Muslimana, ateista – to su vrhunski znanstvenici. I to je jedan kanal dijaloga koji je stalno otvoren i to je nešto što je izuzetno važno. I tu je katolička Crkva napravila jedan izuzetno velik i hrabar korak, i mi danas s tim nemamo problema. I to je sreća.“

A za one koji žele više, neka pogledaju Katekizam katoličke Crkve: http://www.hbk.hr/katekizam/i/index.html br. 889 ss., te 2035. – http://www.hbk.hr/katekizam/iii/15-pre1.html#RTFToC22

 

Srdačno,

Pater Zdravko

Odmah idem naručiti katolički katekizam – spas moje duše konačno je prosvijetljen ukazom Kongregacije za nauk inkvizicije. Do slijedećeg prosvjetljenja u vatri vječnog ognja, u nadi vječnog spasa i svijetlim vidicima nezabludivosti, pozdravlja Vas autor ovog članka.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s