SMISAO I BESMISAO DANAŠNJICE – UZORITI PRIMJERI BESMISLA

Jutarnji list list je 27.06.09.godine objavio jedan vrlo dobar članak na temu smisla današnjeg života. Ovaj članak ukazuje na stvarnost današnjice – ljudi očajno analiziraju vlastiti život, okruženje u kojem žive, događaje koji ukazuju na sav smisao i besmisao svijeta u kojem živimo. Uzrok i nije teško pronaći, a da li ga istinski želimo pronaći, to je već drugo pitanje.
Da vidimo što muči bližnje naše:

Datum objave 27.06.2009 21:20

Glupani svud oko nas

Piše: Ante Tomić

„Kako vrijeme prolazi, sve nespokojnije otkrivate da većina stvari oko vas ne funkcionira kako treba, da ste okruženi lijenim, glupim, nesposobnim i nedobronamjernim osobama, da i najmoćniji čovjek na svijetu može biti kreten, da se sve raspada po šavovima i zapravo možete biti sretni što ste uopće živi.
Zaustavim se koji put i pokušam nabrojati sve što mi smeta, što je oko mene bijedno napravljeno, sfušano i pokradeno i užasnuto nađem da je jedva nekoliko stvari koje bih mogao pokazati da nisu takve.

Ima tako nekih dana kad vam se učini da ništa ne stoji kako treba. Sve je nekako nelogično, nakrivo, nahereno i sjebano. Svijetom upravljaju slaboumni, nekvalificirani i zlonamjerni i ništa u njemu ne funkcionira. Ipak, koliko god to ponavljao, zapravo ne mogu sebi pomoći. Imam četrdeset godina, a još se nisam opametio i shvatio da je potraga za smislom uzaludna i da odrasli uglavnom ne znaju što rade.“

Odrasli ne znaju što rade? Ponuda „odraslih“ je opće prihvaćena i „nudi“ instant rješenja, ne treba ići daleko po sreću:
Križ Života
NE TREBA IĆI DALEKO PO SREĆU
18.6.2009
Danas – meditacija o vjeri
piše: Danijel Damjanović

„Danas moje srce čezne za zajedništvom. Treba mi netko. Treba mi ljubav i pažnja i to priznajem pred Bogom. Znam da je svaki trenutak koji živim dragocjen, ali se zato neću dokazivati ni sebi ni drugima, ne bih li time zaradio vječni život. Vječnost je dar. Vječnost mogu iskusiti sada. Želim jednostavno biti čovjek.
Moji su odnosi sa drugim ljudima kompleksni. Imam mnogo prijatelja i poznanika, i mnogi me ljudi svojom pažnjom nose. Zahvalan sam im na tome. I ja nosim mnoge u svome srcu. Zajedno smo. U zajedništvu uviđam izazov kršćanskog života. Trebam svoj križ svaki dan uzimati na sebe i nositi ga za svojim Bogom. Gdje je križ? Što je život uopće? Znam druge povrijediti svojim slabostima, ali i drugi znaju ne uzvratiti na moju ljubav. Neuzvraćena ljubav boli. To bi mogao biti komadić drveta križa. Prihvaćati svoju svakodnevnicu može biti još jedan komadić. Zatim bolest, prezir, poniženja… ima toga dosta. Ali opet, onaj Isus kojem je Crkva svjedok , poziva me da sve to prihvatim. Prihvatiti drvo križa. Isus mi daje svoju ljubav, koja će mi odvratiti pogled sa patnje, da bih mogao sa patnjom živjeti. I znam da ću ipak na kraju svake borbe izići kao pobjednik, jer ću i dalje ljubiti. Ono što mi Isus zauzvrat nudi, nije samo vječni život, već smisao i život kao takav. Bogatstvo je znati živjeti. Divim se životu koji je neizmjerno velik sa svime što u sebi sadrži. Mogu se kao osoba ostvariti u potpunosti. Sve moje potencijale, s Božjom pomoću, mogu oplemeniti i učiniti blagoslovom za mnoge. Naši darovi nisu za nas, nego za drugog.

Kako je lijepo kad netko upravo tebe treba. Kada netko želi tvoju prisutnost, jer mu unosiš svjetlo u život. Kada možeš na očima bližnjega ugledati trpećeg Isusa kojemu možeš dati malo svoje ljubavi. Svjestan sam da Bog živi u onom mojem najmanjem bratu. Dok na teologiji učimo o tajnama Boga i čovjeka, meni je za život potreban čovjek koji će mi donijeti Boga. Potreban mi je i netko komu ću i ja dati nešto što imam. Tada znam da sam pravi čovjek vjere. Vjerom se moja svakodnevnica produbljuje do Božjih dubina, gdje više ništa nije malo i neznatno. Prisjetim se Marije, majke Božje, koja je u svom malenom životu pronašla Boga. Ali ne samo dio njega, već Boga u njegovoj neizrecivoj punini. Pitam se mogu li i ja iskusti puninu života u svojim malenim životnim koracima? Gdje ću pronaći sreću? Gdje da odem? Kraljevstvo je Božje među vama (Lk 17, 21) – kaže Isus. Dakle, ne treba ići daleko. 

Crkva me nosi. Ona mi daje sigurnost da Duh Božji djeluje i upravlja njegovim narodom. Ali Crkva i traži od mene da je ljubim i da budem dio nje. Onaj koji će biti s njom i za nju. Ne mogu i ne smijem odbaciti Crkvu, jer je trebam radi Boga koji mi se želi po njoj darovati na najpotpuniji mogući način. U njoj nalazim one koje vjeruju slično kao ja. Kažem slično, jer iako je jedna vjera i jedno vjerovanje, ja sam ipak jedinstven u načinu na koji živim i vjerujem. Moram sebe doživljavati tijelom Isusovim. Crkva mi pokazuje da sam dio njegova tijela. I ja vrijedim, i ja sam neponovljiv u planu Božjeg spasenja za čovjeka. Onaj tko sa mnom ne sabire, taj rasipa (Lk 11,23). Ova mi rečenica govori da sam Isusu potreban. Važan sam tamo gdje me šalje i radi toga svoje poslanje odgovorno prihvaćam, ali ne smijem nikad zaboraviti radovati se kao dijete. Naposlijetku, Bog jest za mene. Uvijek. 

Danas želim naučiti ne sramiti se sebe, ne sramiti se Crkve, niti Isusa. Božji Duh živi u meni, a ja ću mu danas dati prostora time što ću se prepustiti njegovom blagom vodstvu. Bit ću velik u Božjim očima, makar me mnogi zbog toga odbacili i prezreli. Sreća nije u ljudskom sudu o meni. Vjerujem čvrsto da je moja sreća u Bogu. Vjera smanjuje udaljenost između vremena u kojem živim i vječnosti u kojoj živi Bog. Majka Tereza je rekla da je vjera plod molitve, a ljubav plod vjere. Moja će molitva danas biti radi Boga i radi čovjeka, poradi vjere koju želim imati u Isusa iz Nazareta koji je i Bog i čovjek. Vjerom ću svoje srce uzdignuti uzdignuti do Božjih visina, kako bih sigurnije koračao ovim svijetom, jer ljubiti – moj je cilj.“

Prekrasno. Crkva nudi rješenja. Svi nezadovoljnici i oni koji istinski traže Krista – odmah u crkve. Tamo je rješenje. Mladi ljudi, njih jedanaest od par milijardi svjedoče o tome:
VEČERNJI LIST O DANIMA OTVORENIH VRATA KLERIKATA NA SVETOM DUHU
Večernji list / Križ života /18.05.2009.

Život svećenika nije robija, nego sloboda 

Ljudi koji misle da život u samostanu sliči ropstvu te da odijevanje u svećeničke halje označava gubitak slobode, u zabludi su. Upravo se ovdje živi prava stvarnost i istina. Jedino u srdačnosti, ljubavi i bratstvu leži prava sloboda. 

Ljubav oslobađa čovjeka od opterećenja materijalnim i zabluda, a istinska vjera čovjeku daje puninu, smisao i sigurnost da bude svoj i ne boji se davanja koje obogaćuje – priča 11 školaraca i studenata iz cijele Hrvatske koji su protekli vikend proveli na duhovnoj obnovi u samostanu franjevaca konventualaca na Svetom Duhu, na Danima otvorenih vrata klerikata.

Iza blaženo tihih i osvježavajuće hladnih zidova samostana mladići koriste vrijeme da lakše prepoznaju svoje poslanje na zemlji, piše Večernji list.

Nitko se od njih još nije odlučio zarediti, ali iskustvo kratkog života kod franjevaca dobro će im doći da lakše prepoznaju poziv ako ga imaju u sebi. Živih, bistrih i toplih pogleda njih 11 ne razlikuje se mnogo od ostalih vršnjaka, ne žive u svijetu bajke, nisu ‘cijepljeni’ od svakodnevice niti nesvjesni svijeta u kojem žive.

Zadnjih se godina, tvrde ti mladići, sve više mladih vraća Crkvi što se, kažu, najbolje vidi na susretima i vjerskim putovanjima. No, iz nekog razloga, tvrde, to nije medijski popraćeno, pa se stječe dojam kao da vjernika ima sve manje.”

Crkva sa svećenicima već 2000 godina nudi rješenje. Nekako nije jasno kako to da to rješenje već nije sazrelo jer pitanje i konstatacija s početka ovog članka nije na tragu rješenja koje se nudi u Crkvi? Navodno se sve više mladih vraća Crkvi? Da li je doista tako?
Radio Vatikan / Križ života, 26.06.09.

Kardinal Rode o stanju katolika u Bosni

U Bosni je u tijeku proces islamizacije – istaknuo je kardinal Franc Rode, pročelnik Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, vrativši se iz Bosne i Hercegovina gdje je boravio od 19. do 21 lipnja. Kardinal je posjetio Vrhbosansku nadbiskupiju na poziv kardinala Vinka Puljića, a na poziv biskupa Franje Komarice posjetio je Banjolučku biskupiju.

U razgovoru za francusku redakciju Radio Vatikana, kardinal je govorio o stanju katolika u Bosni istaknuvši da se broj katolika znatno smanjio. Primjerice, u pročelnik Kongregacije za ustanove posvećenog života i družbe apostolskog života, vrativši se iz Bosne i Hercegovina gdje je boravio od 19. do 21 lipnja. Kardinal je posjetio Vrhbosansku nadbiskupiju na poziv kardinala Vinka Puljića, a na poziv biskupa Franje Komarice posjetio je Banjolučku biskupiju.

U razgovoru za francusku redakciju Radio Vatikana, kardinal je govorio o stanju katolika u Bosni istaknuvši da se broj katolika znatno smanjio. Primjerice, u Banjalučkoj biskupiji prije rata bilo je 150 tisuća katolika, danas ih nema ni 35 tisuća, kazao je kardinal Rode.

Na upit novinara kakvo je stanje u drugim dijelovima Bosne, rekao je kako se isto dogodilo i u Sarajevu. Sarajevo ima oko 600 tisuća stanovnika, a samo oko 17 tisuća katolika. Sarajevo je dakle postao muslimanski grad, rekao je kardinal, dodajući da je nakon rata u Bosni izrađeno više od stotinu džamija, čak i u selima koja nikada nisu imala džamiju.

Sarajevsku se regiju želi islamizirati isto kao što se Republiku Srpsku želi pretvoriti u pravoslavnu zemlju gdje vlada gradi pravoslovne crkve – provodi se dakle politika poistovjećivanja. Na upit tko je najviše nastradao u ratu u Bosni i Hercegovini, rekao je kako su katolici bili najveće žrtve. Izgubili su brojne crkve, porušene su ili zapaljene, brojni su samostani porušeni, stradali su svećenici, redovnici i redovnice.

No, trebam priznati da u Banjoj Luci, a posebno u Sarajevu, ozračje nije pesimističko ni očajavajuće, naprotiv postoji čvrsta volja da katolici ostanu na svome, da svjedoče evanđelje i pružaju usluge koje Crkva može ponuditi ne samo katolicima nego i pravoslavnima i muslimanima, posebno što se tiče socijalnih djela, odgoja i zaštite ljudskog dostojanstva, rekao je kardinal.

U Banjoj Luci čak razmišljaju o izgradnji katoličkoga sveučilišta čiji bi cilj bio međureligijski dijalog, rekao je kardinal Rode izražavajući nadu da će ta ideja biskupa Komarice zaživjeti. Kardinal Rode je dodao kako je u Bosni i Hercegovini našao živu i aktivnu Crkvu punu nade.”

U tijeku je islamizacija. Ona je kriva što nema nade, nema odgovora na temu ovog članka? Crkva sa svećenicima zna što radi?
Svi koji tragaju za besmislom naći će ga upravo u svećenicima. Tamo prebiva Bog? Koliko nedoumica. Sve je u Crkvi i u svećenicima:

Radio Vatikan / Križ života, 25.06.09.

OBJAVLJENE PAPINE MISLI O SVEĆENIŠTVU

Ljudi u svećeniku žele naći Boga

Knjiga ”Misli o svećeništvu” pape Benedikta XVI., sabrala je i objavila Vatikanska nakladnička knjižara u prigodi otvaranja Svećeničke godine, koju je Sveti Otac svečano otvorio u petak predvodeći drugu Večernju svetkovine Presvetoga Srca Isusova.

Bog je jedino bogatstvo koje ljudi žele naći u jednom svećeniku, stoji na početku knjige namijenjene svećenicima i svima koji žele shvatiti svećenički poziv.

Na primjedbu kako Papa tvrdi da je svećeničko ređenje “prijenos vlasništva“, don Giuseppe Costa, svećenik i ravnatelj Vatikanske nakladničke knjižare, rekao je kako Papa želi reći da svećenik ne pripada samome sebi, nego pripada Isusu Kristu, pripada Bogu, a kao svećenik treba se izjednačiti s Kristom, s Njim se mora poistovjetiti. To znači da se poput Isusa mora isprazniti za spas svakoga čovjeka. Promjena vlasništva znači da svećenik mora urediti svoj život poštujući Božju logiku. Odgovor na svećenički poziv je radikalno, duboko opredjeljenje koje mijenja život jedne osobe, ustvrdio je don Costa.

Svećenik nikad ne smije iz vidika izgubiti svoju polaznu točku, njegovo se gledište mora poistovjećivati s Božjim, Isusovim gledištem. I onda kad je zaokupljen ovozemaljskim stvarnostima, poput gospodarstvenih i organizacijskih vidika, nikada ne smije iz vidika izgubiti da se mora odreći sebe kako bi spasio bližnjega, rekao je don Costa.

Dodao je kako Papa ističe da svećenik mora biti čovjek molitve. Molitva je pomalo disanje svake duše, dakle i svećenikove. Ako svećenik ne moli, ne može živjeti u prijateljstvu s Isusom, niti sa zajednicom vjernika. Molitva je dakle bitna za svećenikovo preživljavanje i naročito za njegov duhovni život, zaključio je don Costa.”

Ali, papa nije zadovoljan time što Bog prebiva u svećenicima. Oni bi po učenju Crkve trebali biti „nepogrešivi“ jer ih vodi „nepogrešivi“:
Radio Vatikan / Križ života/20.06.09.

BENEDIKT XVI. OTVORIO SVEĆENIČKU GODINU

Papa: Grijesi svećenika su patnja Crkve

Najveća patnja Crkve je grijeh njezinih svećenika – istaknuo je papa Benedikt XVI. otvarajući Svećeniku godinu. Predsjedajući drugom Večernjom svetkovine Presvetoga Srca Isusova, u bazilici svetog Petra, Papa je ustvrdio da su Crkvi potrebni sveti svećenici, priznajući da je grijeh svećenika najveća patnja Crkve. Svečanost otvaranja započela je Papinom tihom molitvom pred moćima svetoga Ivana Vianneya, arškoga župnika, čiju 150. obljetnicu preminuća Crkva obilježava ove godine.

Crkvi su potrebni sveti svećenici, službenici koji pomažu vjernicima da iskuse milosrdnu ljubav Gospodina i da budu njegovi uvjereni svjedoci, ustvrdio je Benedikt XVI, pozivajući vjernike da se mole Bogu da on srce svakog svećenika zapali ljubavlju prema Isusu.

Kako zaboraviti da Crkva, Tijelo Kristovo, najviše trpi zbog grijeha svojih pastira, naročito onih koji se pretvaraju u kradljivce ovaca, zato jer ih zavode svojim privatnim naukom ili ih stežu vezama grijeha i smrti, zapitao se Benedikt XVI.

I za nas, dragi svećenici, vrijedi poziv na obraćenje i preporučivanje božanskom milosrđu, a moramo se također ponizno i ustrajno moliti Presvetome Srcu Isusovu da nas čuva od užasne opasnosti kako ne bismo štetili onima za čije smo spasenje odgovorni, rekao je Sveti Otac obraćajući se nazočnim svećenicima i biskupima.

Papa je naglasio kako je svećeničko poslanje neophodno za Crkvu i za svijet, ono zahtijeva potpunu vjernost Kristu i neprestano ujedinjenje s njim, te pozvao svećenike da budu postojani i prosvijetljeni vođe, sa srcem zapaljenim pastoralnom ljubavlju, i što sličniji Isusu.”

            Okrenimo se stvarnosti, jer odrasli uglavnom ne znaju što rade, ili svećenici s Crkvom možda znaju što rade?

Križ života

piše: Hrvoje Cirkvenec 
urednik@kriz-zivota.com
27.06.09

PROJEKTI CRKVE U POSLJEDNJIH 19 GODINA: HRVATSKA VS. MAĐARSKA

• Premda se posljednjih 19 godina ne može nikako promijeniti, može se promijeniti sadašnjost i budućnost u kojoj Crkva u Hrvatskoj treba biti više okrenuta vjernicima, a ne novcu, moći i vlasti.

Crkveni propusti u demokraciji

Globalna kriza nije nešto čime se bave samo ekonomisti i političari. Katolička crkva također je u nekoliko navrata govorila o tom aktualnom problemu. Tako je i Zagreb u prvoj polovici lipnja bio jedan od centralnih gradova u kojima je Crkva progovorila o globalnoj krizi. Glavni grad Hrvatske okupio je biskupe zadužene za socijalna pitanja pri europskim biskupskim konferencijama.

Tom prigodom na Kaptolu je održana i konferencija za novinare koja je izazvala mnogobrojne reakcije u medijima. Ipak, posebno me ponukala na ovaj komentar kritika glavnog urednika Glasa Koncila Ivana Miklenića koji je u svojoj kolumni napisao: “Na prigodnoj tiskovnoj konferenciji novinari su otkrili svoju inferiornost – ne mogavši sročiti nijedno važno pitanje glede teme zagrebačkog susreta, ali su zato potvrdili svoju potrebu intrigiranja i izazivanja ekscesa, što je pred njima komentirao i mons. Crepaldi“.
Kao prvo valja reći kako na konferenciji za novinare nisu bili prisutni samo novinari svjetovnih medija, već i novinari katoličkih medija. Druga činjenica je da su kakva-takva pitanja postavljali samo novinari svjetovnih medija, dok su službeni katolički novinari i mediji šutjeli. Svi osim naše redakcije portala Križ života!

Što je u Mađarskoj radila Crkva posljednjih 19 godina?

U izvještaju s konferencije na našem portalu predstavili smo odgovor na pitanje postavljeno tajniku Papinskog vijeća Iustitia et pax mons. Giampaolu Crepaldiju. Sada ću vam predstaviti drugo pitanje naše redakcije koje je bilo postavljeno predsjedniku Vijeća europskih biskupskih konferencija esztergomsko-budimpeštanskom kardinalu Peteru Erdöu. Zanimalo me kako se Katolička crkva ponašala u susjednoj Mađarskoj u posljednjih dvadesetak godina, a nakon demokratskih promjena. Odgovor koji je uslijedio bio je znakovit i pun zanimljivih činjenica koje mogu poslužiti za dobru ocjenu svega što je Katolička crkva u Hrvatskoj činila tijekom tog istog postkomunističkog razdoblja.

Mađarska je danas jedna od najzaduženijih zemalja na svijetu, rekao je odmah na početku odgovora mađarski kardinal Erdö i ukazao na činjenicu kako već sami komunistički dugovi Mađarskoj nisu oprošteni, kako je ta zemlja iz komunizma izašla gotovo potpuno uništena. Kardinal Erdö ukazao je na činjenicu kako se komunistički sustav u Jugoslaviji nije mogao mjeriti sa onim u Mađarskoj, koji je bio puno radikalniji i pod kapom SSSR-a. Kao primjer, istaknuo je podatak da je Crkva u Mađarskoj svoju Bibliju tiskala upravo u Jugoslaviji jer je takav potez u ono vrijeme u Mađarskoj bio nemoguć.

Kardinal Erdö istaknuo je kako se ne može uspoređivati ni utjecaj Crkve u Mađarskoj i u Hrvatskoj. Crkva u Mađarskoj ima daleko manji utjecaj na javnost te nije mogla utjecati na prodaju nacionalnog bogatstva strancima devedesetih godina prošlog stoljeća. Ipak, na pitanje jesu li biskupi uopće reagirala na tu prodaju i privatizaciju, kardinal Erdö rekao je kako su već 1994. godine izdali dokument koji kritizira proces prodaje nacionalnog blaga strancima. Ako to usporedimo sa situacijom u Hrvatskoj, primijetit ćemo da se takva poruka biskupa uopće ne pojavljuje tijekom devedesetih godina. Osim božićne poruke kardinala Bozanića krajem devedesetih o “grijehu struktura“, vrh Crkve u Hrvatskoj nije čitao znakove vremena, prečesto je bio uz vlast, a premalo uz vjernike i pokazao krajnju nebrigu za društvo u cijelosti. Sada, kada je kriza u Hrvatskoj, koja zapravo traje puno dulje od one na globalnoj razini, došla do vrha, tek Komisija Hrvatske biskupske konferencije Iustita et pax bilježi da je netko na vlasti u posljednjih 19 godina prodao nešto što nije smio. Prekasno i premlako!

U Mađarskoj otvoreno 330 katoličkih škola, u Hrvatskoj dvije

Kardinal Erdö, osim što je odgovorom pokazao da je vrh Crkve u Mađarskoj bolje i ažurnije uočavao probleme u mađarskom društvu, pohvalio se kontinuiranim radom i strategijom kojom se ne mogu pohvaliti ni državne ni crkvene institucije u Hrvatskoj.

Nakon što je Crkva u Mađarskoj uvidjela kako nema utjecaj na društvena zbivanja i kako ne može zaustaviti prodaju nacionalnog bogatstva, dodatna zaduživanja države i građana, okrenula se sama sebi i zacrtala svoj cilj – izgradnju nove ljestvice vrijednosti među vjernicima, a onda i u društvu u cijelosti. Biskupi su se odlučili okrenuti obrazovanju i promijeniti odnos prema radu. Tako se kardinal Erdö pohvalio kako danas Crkva u Mađarskoj ima 330 katoličkih srednjih i osnovnih škola te Katoličko sveučilište! Osim toga, kontinuirano se radilo i na kadrovima u obrazovanju kako bi u katoličkim školama i sveučilištu radili oni koji nisu opterećeni starim komunističkim sustavom već novi, svježi kadrovi.

Usporedimo li te činjenice sa stanjem u Hrvatskoj i projektima koje je Katolička crkva realizirala u posljednjih 19 godina, možemo vidjeti velike razlike. Premda se u prvih nekoliko godina demokracije Crkva puno bavila karitativnim radom i pružanjem pomoću izbjeglicama i prognanicima tijekom rata, nakon demokracije bavila se sklapanjem ugovora između Vatikana i Hrvatske preko kojih si je zagarantirala gotovo 400 milijuna kuna godišnje, gušenjem župne kateheze i prebacivanjem na lakši sustav koji je evidentan u konfesionalnom vjeronauku u državnim školama, te vlastitim preskupim preustrojem (nove biskupije, župe, gradnja preskupih crkva, župnih i biskupskih dvorova i slično).

No, da bismo se još bliže vratili na uspoređivanje rada Crkve u postkomunističkom vremenu u Mađarskoj i Hrvatskoj, treba istaknuti važne podatke. Na nešto više od 10 milijuna stanovnika u Mađarskoj, od kojih je gotovo 70 posto katolika, Crkva je otvorila 330 katoličkih osnovnih i srednjih škola te Katoličko sveučilište. Crkva u Hrvatskoj, na četiri i pol milijuna stanovnika, te na gotovo 90 posto katolika, otvorila je tek dvije katoličke osnovne škole, ima 11 klasičnih i jednu opću gimnaziju (koje početke imaju u povijesti i nisu plod novih projekata), te već godinama osniva Hrvatsko katoličko sveučilište koje je od jeseni trebalo početi s radom, ali je natječaj za studente naglo prekinut, a početak odgođen za “bolja vremena“.

Crkva treba biti uz vjernike, a ne uz novac i moć

Činjenica da Crkva u Hrvatskoj nije pravovremeno reagirala na prodaju nacionalnog blaga, da je prečesto stajala uz politiku u ovih 19 godina, da je premalo uložila u izgradnju pravilne ljestvice vrijednosti među vjernicima od kojih i danas većina ima, što zbog komunizma, što zbog mentaliteta i bogaćenja pojedinaca preko noći tijekom devedesetih, pogrešan sustav vrijednosti i odnos prema radu, predstavljaju otežavajuću okolnost za vrh Katoličke crkve u Hrvatskoj. I premda se posljednjih 19 godina ne može nikako promijeniti, može se promijeniti sadašnjost i budućnost u kojoj Crkva u Hrvatskoj treba biti više okrenuta vjernicima, a ne novcu, moći i vlasti. 

Svojim primjerom i svojom pravilnom strategijom Crkva može učiniti onaj vjernički dio društva zdravijim kako bi se aktualna i buduće krize financijskog, ali i moralnog predznaka, lakše svladavale i kako bi društvo u Hrvatskoj moglo imati naznake nade. Imati veliki udio u društvu u postotku, a učiniti premalo za njegov napredak, veliki je propust od kojeg vrh Crkve ne može bježati govoreći kako je njihova misija propovijedati o onostranom svijetu, a zaboraviti na ovaj zemaljski. Ako Crkvi nedostaje ideja, nije potrebno izmišljati, dovoljno je otići u susjednu zemlju i pogledati što radi Katolička crkva u Mađarskoj. To bi bio dobar početak.”

         Naznake nade su na vidiku. Stariji (svećenici) uglavnom ne znaju što rade. Institucije (Crkva) će našem malom čovjeku koji postavlja pitanja pomoći samo uz obilnu milostinju i plaćanje poreza preko države. Novac, moć i vlast su za Crkvu i svećenike, a za našeg malog čovjeka ostaje samo razmišljanje o besmislu.
        Da li uopće treba raditi za drugoga ako uglavnom on ne zna što radi? Shakepearovsko pitanje: Živjeti ili ne živjeti smislen život, pitanje je sad?

Odgovor leži u nama samima: vjerojatno nam trebaju stariji (svećenici) da bi spoznali da nam ti isti ne trebaju, jer je pravi smisao u nama samima.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s