PRAVA U BIH

Odnos vjerskog i građanskog prava

 http://www.pulsdemokratije.net/index.php?id=637&l=bs

 Urednički sažetak

Autor: Božana Vasković

18.12.2007

Ustavnopravni položaj građanina pojedinca u Bosni i Hercegovini uglavnom je sveden na to da pojedinac svoja prava i slobode ostvaruje kroz pripadnost kolektivitetima koji uživaju posebnu ustavnopravnu zaštitu. Pri tome poseban značaj ima nacionalna pripadnost pojedinca, budući da u samom Ustavu Bosne i Hercegovine konstitutivnost imaju kolektiviteti-nacije, a ne građani-pojedinci.
U bosanskohercegovačkom društvu uz etničke korpuse postoje, po obimu i sadržaju u značajnoj mjeri preklapajući korpusi, koji također imaju kolektivnu dimenziju u političkom smislu, a to su vjerske zajednice, koje pretenduju da u cijelosti obuhvate političku (i ustavnopravnu) kategoriju etničke zajednice i poistovjete se s njom. Pri tome vjerske zajednice nastoje da utječu na sve sfere života i rada svojih članova, a postoje i pokušaji da vjersko pravo postane priznato i praktično primjenjivo.

Ne dolaze takvi pokušaji samo i isključivo od vjerskih zajednica, već u tom pravcu djeluju i nadležni organi kada kod donošenja zakona pokušavaju pronaći neku vrsta kompromisa između vjerskog i građanskog prava. Tako je, na primjer, u procesu donošenja novog Zakona o porodičnim odnosima bio dat prijedlog da se u potpunosti pravno izjednači vjerski obred sklapanja braka sa civilnim, dok bi se u postupku razvoda primjenjivale odredbe građanskog zakona.

Ne tako davno bilo je i prijedloga u zakonodavnom tijelu da se preljub proglasi krivičnim djelom, koji doduše nije bio istaknut s posebnim pozivom na vjerske propise, ali je njegovo podnošenje svakako bilo motivisano vjerskim moralom. Ovakvo razmišljanje onih koji predlažu zakone nesumnjivo je plod ogromnog političkog uticaja vjerskih zajednica i stalnog koketiranja, pa čak i očite povezanosti političke elite s vjerskim zajednicama i njihovim liderima.
S obzirom da Ustav BiH ne sadrži izričitu odredbu o sekularizmu kao jednom od ustavnih principa, postavlja se pitanje kako je u ustavnopravnom poretku bosanskohercegovačkog društva regulisan odnos vjerskog i građanskog prava. Od ustavnopravnog okvira kojim se taj odnos reguliše zavisi i odgovor na pitanje: da li vjerska zajednica kao pravno lice, ili pojedinac kao pripadnik vjerske zajednice, mogu ostvariti sudsku zaštitu tih prava pred redovnim sudovima u BiH pozivajući se isključivo na odredbe vjerskog prava, ako je riječ o pravima koja potpadaju istovremeno i pod pravnu normu vjerskog prava i pravnu normu građanskog prava?

Također se postavlja pitanje da li ustavnopravni okvir koji daje autonomiju djelovanja vjerskim zajednicama dozvoljava da te zajednice u cilju zaštite svojih građanskih prava pred redovnim sudom postavljaju tužbene zahtjeve zasnovane isključivo na vlastitim, vjerskim pravnim normama?

Sloboda vjere općenito

Slobode zaštićene članom 9. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (Evropska konvencija) predstavljaju jednu od osnova demokratskog društva. Sloboda vjere je jedan od ključnih elemenata u stvaranju identiteta vjernika i njihovog koncepta života, ali isto tako predstavlja vrijednost i za ateiste, agnostike, skeptike i neopredijeljene, jer pluralizam, koji je neodvojiv od demokratskog društva, zavisi od stepena zaštite slobode misli, savjesti i uvjerenja, dakle i vjere (presuda Evropskog suda Kokkinakis). Evropski sud je također naglasio da pravo na slobodu vjeroispovijesti, kako je garantovano Evropskom konvencijom, isključuje bilo kakvo diskreciono pravo države da odlučuje da li su vjerska uvjerenja ili sredstva koja se koriste za izražavanje takvih uvjerenja legitimna (presuda Manoussakis).

Sloboda vjeroispovijesti ne uključuje samo pravo osobe da vjeruje ili ne vjeruje bez ikakve intervencije države, već uključuje i pravo na javno manifestovanje vjerskih uvjerenja, dakle, slobodu javnog izražavanja vjeroispovijesti koja je nerazdvojivo povezana sa vjerskim uvjerenjima, ali koja može biti predmetom ograničenja u propisanim slučajevima.
Evropski sud je, ocjenjujući ulogu religije u demokratskom društvu, definisao ulogu države kao «neutralnog i nepristrasnog organizatora upražnjavanja različitih religija, vjerovanja i uvjerenja» (presuda Refah partija). Pri tome je posebno naglašena bitnost ove funkcije države za javni red i međureligijsku harmoniju i toleranciju u demokratskom društvu. Također, Evropski sud je naglasio da je obaveza države na neutralnost i nepristrasnost nespojiva s bilo kakvim ovlaštenjem države da procjenjuje legitimnost vjerskih uvjerenja i da ta obaveza zahtijeva od države da omogući međusobnu toleranciju između suprotstavljenih grupa, ukazavši naročito da je «princip sekularizma u Turskoj jedan od osnovnih principa države koji je u skladu sa vladavinom prava i poštivanjem ljudskih prava i demokratije». Stoga je Evropski sud zaključio da stav koji ne poštuje taj princip neće biti obuhvaćen slobodom manifestovanja vjere i neće uživati zaštitu člana 9. Evropske konvencije, jer za cilj ima «rušenje zaštićenih ustavnih vrijednosti i principa».

Razmatrajući dalje odnos vjerskog prava i građanskog prava, Evropski sud je podsjetio da je sloboda vjeroispovijesti, uključujući slobodu njenog manifestovanja, primarno stvar individualne savjesti, naglasivši da je sfera individualne savjesti značajno drugačija od sfere «privatnog prava», odnosno građanskog prava, koja se tiče organizacije i funkcionisanja društva u cjelini. Član 9. Evropske konvencije garantuje svima u privatnom životu slobodu da, po vlastitom izboru, poštuju zahtjeve svoje religije. S druge strane, država može legitimno spriječiti, u okviru svojih ovlaštenja u oblasti privatnog odnosno građanskog prava, izražavanje religijskih uvjerenja na način koji je u suprotnosti sa javnim redom i demokratskim vrijednostima.

Sloboda manifestovanja vjeroispovijesti ili uvjerenja ne predstavlja ekskluzivno individualno pravo; ona sadrži i kolektivnu dimenziju. U tom smislu, Dom za ljudska prava za Bosnu i Hercegovinu je, podržavajući praksu organa konvencije, također potvrdio da vjerska zajednica može biti titular prava iz člana 9. Evropske konvencije (CH/96/29). Slijedeći evropsku praksu (presuda Scijentološka crkva), Dom za ljudska prava je zaključio da crkveno tijelo, ili udruženje sa religioznim i filozofskim ciljevima, može imati i vršiti prava sadržana u članu 9. Evropske konvencije i da u tom pogledu zapravo djeluje u ime svoga članstva.

Ustavnopravni okvir slobode vjere u Bosni i Hercegovini i primjena u praksi

Generalno, u BiH je sloboda misli, savjesti i vjere zagarantovana Ustavom BiH i članom 9. Evropske konvencijeZakonom o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica, koji u suštini preuzima principe sekularnog društvenog uređenja uspostavljene u ranije važećem Zakonu o pravnom položaju vjerskih zajednica iz 1976. godine. Ovaj zakon, pored toga što inkorporira odredbu člana 9. Evropske konvencije, razrađuje pravni položaj vjerskih zajednica u demokratskom i sekularnom društvenom uređenju Bosne i Hercegovine.

U skladu sa jasno proklamovanim principom sekularnog društvenog uređenja, država je po zakonu odvojena od vjerskih zajednica, koje imaju unutrašnju autonomiju primjene svojih vjerskih normi, što «nema nikakvih građansko-pravnih učinaka». Ipak, mogućnost uvođenja internih pravnih normi vjerske zajednice u domaći pravni sistem postoji, ali to pitanje je potrebno regulisati posebnim sporazumom između države i vjerske zajednice.

Prvi ugovor koji je Bosna i Hercegovina zaključila sa jednom od vjerskih zajednica stupio je na snagu 25. oktobra 2007. godine. To je Temeljni ugovor između Svete Stolice i Bosne i Hercegovine, zajedno sa Dodatnim protokolom. Odredbe ovog ugovora izazvale su različite reakcije u javnosti. Dok ga Katolička crkva u BiH i pripadajuća politička elita smatra povijesnim događajem, drugi se pitaju šta ovim Ugovorom BiH dobija a šta gubi (Oslobođenje, 28. oktobar 2007.), dok neki vjeruju da je ovo ulazak teokratije «na velika vrata» (D. Babić). Nakon pažljivog iščitavanja ugovora, mogli bismo reći da njegove odredbe ne odstupaju od postojećeg ustavnopravnog okvira, u kojem Katolička crkva ima unutrašnju autonomiju vjerskog prava, a u građanskopravnom prometu Katolička Crkva, kao pravno lice, svoja prava i obaveze može regulisati isključivo primjenom važećih propisa u građanskopravnom sustavu BiH. Međutim, neke nedoumice ipak ostaju. Tako npr. crkvena pravna lica, koja osniva, mijenja, dokida ili priznaje autonomno Katolička crkva, mogu kupovati pokretnu i nepokretnu imovinu i stjecati i otuđivati imovinska prava «prema odredbama kanonskog prava i zakonodavstva BiH». Ono što bi moglo izazvati različita tumačenja je činjenica da se ne kaže koje će pravo imati prioritet u slučaju kolizije, tim prije što je u članu 1. Ugovora navedeno da BiH i Katolička crkva potvrđuju da su i država i Crkva neovisne i samostalne «svaka u svom području». Dakle, kad crkveno pravno lice kupi imovinu prema kanonskom pravu, mora li onda prema odgovarajućim zakonima BiH platiti porez? Ili, drugi primjer: Ugovor propisuje da policija ne može preduzeti sigurnosne mjere u mjestima bogoštovlja bez prethodnog odobrenja nadležnih crkvenih vlasti. Koliko ovakva odredba može utjecati ili staviti van praktične primjene relevantne odredbe zakona BiH iz oblasti sigurnosti? Logično je očekivati da će se u praksi postaviti brojna zanimljiva i ozbiljna pitanja, a odgovor na njih će sigurno biti presudan za dalje odnose vjere i države u BiH, ali i na to kakav utjecaj ovakvi ugovori zaključeni sa vjerskim zajednicama mogu imati na pojedinačna prava garantovana Ustavom BiH.

Iako ne postoji bogata domaća sudska praksa u vezi s primjenom prava na slobodu vjere, Ustavni sud je u nekoliko predmeta ipak odlučivao o pitanjima koja se tiču odnosa vjerskog i građanskog prava, odnosno uticaja vjerskog prava na prava koja pojedinci imaju prema građanskom pravu. Jedan predmet (U-62/01) ticao se situacije u kojoj je apelantica zaključila brak samo prema pravilima šerijatskog prava, pri čemu se bračnim ugovorom bivši bračni drug obavezao da će u slučaju raskida braka isplatiti apelantici 1.000 KM kao mehr, što je institut isključivo vjerskog, šerijatskog prava. Građanski brak nije bio zaključen, a nakon što je šerijatski brak razveden, supružnik je odbio isplatiti ugovoreni mehr, pa je apelantica podnijela tužbu redovnom sudu. Sud je ovakav tužbeni zahtjev odbio, jer je brak bio zaključen po šerijatu, dakle po vjerskom pravu, te kao takav ulazi u okvir islamskih propisa, a ne propisa iz Porodičnog zakona koji se primjenjuje na građanski brak i ne uključuje mehr koji je bio osnov apelantičine tužbe.

Drugi predmet se odnosio na tužbu Franjevačke provincije, koja je pred redovnim sudom pokrenula parnični postupak protiv srodnika svog umrlog redovnika, tražeći da se utvrdi njeno pravo vlasništva na pokretnu imovinu redovnika, koji je umro i u času smrti bio evidentiran kao vlasnik pokretne imovine, a da za života nije sačinio oporuku (AP-286/06). Franjevačka provincija je smatrala da, po normama kanonskog prava, imovina umrlog redovnika pripada njoj, budući da se redovnik zavjetovao na siromaštvo. Stoga, kako su naveli, sve što redovnik eventualno stekne pripada vjerskoj ustanovi a ne njemu, jer u suprotnom vrši čin protivan zavjetu siromaštva. Zanimljivo je da su i prvostepeni i drugostepeni sud usvojili ovakav tužbeni zahtjev primjenjujući norme kanonskog prava. Međutim, Vrhovni sud je preinačio nižestepene presude i odbio tužbeni zahtjev Franjevačke provincije zasnovan na odredbama vjerskog prava, zaključivši da kanonsko pravo nema svojstvo domaćeg prava i nije primjenjivo na konkretnu pravnu situaciju.
U predmetu Franjevačke provincije Ustavni sud je posebno istakao da u vrijeme donošenja presude Vrhovnog suda kojom je njihov zahtjev odbijen nije bio zaključen bilateralni sporazum između BiH i Svete Stolice, niti je BiH preuzela Protokol o razgovorima koji su vođeni između predstavnika Vlade SFRJ i predstavnika te vjerske zajednice donesenom 1966. godine.
Da bi se kanonsko pravo, kao interna pravna norma Katoličke crkve, odnosno Franjevačke provincije, moglo uvrstiti u domaći pravni poredak, neophodno je, u skladu sa Zakonom o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica, to pitanje regulisati posebnim sporazumom između države i Katoličke crkve, a utvrđeno je da takav sporazum nije postojao u konkretnom slučaju. U odnosu na pravo na slobodu vjeroispovijesti Ustavni sud je zaključio da je Franjevačka provincija, kao vjerska zajednica, titular tog ustavnog prava, budući da ovo pravo ima i svoju kolektivnu dimenziju, ali da javna vlast nije njeno pravo «ograničila» niti se umiješala u njenu slobodu vjeroispovijesti. Ustavni sud je imao u vidu da je po normama kanonskog prava redovnik dužan sačiniti testament, kao pravnu radnju raspolaganja vlastitom imovinom, koja bi bila pravovaljana u građansko-pravnom smislu, te da imovina fizičkog lica koji je istovremeno i redovnik, po sili zakona, uključujući i norme kanonskog prava, nije imovina crkve. Zbog toga je Ustavni sud zaključio da odbijanje tužbenog zahtjeva Franjevačke provincije pred Vrhovnim sudom ne predstavlja «ograničavanja» slobode apelanta kao vjerske zajednice u smislu člana 9. Evropske konvencije, budući da javna vlast ograničava primjenu unutrašnjih pravnih normi Katoličke crkve i ne dozvoljava njihovu primjenu u postupku pred svojim redovnim sudovima, a da tužbeni zahtjev Franjevačke crkve nije imao pravni osnov u građanskom pravu.
U oba predmeta, Ustavni sud je na pitanje o tome da li pojedinac ili vjerska zajednica kao pravno lice mogu u postupku pred redovnim sudom ostvariti zaštitu nekog svog prava primjenom isključivo odredaba vjerskog prava, dao kategoričan negativan odgovor. Prije svega, u oba predmeta zaključeno je da ni pojedinac, kao pripadnik određene vjerske zajednice, niti vjerska zajednica, kao pravno lice čije su radnje normirane odredbama vjerskog prava, nisu mogli temeljiti svoj tužbeni zahtjev isključivo na odredbama vjerskog prava i pri tome ostvariti građansko-pravnu zaštitu pred redovnim sudovima, budući da norma vjerskog prava nema karakter građansko-pravne norme. Kako su crkva i država odvojene tako su i njihovi pravni sustavi dosljedno odvojeni.

Implikacije eventualnog uvođenja vjerskog prava u građanskopravnu sferu

Građansko društvo obuhvata društvo u cjelini, svakog građanina ponaosob, a pri tome u sebi sadrži i sve vjerske zajednice, političke partije, nevladine organizacije, udruženja građana i sl., kao pravna lica. U demokratskom društvenom uređenju, u skladu sa principom vladavine prava, svi građani moraju biti jednaki pred zakonom, a zakoni moraju na isti način, unaprijed definisanim jasnim i svima dostupnim pravilima regulisati građanska prava i obaveze svakog pojedinca. Subjekti građanskog prava su fizička i pravna lica. Prema principu vladavine prava, svaki pojedinac i pravno lice bez izuzetka moraju imati isti tretman po zakonu. Pri tome zakonski propisi kojim se reguliše ovaj domen garantuju jednakopravnost svih fizičkih i pravnih lica. S obzirom da vjerske zajednice u bosanskohercegovačkom ustavnopravnom poretku imaju status pravnih lica, samim tim kao subjekti prava u građansko pravnom prometu imaju isti položaj kao i sva druga pravna lica.

Može se, dakle, zaključiti da vjerske zajednice kao pravna lica, te njihovi pripadnici kao fizička lica mogu ostvariti sudsku zaštitu svojih prava pred redovnim sudovima u BiH pozivajući se isključivo na odredbe građanskog prava. S druge strane, vjerska zajednica ili crkva, kao i pojedinac pripadnik vjerske zajednice ili crkve svoja prava i obaveze proizašle iz pripadnosti tom kolektivitetu rješavaju u skladu sa normama tog kolektiviteta i pri tome se u skladu sa ustavnopravnim okvirom djelovanja vjerskih zajednica, država neće miješati u unutrašnju autonomiju vjerske zajednice. Naime, princip vladavine prava iz člana I/2 Ustava Bosne i Hercegovine obavezuje redovne sudove da primjenjuju važeće pravne norme i u skladu s njima donose presude. Redovni sudovi su dužni da sude i donose odluke isključivo u skladu sa Ustavom i zakonima donesenim od strane nadležnih zakonodavnih tijela. U BiH, kao demokratskoj i sekularnoj državi, vjersko pravo i građansko pravo su odvojeni i unutrašnja autonomija vjerske zajednice nema nikakvih građanskopravnih učinaka, tako da nije moguće iznijeti pred redovan sud tužbeni zahtjev koji bi bio zasnovan isključivo na normama vjerskog prava, ako te norme nisu istovremeno inkorporirane u domaći pravni sistem u BiH putem ugovora između vjerske zajednice i države, kako je to propisano Zakonom o slobodi vjere. Međutim, to inkoropiriranje nikako ne smije značiti mogućnost da se takvim sporazumom predvidi primjena vjerskog prava pred domaćim sudovima, jer bi to bilo suprotno Ustavu BiH i njegovim principima, koji implicitno podrazumijevaju i sekularizam.
Naime, bez obzira što, kako je već rečeno, Ustav BiH nema izričito izražen princip sekularizma, taj princip nesumnjivo proizlazi iz drugih njegovih principa, kao i iz samog teksta i duha Ustava, koji kao najviše vrijednosti proklamuje poštovanje jednakosti, demokratiju, vladavinu prava, a poštovanje i zaštitu pojedinačnih ljudskih prava stavlja iznad svih drugih zakona. Eventualno uvođenje vjerskog prava, odnosno njegovo izjednačavanje s građanskim pravom nepovratno bi ugrozilo navedene principe. Time bi vjerske zajednice konačno i definitivno iskoračile iz unutrašnje autonomije u sferu u kojoj javna vlast ima zadatak da na neutralan i nepristrasan način reguliše funkcionisanje građanskog društva u cjelini. Uvođenjem vjerskog prava u građanskopravnu sferu poništio bi se i efekat jednakopravnosti svih učesnika u građanskopravnom prometu i došlo bi do različitog pravnog položaja fizičkih i pravnih lica, koji bi bio uzrokovan njihovom pripadnošću određenoj vjerskoj zajednici. Time bi se kompromitovao princip sekularizma i vladavine prava, što bi vodilo do nestanka nukleusa građanskog društva. Stoga je za nesmetano funkcionisanje demokratskog i sekularnog društvenog uređenja, posebno u multireligijskom društvu, neophodno očuvati odvojenost vjerskog od građanskog prava.
Time vjernici ne gube ništa od svojih sloboda i prava nego, naprotiv, garantuje im se uživanje prava jednako kao i pripadnicima drugih vjerskih zajednica, ateistima i ostalima. Vjerske zajednice, kao kolektiviteti i njihovi pripadnici u svojoj vjerskoj dimenziji, u okviru interne norme vjerskog prava mogu nesmetano regulisati i usklađivati vlastito ponašanje, prava i obaveze, te u punom obimu ostvarivati i ispoljavati svoja vjerska prava i slobode. S druge strane, vjerske zajednice kao pravna lica i njihovi pripadnici kao građani, odnosno subjekti građanskog prava, moraju u građanskopravnoj sferi uskladiti svoje ponašanje sa zakonima države, te zasnivati svoja prava i obaveze sa normama sadržanim u sferi građanskog prava.

Na ovakav način država može uspješno ostvariti svoju ulogu nepristrasnog organizatora upražnjavanja različitih religija, vjerovanja i uvjerenja, i očuvati principe vladavine prava, kao jednog od ključnih segmenata demokratskog društva, ne dovodeći u pitanje ili opasnost svoje ustavnopravno uređenje.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s