Prisilno privođenje pravoj vjeri

Krivovjernika je bilo otpočetka, ali su njihov broj i cijeli pokreti narasli u prvom tisućljeću nakon Krista, u zenitu papinske moći i bogatstva. Jako su se od Azije do zapadne Europe proširili katari koji su se nadovezali na paulinsko učenje o Bogu i vragu, a još više na perzijski dualizam

Hijerarhijska organiziranost i dogmatiziranost vjere rađala je iz sebe apostate i heretike, kad i ne bi bilo intelektualnih utjecaja izvan Crkve. Tko se pobožan udubio u Bibliju nije mogao uvijek prihvatiti kanonizirana tumačenja, pogotovo što se ponašanje Crkve sve više udaljivalo od prvobitnih kršćanskih ideala poniznosti, siromaštva i sućuti prema ljudima.
Krivovjernika je bilo otpočetka, ali su njihov broj i cijeli pokreti narasli u prvom tisućljeću nakon Krista, u zenitu papinske moći i bogatstva. Jako su se od Azije do zapadne Europe proširili katari koji su se nadovezali na paulinsko učenje o Bogu i vragu, a još više na perzijski dualizam.
Samo ime katari znači čisti, jer poput sv. Pavla smatraju tijelo nečistim ili »upaljačem grijeha« pa propovijedaju seksualnu suzdržljivost i vegetarijanstvo, a protive se bogaćenju i ubijanju životinja.
Crkvu su najviše izazvali nepriznavanjem pape i sakramenata, te vrlo priprostim bogoslužjem. Kad su katari osobito ojačali u francuskoj pokrajini Albigeois, na naredbu Inocenta III. cijela je južna Francuska bila poharana, a cistercitski opat Anold je huškao na pokolj pučanstva: »Ubijte ih sve, jer Bog prepoznaje svoje!«.
Ako zakolju, probodu, strijeljaju i vješaju koga pravednika, prosudio je cistercit, Bog će ga poslati u raj, dakle, ništa zlo nije pravednima učinjeno. Kad su katari bili istrijebljeni u Francuskoj, zadržali su se u Bosni kao bogumili i bili izvrgnuti progonima, a to će pomoći islamiziranju starosjedilaca kad Mehmed II. zaposjedne Bosnu.
Već je sv. Augustin protiv samaritanaca dokazivao opravdanost da se krivovjerci prisilno privedu pravoj vjeri. Lateranski koncil je godine 1215. odredio prava i dužnosti Inkvizicije kako da postupa protiv heretika. Mjere bivaju sve strože, ne samo protiv krivovjeraca, nego i protiv njihovih zaštitnika pa i samih samaritanaca.
Koncil u Toulouseu 1229. je zaključio: tko bi poštedio heretika, lišava se službe, časti i imanja; svaka kuća u kojoj se nađe heretik biva spaljena.
Sumnjivim je bio smatran svatko tko bi udijelio milodar krivovjercu, slučajno s njim sjedio u gostionici, nastavio brak s krivovjernicom. Prokazati neprijatelje Crkve postaje obveza, a tko se od toga ustegne, također se kažnjava. Dakako, strah je zavladao u narodu, tako da se malo tko usudio prkositi svemoćnoj teokraciji.
Crkveni koncil u Narbonneu 1243. protegao je denunciranje na sve pa i same uhićene krivovjerce koji su morali optužiti jednako osumnjičene. A da bi istraga bila uspješnija, Inkvizicija se služila kotačem za rastezanje tijela, španjolskim čizmama, željeznom djevicom i drugim instrumentima.
I dovoljno je da pod mukama optuženik izmuca »priznanje« pa da bude osuđen. Budući da Crkva, hipokritski, nije smjela prolijevati krv, osuđenici na smrt su se otpravljali na lomaču.
Palenje krivovjernika je također izlazilo iz paulinskog učenja kako je tijelo izvor grijeha i pristanište Sotone pa se mora posve uništiti, a kako je vrag u paklu pržio grešnike, činila se lomača predvorjem zasluženog pakla.
Posve je pragmatički bio još razlog da će takvo grozno i dugo ubijanje zastrašiti vjernike da ne skrenu. Blaža je bila kazna da se krivac posjedne na magarca i goni cestom, a stražar ga odostraga bičuje.
Veći bi krivovjernik bio zazidan u tijesnu ćeliju s malim prozorom kroz koji bi dobivao dnevno komad kruha i vode dok ne bi umro. Lomači bi se ponegdje dodavala slama, kako bi se vatra razgorjela ili iz milosti da se krivovjernik prije uguši nego li ga plamen guta.
Unatoč otporu aragonskog plemstva, najviše je lomača zapalila Inkvizicija u Španjolskoj. Kao »krvnik bez premca« pročuo se Veliki inkvizitor Tomas de Torquemada, dominikanac, koji nije samo spaljivao osumnjičene kršćane nego se svom žestinom oborio na Židove i Maure, muslimane.
On će protjerati Židove iz Španjolske, čime se nastavlja lutanje toga nesretnoga, »izabranog naroda«. U svim su se zemljama dizali intelektualci i narod protiv strahota inkvizicije, ali su bili suzbijani savezom Crkve i feudalnih gospodara.
Ivan Pavao II. hrabro je i časno postupio kad je javno molio oprost za zločine koje je počinila Crkva u ime vjere. Prema odredbama crkvenih koncila bila su osuđenim krivovjercima oduzeta imanja. a to je također poticalo lov na heretike.
Svakako, Crkva nije nikada govorila o povratku zemlje, palača i dragocjenosti koje je otela prokletima. A teško bi se tu i ispunila pravda poslije toliko vremena, nakon što su imanja promijenila mnoge posjednike.
Ne podsjećaju li metode Inkvizicije na boljševizam s tajnim policijama, doušnicima, progonima i procesima? Vrhovni sovjetski tužitelj Višinski prakticirao je također »priznanje« kao dovoljan dokaz krivnje optuženih.
Kako je stari boljševik i Lenjinov pobočnik u Oktobarskoj revoluciji Nikolaj Buharin, prvi predsjednik Kominterne, »priznavao« pred sudom da je agent kapitalizma i fašizma, otkrivala se svjetskoj javnosti jedna ne manje himbena i okrutna inkvizicija. Svakako, izjave se nisu samo istiskivale iz optuženih nego i iz privedenih svjedoka koji bi uz najmanje opiranje ili oklijevanje prelazili u optuženičke klupe. Prema vlastitim iskazima, Lenjin je studirao metode Crkve i Inkvizicije prije nego je razradio boljševički sustav.
Teologija i pragmatizam: Za sve različite i suprotstavljene religije Bog je konačni sudac ljudskim djelima, i njegov pravorijek odlučuje hoće li tko posthumno uživati u raju ili se pržiti u paklu. Bi li se puk bez tog transcendentalnog autoriteta pridržavao moralnih zapovijedi kao što su: ne kradi, ne laži, ne ubij, govori istinu, pomozi bližnjemu! – pitanje je za teiste i agnostike bivalo pragmatičko pa je u tom smislu značajna Voltaireova izjava: »Ako nema boga, trebalo bi ga izmisliti«.
U doba prosvjetiteljstva Immanuel Kant u »Kritici čistog uma« obezvređuje kozmološke i ontološke dokaze skolastika o Božjoj egzistenciji da bi njegov Praktički um izveo iz moralnih imperativa opstojnost Boga.
Pobožnost se širila u puku gradnjom crkava, nedjeljnim misama i drugim obveznim obredima kao krštenje, krizma, vjenčanje i pokop, dok bi se feudalni gospodari ponašali protivno Božjim zapovijedima, očito ne vjerujući u sve ono što su strogo nalagali kmetovima i slugama.
Fanatizam i licemjerje razvijali su se usporedo. No nije religija od davnine bila samo sredstvo održanja poretka, nego je čovjeku postala najjačim pouzdanjem i utjehom.
Kako god je Goethe panteist bio zlobno zvan »poganinom«, njegova će Ifigenija u traženju uporišta uskliknuti: »Vi bogovi spasite me i spasite vašu sliku u meni!« Taj očajni krik odzvanja i u divnoj Kranjčevićevoj pjesmi kako će propasti kad počne sumnjati u svoje ideale.
Tko bi imao srca oteti Romeu i Juliji nadu da će se sastati poslije smrti? Ili uzeti takvu utjehu materi nad grobom njezina sina? Religije su tako ukorijenjene u ljudski život i umjetnost da su organski ingredijent svake civilizacije. Bez obzira na pitanje postoji li Bog, pobožnost vjernika bila je autentična i dizala je umjetnike do zvijezda.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s