Crkvi nimalo ne služi na čast kampanja protiv Josipovića

Slobodna Dalmacija

23.01.2010. | 12:31

profesor povijesti na franjevačkom filozofsko-teološkom fakultetu u sarajevu oštro kritizira ponašanje katoličke crkve TIJEKOM KAMPANJE i nakon IZBORA NOVOG HRVATSKOG PREDSJEDNIKA

Fra Petar Jeleč: Crkvi nimalo ne služi na čast kampanja protiv Josipovića

Fra Petar Jeleč, profesor povijesti na franjevačkom Filozofsko-teološkom fakultetu u Sarajevu, koji je 2006. doktorirao u Rimu na temu “Katolička crkva u BiH i NDH”, komentira ponašanje Katoličke crkve tijekom predsjedničkih izbora u Hrvatskoj. Razgovor za “Spektar” počinjemo njegovim osvrtom na izlazak nezapamćeno velikog broja birača na birališta u BiH.

http://www.slobodnadalmacija.hr

– Bili smo svjedoci – ističe Jeleč – prilično iritantnog agitiranja Katoličke crkve za jednog od predsjedničkih kandidata kakvo se ne pamti još od vremena kada je Crkva svoju podršku davala Franji Tuđmanu. U tome je prijeđena granica dobrog ukusa: gospodina Josipovića javno se vrijeđalo bez ikakva valjana razloga i argumenata, njegovim biračima prijetilo se kako će ostati bez sakramenata, neki su svećenici tijekom blagoslova kuća i na propovijedima otvoreno agitirali za gospodina Bandića, pojedini franjevački provincijali tumačili su kako se „ne može biti kršćanin i istovremeno podržavati agnostičke i ateističke stavove“.

Na web-stranicama nekih hrvatskih katoličkih misija u inozemstvu vjernike se pozivalo da glasuju „protiv komunista – protivnika križa Kristova”, u jednom katoličkom tjedniku u BiH se pisalo o „princu svjetla i princu tame“, jedan poznati „karizmatik“ je iz Rima urbi et orbi odašiljao svoju preporuku za glasovanje, dok je drugi njegov kolega po karizmama na domaćem terenu, u središnjem dnevniku HTV-a, objašnjavao kako nam čak i sv. Pavao u svojoj poslanici poručuje da glasujemo za vjernika Bandića, itd. Sve se to događalo uz prešutni blagoslov i odobravanje službene Crkve što joj nimalo ne služi na čast.

Što će Crkvi toliki novci iz proračuna?

Koji su, prema Vašemu mišljenju, razlozi da se Crkva, kako vi kažete, opredijelila za Bandića, a ne za Josipovića?

- To se objašnjavalo činjenicom da se Josipović izjašnjavao agnostikom, a Bandić vjernikom, ali razlozi su mnogo dublji, problematičniji i zahtijevali bi jednu širu elaboraciju za koju ovdje nemamo ni prostora ni vremena. Hrvatski građani su na izborima između ostalog i Crkvi jasno poručili što misle o ovakvom njenom aktivnom uključivanju u političku utakmicu.

Što sada kada je Josipović izabran za predsjednika Republike: kako Vam se čini da gradi odnose sa Crkvom? On je, naime, izjavio kako neće poticati pitanje ugovora Hrvatske i Vatikana i da neće ulaziti u konfrontaciju s Crkvom.

- Ne želim spekulirati kako će se novoizabrani predsjednik Josipović ponijeti u određenim situacijama, kakav će biti predsjednik i čime će biti obilježen njegov predsjednički mandat, jer je još rano o tomu govoriti. No vidjelo se kako je uljudno i kulturno reagirao na uvrede koje su se mogle čuti na njegov račun od strane nekih pripadnika katoličkog klera, i na neprikladne komentare u nekim katoličkim novinama. Neprimjereno je da pojedini svećenici javno šire neistine kako je Josipović pisao i slao u Haag optužnice za hrvatske generale, kako je on protivnik „križa Kristova“, da iza njega stoje neki tajni centri moći itd. Što se tiče ugovora između Hrvatske i Vatikana, to je stvar dogovora dviju država. Nisam siguran koliko je zaista dobro za Katoličku crkvu u Hrvatskoj da prima tolike novce iz državnog proračuna.

Milan Bandić je u drugom krugu glasovanja u BiH dobio gotovo 95 posto glasova. Zašto?

- Hrvati u BiH su nažalost duhovno, politički i obrazovno zapušten narod, mentalno iskorijenjen iz svoje domovine, narod koji umjesto pravih političkih i vjerskih autoriteta ima mediokritete koji ga dodatno guraju u samoizolaciju, autoviktimizaciju i konfrontaciju sa svima oko sebe. To je narod koji je svojim posljednjim masovnim izlaskom na izbore u RH nedvosmisleno pokazao da pristaje na katastrofalnu Tuđmanovu tezu o Hrvatima u BiH kao o dijaspori Republike Hrvatske, narod koji ne zna cijeniti svoju bosansko-hercegovačku specifičnost, tradiciju i kulturu. To je narod čiji se politički prvaci dive Miloradu Dodiku i njegovoj etnički očišćenoj Republici, želeći da i oni imaju neki RS-u sličan vlastiti feud u kojem će moći lakše pljačkati i sluđivati svoj narod.

Kao da još živimo u komunizmu

Tko su glavni krivci’ za takvo stanje duha?

- Odgovornost snose prije svega upravo takvi korumpirani političari koji nemaju nikakve vizije ni želje da pomognu ovoj državi i narodu, nego ga plaše ugroženošću od svih i svakoga (posebno od Bošnjaka) i obećavaju mu lažnu sreću u nekom famoznom trećem entitetu ili reinkarnaciji Herceg-Bosne koja bosanskim Hrvatima nije donijela ništa dobra; zatim Katolička crkva u kojoj caruje nacionalizam, u kojoj je gotovo nestalo evanđeoske proročke riječi i koja se već odavno dobrim dijelom dala financijski potkupiti od pojedinih političara na vlasti.

Od odgovornosti se, na kraju, nikako ne smije izuzeti ni sam obični hrvatski narod u BiH, kojemu, da citiram jednog svojeg kolegu i profesora, „teško može netko pomoći, jer najviše se sam odlučuje za svoju propast i najviše sam bira svoje upropastitelje“.

Iako istraživanja pokazuju kako Crkvi u Hrvatskoj, kao instituciji među ostalim institucijama, dobar dio ispitanika i dalje najviše vjeruje, mnogi međutim smatraju da je Crkva izgubila ugled koji je imala za vrijeme komunističke diktature. Kako Vi gledate na to?

- „Katolička Crkva u Hrvata“ ima velikih problema zbog nacionalizma unutar vlastitih redova, gdje je ono nacionalno skoro potpuno apsorbiralo ono vjersko. Crkva koja je padom komunizma izgubila svog „arhineprijatelja“ i danas u svakom, i najdobronamjernijem kritičaru vidi ostatke komunističkog mentaliteta, a ako on kojim slučajem dolazi iz vlastitih redova, njega se marginalizira, ušutkava i optužuje da razbija crkveno i narodno jedinstvo.

Kada danas čitate pojedine katoličke novine, može vam se učiniti kako još uvijek živimo u komunizmu protiv kojega se moramo uvijek iznova boriti. No zato nema nijedne kritičke riječi o odgovornosti nekih vodećih hrvatskih političara koji su ostavili državu na cjedilu, korupcijski umrežili mnoge državne institucije, a kojima je Crkva do jučer davala svoju podršku zbog njihova javno proklamiranog katolicizma i određenih financijskih donacija.

Činjenica je da Katolička crkva sve više gubi ugled i utjecaj kod svojih vjernika, ponajprije zbog vlastite nevjerodostojnosti. Teško se snalazi u demokratskom suvremenom društvu i ima sve manje kvalitetno obrazovanog kadra koji se zna suočiti s izazovima ovoga vremena i koji umije prereći Isusovu poruku kako bi ona bila razumljiva današnjem čovjeku.

Crkva s pravom želi biti dio društva i izricati svoje stavove o pojedinim pitanjima, ali treba biti spremna prihvatiti i kritiku zbog nekih svojih postupaka, te se osloboditi teorija zavjere i stalnoga govora o nekim tajnim centrima moći, masonima, komunistima i anarho-liberalnim krugovima koji jedva čekaju da napakoste njoj i hrvatskom narodu.

Problem je naravno i vječita želja za novcem, vlašću i moći, koje nije lišena nijedna institucija. Nama u Crkvi ne bi škodilo više skromnosti, a manje bahatosti u ophođenju s ljudima.

Mikleniću, imenujte tajne centre moći!

Kako gledate na kolumne glavnog urednika Glasa Koncila Ivana Miklenića vezane uz izbore?

- Miklenić je u svojem komentaru nakon prvog kruga izbora napisao kako Katolička crkva ni u Bandiću ni u Josipoviću ne vidi kandidata kojega bi podržala. Međutim, nakon što je kardinal Bozanić između prvog i drugog kruga predsjedničkih izbora na Kaptolu primio Milana Bandića, šaljući time određenu poruku i katoličkim biračima, Miklenić u svojem sljedećem tekstu piše kako „birači jako dobro znaju da među dvojicom preostalih predsjedničkih kandidata postoji golema razlika“.

U predzadnjem pak komentaru Glasa Koncila isti autor nepotrebno minimizira Josipovićev veliki uspjeh govoreći kako ga je izabralo „manje od trećine od ukupnog broja birača RH“. Miklenić potom izvlači zaključak kako je Josipović bio „jedini favorit te je postao službeni kandidat ne samo svoje stranke nego i određenih centara moći koji djeluju daleko od očiju javnosti“ i kako su se ti „pojedini centri moći pobrinuli za vrlo važnu potporu izabranom predsjedniku“. Bilo bi dobro da Miklenić konačno imenuje te tajne centre moći.

Koliko je važno pitanje vjeroispovijesti predsjednika?

- Radi se o privatnoj stvari svakog pojedinca. Ta činjenica je irelevantna za uspješno obavljanje dužnosti predsjednika jedne demokratske države, jer se na ovim izborima nije biralo čovjeka na neku vjersku, nego na političku dužnost.

Važno je da predsjednik jedne države bude pošten i častan čovjek, kompetentan na svome području i da, u okviru svojih nadležnosti, dobro vodi državu na čijem je čelu. Pitam se samo kakva je to vjera u onih koji se smatraju dobrim vjernicima katolicima, a onda bez ikakvih problema otpisuju, nekršćanski vrijeđaju i etiketiraju drugog čovjeka samo zato što je on agnostik, ateist ili pripadnik neke druge vjerske skupine.

piše saša horvat

U vražjem krugu Jasenovca i Bleiburga Što je s vječitim temama Jasenovca i Bleiburga koje još uvijek opterećuju današnje hrvatsko društvo? Jasenovac i Bleiburg su dva velika zločina koja su u crno zavili tisuće obitelji nakon Drugog svjetskog rata, a mnogi ljudi i danas nose traume zbog tih događaja u kojima su izgubili svoje najbliže. Zato treba biti vrlo uviđavan i osjetljiv kada se o tomu razgovara. Dovođenje u pitanje dimenzije zločina na bilo kojem od ova dva stratišta, relativiziranje jednog u korist drugog je civilizacijski i moralno neprihvatljivo, jer se na tim mjestima nagomilalo puno patnje i boli nevinih ljudi. To su mjesta gdje je zlo trijumfiralo i gdje je čovjek izgubio ono humano u sebi. Drugi svjetski rat nije završio u glavama mnogih ljudi, i to upravo i zbog toga što se i jedna i druga tragedija zloupotrebljavaju u političke i ideološke obračune s protivnicima, a „sukobljene“ strane su i danas ukopane u svojim ideološkim rovovima, nespremne da priznaju vlastitu odgovornost i krivnju. Na jednom mjestu sam rekao kako se nalazimo u „vražjem krugu“ u kojem se neprestano vrtimo. Komunistička ideologija s jedne, a hrvatska nacionalistička i crkvena martirologija i tumačenje povijesti Drugog svjetskog rata s druge strane, svaka na svoj način spriječile su da se u našem narodu dogodi jedan kvalitetan proces zdravog suočavanja s vlastitom patnjom, krivnjom i odgovornošću. Trebalo bi odmah prestati s takvim modelom ponašanja, upravo zbog mlađih generacija i budućnosti hrvatskog naroda.