enovine
07.07.2012 – 16:02
Ktitoru se u ratnu prošlost ne gleda
Piše: Petar Ivanović
Osam miliona evra, prava sitnica: Davidovićeva crkva na Goliji
Photo: Stock
Usred krize, za svega osam miliona eura, najnoviji hram Svetog Save na Goliji prije dva meseca podigao je Miodrag Daka Davidović, jedan od najkontroverznijih ljudi u Crnoj Gori, blizak saradnik Radovana Karadžića. Ceremonija otvaranja izgledala je kao slika sa početka devedesetih: Irinej i ostali popovi, Matija Bećković, Veselin Šljivančanin, sa “podmlatkom” Mlađanom Đorđevićem, Goranom Danilovićem… Dio novca za izgradnju hrama stečen je pljačkom nedavno privatizovane nikšićke Željezare. Ktitor hrama će, vrlo izvjesno, biti kadidat za gradonačelnika Nikšića. A sve je urađeno pod tadašnjim pokroviteljstvom Tadića i njegovog kabineta
Mada je Sveti Sava, onomad Rastko Nemanjić, pobjegao čak na Svetu Goru od časti koje mu je otac ukazao dajući mu Zahumlje na upravu, pa se još i zamonašio da se spasi od te časti, današnji poštovaoci njegovog lika & djela čine sve da ga vrate u rodnu grudu, makar i simbolično. Simbolična nije jedino cifra – Sveti Sava se, ovog puta u dvije verzije – crkve i ordena, u rodnoj Goliji 13. maja 2012. ukazao za cijenu od tričavih osam miliončića evrića. Valjda toliko košta prema važećem cjenovniku SPC, uz grube građevinske radove, prisustvo ober-popa Irineja i ostalih mu regionalnih obera Joanikija, Nikanora, Filareta, Grigorija, Maksima, arhimandrita Ruske crkve Isidora i penzionera zahumsko-hercegovačkog Atanasija. Amfilohije je nešto skuplji, a Nemanja Kustirica spada u specijalnu ponudu, te nijesu prisustvovali događaju.
Tričavih osam miliončića iskeširao je nikšićki biznismen Miodrag Daka Davidović, ne bi li još jednom crkvom oplemenio svoju i rodnu grudu Rastka Nemanjića, lijepu crnogorsku planinu Goliju. Za tu sumicu uz crkvu Svetog Save dobio je i istoimeni orden pride, i to pravo iz ruku ober popa, pa se investicija valjda računa za isplativu.
Svakako, uz tolike miliončiće idu i odgovarajuće zvanice i zabavljači, a sve u sklopu crkvene manifestacije u Nikšiću Dani Svetog Vasilija Ostroškog, održane od 12. do 14. maja. Kakva je veza između Svetog Vasilija, Svetog Save i Gorana Bregovića, koji je tim povodom zabavljao Nikšićane, teško je utvrditi, ali valjda i on ide u paketu sa crkvom, ordenom i ober popom. Još je manje jasna veza između svetaca i grupe „Balkanika“ Sanje Ilića, mada se u osam miliona sigurno može naći neko opravdanje i za to. Za Daku Davidovića nije problem, njega je lako povezati sa bilo kojim svecem prema današnjim uzusima SPC. Ukratko, ispunjava sve uslove: bio je načelnik policije, još uvijek je kum Momira Bulatovića, bio je ministar za nešto u Karadžićevoj ratnoj Vladi, 1997. godine bio je optužen za pronevjeru tričavih desetak miliončića ondašnjih DM, potom je misteriozno (kao i većina današnjih biznismena, je l’) zaradio milione, razvio svoje preduzeće „Neksan“ do neslućenih razmjera, par puta spasio nikšićku Željezaru od zatvaranja… Kao i kod svih ljudi sličnog profila, javile su se i političke ambicije, pa je Facebook dobio stranicu „Miodrag Daka Davidović za gradonačelnika Nikšića“. Odatle se danas ulazi u politiku.
A kako je Dakin svetosavski put počeo? Pravo iz Centra bezbjednosti Nikšić, čiji je načelnik bio početkom devedesetih. O tom vremenu svjedoči i profesor Novak Kilibarda, tadašnji predsjednik Narodne stranke. Evo kako je Kilibarda, u knjizi Slavoljuba Šćekića, opisao jedan od svojih susreta sa Dakom: „Daka ustavi kola i veli: ’Dragi moj profesore, kao što znaš, optužuje se Crna Gora da Srbima ubacuju oružje u Hercegovinu, direktno se govori da je onaj kontingent oružja što je uhvaćen kod Bileće ubacila crnogorska vlast. Pa predlažem da Narodna stranka preuzme odgovornost na sebe ako dođe do direktne optužbe… Ako Narodna stranka odbije da učini tu uslugu Srbima i državi, moglo bi se to na nju odraziti vrlo nezgodno’. Nijesam mnogo razgovarao s Davidovićem. Rekao sam da će ako bude potrebno, Narodna stranka preuzeti odgovornost na sebe… Prije no sam izašao iz kola, Daka mi je pružio ruku rekavši: – Profesore, ako za naš dogovor sazna kakvo treće lice, to nekoga može koštati života. Hvala, srećno, vidjećemo se!“.
Bulatovićevom kumu se definitivno posrećilo. Brzo je počeo da se bavi biznisom, ali i politikom, pa je postao ministar u Ratnoj vladi Radovana Karadžića. O bliskom poslovnom, ali i ličnom, odnosu Dake Davidovića i Radovana Karadžića svjedoči i telefonski razgovor iz tog perioda, objavljen na sajtu domovina.net. U razgovoru učestvuju Radovan i Luka Karadžić i Daka Davidović:
Luka: Zvao me Branko juče, treba mu gorivo, ne znam kako će, to Daka mora nekako da gleda…
Radovan: Jao, to bilo bilo važno. To obavezno, preko Jugopetrola, taj nam je čovek mnogo važan, on oporavlja preduzeća u Romaniji, zamoli Daku u moje ime ako ikako može…
Daka: E, Rade moj?
Radovan: Vidi molim te, za ovoga Ostojića, on je nama jako važan… bila bi katastrofa da stane ta pilana. Ako možeš nešto da učiniš da on dobije gorivo, mislim da je mazut u pitanju.
Daka: Ne mazut, nego super.
Radovan: Pa jel on tražio za pilanu ili za svoj auto?
Daka: Za auto.
Radovan: Je li to problem?
Daka: Problem je toliko – dve tone, ali ću gledati onda nekako to u Kotoru da mu obezbijedim… Evo nešto se Luka smislio još…
Luka: Što ovaj zajebava ljude, neće da plati.
Radovan: Daj mi Daku.
Daka: Svašta mi je onda rekao, ja nisam htio tebe da opterećujem.
Radovan: Neverovatan je lažov.
Daka: Ali, doći će on, zaboravi ti to. Mi smo njega častili onih 1000 milijardi, onu prvu turu, iz onoga posla ni centa.
Radovan: Koliko je ukupno duga tu?
Daka: Šta ja znam, pusti ga.
Radovan: Koliko, koliko?… Videću na upravnom odboru.
Daka: Mi smo ga častili 50 tona, a ovih 50 tona je trebalo da plati po cijeni ti znaš kakvoj.
Radovan: Da,da, da…
Daka: Ispod svake cijene koja neme veze sa ekonomijom…
Već 1997. godine, u jeku raspada ondašnje jedinstvene DPS, Daka Davidović je uhapšen zbog šverca cigareta Duvanskog kombinata, čime je oštetio državnu kasu za 10,5 miliona njemačkih maraka. Međutim, nikad nijesmo saznali da li je Daka Davidović švercer. Njegov kum i prijatelj Momir Bulatović abolirao ga je u posljednjim danima svog predsjedničkog mandata. Zanimljivo je da je Bulatović, nakon povlačenja iz politike, zaposlenje našao upravo u preduzeću „Neksan“, čiji je vlasnik Daka Davidović, a kasnije vlade Mila Đukanovića nekako su uvijek „zaboravljale“ na ovaj slučaj.
Čudni su svetosavski putevi. Uslijedile su godine za koje bi se moglo pomisliti da ih je Davidović proveo u iskušeništvu, u nekom od manastira SPC širom Crne Gore. Međutim, nije gubio vrijeme – od novca zarađenog na gorivu, cigaretama i ko zna čemu sve, Davidović je razvijao svoje preduzeće „Neksan“. U tom periodu često je, kraj fudbalskih terena, pominjan kao finansijer nikšićkog FK „Sutjeska“, zajedno sa svojim jednako kontroverznim sugrađaninom Branislavom Mićunovićem.
Brljave privatizacije nikšićke Željezare, koje je u nekoliko navrata sprovodila crnogorska Vlada, stvorile su prostor da, do juče kontroverzni, Daka pređe još jedan stepenik do ordena sa imenom njegovog golijskog zemljaka Rastka Nemanjića. Tako 2003. godine Davidović prvi put „spašava“ Željezaru nakon što su misteriozno i iznenada nestali predstavnici ruske firme „Rusmontestil“, koja je ranije kupila nikšićku fabriku. Ovaj, dosta rizičan, poslovni potez Davidović opisuje kao „čistu pomoć, bez ikakvih interesa“ i dodaje „ako propadne Željezara, neka propadnemo i mi“, misleći na svoje preduzeće „Neksan“. Međutim, stvari iza kulisa stoje nešto drugačije. Upućeniji stručnjaci i radnici Željezare tvrde da je Davidović itekako dobro zaradio „spašavajući“ fabriku, prije svega tako što je u „Neksanovim“ skladištima smještao željezo, potom ga iz Crne Gore izvozio kao staro i nekvalitetno, a na kraju ga u Srbiji prodavao po realnim cijenama.
Drugo „spašavanje“ uslijedilo je već 2005. godine, kada je Vlada zabrljavila rabotu i sa drugom privatizacijom Željezare. U periodu drugog Dakinog prikazanja među Željezarcima, pominju se i malverzacije oko kupoprodaje otpada „Halda“. Otpad je bio vlasništvo Sindikata Željezare, a prodat je Davidoviću 2005.godine za 180.000 evra. Te pare nikad nijesu dospjele na račun Sindikata, pa radnici danas pitaju gdje je novac koji je bio namijenjen za rješavanje njihovih stambenih problema. Crnogorski novinari koji su se bavili poslovima Dake Davidovića tvrde da je njegovo bogatstvo iz tog perioda stečeno prije svega fiktivnim izvozom naftih derivata na Kosovo, a da se zvanično „pokrivao“ legalnim poslovima poput građevine, nekoliko destilerija i benzinskih pumpi. Učesnicima posla fiktivnog izvoza naftnih derivata na Kosovo ovaj posao je donio profit od više od 20 miliona evra između 2005. i 2009.godine, samo na račun neplaćenih poreza i akciza, tvrde novinari koji su istraživali ovu priču.
Treće ukazanje Dake Spasioca među Željezarskim Velikomučenicima (sa platama od preko 1000 evra) desilo se nakon još jedne propale privatizacije nikšićke Željezare. Doduše, ova treća bi možda i uspjela da nije sprovođena neviđena hajka protiv stranaca u upravi fabrike, čak se išlo dotle da su „gladni i napaćeni“ sindikalci (ovi isti sa platama od preko 1000 evra) upali u kancelariju direktora i izbacili njega i njegove saradnike. Taj događaj je ostavio toliki trag, da danas svaki strani investitor koji ulaže u crnogorska preduzeća zahtijeva od Vlade da mu garantuje bezbjednost. Sa odlaskom trećeg stranog investitora otvoren je prostor da Daka ponovo „spasi“ Željezaru i, onako usput, zaradi još koji miliočić. Valja se, za crkvu je.
Poznavaoci prilika i zaposleni u Željezari tvrde da je Davidović, u periodu kada je optuživao radnike Željezare da ne proizvode kvalitetno željezo za izvoz i da je zbog toga u gubitku od tri miliona evra, zapravo sam zarađivao mnogo više, na nekoliko načina. Radnici u proizvodnji tvrde da je mazut potreban za proizvonju čelika bio izuzetno lošeg kvaliteta, odnosno nije imao karakteristike potrebne za proizvodnju visokokvalitetnog čelika. Takav mazut za Željezaru obezbjeđivalo je – Davidovićevo preduzeće „Neksan“. Bez obzira na to što je tvrdio da je zbog lošeg čelika u višemilionskom minusu, Davidović je uspio da ga proda na inostranom tržištu, upravo za nekoliko miliona. Tu su i spekulacije oko nelegalnog iskopavanja berne iz fabričkog kruga (berna je sekundarna sirovina koja se koristi za proizvodnju betonskog čelika), koje Davidović nije želio da komentariše za dnevni list „Dan“. Mada su ogromne količine najkvalitetnije berne iskopavane u krugu Željezare, Davidović je istu sirovinu uvozio iz Makedonije, tačnije iz Željezare Skoplje, čiji je vlasnik sin bivšeg potpredsjednika Vlade Srbije Dragana Tomića.
Takođe, za vrijeme „spašavanja“ Željezare Davidović je, uz pomoć svojih partnera u Sindikatu i stečajnoj upravi, uspio da demontira i istopi pogone Sitne i Srednje valjaonice. Ranije je Sindikat odbio istovjetnu ponudu stranih investitora, sa „malom“ razlikom – od ove demontaže i topljenja u toku stečaja finansijsku korist su imali isključivo Davidović i njegovi partneri, a prema prijedlogu ranijeg (istjeranog) stranog investitora novac od ovog posla trebalo je da pripadne svim radnicima, odnosno da se iskoristi za socijalni program i otpremnine.
Valjda bi radnici Željezare trebalo da budu najzadovoljniji poslije svega ovoga – značajno su finansijski doprinijeli da se Sveti Sava, uprkos ondašnjem ličnom protivljenju, vrati na rodnu Goliju i u Zahumlje. Taman su i ugrabili – nikšićku Željezaru nedavno je kupila poznata turska kompanija „Toščelik“. A da se negdašnjem mrskom okupatoru pokaže da nijesmo zaboravili karavane, sultane, janjičare i harače (Sulejmana Veličanstvenog ne možemo da zaboravimo sve i da hoćemo), Daka Prvospasilac je odlučio da im različitim aktivnostima smanji aktivu preduzeća koje su kupili. Valjda na ime ukupnog harača koji su Turci tokom par stotina godina pokupili na teritoriji Rastkovog Zahumlja.
Da ugođaj bude potpun, Nikšićane su uoči velike parade zabavljali Goran Bregović sa svojim Orkestrom za svadbe i sahrane (kud ćeš prigodniji naziv) i etno-grupa „Balkanika“ Sanje Ilića. A na paradi… parada uglednika. Osim Svetog Save, Dake Prvospasioca i ober-popa, Nikšićanima su se u prirodnoj veličini ukazali i nezaobilazni Tadićev savjetnik Mlađan Đorđević (Šolević u pokušaju koji je ispunio, prema dužini boravka u Crnoj Gori, sve uslove za dobijanje crnogorskog državljanstva; i svečano da mu se uruči pasoš), opozicioni predstavnici Goran Danilović i Ranko Kadić, predstavnici (veliko)srpskih NVO Momčilo Vuksanović i Vladimir Božović… Kao institucionalna podrška Mlađanu Đorđeviću, u Nikšiću su se zatekli i jedna od službenica u Tadićevom kabinetu Gordana Gavrilović, državni sekretar u Ministarstvu vjera Srbije Bogoljub Šijaković, savjetnik u istom Ministarstvu Simon Đuretić, ambasador Srbije u Crnoj Gori Zoran Lutovac… A kao vaninstitucionalna podrška Svetom Savi, na događaju je bio i Veselin Šljivančanin, isti onaj kojeg je Haški tribunal za ratne zločine osudio na deset godina zatvora zbog zločina u Vukovaru. Svetosavsko okupljanje ne bi bilo dovoljno pravoslavno i srpsko da se ne ukaže i Matija Bećković, koji će uskoro, prema dužini i količini izgovorenih besmislica, moći na svjetskom nivou da parira Fidelu Kastru. Činjenica da je uspio da izgovori: „Negoš je s planine Jelice doletio iz Srbije u Crnu Goru i prozvan Njegoš, pošto je slovo „n”, začudo, baš u ovim krševima dobilo stomak i postalo ’nj”’..“, jasno ukazuje na ton, dužinu i apsolutni besmisao besjede. Pravi ljudi na pravom mjestu, rekao bi neko ciničan. Sličan se sličnom raduje, pomislio bi neko realan.
Pojedinačno, za sve ove bogougodne golijske goste vezana je po neka afera, aferica, ratni zločinčić, višak političkih ambicija… Sve zajedno, vezuje ih osnovna ideja prošlogodišnje Strategije Vlade Srbije o dijaspori, odnosno onoga što bi u XXI vijeku trebalo da bude nastavak Memoranduma SANU. Osa oko koje se svi okreću – svetosavska i multimilijarderska SPC, glavna koordinata prema kojoj se svi upravljaju, jeste – Mlađan Đorđević. I svi na Goliji, zahvaljujući nemjerljivom požrtvovanju Željezarskih Velikomučenika (sa preko 1000 evra plate) i bogobojažljivom načeniku policije, današnjem Daki Prvospasiocu.
Ko zna dokle bi se došlo kad bi SPC ispitivala porijeklo imovine svojih ktitora. Uostalom, što bi se i bavila time kad SPC, kako vele njeni uposlenici, podliježe isključivo nebeskim zakonima, a nikad joj nije bio mrzak ni novac opljačkan i zarađen ratnim profiterstvom, švercom, utajama poreza i ostalim mutnim poslovima. Kod crkve na Goliji je još i čista rabota, koji miliončić je sklonjen iz tamo neke Željezare, za neki je uskraćena tamo neka država Crna Gora, tamo nekom stranom investitoru je smanjena aktiva kupljenog preduzeća… Željezarski Velikomučenici (sa preko 1000 evra plate) su uskraćeni tek za koju stotinu hiljada evra, pa se može zaključiti da ih je Sveti Sava zaštitio i prije nego što se ponovo ukazao u rodnoj grudi. Zato treba da budu zahvalni i ponizni pred svetom SPC, da mnogo ne talasaju i ne pitaju što se desilo sa novcima iz sindikalnih fondova, da ne izazovu svetosavski bijes i kletve, a zna se ko najbolje kune. Onako pravo hrišćanski.
Daka Prvospasilac i njegovi partneri imaju razloga mirno da spavaju. Novac je otišao u nebesku crkvu, pa i kad bi se država Crna Gora konačno dosjetila da ispita o čemu se ovdje radi, put novca bi bilo teško ispratiti. Znamo da je krenuo od nekog goriva početkom devedesetih, da se prelio na cigarete krajem devedesetih, a onda putevima gospodnjim, uz bezrezervnu podršku kamiona i utovarnih kašika, izašao iz Željezare početkom ovog vijeka i završio među nebeskim prvosveštenicima.
Osam miliona evra je, prema važećem cjenovniku SPC, sasvim dovoljno da se okaju svi grijesi, dobije orden Svetog Save i da se postane „jedan od najvećih ktitora u istoriji SPC“. I šta tu ima država da se miješa? Nebeske su to rabote, nemaju tu što da traže prosti smrtnici iz državnih institucija.
Uglavnom, svi su mirni. Željezarski Velikomučenici su od svojih stanova i otpremnina obezbijedili velelepni dom za par popova i, kad navrati, Svetog Savu, Daka Prvospasilac je prikačio orden, SPC je obilježila još jednu teritoriju, država Crna Gora ima u što da gleda i da se čudi.
http://www.e-novine.com/region/region-crna-gora/67672-Ktitoru-ratnu-prolost-gleda.html
Odgovori