Sloboda biranja

Vjesnik.hr

Utorak, 07.rujna 2010.

Sloboda biranja

Nametati nekome izbor i opredjeljivanje za ili protiv vjere, dakle u nečemu što zadire u važna ljudska prava jer se odnosi na duboka, osobna iskustva, nasilje je koje Crkvi ili onima koji govore u njeno ime jednostavno nije potrebno

MARIJA AJŠA PEUC

Prateći hrvatske medije u posljednje vrijeme, opaža se intenzivan angažman predstavnika crkve i teologa na analizi uzroka stanja duha i svijesti katolika, odnosno većine stanovnika u Hrvatskoj.
Velika je šteta da se iz tih analiza ni ne nazire mogućnost izlaska iz krize morala, krize identiteta i općenito ogromnih teškoća u kojima je zemlja, iako je hvalevrijedan svaki pokušaj dijagnosticiranja kao prvi korak na tom putu. Međutim, svaka je dijagnoza dobra tek onda kada je točna i ispravna, a ne da izaziva dvojbu i nerazumijevanje temeljnih idejnih polazišta na kojima je nastala. Naime, u analizi tih analiza može se vidjeti da riječi koje su dolazile s oltara ili teoloških rasprava objavljenih u tisku ne izlaze iz okvira očekivanoga konzervativizma i dogmatizma, kojim se teolozi koriste u svojoj prepoznatljivoj maniri.

 
To ćemo jasno prepoznati na primjeru istupa Tončija Matulića vezano uz opredjeljenje predsjednika Ive Josipovića za agnostičku opciju, koja kao, eto, »niti smrdi niti miriše«, ali je ipak Predsjedniku ponuđeno dobronamjerno rješenje da se preobrati. Kao da je to baš tako lako – mijenjati uvjerenja.
Naš je predsjednik očito izazvao silnu zbunjenost Kaptola time što se izjasnio kao agnostik, a još veća zbunjenost nastala je time što su ga poduprli i izabrali katolici vjernici. Nismo svi, međutim, zbunjeni time što zapravo znači, kao javna i politička činjenica – agnosticizam Predsjednika, ali naravno i drugih osoba koje se isto tako izjašnjavaju. I ne smatramo da je agnosticizam čin intelektualnog nepoštenja.

Priznanje o agnosticizmu kao svom vjerskom uvjerenju, osobe kojoj je jedan od bitnih naglasaka u kampanji za izbor na vodeće političko mjesto u državi bilo upravo inzistiranje na poštenju i moralu, a u državi u kojoj su katolici u većini je -izuzetno hrabar i korektan čin. Time je dao do znanja da se distancira od vjerskih pitanja u svom unutarnjem, duhovnom biću. Predsjednika smo, međutim, vidjeli na više crkvenih obreda u kojima je sudjelovao zajedno s vjernicima. Može se reći, naravno, da se netko na religijskom slavlju pojavljuje samo formalno, ali ljudima koji su javne osobe ne može se odreći važnost već i same nazočnosti na određenim mjestima i zbivanjima. Predsjednik Josipović do sada je pokazao da promišljeno nastupa u javnosti i većinom je njegova javna uloga izazivala simpatije i podršku. No vratimo se na agnosticizam.
Zašto je deklarirati se agnostikom jednako pošteno kao i reći da si vjernik? Ono što se u slučaju agnostika pretpostavlja je sljedeće: agnostik se može uvijek u slučaju potrebe prikloniti jednoj ili drugoj opciji od koje se distancira. Pod snažnim utjecajem javnog mnijenja i također zbog nekakvog »mira u kući«, agnostik se može preobratiti u vjernika ili u nekoj hipotetskoj ‘revolucionarnoj’ situaciji iz sebe iznjedriti ateista i nevjernika. Zato se iz pera uglednog teologa čitaju različiti, mogli bismo reći i uvredljivi atributi koji se pripisuju agnostiku. Ljigavost hobotnice samo je jedan primjer koji ilustrira kako netko sa svog stajališta vjernika zamišlja moralnu čvrstinu predsjednika nam Josipovića. A ako bi od agnostika, preobraćenjem, nastao Vjernik, onda to ne bi bilo – ljigavo?
Tvrdnja da je stav agnostika neodrživ i neprihvatljiv sa stajališta (religijske) etike izraz je onih filozofema koji su karakterizirani crno-bijelim bojama i podjelama na dvije međusobno često oštro suprotstavljene grupacije – na vjernike i nevjernike. Na toj podjeli na dvije društvene grupe, bez obzira na brojnost ili malobrojnost, inzistiranje na njihovim različitostima potrebno je crkvenim vlastima iz više razloga: filozofskih, psiholoških, ideologijskih… I na tom polariziranju na naše i vaše nema mjesta za neko treće rješenje, na sredini, ili još bolje u nekom vakuumu iz kojeg dolaze za teologe nepoznate, a time i opasne ideje. Ne ulazeći u potrebe religijskih doktrina da se ljude dijeli, običan je čovjek svjestan da u stvarnom životu ima različitih stanja duha i objašnjenja, osobito kod osoba koje su sklonije razmišljati i propitivati sebe i svijet oko sebe.
Povijesno sjećanje na sukobe vjernika i nevjernika (ili inovjernika) je itekako prisutno u svijesti naroda i dio je kolektivnog nasljeđa. No to ujedno sprječava da se prizna kako neke razlike nisu tako velike kao što se čini u strahu od podjela i sukoba. Dešava se da vjernik, pa čak i svećenik, napusti vjeru ili, pak, samo Crkvu. Dešava se da netko bude jači u svojoj vjeri tek nakon što je prošao razdoblje sumnje u Boga. Ili obratno, da ateist govoreći o teškom životnom problemu koristi izraz ‘akobogda’, ne uklanjajući od sebe pomisao na vjerojatnost postojanja svemoćnog, božanskog bića.
Upravo zato, varirajući čvrstoću vjere ili nevjere na kontinuumu religijskih uvjerenja, vidimo mogućnost za one koji kažu da u ono što ne mogu spoznati i ne vjeruju. To je, naime, legitimno ljudsko osjećanje i iznad svih kalkulacija i konformizama. Ono se može, doduše, tumačiti i kao način izbjegavanja neke društveno važne situacije, ali isto tako i nasuprot tomu – to je legalno civilizacijsko i kulturološko priznanje činjenice da su neki ljudi u odnosu na religiju – neutralni. Time se priznaje ljudska različitost kojoj je dogmatizam ideja, pa i vjere, nepoznat i lažan te kočnica životnim procesima u kojim je stalna mijena i prilagodba – nužnost. Ako stav agnostika o Bogu razmotrimo malo detaljnije, ne ulazeći ni u kakve rasprave s Crkvom o tome, nego polazeći iz osobnih iskustava, onda nalazimo da neki ljudi u svom intelektualnom razvoju stvaraju naviku oslanjanja na znanstveno provjerljive dokaze o postojanju ili nepostojanju bića, pojava.
Maknemo li se od tog pozitivizma u kulturi 20. stoljeća kao nezaobilaznoj pretpostavci intelektualnog razvoja svakog pojedinca, nailazimo na različite duhovne aspekte intelektualaca kojima je bit ne samo u intelektualnoj nego i na svjetonazorskoj ravnini u oprezu spram onoga što je općeprihvaćena istina. Što, pak, znači da misle kako do istine trebaju doći sami. Ili čekati dokaze o nečemu što nije još dokazano znanstvenim putem, jer je poznato svima da se istina nalazi na jednoj asimptoti.
Pri tome agnostiku treba ostaviti slobodu biranja onoga što on smatra dostatnim dokazom za svoje nevjerovanje ili vjerovanje. Jer istu takvu slobodu imaju, i nitko pametan je ne opovrgava, vjernici koji, na primjer, Bibliju smatraju svetim pismom i Božjom riječi, dakle nespornim dokazom o postojanju Boga.
Nametati nekome izbor i opredjeljivanje za ili protiv vjere, dakle u nečemu što zadire u važna ljudska prava jer se odnosi na duboka, osobna iskustva, nasilje je koje Crkvi ili onima koji govore u njeno ime, u krajnoj liniji, jednostavno nije potrebno. Prije svega jer nema uporišta u svojoj argumentaciji da je stav agnostika nepošten. Ima, naime, jedna distinkcija koja je izbjegla cijenjenom gospodinu teologu Matuliću. Nije poštenje isključivo intelektualna crta ličnosti! To bi, na primjer, značilo da pametni, obrazovani ljudi ne mogu biti nepošteni, a da su oni s niskim kvocijentom inteligencije – obvezno pošteni. Ili nepošteni, kako se već želi argumentirati. Primjera političara, onih kojima je bila ruka na srcu za vrijeme himne, onih kojima su puna usta bila mile nam Croatije i ljubavi prema njoj, a vrlo su nepošteno postupali prema blagajni svoje domovine, imamo, nažalost – jako, jako puno. Ni vjera ni inteligencija nisu istoznačnice moralu i moralnoj osobi. Ne postoji intelektualno poštenje, nego poštenje kao moralna vrlina. To je ono što se iz visokoumnih teza u karakterizaciji Predsjednika jednostavno ne kaže. Što je pošten čovjek, određuje se etikom koju bi ovaj put Kaptol i crkveni vrh prilagodio isključivo sebi, zanemarujući pravo na različita mišljenja, dakle pravo na postojanje poštenja izvan pokroviteljstva katoličke religije.
U državi u kojoj se već na sva usta govori o moralnoj krizi, štoviše posrtanju u samom dnu moralne i društvene krize, Crkva može biti važan faktor ukazivanja i dijagnosticiranja ‘gnojnoga čira’ koji nas truje sve većim bolom i jadom. No bavljenje agnosticizmom predsjednika Josipovića zapravo je bavljenje samim sobom i okrenutost svojim nedoumicama. Naposljetku, nije ni sam uvaženi teolog Majić objasnio ni sebi ni nama kako je to tako divan glazbenik, čije je nadahnuće izravno s neba (?), agnostik ni zašto ga zbunjuje činjenica da su ga podržali vjernici, iako bismo to svi rado pročitali. No ako se prisjetimo da je upravo u svojoj izbornoj kampanji Josipović naglašavao moralne vrijednosti i borbu protiv korupcije, nepotizma, pljačke i onog što nam naše svjetovne vlasti u Vladi i Saboru već dva desetljeća prakticiraju, zlorabeći vlast i povjerenje, onda vidimo što je to narodu već dozlogrdilo i u čemu je krajnje vrijeme da se svi zajedno, prekinuvši ‘hrvatsku šutnju’ prema domaćim lopovima, osvijestimo. Nepoštenje, nesposobnost i sve moguće grijehe političara Crkva bi trebala zbilja staviti pod povećalo. Tim više jer su većinom u tim strukturama – vjernici. Zaključila bih da je razlog zbog kojeg je narod podržao aktualnog predsjednika u tome da nisu baš svi ogrezli u nemoral da ne raspoznaju poštenje i nepoštenje.
Rekli bismo – nije moralna kriza, odnosno njeni korijeni, nigdje drugdje nego u ‘strukturama’.
Autorica je profesorica pedagogije i učiteljica kemije i biologije

http://www.vjesnik.hr/html/2010/09/07/ClanakTx.asp?r=sta&c=1