Hrvatska je još u kamenom dobu

Novi List

Datum objave: 4.9.2010 u 11:45h

Snježana Kordić, autorica knjige »Jezik i nacionalizam«

Hrvatska je još u kamenom dobu

Skoro svaki dan neki od programa njemačke televizije emitira dokumentarnu emisiju s jasno vidljivim kritičkim odnosom prema nacionalističkoj prošlosti Njemačke. I to se ne mijenja bez obzira jesu li na vlasti desnije stranke ili ljevije stranke. Tako da mogli bismo reći da je Hrvatska još u kamenom dobu naspram Njemačke kad je riječ o javnom osuđivanju nacionalizma

Uoči skorašnjeg Petog hrvatskog slavističkog kongresa koji se održava u Rijeci, gdje će se okupiti krema hrvatske kroatistike, rasplamsala se u medijima vatrena diskusija potaknuta izlaskom knjige »Jezik i nacionalizam« hrvatske lingvistice dr. Snježane Kordić. Autorica je kroatistiku doktorirala u Zagrebu 1993., potom je stekla iznaddoktorski stupanj u Njemačkoj, gdje je i radila proteklih petnaestak godina kao docent i profesor na sveučilištima u Münsteru, Bochumu, Frankfurtu i Berlinu. Nakon objavljivanja »Jezika i nacionalizma« obasule su tisuće i tisuće reakcija internetske portale u čitavoj regiji, brojni mediji prenose ključne teze iz knjige, a u tjednicima je izišlo nekoliko razgovora s autoricom.

U zadnjem članku povodom vaše knjige u Slobodnoj Dalmaciji fokusiran je bio pogled na vaše dokazivanje da Hrvati i Srbi govore varijante istog standardnog jezika. Ovaj razgovor bismo mogli usmjeriti na širu pozadinu cijelog problema, a ključ mu leži u iskrivljenom pogledu na povijest. Naime, vaša knjiga pokazuje jednu prilično zabrinjavajuću stvar, a to je da hrvatska znanost i znanje stoje jako slabo kada je riječ o pitanjima jezika, povijesti, tvorenja nacija, nacionalnih identiteta…, i da je ono što nam se podastire kao činjenično znanje ili znanost vrlo često neznanje i odsutnost svake intencije da se znanje kao takvo dosegne.

– Da, šteta što je stanje takvo. Kod tema koje ste spomenuli ostali smo na razini iz 19. stoljeća. Vjerojatno zato što je lakše ponavljati nego tragati za novim saznanjima. Ali i zato što u jugoistočnoj Evropi oduvijek postoji uska simbioza između povjesničara i političkih elita, kako Holm Sundhaussen zapaža, zamjerajući našim povjesničarima što su se dali politički instrumentalizirati. Situacija je utoliko gora što u Hrvatskoj i u većini susjednih zemalja dominira nacionalizam, a prošlost nije nigdje tako jako stavljena u službu politike kao u nacionalizmu. Zašto je to tako? Mario Vargas Llosa kaže zato što »se nacionalistička ideologija gotovo uopće ne poklapa sa stvarnošću i mora sistematski iskrivljavati povijest kako bi opravdala sebe«. Pa onda povjesničari stvaralački pamte ideološki pogodne činjenice iz prošlosti, a prešućuju one koje se ne uklapaju. Manipuliranje sjećanjem i zaboravljanjem igra važu ulogu u Hrvatskoj.

Povijest za političku bitku

Ono što nam se od 90-ih pa naovamo prezentira kao neupitna činjenica jest i ona nad kojom se zgražava autor Werner Lehfeldt kojega citirate, a to je da »hrvatska povijest od 7. stoljeća izgleda kao da je njen nosilac bio ujedinjeni državni narod s nacionalnom sviješću i nacionalnim teritorijem, koji uglavnom odgovara današnjem, ako ne i većem«. Naši novi udžbenici napravljeni su prema shvaćanju da današnje nacije postoje oduvijek. Kako to komentirate i kako se osjećate kao osoba koja želi nešto učiniti na planu prosvjećivanja?

– To s udžbenicima uočili su i inozemni autori, na primjer Alex Bellamy kritički piše da se u hrvatskim udžbenicima povijesti učenicima ne pružaju dokazane povijesne činjenice jer »Ministarstvo inzistira na tome da povijest treba biti oružje političke bitke«. A kad pitate kako se osjećaju oni koji pokušavaju učiniti nešto na planu prosvjećivanja, ne mogu, a da se ne sjetim riječi suvremenog njemačkog filozofa Michaela Schmidta-Salomona da se prosvjetitelji baš ne ubrajaju među posebno omiljene članove ljudske vrste. Takvima ih se proglašava – ako uopće i tada –- tek posthumno. A dok žive, često su na glasu kao grozna sablazan jer razotkrivaju neugodne stvari, koje bi mnogi rado ostavili neuočenima u mraku. Stoga je sasvim razumljivo što se pojedini učenjak odluči da svoj život provede kao promišljeni oportunist, a ne kao prosvijećeni slobodni um. Slobodni um brzo postane čovjekom bez zaštite, dok zastupnici proizvoljnosti uživaju u prijatnoj obljubljenosti. Zato je prosvijećenost ’out’, a promišljenost ’in’. Isti autor naglašava i da je taj proces intelektualne spirale šutnje potrebno hitno prekinuti.

Poznajete li još ovakvih poražavajućih »zemalja – slučajeva« kao što je Hrvatska, izuzmemo li njene bivše zemlje »posestrine« s kojima je sačinjavala Federaciju?

– Znamo da su pogledi koji dominiraju u našoj sredini postojali u prošlosti i u nekim drugim sredinama kad je tamo bujao nacionalizam. Danas u zapadnim demokracijama takvi pogledi nemaju podršku države, što znači da su marginalizirani u javnoj sferi.

Razotkriti zablude tradicija

Čini se da je »Jezik i nacionalizam« knjiga koja nam je kao društvu bila nužna. U njoj čitalac nailazi na znanstveno potkrepljene činjenice koje nas se ozbiljno tiču. Često ni najslobodoumniji građanin ili intelektualac nije posve načisto s nekim važnim pitanjima, kao što su nacija, etnos, standardni jezik… Ima li vaša knjiga šanse zaživjeti barem kao dio kakve izborne studijske literature?

– Pišući knjigu htjela sam objašnjenja raznih autora učiniti pristupačnima za sve koji govore mojim materinskim jezikom jer znam koliko bi meni značilo da mi je netko prilikom školovanja ponudio ta objašnjenja. Brojni autori širom svijeta napisali su pametne stvari, ali doći do toga je otežano nekome tko živi ovdje i govori jedan mali jezik. Mislim da se baš na našu sredinu mogu u potpunosti primijeniti riječi Schmidta-Salomona kad kaže da je potrebna obrazovna ofenziva širokih razmjera, i lokalna i globalna. I da se čovjek pritom ne treba plašiti da razotkrije zablude čak i najsvetijih tradicija.

Neke činjenice na koje čitalac nailazi u knjizi mogu ga nasmijati, jer govore o ironiji naše »povijesne situacije«. Poput činjenice da se, u 19. stoljeću, Ante Starčević borio za to da se u Hrvatskoj govori ekavica, dok se Vuk Stefanović Karadžić zalagao za ijekavicu…

– Ironija se nastavlja i dalje. Prije par godina je na glavni osječki trg stavljen kip Ante Starčevića. On pokazuje rukom na okolne zgrade koje su za vrijeme rata, kada je trg i nazvan po Starčeviću, bile oblijepljene velikim plakatima »Osijek nikada neće biti Osek«.

Vaša knjiga pokazuje da smo, kao narodi, zarobljenici mitova, izmišljenih priča, a kao ljudska bića očito u vrlo infantilnoj fazi, ako tako slijepo vjerujemo tim pričama?

– Ljudi prihvaćaju mitove uslijed neznanja. Tom temom se bavio Stephen Evera, i utvrdio da mitovi potječu velikim dijelom od nacionalističkih političkih elita, za koje vrše bitne političke funkcije. Utvrdio je i da mitovi cvjetaju u točno određenim okolnostima, a i da nezavisni povjesničari mogu biti lijek protiv službenog pravljenja mitova.

U Hrvatskoj, od 90-ih pa naovamo, svi živimo pod diktaturom jezičnog purizma, kojega smo, nesvjesno, i sami postali provoditelji. Donekle je optimistično kada pokazujete da jezični puristi, zahvaljujući radu nekih domaćih jezičnih stručnjaka, ipak nisu mogli utjecati na živo tkivo govornoga jezika.

– Da, jer govoreni jezik nije moguće kontrolirati pomoću jezične cenzure, koju kod nas lektori znaju sprovoditi nad pisanim jezikom. Inače, u svijetu lingvisti uočavaju da već desetljećima u raznim evropskim jezicima postoji razvojni smjer koji krutu orijentiranost standarda prema pisanom jeziku zamjenjuje orijentiranošću prema govorenom jeziku.

Negiranje svjetskih jezika

Činjenica je da se ovdje uporno i na mnoge načine želi poništiti da Srbi i Hrvati, kao i Bosanci, Hercegovci i Crnogorci, govore isti jezik. Možete li za naše čitateljstvo dati kraće pojašnjenje, vezano uz vaše pisanje o policentričnosti jezika?

– Objašnjenje je u principu vrlo jednostavno, a i razumljivo je više-manje svakome kad se kao primjer navede da svi svjetski jezici predstavljaju policentričan tip standardnog jezika. To je jezik kojim govori nekoliko nacija u različitim državama. Između tih nacija postoje određene jezične razlike, ali one ne sprečavaju tečnu komunikaciju. Svaki policentričan jezik sastoji se od nacionalnih standardnih varijanata, koje su međusobno ravnopravne. Područje Hrvatske, Srbije, BiH i Crne Gore pokriva jedan policentričan standardni jezik koji ima četiri varijante. Kad kroatisti tvrde da narod ne može postojati ako nema neki samo svoj jezik, time negiraju postojanje austrijskog naroda, američkog naroda i većine drugih naroda u svijetu. A tvrdnjom da se radi o različitim standardnim jezicima negiraju postojanje ni manje ni više nego svih svjetskih jezika.

Presudna podjela Srba i Hrvata jest ona prema religiji, što je odraz ideološkog i konstrukcijskog karaktera nacionalnih preporoda.

– Poznato je da su sve nacije nastale političkom konstrukcijom. Zato se i ne traže neki objektivni kriteriji kad se želi utvrditi da li postoji nacija, nego – kako Hugh Seton-Watson opisuje – »nacija postoji kad znatan broj ljudi u nekoj zajednici sebe smatra nacijom ili se ponaša kao da su je formirali. Nije nužno da se čitava populacija tako osjeća ili ponaša i nije moguće dogmatski utvrditi minimalan postotak populacije koji se mora tako osjećati.

Ako znatna grupa vjeruje u to, ona posjeduje ’nacionalnu svijest’. Zdrav razum nam kaže da ako je ta grupa jako mala, manje od jedan posto populacije, i nije vješta u propagandi ili ne posjeduje jaku discipliniranu vojsku da je podrži dok nije sposobna da proširi nacionalnu svijest na mnogo šire slojeve populacije, onda ta nacionalno svjesna elita neće uspjeti u pravljenju nacije«. U našem slučaju je elita koristila religiju za pravljenje nacionalne svijesti. Za razliku od našeg slučaja, na području današnje Njemačke nisu se formirale dvije nacije na osnovi različitih religija. Do toga nije došlo iako su protestantska i katolička vjera tamo podjednako jake i iako, kako navodi Magarditsch Hatschikjan, »s gledišta teologije pa čak i crkvene organizacije razlike između katoličanstva i pravoslavlja su znatno manje od razlika između katoličanstva i protestantizma«.

Srž problema

Najveći broj zapadnoevropskih država ne razlikuje svoje građane prema religiji, a SFRJ je, premda komunistička država, to činila.

– Neki autori smatraju da baš u tome leži srž problema. Na primjer Norbert Mappes-Niediek pokazuje da razlika između jednonacionalne i višenacionalne države nije u kulturnoj raznovrsnosti ili u raznovrsnosti porijekla, nego u ophođenju države s tim. Jednonacionalna i višenacionalna država razlikuju se politički, a ne kulturno. I u jednonacionalnoj državi, poput Sjedinjenih Američkih Država, mogu živjeti ljudi sasvim različitog porijekla, a i u višenacionalnim državama može biti monokulturno. Dakle, višenacionalnu državu ne čini to da se njeni građani jako razlikuju jedni od drugih, nego to da država određene razlike smatra važnima.

Na jednom mjestu u knjizi zapažate kako nacionalizam nema znatan odaziv kod ljudi koji imaju ispunjen život. Kako stvari s tim stoje u njemačkome društvu?

– Presudna razlika između Hrvatske i Njemačke je u tome kako se politički vrh i mediji odnose prema nacionalizmu. Evo jedan primjer za ilustraciju. Prije par godina je jedna dugogodišnja spikerica glavnog dnevnika na njemačkoj televiziji bila gost u nekom talk-showu. Došlo se na temu nacizma u Njemačkoj 1930-ih godina, i ona je rekla »Pa nije sve bilo loše u ono doba, izgrađene su dobre ceste«. Iste sekunde je zamoljena od strane voditelja emisije da napusti studio. Odmah je smijenjena s mjesta spikerice dnevnika, i dobila je otkaz s njemačke televizije. Dakle, pokazano je na najjasniji mogući način da osoba s takvim stavovima nema što tražiti u njemačkim medijima. U političkom vrhu Njemačke i u njemačkim medijima vlada konsenzus oko kritičkog odnosa prema njemačkom nacionalizmu. Skoro svaki dan neki od programa njemačke televizije emitira dokumentarnu emisiju s jasno vidljivim kritičkim odnosom prema nacionalističkoj prošlosti Njemačke. I to se ne mijenja bez obzira jesu li na vlasti desnije stranke ili ljevije stranke. Tako da mogli bismo reći da je Hrvatska još u kamenom dobu naspram Njemačke kad je riječ o javnom osuđivanju nacionalizma.

Razgovarala Tatjana GROMAČA VADANJEL

Znanje je lijek

Kako izliječiti bolest – frustraciju, narcizam i strah zbog malih razlika, kako Sigmund Freud naziva taj »sindrom«, da se dva naroda neće dovoljno razlikovati jedan od drugoga? Pitanje je usmjereno ka odnosu srpskog i hrvatskog naroda.

– Vjerujem da se može izliječiti jedino pomoću znanja, pomoću obrazovanja o tome što je to narod. Narod je oblik udruživanja ljudi u veću grupu. Da bi supostojala dva naroda zasebno jedan pored drugoga nije uopće potrebno da se razlikuju po jeziku, kulturi, religiji ili porijeklu. Oni su, jednostavno, dvije zasebne pravno-političke cjeline, i po tome se razlikuju.

Jezik s četiri varijante

Svaki policentričan jezik sastoji se od nacionalnih standardnih varijanata, koje su međusobno ravnopravne. Područje Hrvatske, Srbije, BiH i Crne Gore pokriva jedan policentričan standardni jezik koji ima četiri varijante

Negiranje drugih

Kad kroatisti tvrde da narod ne može postojati ako nema neki samo svoj jezik, time negiraju postojanje austrijskog naroda, američkog naroda i većine drugih naroda u svijetu. A tvrdnjom da se radi o različitim standardnim jezicima negiraju postojanje ni manje ni više nego svih svjetskih jezika

http://www.novilist.hr/Vijesti/Novosti/hrvatska-je-jos-u-kamenom-dobu.aspx