ŽENA, «PORTA PRODORA VRAGA»?
PRIPREMA LI CRKVA RENESANSU INKVIZICIJE?
Žena, porta prodora vraga? Isus je to vidio drugačije. U prvim prazajednicama i žene su obnašale odgovorne dužnosti
Pavao je zahtijevao pokornost žene – s pogubnim posljedicama do danas
Marija u crkvi vrijedi kao jedinstvena, izuzetna pojava među svim ženama
Posljedica ocrnjivanja žene tijekom stotine godina: inkvizicija.
Najbrutalnija, nevjerojatna mučenja nedostojna čovjeka, osobito žena od sadista u službi katoličke crkve
Luther: «… nema milosti za te vještice!»
Egzorcizam: Istjerivanje vraga je opet «in». Što stoji iza toga?
U dalekoj i bliskoj prošlosti crkve posve uobičajeno: Seksualne zloupotrebe u svakoj prilici. Neželjeno rođena djeca bila su ubijena
Bez uvjerljivog priznanja krivnje i pokajanja crkve
Istjerivanja vraga. Egzorcizam – pripreme nove inkvizicije?
ŽENA, PORTA PRODORA VRAGA?
ISUS JE TO VIDIO DRUGAČIJE.
U PRVIM PRAZAJEDNICAMA I ŽENE
SU OBNAŠALE ODGOVORNE DUŽNOSTI.
Prema učenju Isusa, Krista, pred Bogom su svi ljudi jednaki – i muškarci i žene. Kako to naprotiv izgleda u poganskoj religiji kulta bogova katoličanstvu i u njenom «cijepu» luteranstvu? Pročitajmo nekoliko izjava crkvenih učitelja koji jamačno obilježavaju nauk te kultne religije – uostalom većina njih je proglašeno svetim. Toma Akvinski je primjerice rekao: «Žena je promašaj prirode».69
Ili crkveni otac Augustin, značajni crkveni učitelj, također proglašen svetim, je rekao: «Žena je manje vrijedno biće koje nije bilo stvoreno od Boga na njegovu sliku. To odgovara prirodnom redu da žene služe muškarcima.»70
Druga izjava Tome Akvinskog: « Bitna vrijednost žene leži u njenoj sposobnosti rađanja i u njenoj koristi u domaćinstvu.»71
«sveti» Toma Akvinski zna dalje reći o ženi: «Sa svojim viškom vlage i svojom nižom temperaturom tjelesno i duhovno manje vrijedna, neka vrsta unakaženog, promašenog, neuspjelog muškarca. Potpuno ostvarenje ljudske vrste je samo muškarac.» I: «Žena se prema muškarcu odnosi kao nesavršeno i defektno (imperfectum, deficiens) prema savršenome (perfectum).» I: «Muški fetus postaje čovjekom nakon 40 dana, a ženski tek nakon 80 dana. Djevojčice nastaju od oštećenog sjemena ili vlažnih vjetrova.»72
Ambrozije, također crkveni učitelj, je rekao: «Žena mora pokriti glavu jer nije Božja slika.»73
Razjašnjenje daju i druge izjave, npr. Pape Pia II. (1405 do 1464), koji je rekao: «Kad vidiš ženu, misli da je to vrag. Ona je neka vrst pakla.»74
S obzirom na ove procjene vrijednosti iz usta crkvenih «velikodostojnika» poneka se žena upita: Kako je moguće da danas, u 21. stoljeću, žene još uvijek idu u crkvu? Kako je moguće da se žena još uvijek dopušta stiskati u katoličku crkvenu klupu?
Ona si mora dopustiti da joj npr. crkveni učitelj Tertulijan kaže da je ona «porta prodora vraga» , i još dosta toga.75
Isus dakako nije imao samo dvanaest učenika oko sebe, već i mnoge učenice, među kojima čak i dame tadašnjeg društva, kao Ivanu, ženu visokoga Herodovog službenika. Takve bi se žene danas nazvale emancipanticama, jer ne prihvaćaju uobičajenu ulogu žene. Mnoge od njih su svojim imetkom i financijski potpomagale Isusa i Njegove pristaše.
U Isusovo doba bilo je ovako: Ako je žena na cesti makar samo razgovarala s muškarcem – suprug ju je mogao otjerati bez isplate otpremnine – što se može usporediti s našom naknadom za zbrinjavanje. Obratno, za učiteljevog učenika, za sljedbenika, a kamoli za rabbija, razgovor sa ženom na cesti smatrao se uvredom. Ali isus je okončao cijelu tu besmislicu. On je živio i poučavao jednakost .
Žene oko Isusa nisu bile pasivne. Žene su bile prve koje su objavile Njegovo uskrsnuće. Kod Luke piše: «Žene su sve to javile jedanaestorici i svima ostalim.»
Isusova nepristranost prema ženama začudila je i čak i Njegove vlastite učenike. On je npr. jednu Samarijanku na zdencu zamolio da mu dade piti. On je s njom razgovarao iako su Židovi živjeli u neprijateljstvu sa Samarijancima. O tome čitamo u Ivanu 4, 27: «Uto stigoše njegovi učenici te su se čudili da govori sa ženom. Ali ipak ni jedan ga ne upita: „Što želiš“ ili „Što govoriš s njom?“»
Kada je Isus izliječio zgrčenu ženu, pismoznanci su protestirali što je to učinio u subotu, a Isus im reče:«Ovo je Abrahamova kći.» U biti za tadašnje vrijeme to je predstavljalo pravi skandal – tako visoko cijeniti ženu! Abraham je bio otac plemena kojeg su svi poštovali – a sada Isus kaže: «Ovo je Abrahamova kći» . K tome još, to je izjava jednog muškarca! Isus se dakle i u tom pogledu pokazao kao buntovnik, kao «neugodan suvremenik».
Položaj žene kod Isusa iz nazareta, novinar Gerhard Adler u jednoj radio-emisiji sažeto izlaže ovako: «Isus je isticao žene na način koji je u židovskom društvu bio upravo skandalozan. On je prekršio zakon koji određuje da se preljubnicu kamenuje. Ženu je pustio da ide kući i k tome je još raskrinkao licemjerje muškaraca koji su je optužili. „Tko je od vas bez grijeha neka prvi baci kamen na nju.“ On je prihvatio dar ljubavi jedne poznate gradske bludnice, koja Mu je pomazala stopala. … On je razgovarao sa ženama – čak i s takvima koje su stajale sasvim nisko u socijalnom hijerarhijskom poretku kao Samarijanka i Kananejka. On je išao u kuću dviju žena, Marije i Marte, i time se ogriješio o sve dobre običaje.»
Od Isusa nije predajom prenesen niti jedna jedincata riječ koja bi dala povoda za ugnjetavanje žene ili za njeno isključivanje iz bilo koje duhovne službe. Na početku u crkvi još nije postojala diskriminacija žena; one su imale pristup apostolatu kao i đakonatu. Žene su u životu zajednice sudjelovale kao iscjeliteljice i proročice.
Kao što je već spomenuto, u prakršćanskim zajednicama postojale su razne zadaće: s jedne strane proročka riječ, te iscjeljivanje i poučavanje, s druge strane, zadaće upravljanja. Sve su te zadaće obavljale i žene. U Djelima apostolskim čitamo u 2, 17:«U posljednje ću vrijeme – veli Gospodin – izliti od svog Duha na svako ljudsko biće, te će proricati vaši sinovi i vaše kćeri. Također ću u ono vrijeme izliti od svog Duha na svoje sluge i sluškinje , te će proricati.» Tako je bilo naviješteno, a zatim se tako obistinilo. Luka npr. u Djelima apostolskim 21, 9 spominje «Filip je imao četiri kćeri djevice, obdarene proročkim darom.»
Da su mnoge žene bile na čelu takozvanih kućnih zajednica, saznajemo u Novom zavjetu: «„Apija je s drugom dvojicom bila na čelu kućne crkve u Kolosi (Fil 2) Nimfa u Laodiceji, Lidija u Tijatiri i Feba u Kenhreji vodile su skupove u svojim kućama (kol 4,15: Dj 16,15; Rim 16,1)“76
Posvuda u Novome zavjetu susrećemo žene. Zanimljivo je da se u poslanici Rimljanima 16,7 spominje čak jedna apostolica, dakle izaslanica po imenu Junija. To su ime zatim oko godine 1300 lukavi teolozi promijenili u «Junije», što bi bio muški oblik. Da je takvo muško ime uopće postojalo u antici nitko međutim nije mogao dokazati.
Po ovom se postupku može iščitati da je jednom moralo doći do obrata, jer: Kod Isusa su žene bile ravnopravne, također i u prvim prazajednicama – a zatim je odjednom drugačije. Poznata je Pavlova izjava koja se danas može pročitati u Bibliji u 1. Poslanici Korinćanima 14,34: «…žene neka na sastancima šute! Njima se ne dopušta govoriti, već neka se pokoravaju kako im Zakon propisuje.»
PAVAO JE ZAHTIJEVAO POKORNOST ŽENE –
S POGUBNIM POSLJEDICAMA DO DANAS
Ovdje se postavlja pitanje: Može li se neprijateljstvo prema ženama u katoličkoj i luteranskoj crkvi pripisati Pavlu?
Pavao, koji se prvobitno zvao Savao, bio je rimski građanin i rimsku je tradiciju unio u crkvu. Kratak citat Karlheinza Deschnera: «Najranije podcjenjivanje žene u kršćanstvu potječe od Pavla koji se pritom nigdje ne može pozvati na Isusa. A onda je Pavao često taj na koga se pozivaju i čije neprijateljstvo prema ženama nastavljaju krivotvorinama. Primjereno tome su kasnije i od Isusovih učenika napravili propagatore djevičanstva i mržnje prema ženama.
Štoviše, za Petra, prvog «pape» i oca obitelji, kasnije se tvrdi da je pobjegao iz svakog mjesta koje je skrivalo ženu, a zatim mu se jednostavno stavlja u usta: «Žene nisu dostojne života.»77
Poslanica Efežanima, koja potječe od samog Pavla ili od nekoga njegovog učenika, jasno pokazuje koliko mnogo je Pavao preuzeo antičke predodžbe ugnjetavanja žena. U Poslanici Efežanima 5,22-24 se kaže: «Žene neka se pokoravaju svojim muževima kao Gospodinu, jer je muž glava žene kao što je Krist glava crkve. Štoviše, kao što je crkva pokorna Kristu, tako neka budu i žene u svemu svojim muževima!»
Na ovo se mjesto u tekstu katolička crkva poziva još i danas kada određuje: Žene ne mogu biti svećenici. Ženama se ne povjeravaju niti druge crkvene službe, već su one kao i prije, isključene od većine službi katoličke hijerarhije. U vezi s tim se crkva naprotiv ne poziva na Isusa, jer je Isus uvijek potpuno jasno isticao ravnopravnost. O tome naravno u katoličkoj crkvi nema ni riječi, nego se ona poziva na Pavla koji je iz poganstva i antičkog okruženja preuzeo podčinjavanje žene.
Kod Rimljana se žena smatrala manje vrijednom. U rimskom carstvu niti je bilo moguće da žena obnaša neku službu, niti da nastupa u javnosti. Kraj ravnopravnosti žene u ranom kršćanstvu došao je najkasnije onda kad se nastajuća crkvena hijerarhija prilagodila rimskoj državi. Ona se povezala s rimskom državom i time je potpuno preuzela i pravne i organizacijske pretpostavke te države. U to je spadalo također da žene npr. više nisu mogle biti na čelu kućne zajednice, kao što je prije toga bilo uobičajeno. «Gospodari stvaranja» uzeli su tada sve u svoje ruke.
Pavao je u prakršćanstvo unio rimska pravila koja su dakako bila također poganska. On je od Rimljana i antičkog svijeta preuzeo kako preziranje žena tako i držanje robova. zapravo se problem žena što ga je Pavao stvorio mora stvarno spomenuti istovremeno sa zagovaranjem držanja robova. Pavao je izričito protumačio da je držanje robova ispravno i zapovjedio je robovima da se pokoravaju svom gospodaru, prije svega ako je on bio kršćanin. U tom slučaju je on zahtijevao čak posve osobito pokoravanje. Pavao je dakle u velikoj mjeri približio robove i žene u njihovom statusu, u njihovoj vrijednosti, što je odlučujuće obilježilo kasniju povijest takozvanog kršćanstva.
MARIJA U CRKVI VRIJEDI KAO JEDINSTVENA, IZUZETNA POJAVA
MEĐU SVIM ŽENAMA.
Marija je dakako bila također žena. Stječe se dojam da je Marija kao žena iznimka u katoličkoj crkvi, kao da je ona jedina žena koja se trpi u toj «muškoj udruzi». Iz toga se dade zaključiti da Marija dakle ne spada u «portu prodora vraga», kroz koju su kao što je poznato prolazili i mnogi pape?
U stvari, Marija ne pripada tamo, jer katolička dogma sasvim jasno kaže da je ona bez istočnoga grijeha (Neuner-Roos br.479: «potpuno je očuvana od svake ljage istočnoga grijeha»)). Prema katoličkome nauku duša svakog čovjeka biva okaljana istočnim grijehom. Prema dogmi iz 1854. kod Marije je to isključeno. Zbog toga ona nije porta prodora vraga, i također se naučava da njeno tijelo nije istrunulo u grobu. U tom pogledu se ona smatra jedinstvenom izuzetnom pojavom.
Marija se naziva i nebeskom kraljicom. Mora se pretpostaviti da taj marijin kult sa svim atributima – Nebeska kraljica, Majka Božja, Bogorodica – služi tome da koliko toliko kompenzira duboku nečistu savjest katoličke crkve: Preziranje žena koje u toj crkvi djeluje tako trajno biva poravnato marijinim kultovima, štovanjem žene koja je preuveličana u «Majku Božju». Sigurno bi više o tome mogao reći dubinski psiholog, ali i za laika je očigledno da tu vlada shizofreni stav prema ženi. S jedne strane se Marija uzvisuje u Božicu, s druge strane se ostatak svih žena ocrnjuje.
Prema crkvenom nauku Marijino tijelo se nije raspalo. Kada je marija – prema crkvenom tumačenju – tjelesno uzašla u nebo, je li to tada bilo tijelo koje je već duže ležalo u grobu? Je li ono tada uzašlo na nebo, ili kako si to drugačije možemo predočiti?
Dogma da je Marija sa svojim tijelom bila primljena u Nebo, bila je proglašena 1950. Premda je njezino tijelo već vrlo dugo ležalo u grobu, ono se navodno tamo nije raspalo – neraspadnuto tijelo je zatim bilo primljeno u Nebo. Kada je točno bio trenutak tog prijama u nebo, nije vidljivo iz dokumenata. Ali neraspadljivost tijela je po katoličkom nauku preduvjet za to tjelesno uzašašće. Jer Marija je umrla, to dakako katolička crkva priznaje.
Kako se to stvarno moglo desiti? Marija je dakle izišla iz groba, s tijelom koje ni nakon nekoliko godina ili desetina godina nije bilo raspadnuto.. A zatim je ona, prema katoličkom nauku, sa svojim tijelom uzašla u Nebo …?
Premda ovo ponetko smatra besmislicom – to je međutim stvarno dogma, što se može pročitati u knjizi «Vjera crkve» pod rubnim brojem 487: «Vjerska je istina objavljena od Boga da je neokaljana, vazda djevičanska Majka Božja Marija, ispunivši tijek zemaljskog života, bila s dušom i tijelom uznesena u nebesku slavu. Ako se stoga – sačuvaj Bože – netko usudi poricati ili svjesno dovoditi u sumnju tu istinu što smo je Mi» – naglašavamo: «Mi» napisano s velikim slovom! – «definirali, on treba znati da je potpuno otpao od božanske i katoličke vjere.»
A tko je onaj tko se tu obilježava kao «Mi»? – To može biti samo jedna snaga koja hoće uništiti normalni zajednički život među ljudima, također između muškarca i žene, snaga koja hoće dovesti u nered sve prirodne osjećaje što ih čovjek ima, snaga koja hoće izbrisati sve dobro, od Boga dano, što čovjek u sebi nosi; koja hoće spriječiti da čovjek nastoji stvarno voditi život po božanskim zakonima. – To ne može biti nitko drugi nego Božji protivnik.
Ako Petrova stolica zastupa nešto takvo – tko onda sjedi na Petrovoj stolici? Onaj tko to zagovara.
Ako sve činjenice što smo ih već izložili u ovom serijalu promotrimo u vezi s nekoliko detalja o kojima je ovdje bilo riječi, tada možemo utvrditi: Omalovažavanje žene na jednoj strani i preuveličavanje jedne jedine žene kao kompenzacije za sve zlo što se dugima dodjeljuje, savršeno se uklapa u tradiciju koju smo skicirali. To je tradicija iz vremena prije Krista.
Govorili smo o Rimu. Rimska tradicija je stvarno čisto poganska; ta se poganska tradicija nastavila u katoličkoj crkvi.
POSLJEDICA OCRNJIVANJA ŽENE TIJEKOM STOTINE GODINA: INKVIZICIJA.
NAJBRUTALNIJA, NEVJEROJATNA MUČENJA NEDOSTOJNA ČOVJEKA,
OSOBITO ŽENA OD SADISTA U SLUŽBI KATOLIČKE CRKVE
Koje stvarne posljedice za čovječanstvo je imao taj stav katoličke crkve u proteklih 2000 godina?
Jedno od najmračnijih poglavlja katoličkoga idolatrijskog kulta je inkvizicija koja je svoj izravni nastavak našla u progonima vještica. Znamo da se glavna grupa žrtava tih progona, koji su koštali života oko tri milijuna ljudi, pretežno sastojala od žena. Bezbrojne žene su kao vještice bile spaljene na lomačama. Za to je bilo dovoljno da im se pripiše bilo što, npr. da su začarale miševe, da su opčinile djecu ili da su skuhale nekakav napitak. To je već bilo dovoljno da ih se preda crkvenoj inkviziciji. Te su žene zatim bile okrutno mučene i najčešće spaljene. Pribor što se upotrebljavao za mučenje žena bio je mnogo brutalniji od onoga koji se koristio za heretike, koji su isto tako bili žrtve inkvizicije.
Upravo se u pogledu inkvizicije može reći: Još nikada nije bilo religije koja toliko mnogo propovijeda ljubav prema bližnjem i prakticira toliko mnogo mržnje prema bližnjem i toliko mržnje prema ženama. Samo u tome jednom, doduše negativnom pogledu crkveno kršćanstvo – evangeličke kao i katoličke provenijencije – stvarno zauzima posebno mjesto među religijama. Posebnost u pozitivnom smislu, u pogledu čovječnosti i zaštite ljudskih prava, crkveno kršćanstvo ne posjeduje. Svako se ljudsko pravo štoviše moralo provoditi protiv ogorčenog otpora crkve, katoličke kao i evangeličke.
U vezi s tim 1988. godine se nedavno umrli papa Ivan pavao II. izjasnio na značajan način: «Žena mora šutke slušati i potpuno se podčiniti. Ne dopuštam ženi da poučava i da se uzdiže iznad muškarca. Prvo je dakako bio stvoren Adam, a tek onda Eva.» Očigledno se Ivan pavao II. inspirirao od Pavlovih riječi u 1. Poslanici Korinćanima.
Vratimo se progonima vještica. Teren za to je bio odlučujuće pripremljen djelom dominikanca Heinricha Kramera (lat. Institoris), danas još poznatim kao «Čekić za vještice», knjiga koja je usmjerena skoro isključivo protiv žena. Kao vrhunac toga možda bi se moglo spomenuti do kojeg je rezultata došao Kramer. Uzeo je riječ »femina» i rastavio na dva dijela «fe» i «minus». «Fe» od fedes, znači vjera, «minus» znači manje. Iz toga je on zaključio da u tom smislu «femina» znači «ona koja ima manje vjere» u smislu: Žena je ipak samo nesavršena životinja. Toliko o spoznaji dominikanskog redovnika koji se stalno poziva na izjave crkvenih učitelja.
Takozvanom «Vještičjom bulom» papa Inocent VIII. je 1484. otvorio put «Čekiću za vještice». Posljedice te knjige i vještičje bule bile su skandalozne.
Predočimo si malo što se zbivalo u mučilištima inkvizicije. U knjizi «Nova inkvizicija» poznatoga religijskog znanstvenika i teologa, prof. Hubertusa Mynareka može se pročitati:
«U patrijarhalno-muški strukturiranoj crkvi žene su automatski morale biti kažnjavane često još teže od heretičkih muškaraca. … Postojali su osobito-specifični instrumenti za mučenje žena, npr. «vaginalna kruška» koja se pritezanjem vijka širila kidajući utrobu i maternicu. Postojale su «prsne pandže» koje su komadale grudi; druge su pandže, užarene, prouzrokovale «samo» jedan «ugriz» na grudima nevjenčanih majki, dok su djeca ležala uz majčine noge i bila poprskana njihovom krvlju. Postojali su «španjolski pauci» tj. četveroprste kandže poput škara koje su žrtvu za stražnjicu, za grudi, za trbuh ili glavu, ali često sa dvije kandže za oči ili uši, podizale uvis.» Također su postojale «oralne kruške za brbljave žene» – «dakle umjetnički izrađen željezni čvor čiji je zašiljeni kraj izazivao paranje grla.»78
Tko si sve ovo realistično predoči, ne može ravnodušno čitati omalovažavajuće citate onih crkvenih učitelja protiv žena. Čovjeku našeg doba oni se čine apsurdnima i čak smiješnima. Međutim ako si čovjek osvijesti kakva je patnja, kakva su jeziva umorstva nastala iz toga, tada se čovjeku oduzme govor. A što o tome kaže današnji papa Benedikt XVI?
Pred tom si pozadinom čovjek mora predočiti intervju kardinala Ratzingera kratko prije njegovog izbora za papu, u kojem je on potpuno opušteno objasnio po smislu: «Mi smo naravno u kontinuitetu s Inkvizicijom. Ali ipak se ne može poreći da je s inkvizicijom nastupio određeni napredak. Njeni su osuđenici barem bili ispitani prije nego su ih osudili.»
A kako je to «ispitivanje» izgledalo nalazimo ilustrirano u opisu prof. Mynareka. Ono se sastojalo od barbarskih, najbrutalnijih mučenjia nedostojnih čovjeka koje su nad ženama provodili sadisti koji su djelovali u službi katoličke crkve.
U tom pogledu Ratzingerova se izjava od ožujka 2005. može opisati samo kao skandal o kojem se u javnosti ne bi trebalo dulje šutjeti. Svatko drugi tko bi u javnosti takve očigledne okrutnosti na taj način prikazivao bezazlenima, bio bi normalno pozvan na odgovornost od njemačkih državnih odvjetnika zbog odobravanja genocida, zbog odobravanja nečovječnih okrutnosti.
Predočimo si kad bi netko na taj način bagatelizirao holokaust. Što bi se dogodilo s tim čovjekom? Ali jedan Rimski kardinal, koji kasnije biva izabran za papu, može si to dopustiti! Njemački katolici, njemačka javnost i njemačka politika šute o tome. To je jedan od razloga zašto u ovome razgovoru za okruglim stolom moramo tako podrobno i jasno upozoriti na prošlost i sadašnjost te crkve. Većina onih koji su još članovi te crkve, uopće ne znaju kakovoj organizaciji s kakvom zločinačkom prošlošću pripadaju i kako predstavnici te crkve bagateliziraju te zločine.
A na toj crkvi stoji Petrova stolica! – Tko sjedi na Petrovoj stolici?
Možemo si to predočiti: To su oni koji odobravaju ta nevjerojatna mučenja, taj duboki prezir prema ženama i mnogim drugim ljudima. To su oni koji ne čine ono što nas je Isus poučavao, nego zapravo krajnju suprotnost. Prema tome to je Antikrist.
LUTHER: «… NEMA MILOSTI ZA TE VJEŠTICE!»
Svaki protestant obično polazi od toga da nema nikakve veze s nečim takvim ili sličnim. Dakle upitajmo: Kako stoji stvar s preziranjem i diskriminiranjem žene u protestantskoj crkvi? Nije li Luther sudjelovao u toj prošlosti?
Luther je , kao i Calwin, bio uvjeren da npr. postoje uroci i sporazum s đavlom. I on je zagovarao sudski progon vještica. Pritom se pozivao na tekst iz Starog zavjeta, na Izlazak 22, 17, koji glasi: «Ne dopuštaj da vračarica živi!» To je za Luthera vrijedilo, i među ostalim došlo je do izražaja u jednoj «propovijedi o vješticama» koju je on održao. Poznata je Lutherova izjava:«Neću samilost za te vještice. Želim da ih se spali komad po komad.» Već je iz ovoga jasno kakav je bio Lutherov stav prema vješticama. Ali ne samo prema takozvanim «vješticama», već općenito prema ženama. One kod njega nisu prolazile ništa bolje nego kod njegovih katoličkih kolega.
Lutherove izjave o tome kako je cijenio ženu kao takvu, obilježene su sličnim podcjenjivanjem kao kod izjava citiranih crkvenih otaca katoličke crkve. Kod Deschnera se može pročitati: «Kao bilo koji crkveni otac Luther je priču o grješnom padu iz raja tumačio u korist muškarca kojem pripada «vlast», dok se žena mora «pognuti». Muškarac je «viši i bolji», «čuvar djeteta»; žena «polovica djeteta», «bijesna životinja», najveća čast koju ima je to što su sve nas rodile žene».79 .
Za luthera žene su «najslabiji alat» i samo «subaštinice milosti»80 .Prema Lutherovim predodžbama žena može postati blaženom rađanjem djece, ali to kod njega ne vrijedi za «židovske i turske žene», nego samo za «žene koje su kršćanke». – To nema nikakve veze s učenjem Isusa iz Nazareta, za koje je vjerovao da ga propovijeda. To vrijedi isto tako i za sljedeće Lutherove riječi u slučaju smrti majke za vrijeme babinja: «Blago vama koje umirete u plemenitom djelu i poslušnosti Božje».81 Ili još grublje: «Ako se one noseći umore i napokon umru, ništa ne smeta. Neka samo umru noseći, one za to postoje.»82 Toliko o časnome Dr. Martinu Lutheru čiji se karakter stalno prikazuje kao osobito uzoran.
EGZORCIZAM: ISTJERIVANJE VRAGA JE OPET «IN».
ŠTO STOJI IZA TOGA?
Kada se govori o tome da su žene često bile okrivljivane za čarobnjaštvo, postavlja se pitanje: Pa je li danas to drugačije? I danas se stalno govori o istjerivanju vraga, o egzorcizmu.
Zadnji slučaj istjerivanja vraga koji je završio smrtno, dogodio se u Njemačkoj, u Klingenbergu na Majni. Tadašnji Würzburški biskup Stangl je 1976. dao dozvolu za egzorcizam na studentici pedagogije Anneliese Michel. Tijekom mnogih seansi egzorcizma u roku od pola godine mlada je žena smršavjela do krajnjih granica. Napokon je izgledala strašno i na kraju umrla – u biti kao izravna posljedica tog egzorcizma. Tada je došlo do sudskog postupka u kojem su crkveni egzorcisti dobili uvjetne kazne.
A to podupire današnji papa Benedikt! Jedna novinska vijest kaže da je organizirao napredan tečaj za egzorciste, koji po njegovom mišljenju vrše «važnu službu za crkvu».83
Glavni egzorcist u Vatikanu, pater Gabriel Amorth, već je preko četrdeset puta obavio egzorcizam. «Hamburger Abendblatt» (16.9.2004.) opisao je kako izgleda «mjesto radnje» tih egzorcista. U izvještaju se kaže: «To je jezivo mjesto u blizini Vatikana. Čim se uđe u samostan izgleda kao da normalni svijet nestaje. Iza tog samostana je mračna kupaonica. Tu ima lanaca za vezanje žrtava ukoliko su teško opsjednute vragom, a posvuda vise svete sličice na zidu.» Ovo nekoliko riječi dade naslutiti kako izgleda egzorcizam koji se svakodnevno prakticira s blagoslovom papinske vlasti.
Poneke muči briga da bi se u Vatikanu inkvizicija mogla modernizirati, kako bi se zatim možda ponovo primjenjivala pod imenom «istjerivanja vraga».
Ta je briga opravdana jer dakako i danas postoji «Kongregacija za nauk vjere», koja napokon ne čini ništa drugo nego nastavlja inkvizicijsku vlast pod drugim imenom – i po mogućnosti je unapređuje? Ne zna se što bi se možda uskoro moglo očekivati od te vlasti …
U DALEKOJ I BLISKOJ PROŠLOSTI CRKVE POSVE UOBIČAJENO:
SEKSUALNE ZLOUPOTREBE U SVAKOJ PRILICI.
NEŽELJENO ROĐENA DJECA BILA SU UBIJENA.
Žena u katoličkoj i luteranskoj crkvi ipak živi opasno. Upravo bi se ženama, koje plaćaju crkveni porez, koje idu u crkvu ili su katolkinje ili luteranke, moralo savjetovati da što je moguće prije primjene ono što je Ivanu iz Patmosa doviknuo glas s neba: «Iziđite iz nje, moj narode, da ne postanete sudionicima njezinih grijeha i da ne dijeliti njezinih muka (zala)». (Otkr 18,4)
Koje muke su ljudi crkve već nametnuli ženama, u ovoj emisiji je stvarno samo sasvim lagano nagoviješteno, jer istina je tako okrutna da se u jednoj radioemisiji uopće ne može iznijeti.
A sve to dakako nije samo prošlost! Vratimo se samo malo natrag u godinu 2001. i predočimo si naslove tadašnjih novina: «Vatikan priznaje: Svećenici prisiljavaju opatice na seks, Biskupi u Africi prisiljavaju žene na seks«. Vatikan je tada to smatrao nevažnim, govoreći da je to iznimka. Ali nešto kasnije su postali poznati takvi slučajevi iz 24 zemlje, među kojima su Brazil, Kolumbija, Indija, Filipini, Italija i Irska – dakle i iz Europe. Predstojnica samostana koja je tražila pomoć od biskupa bila je disciplinski kažnjena.
Vidimo da se i godine 2001, dakle danas, od strane crkve još uvijek ženi ne priznaje ljudsko dostojanstvo. Da se kod ovih seksualnih zloupotreba ne radi samo o izuzetnim slučajevima pokazuje jedna studija provedena u Americi. Prema njoj je 40 posto američkih opatica – oko 34.000 žena! – najmanje jedanput bilo žrtvom seksualne zloupotrebe od svećenika ili drugih opatica. Tu se ne može govoriti o pojedinačnim slučajevima.
Ovo međutim ponekoga začuđuje! Jer još na početku ove emisije čuli smo da su žene «porta prodora vraga». A pape, koji su to izjavili, sigurno su imali na umu da bi se muškarac trebao držati podalje od žena. Čudno je da sada, u današnjem vremenu, dolazi do takvih zloupotreba. Moralo bi se ipak poći od toga da žene koje na trgu sv. Petra pobožnim licem kliču papama, mogu biti sigurne da se barem onaj koji sjedi na Petrovoj stolici, trudi oko te askeze i suzdržava se «porte prodora vraga»…
Bacimo još jedan pogled u crkvenu praksu prošlosti. Postoje mnogi izvještaji o tome što se npr. događalo i zbivalo na saborima. Stotine konkubina i bludnica su stalno išle s biskupima i bile su prisutne na crkvenim skupovima. Ovdje citiramo iz knjige Karlheinza Deschnera «Križ s crkvom» – uostalom vrlo preporučljiva knjiga ne samo za žene: «Kod državnih svečanosti i velikih crkvenih skupova nisu nedostajale ni putujuće gospođice. Na državni sabor u Frankfurtu 1394. hitalo je osamsto bludnica, na sabore u Baselu i Konstanzu, navodno tisuću i petsto. Ali i putujući službenici su mogli troškove svojih posjeta bordelima proknjižiti kao izdatke.»
«Nije nikakav slučaj da su papinski gradovi stalno bili preplavljeni osobito prostitutkama. Petrarca izvještava o tome za Avignon, a zatim je Rim dugo vremena blistao mnoštvom svojih Puellae publicae.
Jedna prilično pouzdana statistika 1490. godine tamo pokazuje 6 800 honorarnih djevica – na jedva sto tisuća stanovnika; svaka sedma Rimljanka je bila prostitutka. A možda je moderna kurtizana nastala čak (…) na papinskom dvoru u Avignonu. Tamo je bilo mnoštvo lijepih žena, a žena je u okruženju crkvenog kneza uvijek mogla biti samo metresa, što se tada nastavilo i u Rimu» (str.370)
Metrese su dakako tu i tamo postale trudne. Sprečavanje trudnoće tada još nije funkcioniralo tako dobro. Dakle uvijek je bilo djece. Što se s njima radilo? Kod Deschnera se može pročitati da se u Stralsundskome samostanu Brigita i u samostanu Mariakron pronađene «skrivene i zakopane dječje glave, također i cijela trupla» (str. 139) U ispražnjenome rimskom samostanskom ribnjaku na vidjelo je izašlo čak tisuće dječjih kostura. Djeca opatica, redovnika ili klerika, koja su umakla toj sudbini, najčešće su bila na brzinu pretvorena u crkvene robove.
Kako je naprotiv licemjeran poziv kardinala Meisnera iz Kölna dok grmi protiv pobačaja! On kaže: «Prvo Herod koji daje ubiti djecu Betlehema, zatim Hitler i Staljin koji su uništili milijune ljudi, a danas se u našem vremenu ubijaju milijuni nerođene djece.» To se može pročitati u «Spiegel»-u od 7 siječnja 2005. Niti riječi o vlastitoj instituciji, niti riječi o tome što su njezini zastupnici radili s nerođenim i rođenim životima – tijekom ovih stoljeća i tisućljeća.
Možda je međutim Meisner automatski tu uračunao i svoju instituciju? Može se poći od toga, jer licemjernost katoličke crkve ne poznaje granice. I u 2005. godini je Vatikan npr. osudio prostituciju kao moderno ropstvo. A mi smo upravo čuli tko je više ili manje glavni odgovorni za to što se prostitucija mogla u toj mjeri raširiti u «kršćanskim» zemljama. Po licemjernosti se Vatikan dakle jedva može nadmašiti.
Sada se može također razumjeti to što Goethe pušta svog Mephista da kaže: «Ljudi ne bi osjetili vraga, ni kada bi ih držao za kragnu».
BEZ UVJERLJIVOG PRIZNANJA KRIVNJE I POKAJANJA CRKVE
Postavlja se pitanje: Jesu li Petrova stolica i Lutherova crkva obavile pokoru za svoje nezamislive zločine nad ženama i djecom?
Bacimo prvo pogled na držanje Lutherove crkve. Lutherova crkva još i danas izjavljuje da hoće poštivati Lutherovu tradiciju i da Luthera vidi kao uzor. To se može pročitati i na Internetu u izjavama biskupa evangeličko-luteranske crkve. Dakle ni riječi o Lutherovim hajkama protiv žena. Sigurno da se u pojedinim službenim stavovima izražava žaljenje zbog Lutherovog antisemitizma, ali ne i zbog stava prema ženama. Sve u svemu se u Lutherovoj crkvi nisu odvojili od tog uzora – premda je on pozivao na ubojstvo premlaćivanjem; premda je duhovni začetnik holokausta; premda je među ostalim, odgovoran i za spaljivanje vještica. – Toliko o evangeličko-luteranskoj crkvi.
Rimokatolička crkva je u godini 2000. preko pape Ivana Pavla II. dala priopćenje. Ali ne možda zato što se ona kao crkva ogriješila križarskim ratovima, inkvizicijom, zločinima nad ljudima, osobito nad ženama i grupama ljudi, te istrebljenjem čitavih naroda, već zato što su se pojedini kršćani nažalost ogriješili, pogreške koje su za žaljenje. Tadašnji papa je to prodao kao veliko Mea culpa svoje crkve.
U stvarnosti to nije ništa drugo nego velika laž! Postoji toliko mnogo papinskih bula, proklamacija o inkviziciji, o progonima vještica, o progonima Židova. Samo za progon Židova postoji 30 papinskih bula, službenih spisa pape. On ipak ne može jednostavno tvrditi da su njegovi pojedini sljedbenici počinili greške koje su za žaljenje!
Osim toga pitanje pokajanja ostaje otvoreno. Upravo je bilo izloženo da još nije izrečeno ni priznanje krivice, a kamoli pokajanje. Što bi značilo pokajanje? O pokajanju se može govoriti samo ako se isto više ne ponavlja i učinjeno se nadoknadi. O ovome zadnjem ne može biti ni govora, ako npr. imamo u vidu zloupotrebe počinjene od svećenika o kojima se izvještavalo. Koliko tisuća seksualnih zločina katoličkih svećenika postoji u čitavom svijetu koji se sada otkrivaju! Ili, ako govorimo o inkviziciji: Inkvizicija se događa i danas kao i onda – samo drugim sredstvima. Dakle: Niti luteranska crkva niti vatikanska crkva nisu se pokajale, a da se ne govori o nadoknadi ili o financijskoj odšteti.
ISTJERIVANJA VRAGA.
EGZORCIZAM – PRIPREME NOVE INKVIZICIJE?
Što se inkvizicije tiče, nije isključeno da današnji papa u Rimu izgrađuje takoreći modernu inkviziciju koja započinje s istjerivanjem vraga. Jer je kardinal odgovoran za ceremonije, koji je dugo smatran papinskim kandidatom, kardinal Francis Arnize, rekao da mu se katkad čini «da se istinski čuvari katoličke baštine mogu naći južno od Sahare.»84 8 Zna se što je južno od Sahare: Tamo vlada kult Voodoo. Ako si dopustimo da na nas djeluje izgled prostorija za istjerivanje vraga, da u tim ceremonijama ljude vezuju – tada to jako zvuči kao srednji vijek, čitaj: inkvizicija.
Nova istjerivanja vraga obrazlažu se među ostalim time da sotonizam uzima maha. To dakle znači: Netko tko sam sjedi na stolici sotone, tu pripisuje sotonizam drugima. Upravo je očigledno: Tu se nešto sprema. Budni analitičar se pita: Priprema li se možda tu nešto? Traže li se ponovo izgovori? Hoće li se opet varati zamjenom etiketa? – Vrag zna lukavo pripremiti svoje akcije …
Papa Benedikt VI. je, kako je već spomenuto, kao jedan od svojih prvih službenih poteza organizirao tečaj za istjerivanje vraga – za koji su već prispjele mnoge prijave klerika koji hoće naučiti kako se provodi egzorcizam. Kod pojma «istjerivanje vraga» možda netko prvo pomisli na nešto spektakularno što se objavljuje kao vrag. Ali ne treba se zavaravati! Prema rimokatoličkom nauku u savezu s vragom su svi oni koji poznaju katolički nauk ali ga ne prihvaćaju. To vodi do pretpostavke da bi se područje istjerivanja vraga moglo ubuduće proširiti, jer su s katoličkog gledišta mnogi obuzeti vragom.
Ovdje bi se moglo upitati: Pa gdje bi onda uopće vrag započeo? Možda izravno na Petrovoj stolici? I: Na čemu stoji Petrova stolica? Na čemu je sagrađena, što je njezin temelj? – Ali tamo on vjerojatno neće počinjati …
U svakom slučaju moglo bi se svim ženama, našim sestrama, savjetovati da istupe iz te crkvene udruge slabića koja se hoće samo profilirati kao takva koja navodno nasljeduje isusa. U stvarnosti ti slabići nasljeduju one koji su im otvorili portu. A kako se ona zove? – Porta prodora vraga.
www.rijec.com.hr
