Sveta vrata nude oprost Ministarstva pedofilije i oprosta osumnjičenicima pedofilskog krivovjerja uz punu suradnju s Ministarstvom inkvizicije
Potpuni oprost u Svećeničkoj godini (2009):
„Svećenicima koji se istinski pokaju, i koji bilo koji dan pobožno izmole barem jutarnje pohvale i večernju pred Presvetim Sakramentom, izloženu javnome čašćenju ili pohranjenu u svetohraništu, i spremno i velikodušno se daju u slavljenju sakramenata, napose ispovijedi, podjeljuje se milosrdno u Bogu potpuni oprost.“
Ovako izgleda opraštanje samom sebi za grijehe. Pokajanje i oprost, pa tako do nove svećeničke godine ili dana potpunog oprosta (“Celestinskog oprosta“) u gradu Aquili, u talijanskoj pokrajini Abruzzo. Riječ je o povijesno-religioznome događaju koji se obilježava već 710 godina. “Celestinski oprost” omogućio je običnome vjerniku da poslije ispovijedi i pokajanja dobije potpuni oprost svih svojih grijeha. Osim Rima, u kojem je smješteno ministarstvo pedofilije i oprosta u republici Vatikan, L’Aquila je jedini grad na svijetu koji uživa povlasticu da se u njemu svake godine otvaraju Sveta vrata.
Ministarstvo inkvizicije (popularnije i suvremenije Kongregacija za nauk vjere) Vatikana slaže se da je nužna suradnja s pokajnicima na planu oprosta.
Razmatra se da li je potrebno obnoviti inkvizicijske postupke, obzirom na revno korištenje pokajanja i ispovijedi u slučajevima pedofilije. Zaključeno je ovih dana da je zataškavanje uvijek lakši put, a Crkva, ali i državne institucije, prečesto zataškavaju svoje skandale i kad se dogodi nešto ružno, postala je praksa prvo to pokušati zataškati, sakriti, zamagliti, a tek ako ne ide, otvoreno se obračunati s problemom. Stvar je jasna. Za svaki veći propust slijedi i svojevrsna zapovjedna odgovornost, odgovornost koja je dio neke službe ili položaja, pa zataškavanje nije uvijek samo dobrota prema zaposleniku koji je zgriješio, nego strah od vlastite odgovornosti. Ovo je bezbolnije rješenje od inkvizicije, jer je ona bila “bolno poglavlje koje kršćani trebaju proučavati s duhom otvorenim za pokajanje”, izjavio je Papa u posebnoj prigodi.
Da podsjetimo, inkvizicija, koja je utemeljena u prvoj polovici XIII. stoljeća, bila je crkveno sudište čije je suce i istražitelje papa službeno ovlastio da sude osobama osumnjičenim za krivovjerje. Prema spisima koji se čuvaju u Vatikanu, provedeno je sto tisuća kaznenih postupaka u kojima je na lomačama spaljeno pedeset tisuća ljudi. I danas ostaje zadaća Crkve u različitim okolnostima posredovati antropološko-individualne i društveno-komunikativne dimenzije kako bi vršila neodloživu i specifičnu ulogu humaniziranja današnje kulture i današnjeg čovjeka.
Crkva je jedna od malobrojnih stabilnih institucija koja još uvijek uživa povjerenje građana i zbog toga je posebno medijski atraktivna za napade. Zbog toga bi Crkvi zapravo trebalo biti čast kada je napadaju”, rekao je ovih dana mr. Šola objašnjavajući kako mediji proizvode iskrivljenu sliku zbilje, a sve s ciljem zarade.
“Demokracija bi trebala postaviti ograničenja dragovoljnosti odlučivanja većine, štiteći opće dobro, ili u suprotnom potpisuje brak s ekstremnim liberalizmom.” Objasnio je kako je uloga Crkve učiti javnost kako čuvati vrijednosti, makar i kompromisom. “To ne znači kompromis oko priznavanja vrijednosti, nego predlaganjem poboljšanja postojećih društvenih normi bez isključivosti u dijalogu.”
Što se pedofilije tiče, pokajanje i oprost je razumno rješenje za Crkvu, jer su svi skandali udaljili mnoge vjernike od Crkve i kod mnogih se stvorio animozitet.
Stoga se papa Benedikt XVI. ispričao zlostavljanima osobno. To je dobar početak puta za dobivanje oprosta i vraćanja povjerenja, ali do kraja tog puta možda nikada Crkva ni ne dođe. Problem je nastao kada su hrvatski biskupi slučajno primijetili da je vrag odnio šalu pročitavši na intenet portalu podatak da više nema baš previše zainteresiranih za plaćanje poreza vjerskoj zajednici, te da će isušiti potrebna sredstva za nove skandale. Na pitanje Biste li plaćali “crkveni porez” svojoj vjerskoj zajednici?, građani su se izjasnili:
| Ne |
1.853 glasova |
49.19% |
|
| Ne pripadam vjerskoj zajednici |
1.142 glasova |
30.32% |
|
| Da |
772 glasova |
20.49% |
|
|
Ukupno glasova: 3767 |
|||
Papa je obaviješten po hitnom postupku o tome da bi bilo dobro napraviti rebalans proračuna ovih dvaju prevažnih ministarstava (pedofilije i oprosta i inkvizicije) kako bi se sačuvala zdrava jezgra 92 posto građana koji su i dalje u evidencijama župnih ureda za plaćanje poreza, naspram 20.49% demokratskih glasova. Ovdje važi još jednom raniji citat:
”Demokracija bi trebala postaviti ograničenja dragovoljnosti odlučivanja većine, štiteći opće dobro, ili u suprotnom potpisuje brak s ekstremnim liberalizmom.” Objasnio je kako je uloga Crkve učiti javnost kako čuvati vrijednosti, makar i kompromisom. “To ne znači kompromis oko priznavanja vrijednosti, nego predlaganjem poboljšanja postojećih društvenih normi bez isključivosti u dijalogu.”
Za sada su stvari pod kontrolom, ali nadolazeće vrijeme ne ide na ruku Crkvi, zbog uzburkanih medijskih voda. Dežurni krivci su mediji zato što previše zadiru u intimu samostanskih zidina. Krivnja praštanja zahvaća sve crkvene strukture te se isti obraćaju papi za pomoć. On ih kori i upućuje na pokajanje. Sve teže će biti doći do oprosta.
I tako to sve ide od početka. Već duže vrijeme.
Prenosimo medijska nagađanja o razvitku situacije:
Glas Koncila, broj 35 (1836), 30.8.2009.
Potpuni oprost u Svećeničkoj godini
Listajući jedan molitvenik (ime molitvenika, autora i izdavača navodim u prilogu) naišao sam na jednu zanimljivu molitvu naziva »Molitva uz potpuno oproštenje«. Pokraj molitve piše da ako se moli pred slikom Raspetoga, na nakanu svetog oca Pape, poslije svete pričesti, da se dobije potpuno oproštenje. Pitam vas je li ova molitva zastarjela te više ne vrijedi, ili ako je još uvijek funkcionalna, tj. aktualna, kako onda razumjeti i protumačiti u tom slučaju »potpuno oproštenje«. Može li se to oproštenje usporediti, mjeriti ili čak biti istovjetno s dobivenim oproštenjem u sakramentu svete ispovijedi? Naposljetku vas molim da mi općenito pojasnite pojam »potpunog oproštenja« njegovu strukturu, ulogu usporedno sa svetom ispovijedi te može li se na »potpuno oproštenje« gledati kao na neki oblik opće ispovijedi, tako da ispovijedamo samo grijehe nastale poslije potpunog oproštenja.
Revni čitatelj
O pitanju koje postavljate širi odgovor možete naći u Zakoniku kanonskoga prava (kan. 992) i Katekizmu Katoličke Crkve (br. 1471 do 1498 i drugim brojevima), dok će ovaj odgovor biti svojevrstan »sažetak« (ako se to tako može reći) crkvenog nauka i prakse o oprostu. Oni su, valja znati – a vi to više puta točno ističete u pitanju – usko povezani s učincima sakramenta pomirenja ili pokore. »Enciklopedijski teološki rječnik« pod pojmom »indulgencija« ili »oprost« navodi da su u »Priručniku za oproste« opisana različita oprosna djela i molitve, te piše: »Za potpun oprost potrebno je učiniti oprosno djelo, pristupiti sakramentu pomirenja, pričestiti se i izmoliti molitvu na nakanu Svetoga Oca. Osim toga, potrebno je isključiti svaku grješnu naklonost, pa i prema lakome grijehu.« Da bi se ispravno shvatio taj nauk i praksa, mora se u vidu imati da grijeh ima dvostruku posljedicu. Naime teški grijeh čovjeka lišava zajedništva s Bogom i time ga čini nesposobnim za postizanje vječnoga života. To se lišavanje zove »vječna kazna« za grijeh. S druge pak strane svaki grijeh (pa i laki) povlači sa sobom nezdravu privrženost uz stvorenja, koju treba čistiti – bilo na zemlji, bilo poslije smrti, u stanju koje se naziva čistilište. To čišćenje oslobađa od takozvane »vremenite kazne« za grijeh. Znači da prema toj kazni čovjek još ima »šansu«, jer ona nije »vječna kazna«.
Katekizam uči da »oproštenje grijeha i obnova zajedništva s Bogom donose oproštenje vječnih kazna za grijeh«. No vremenite kazne za grijeh ostaju. Njih kršćanin u životu, očekujući svoju smrt, treba primati kao milost; mora se truditi da djelima milosrđa i ljubavi te molitvom i raznim pokorničkim činima potpuno odloži »staroga čovjeka« i odjene »novoga čovjeka«. Kršćanin koji se nastoji očistiti od grijeha nikad nije sam: ni na ovome ni na »drugom svijetu«. U zajednici svetih – ili »općinstvu svetih« – među vjernicima (onima koji su već stigli u nebesku domovinu, onima koji svoje krivnje još ispaštaju u čistilištu ili onima koji su još na ovozemaljskom putovanju) postoji trajna veza ljubavi i obilata razmjena svih dobara. »Takve je oproste Crkva omogućila za duše u čistilištu posebno uz blagdan Dušnog dana te u još nekim prigodama. Takve oproste omogućuje i svakom vjerniku uz određene uvjete i u nekim vremenima ili prigodama. Poznate su u tom pogledu tzv. jubilarne godine koje su povezane s velikodušnošću Crkve koja omogućuje svakom raskajanom grešniku da dobije taj neizrecivi dar« – istaknuo je o. Zvjezdan Linić u rubrici »Vjeronauk za odrasle« u našem tjedniku 2007. godine.
Budući da je pak ova godina – u prigodi 150. obljetnice rođenja sv. Ivana Marije Vianneya, arškoga župnika, proglašena Svećeničkom godinom, vrhovni je pokorničar Apostolske pokorničarnice kardinal James Francis Stafford u lipnju ove godine objavio da papa Benedikt XVI. svećenicima i vjernicima podjeljuje »potpuni oprost«. Za njega se navode i određeni uvjeti: »Svećenicima koji se istinski pokaju, i koji bilo koji dan pobožno izmole barem jutarnje pohvale i večernju pred Presvetim Sakramentom, izloženu javnome čašćenju ili pohranjenu u svetohraništu, i, po primjeru sv. Ivana Marije Vianneya, spremno i velikodušno se daju u slavljenju sakramenata, napose ispovijedi, podjeljuje se milosrdno u Bogu potpuni oprost, koji će također moći namijeniti za pokojnu subraću, ako, u skladu s važećim odredbama, pristupe sakramentalnoj ispovijedi i euharistijskoj gozbi, i ako izmole molitve na nakane Vrhovnog Svećenika. Svećenicima se osim toga podjeljuje djelomični oprost, koji se također može namijeniti za pokojnu subraću, svaki put kad pobožno izmole propisno odobrene molitve, kako bi vodili sveti život i sveto vršili povjerene im službe.«
Potpuni se oprost u ovoj Svećeničkoj godini podjeljuje i svim vjernicima »koji se istinski pokaju i koji, u crkvi ili oratoriju, pobožno sudjeluju u božanskoj žrtvi mise i Isusu Kristu, Vječnom Svećeniku za svećenike Crkve prikazuju molitve i bilo kakvo dobro djelo izvršeno tog dana, s nakanom da ih posveti i oblikuje prema svojem Srcu«, »ako se pokaju za svoje grijehe u sakramentalnoj ispovijedi i izmole molitve na nakane Vrhovnog Svećenika: na dan otvaranja i zatvaranja Svećeničke godine, na dan 150. obljetnice smrti sv. Ivana Marije Vianneya, prvog četvrtka u mjesecu ili u koji drugi dan koji je odredio mjesni ordinarij radi koristi vjernicima.«
Starima, bolesnima i svima koji iz opravdanih razloga ne mogu izaći iz kuće, »u stanju nenavezanosti na bilo kakav grijeh i s nakanom ispuniti tri uobičajena uvjeta čim to bude moguće, jednako se podjeljuje potpuni oprost ako, u gore navedene dane, u vlastitoj kući ili gdje ih je zapriječenost snašla, izmole molitve za posvećenje svećenika i prikažu bolesti i nevolje vlastitoga života s povjerenjem u Boga po Mariji, kraljici apostola.«
Nakraju, djelomični oprost podjeljuje se »svim vjernicima svaki put kad pobožno izmole pet puta Oče naš, Zdravo Marijo i Slava Ocu, ili drugu odobrenu molitvu na čast Presvetomu Srcu Isusovom s nakanom da svećenici budu očuvani u čistoći i svetosti života«.
http://www.glas-koncila.hr/rubrike_razgovor.html?news_ID=17257
Objavljeno u Nacionalu br. 501, 2005-06-20
Autor: Zoran Ferić
OTPUSNO PISMO
Krivnja praštanja
Može li kajanje ukinuti odgovornost? Perverzni stolar Mario Barlović zacijelo se rastopio od tolike dobrote jer mu je svojedobno bilo oprošteno to što je od 1995. do 1999. jebao nezaštićenu, ostavljenu, retardiranu i vjerojatno prestravljenu dječicu
”Dobro je činiti dobro” istinita je i lijepa izreka. Problem je jedino u tome što se često ne zna što je to “dobro”. Prošli je tjedan, naime, protekao u znaku pedofilske afere koja je do krajnjih granica relativizirala upravo to dobro. Naime, ono što je dobro za jednoga, ne mora biti dobro i za druge i kompletno društvo. Štoviše, to je i pravilo, a kod nas se to jako dobro vidi i zna. U novinama mogli smo pročitati da se ravnateljica Caritasa, Jelena Brajša, rukovodila ovom devizom i učinila je dobro Mariju Barloviću, domaru Caritasova dječjeg doma u Brezovici. Kad je spomenuti domar priznao da je seksualno zlostavljao retardiranu djecu i rasplakao se, Jelena Brajša premjestila ga je u drugi dom i nije prijavila kažnjivo djelo. To je bilo još u prošlom stoljeću, 1999., i nije se znalo u javnosti do prošloga tjedna. Kad se siroti pedofil rasplakao i pokajao, a iz literature i filmova znamo kako je njima inače teško i kakva se složena duševna borba u njima odvija kad guze neko retardirano siroče, dakle kad se pokajao kao što se grešnici inače kaju, izgledalo je to možda slično kao kad se pokajala i Marija Magdalena, pa je ravnateljica Caritasa rekla da onaj tko je bez grijeha prvi baci kamen. I nitko kamena nije bacio na jadnog domara, čak navodno ni državni tajnik Nino Žganec koji u ono vrijeme još nije bio na sadašnjem položaju. U novinama smo mogli pročitati da to nije učinio ni poslije, kad je imao priliku, pa je tako i on spomenutom stolaru, pedofilu činio dobro. Taj blago perverzni gospodin Barlović mora da se rastopio od tolike dobrote jer mu je tada bilo praktički oprošteno što je od 1995. do 1999. jebao nezaštićenu, ostavljenu, retardiranu i vjerojatno prestravljenu dječicu. Naime, još se nije stišala ni afera s pedofilom profesorom, kada se odjednom pojavio i ovaj stolar, a u postupku je, navodno, i poduzetnik. Čuček, svećenik, pojavio se davno, a kako je počelo, sad čekamo i ostala zanimanja. Pedofila ornitologa, veterinara, frizera, dizajnera, ratara, ribara, umirovljenika, nogometnog menadžera, meterologa, slikara, defektologa, dermatologa i otorinolaringologa, pivara, krčmara i staretinara, krovopokrivača, bačvara i stočara. A sve podsjeća na onu dječju igru kad jedan zamisli neko zanimanje, a druga djeca, postavljajući pitanja, pokušavaju pogoditi što dotični radi. Specifično u ovom slučaju bilo bi samo to što je čovjek dotičnog zanimanja u slobodno ili radno vrijeme i pedofil. Svjedoci smo kao ljudi i građani porazne činjenice što su, osim što su pedofili, mnogi od naših pedofila svoje aktivnosti prakticiraju za vrijeme radnog vremena pa društvo, zapravo, dvostruko trpi. A to što spomenute aktivnosti prakticiraju u vrijeme radnog vremena zapravo i nije tako čudno jer mnogi od njih i rade s djecom. Normalno, s djecom rade upravo zato što djecu vole na taj svoj bolesni način. Međutim, odgovornost zbog toga snose upravo oni koji su zapošljavali nestručno osoblje za rad s djecom. I to s djecom koja većinom imaju posebne potrebe. Kristina Turčin u svom komentaru ističe kako je osnovni problem doma u Brezovici nestručni kadar i da je među odgajateljima jedan jedini zapravo za to i školovan, dok su drugi “obućari, konfekcionari muške odjeće, ekonomski tehničari”. Dakle, ljudi svih drugih zanimanja osim pedagoških. Ne znam zašto se to događalo, ali znam da, recimo, ljudi različitih zanimanja koji žele predavati u školi moraju položiti pedagoške predmete. To, naravno, ne sprečava nekoga sa skrivenim namjerama da se približi djeci i radi s njima (primjeri profesora pedofila upravo to pokazuju), ali se upravo kroz stručno osposobljavanje i praćenje njihova rada s djecom uvelike otežava pristup osobama s posebnim potrebama. Jer, istini za volju, i pedofili su osobe s posebnim potrebama. A kakve su te potrebe, to vidimo s vremena na vrijeme po novinama i u sudnicama kad neki skandal pukne.
Ono što je u svemu tome najtragičnije jest činjenica što se većina takvih slučajeva otkriva nakon duljeg vremena, nekoliko godina ili čak desetljeća, i što se onda ispostavi da je broj žrtava vrlo velik. Tako je u Kaliforniji uhapšen jedan od najstrašnijih zlostavljača djece, koji je u tridesetak godina zlostavljao više od 36.000 dječaka. Po statistici ispada da je zlostavljao više od tri dječaka dnevno. Monstrumi, dakle, djeluju dugo i teško ih primjećuju i osuđuju. Upravo zato najgora moguća stvar, kad je pedofilija u pitanju, jest zataškavati je. Biti dobar prema pedofilima na taj način. Nipošto nisam ni za linč, a pogotovo za masovnu histeriju, ali zataškavanje je svakako još gore. Upravo zato, ako je zataškavala aferu oko Marija Barlovića, direktorica Caritasa, Jelana Brajša snosi golemu odgovornost. Činila je to vjerojatno zato da sačuva ugled svoje institucije i Katoličku crkvu u Hrvatskoj. No zataškavanje, skrivanje pedofila i njihovo premještanje na drugo radno mjesto nipošto nisu dobar put prema očuvanju ugleda Caritasa i same Crkve. Darko Pavičić i Živko Kustić u svojim kolumnama brane Jelenu Brajšu nabrajajući njena dobra djela. Ali to što je netko toliko godina činio uistinu dobro ne može biti izlika da mu se oprosti velik propust koji se direktno tiče ljudskog života. Kustić čak kaže da bismo trebali razumjeti gospođu Brajšu. Bojim se da je i predobro razumijemo. Zataškavanje je uvijek lakši put, a Crkva, ali i državne institucije, prečesto zataškavaju svoje skandale i kad se dogodi nešto ružno, postala je praksa prvo to pokušati zataškati, sakriti, zamagliti, a tek ako ne ide, otvoreno se obračunati s problemom. Stvar je jasna. Za svaki veći propust slijedi i svojevrsna zapovjedna odgovornost, odgovornost koja je dio neke službe ili položaja, pa zataškavanje nije uvijek samo dobrota prema zaposleniku koji je zgriješio, nego strah od vlastite odgovornosti. Ako je stvarno to učinila, Jelena Brajša je kriva što je ona umjesto Boga oprostila pedofilu. Uvjeren sam da je trebala opraštanje prepustiti Bogu, a grijeh organima gonjenja.
http://www.nacional.hr/clanak/18806/krivnja-prastanja
Index.hr
09.11.2004.
Ugovor Italije i Vatikana o proučavanju inkvizicije
VATIKAN i Italija potpisali su u utorak ugovor o suradnji na zajedničkom istraživanju razdoblja inkvizicije, jedne od najcrnjih stranica povijesti Crkve, izjavio je predstojnik ureda za tisak Svete Stolice Joaquin NavarroValls.
Istraživanjem će se obuhvatiti djelovanje Inkvizicije u Italiji, pa i španjolske Inkvizicije, a ticat će se svih kaznenih postupaka za krivovjerje, vračanje i druge prijestupe protiv vjere.
Vatikan je u lipnju ove godine objavio podebeo spis o Inkviziciji i mučenju koje je ona provodila, zbog čega je papa Ivan Pavao II. u ime Crkve zatražio oprost tijekom proslave Jubileja 2000.
Inkvizicija je bila “bolno poglavlje koje kršćani trebaju proučavati s duhom otvorenim za pokajanje”, izjavio je Papa tom prigodom.
Inkvizicija, koja je utemeljena u prvoj polovici XIII. stoljeća, bila je crkveno sudište čije je suce i istražitelje papa službeno ovlastio da sude osobama osumnjičenim za krivovjerje.
Prema spisima koji se čuvaju u Vatikanu, provedeno je sto tisuća kaznenih postupaka u kojima je na lomačama spaljeno pedeset tisuća ljudi.
http://www.index.hr/vijesti/clanak/ugovor-italije-i-vatikana-o-proucavanju-inkvizicije/233133.aspx
ZNANSTVENI SIMPOZIJ U RIJECI
Glas Koncila
O izazovima i mogućnostima djelovanja Crkve u javnosti
“Prisutnost i djelovanje Crkve u javnosti – izazovi, mogućnosti, kontroverze” – naslov je znanstvenog simpozija u organizaciji Teologije u Rijeci održanog u petak 5. ožujka na kojem je u Velikoj dvorani Teologije sudjelovalo 15 predavača iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovenije.
“Kršćanstvo i monoteističke religije imaju proročku dimenziju, žele mijenjati svijet i u tome je njihovo utemeljenje za javno djelovanje”, rekao je u prvom izlaganju dr. fra Ivan Šarčević govoreći o teološkoj dimenziji javnog djelovanja iz vjere.
Simpozij je pokušaj promišljanja odnosa Crkve i javnosti ne samo na temelju medijskih napisa te želi biti obogaćenje za crkvenu i društvenu javnost, ali i značajan korak u izgradnji autentičnog demokratskog društva, istaknuto je na otvaranju Simpozija u uvodnim riječima predstojnika Teologije dr. Milana Špehara, organizatora dr. Jerka Valkovića i kancelara Teologije riječkog nadbiskupa Ivana Devčića. Ova je tema posebni izazov teološkom promišljanju o poslanju Crkve, njezinom identitetu i pastoralu u konkretnom povijesnom trenutku, kao i drugim znanostima koje promatraju razne dimenzije prisutnosti i manifestiranja vjere na području javnosti.
Analizirajući javno djelovanje Crkve u povijesti dr. Jerko Valković podsjetio je na različite tonalitete odnosa Crkve i javnosti. U suvremenoj javnosti ključnu ulogu ima medijsko posredovanje pri čemu se vjera nalazi na rubu pozornosti. No demokratska javnost ipak ostavlja Crkvi prostore u kojima može sudjelovati u kreiranju javnog mijenja, a kako je istaknuo Valković, to bi trebala činiti po pitanjima općeg dobra, solidarnosti, bioetike. “I danas ostaje zadaća Crkve u različitim okolnostima posredovati antropološko-individualne i društveno-komunikativne dimenzije kako bi vršila neodloživu i specifičnu ulogu humaniziranja današnje kulture i današnjeg čovjeka.”
Dr. Vladimir Dugalić govorio je o problematici isticanja vjerskih simbola u javnim prostorima, prisutnoj u europskim zemljama. “To je pitanje o samoj naravi laičke države, njezinom identitetu i odnosu prema vjerskim zajednicama.” U slučajevima kada se koncept laičke države pretvori u oblik ateističke države, dijalog je gotovo nemoguć. Ali laička država ne podrazumijeva nužno i odricanje od vrijednosti, identiteta i tradicije, što bi trebalo ostaviti prostora isticanju vjerskih simbola.
O prisutnosti Crkve u medijima i djelovanju crkvenih medija govorili su mr. Ivica Šola i Anton Šuljić. “Crkva je jedna od malobrojnih stabilnih institucija koja još uvijek uživa povjerenje građana i zbog toga je posebno medijski atraktivna za napade. Zbog toga bi Crkvi zapravo trebalo biti čast kada je napadaju”, rekao je mr. Šola objašnjavajući kako mediji proizvode iskrivljenu sliku zbilje, a sve s ciljem zarade. Dr. Gordan Črpić predstavio je istraživanja koja govore o još uvijek pozitivnoj percepciji Katoličke Crkve u hrvatskom društvu.
O doprinosu Crkve demokratskoj javnosti govorio je dr. Josip Grbac ističući kako je demokracija strukturalno nepogodna za doprinos Crkve. “Demokracija bi trebala postaviti ograničenja dragovoljnosti odlučivanja većine, štiteći opće dobro, ili u suprotnom potpisuje brak s ekstremnim liberalizmom.” Objasnio je kako je uloga Crkve učiti javnost kako čuvati vrijednosti, makar i kompromisom. “To ne znači kompromis oko priznavanja vrijednosti, nego predlaganjem poboljšanja postojećih društvenih normi bez isključivosti u dijalogu.”
O udruženom djelovanju laika na planu crkvenih i civilnih udruga govorio je dr. Anton Bozanić. Dr. Nenad Malović analizirao je početke, razvoj i posljedice poimanja vjere kao privatne stvari. Ljubljanski nadbiskup i metropolit dr. Anton Stres govorio je o problematici odnosa vjere u sekularnom društvu u Sloveniji. O vjeronauku kao obliku javnog djelovanja i mjestu dijaloga Crkve i društva govorio je dr. Ivica Pažin, a o izazovima socijalnog pastorala dr. Nikola Vranješ.
Dr. Slavko Zec predstavio je zakonske okvire javnog djelovanja Crkve koje je regulirano i omogućeno Zakonom o vjerskim zajednicama i Ugovorima s Vatikanom. Dr. Božidar Mrakovčić analizirao je odnos javnog i privatnog u Isusovim riječima i djelima, a dr. Nedžad Grabus predstavio je postulate islamske religije o javnom djelovanju muslimanskih vjernika, s posebnim osvrtom na položaj muslimana u europskim zemljama. (ika / gk)
6.3.2010.
http://www.glas-koncila.hr/portal.html?catID=2&conID=15803&act=view
Objavljeno u Nacionalu br. 453, 2004-07-20
Autor: Melisa Skender
Katolička škola seksa
Pedofilija u dvoru biskupa Kerna
Wolfgang Rothe, bivši glavni tajnik biskupa Kurta Krenna podnio je ostavku nakon što je austrijski časopis Profil objavio fotografije na kojima ljubi jednog sjemeništarca
Wolfgang Rothe, bivši glavni tajnik Kurta Krenna, podnio je ostavku nakon što su u javnosti objavljene fotografije na kojima strasno ljubi jednog sjemeništarca.Prostorije biskupskog ordinarijata u Sankt Poltenu, austrijskom gradu veličine Samobora nedaleko od Beča, prošlog su tjedna zjapile sablasno prazne nakon što je policijska istraga na računalima kojima su se služili sjemeništarci te katoličke biskupije otkrila oko 40 tisuća fotografija pedofilskog sadržaja. Pusti, uski hodnici urešeni su portretima svih biskupa od 1455. kada je osnovano mjesto St. Polten i ustoličen ordinarijat biskupije, a među kojima bi se jednog dana valjda trebalo naći i lice aktualnog biskupa Kurta Krenna. Ničim remećena tišina koja tamo vlada očigledan je dokaz da biskup izbjegava susrete s novinarima koji svakodnevno dežuraju u blizini. Jedina časna sestra na koju smo obilazeći oveću zgradu ordinarijata uspjeli naići očigledno se poželjela skriti u najmračniju rupu da bi izbjegla objektiv fotoaparata i neugodna pitanja o svom nadređenom. Jer, uhvaćena u klopku uskog prolaza, samo je plaho zavrtjela glavom i nije htjela ni progovoriti. Pa smo ju pustili. Ništa više nismo uspjeli izvući ni od gospodina kojeg smo zatekli u uredu biskupa, a koji nam se izbjegavao predstaviti. Tek kasnije smo od ekipe ORF-a, čiji smo kombi zatekli na ulazu u biskupiju, doznali da bi to mogao biti novi biskupov tajnik.
Wolfgang Rothe, bivši glavni tajnik Kurta Krenna, podnio je ostavku nakon što su u javnosti objavljene fotografije na kojima strasno ljubi jednog sjemeništarca. Svojom ostavkom na aferu je reagirao i voditelj zajednice Ulrich Kuchl, ali sam biskup Krenn odbija otići i prepustiti biskupiju kojom stoluje 13 godina.
Iako mještani St. Poltena radije šute o tome, upravo je anonimna prijava austrijsku policiju dovela na prag ordinarijata biskupa Krenna. Ispada da su glasine o nepriličnim zabavama svećenika i sjemeništaraca odavno probile samostanske zidine. Kad se pak umiješala i policija, ono o čemu se do tada samo šaputalo pretvaralo se u sve glasnije optužbe. Prva je reakcija biskupa bila poricanje. Kako je istraga napredovala, pojavili su se prvi dokazi o pedofilskim sklonostima unutar biskupije. A kad je otkriveno čak 40 tisuća slika s maloljetnim dječacima u pozama koje ne priliče njihovoj dobi i seksualnoj nedozrelosti, biskup je ponovno poricao ono što je bilo očito govoreći kako je posrijedi neslana šala sjemeništaraca. Konačno, gotovo šest mjeseci nakon anonimne prijave, austrijski tjednik Profil objavio je tri fotografije na kojima je lako prepoznati biskupova, sada već bivšeg tajnika u strastvenom zagrljaju s jednim od budućih svećenika koje je pripremao za taj poziv.
Policija, naravno, nije krenula istraživati međusobne seksualne odnose unutar Katoličke crkve jer seksualno je opredjeljenje osobna stvar svakog pojedinca, pa čak i svećenika. Fotografije su, međutim, postale dovoljno snažan dokaz da se iza zidina ordinarijata ne poštuju baš dosljedno pravila celibata. Nitko više nije mogao biti siguran u to da se sjemeništarci u takve odnose upuštaju dobrovoljno, a ne pod prisilom ili na nagovor svećenika, svojih mentora – tim prije što je policija prikupila iskaze novih svjedoka koji potvrđuju da je riječ bila o seksualnom zlostavljanju. Vijest o skandalu obišla je cijeli svijet, stranicu joj je posvetio i New York Times.
Nezadovoljni publicitetom koji je njihovo mjesto na taj način steklo, stanovnici St. Poltena odlučili su oko sebe podići zid šutnje. Sredovječna šefica turističke agencije TUI jedva je pristala na karti grada pokazati gdje se ordinarijat uopće nalazi. Biskupa je, kaže, ovih dana u gradu nemoguće pronaći, a ionako u njega, tvrdi krupna plavuša koja je odbila fotografiranje, ne dolazi prečesto. Sumnju da je uistinu riječ o pedofilskim sklonostima dodatno pojačava iskustvo s austrijskim kardinalom Hansom Hermannom Grorom koji je koncem 90-ih morao istupiti iz Crkve zbog seksualnog zlostavljanja učenika katoličke škole za dječake. Čak kad mu je i Vatikan već bio okrenuo leđa, biskup Kurt Krenn pokušao je relativizirati slučaj i podržvao Hansa Hermanna Grora koji je i dalje nijekao da je učinio bilo što nažao polaznicima škole. Aferu s kardinalom otkrio je i tada tjednik Profil, magazin koji je prvi objavio informaciju o policijskoj istrazi jer je anonimna prijava na adresu redakcije u Beču stigla par dana nakon što ju je primila policija.
“Prva informacija objavljena je prije šest mjeseci, ali nikome u to nije bilo lako povjerovati. Istodobno je trajala i policijska istraga gdje su navodi iz anonimne prijave potvrđeni pregledom računala kojima se koriste sjemeništarci u ordinarijatu. Biskup Krenn, njegov tajnik čije smo fotografije objavili u prošlom broju i voditelj sjemeništa protiv kojeg je i pokrenula policijsku istragu uporno su nas demantirali. Dok se nismo dokopali fotografija, priča je visjela u zraku, baš kao što nitko nije vjerovao da američki vojnici maltretiraju iračke zatvorenike sve dok nisu objavljene i fotografije koje to dokazuju”, rekao je za Nacional glavni urednik Profila Christian Rainer. S njim smo razgovarali telefonom jer je u petak cijela redakcija bila na nogama, zauzeta pripremom broja s novim detaljima o pedofilskoj aferi unutar austrijske Katoličke crkve. Nakon što su objavljene sporne fotografije, priču su počele pomnije pratiti i druge novinske redakcije. Komentar biskupa Krenna tražila je i državna ORF televizija, a austrijske dnevne novine Die Standard priču nisu skidale s naslovnice cijeli prošli tjedan.
Biskup Kurt Krenn je na objavljivanje fotografija reagirao lakonskom izjavom kako one nisu nikakav dokaz homoseksualnih odnosa među svećenicima i sjemeništarcima u njegovoj biskupiji, nego su rezultat nestašluka pojedinih polaznika biskupskog sjeminišta koji su od ranije poznati po neprimjerenom vladanju.
Nestašne sjemeništarce i njihov osjećaj za humor napao je i voditelj sjemeništa Ulrich Kuchl tvrdnjom kako su mu anonimnom prijavom njegovi štićenici željeli smjestiti. Istodobno je optužio biskupa Krenna da je u sjemenište primao i polaznike koje ni jedno drugo sjemenište ne bi prihvatilo zbog psihičke labilnosti, bolesti ili stoga što naprosto nisu izdržali jednogodišnje razdoblje kušnje koje je biskup Krenn u svojoj biskupiji, uostalom, ukinuo. Takav potez prilično iznenađuje kad se zna da biskup St. Poltena slovi kao prilično reakcionaran, a njegovo, makar verbalno, zagovaranje oštrog držanja do crkvenih dogmi približilo ga je navodno i srcu Pape. S druge pak strane, prema pisanju Die Standarda i brojnih drugih novina koje prate slučaj, biskup Krenn povezan je i s desno nastrojenim katoličkim fundamentalistima koji su pod okriljem njegove biskupije osnovali već nekoliko svojih organizacija. Usto, ovaj katolički uglednik nikad nije skrivao koliko je blizak politici desnog krila Jorga Haidera.
Nakon izjave da optužbe zbog kojih je austrijska policija pokrenula istragu nisu drugo nego “dječačke psine”, biskup Krenn još je više potkopao svoj imidž u austrijskoj javnosti. Naime nitko od gotovo 20 tisuća mještana St. Poltena nije, po svemu sudeći, ostao zatečen šokantnim vijestima, jer glasine o seksualnim opačinama iza manastirskih zidina kolaju već godinama. Doprle nisu izgleda samo do Hrvatske katoličke misije.
Kako to u Austriji, osobito oko Beča, biva, prvi je naš sugovornik nakon što smo mu se obratili progovorio tečnim hrvatskim jezikom. Jedan je od malobrojnih, ako ne i jedini koji za aferu s biskupom nije čuo jer ne odlazi u njegovu crkvu, već u drugu, udaljenu svega parsto metara dalje, na Rathaus trgu, gdje svoj ured ima Hrvatska katolička misija i mise se služe na hrvatskom jeziku. Tako je od 1975. kad je misija osnovana, no hrvatski svećenik koji trenutačno drži službe u St. Poltenu ondje je stigao tek prije desetak dana. Ružica Nikolić, njegova desna ruka, u misiji je međutim posljednjih 30 godina i kaže da poznaje biskupa Krenna i o njemu može reći samo najbolje. Biskup je, kaže nam, susretljiv prema zajednici Hrvata unutar svoje biskupije, a ni jedna od optužbi kojima ga trenutačno proganjaju nije dokazana. Službeni dio razgovora završio je zaključkom kako je biskup ipak nadređen Hrvatskoj katoličkoj misiji koja se sasvim lijepo snalazi u okrilju njegove biskupije i, dok se optužbe ne dokažu, hrvatski katolici što već treću generaciju žive u Beču i okolici ne žele u njih vjerovati.
Neslužbeni se dio razgovora nastavio općom raspravom o ulozi Katoličke crkve, dok se nismo dotakli homoseksualaca i Gay Pridea i navodnih orgija za koje je naša sugovornica čula i u koje vjeruje više nego što je sklona vjerovati u objavljene fotografije na kojima svećenik ljubi jednog od svojih štićenika. Gospođa Ružica Nikolić pozvat će se na 2000 godina dugu tradiciju katoličanstva u kojoj za homoseksualce nema mjesta, baš kao što nema mjesta za kondome ili abortus. S obzirom na to da je malena zajednica Hrvata u Austriji puna tri desetljeća uspjela očuvati svoju kulturu, pa se pomoćnica svećenika misije hvali time što čak i djeca iz treće generacije doseljenika znaju tečno govoriti hrvatski, jasno je odakle takvo tvrdoglavo odbijanje i nevjerica. Spominjali su se čak i špijuni koji su sve to biskupu smjestili, a što je na tragu teorije o neslanoj šali na koju se pozivao biskup Krenn. Uvidjevši, međutim, kako situacija postaje sve ozbiljnija, Kurt Krenn je prije nekoliko dana odlučio sazvati komisiju i unutar svog ordinarijata provesti internu istragu.
“Zaboravite tu istragu. Komisiju je sazvao sam biskup Krenn, on je od šest izabrao čak dva njezina člana izravno, a osim toga imena svih šest članova komisije nepoznata su javnosti. Ispada da biskup istražuje samog sebe. Vjerujem kako je to tek bacanje prašine u oči jer Krenn na taj način pokušava još jednom uvjeriti javnost da nije znao za stvari za koje je morao znati”, uvjeren je Rainer, glavni urednik Profila. Pravi razlog za iznenadnu odluku o pokretanju interne istrage unutar ordinarijata on vidi u tome što je policija ovih dana dodatno proširila istragu zbog iskaza svjedoka koji tvrde kako su u ordinarijatu, najčešće na spornim sjemeništima koji okupljaju sjemeništarce iz različitih krajeva svijeta, dječaci bili i seksualno zlostavljani. Policija navodno ima čak i imena svećenika-zlostavljača, no s njima neće izaći u javnost dok ne prikupi dovoljno dokaza. Uostalom, smatra Christian Rainer, biskup je morao znati što se događa jer s obzirom na količinu pronađenog materijala, s takvim je hobijem moralo biti upoznato više ljudi. Isto mišljenje imaju i mještani St. Poltena, jer ako su glasine doprle do njih, i biskup je za njih morao znati. To je bila njegova odgovornost, iako je neobično i to što su mještani od takvih govorkanja, prije nego što se policija umiješala, radije okretali glavu nego štogod poduzeli.
“Koliko nam je ovdje, u Austriji, crkva malo važna govori i to što su mještani St. Poltena trebali protiv biskupa Krenna prosvjedovati kod Pape za njegova trodnevnog posjeta. Okupilo se, međutim, svega par desetaka vjernika kojima je bilo dovoljno stalo i Papa ih stoga nije ni primio”, zaključio je sredovječni mještanin koji je na sam spomen da bismo ga htjeli fotografirati na brzinu ispio kavu i napustio terasu slastičarnice u blizini ordinatijata . Rado bi nam pomogao, kaže, ali kako ga se to zapravo ne tiče, ne bi želio davati izjave za novine. Njegovu tezu potvrđuju i konkretna istraživanja prema kojima je vidljivo da austrijski katolici u sve većem broju napuštaju instituciju crkve. Samo u posljednjih deset godina više od 200 tisuća njih prestalo se izjašnjavati katolicima. Samo 17 posto od svih katolika u Austriji ide na nedjeljnu misu, no čak 80 posto još uvijek će se vjenčati u crkvi, krstiti dijete ili tražiti oprost grijeha prije smrti.
http://www.nacional.hr/clanak/13887/pedofilija-u-dvoru-biskupa-kerna
Javno.hr
TEŠKO DO OPROSTA
Crkva je predugo štitila pedofilsko svećenstvo
Svećenik John Geoghan je u dvadeset godina službe seksualno zlostavljao čak 130 dječaka, a najmlađi je imao samo četiri godine.
Vanja Deželić
Objavljeno: 19.04.2008 16:27h
Papa Benedikt XVI. se tijekom posjeta Sjedinjenim Američkim Državama ispričao žrtvama pedofila, koje je prema procjenama raznih udruga zlostavljalo čak četiri tisuće sve
ćenika. Iako su žrtve dobile odštetu od čak 660 milijuna dolara i niz isprika, traume su ostale, ali i mnogo neriješenih slučajeva.
Prvi zabilježeni skandali datiraju još iz 50-ih godina prošlog stoljeća, što znači da pedofili iz redova Crkve zlostavljaju djecu više od pola stoljeća. No, 2002. godine sve je polako počelo stizati na naplatu.
Kardinal Law je štitio pedofile
Svećenik John Geoghan je u dvadeset godina službe seksualno zlostavljao čak 130 dječaka, od čega je najmlađi zlostavljani imao samo četiri godine! To se nije moglo više skrivati, iako se Crkva trudila i premještala Geoghana iz biskupije u biskupiju. Ali, u Bostonu je ”dolijao”, i povukao mnoge za sobom.
Boston je postao simbolom borbe protiv pedofilije u trenutku kada su žrtve zlostavljanja odlučile tužiti Geoghana. To je pokrenulo lavinu i pedofilija je otkrivena u čak 100 od 190 američkih biskupija.
Tužan je podatak kako je Crkva sve mogla spriječiti mnogo ranije, ali nije. Posebno se u zaštiti svećenika pedofila istaknuo bostonski kardinal Bernard Law. Imao je uvid u dokumente u kojima je navedeno 70 svećenika pedofila, ali nije reagirao. Geoghana je više desetaka puta selio iz biskupije u biskupiju, iako su njegovi zločini bili poznati svima u crkvenim redovima.
Jedan od svećenika je čak Lawu uputio protestno pismo protiv odluke da Geoghana toliko ”seljaka”. Za ”nagradu” ga je Law smijenio. Ipak, toliko optužbi nije se više moglo sakriti. Boston Globe došao je do dokumenata u kojima su navedeni svećenici pedofili, a javnosti je otkriven i govor u kojem Law svećenike traži da ne spominju svećenike pedofile jer ne želi da završe u zatvoru.
Crkva oštećenima isplaćuje 660 milijuna dolara
Kada je sve to izašlo u medijima dogodio se neviđeni skandal, diljem SAD-a krenule su tužbe, a Law, vidjevši kako više nema izlaza, javnosti se pokajao i zatražio oprost.
- Znao sam da je bilo pritužbi protiv Geoghana zbog napastovanja, ali sam ga ipak ponovno postavio za župnika na temelju savjeta psihijatra i uvjeravanja da taj moj čin neće ni za koga biti opasan. Nisam imao znanja ni iskustva s tim problemom kakva imam sada. Zato tražim oprost od žrtava Johna Geoghana, ispričavam se njihovim obiteljima, a posebno onima koji su bili napastovani i zbog moje odluke da Geoghanu ponovno dam župu. Ispričavam se bolna srca - dio je pokajanja Bernarda Lawa.
Crkvu je tužilo 508 zlostavljanih, a kako bi izbjegla proces i dodatan negativan publicitet, sa svakim od zlostavljanih dogovorila je nagodbu. Na koncu je Crkvu to koštalo 660 milijuna dolara! Od toga je najniža odšteta za pojedinog oštećenog iznosila 100 tisuća dolara, a najviša 4 milijuna dolara. Koliko god to mnogo zvučalo, nije ni približno onome što bi se dogodilo da su sve silne tisuće zlostavljanih kroz pola stoljeća dokazali što im se događalo.
Nadbiskup Los Angelesa, kardinal Roger Mahony se nakon cijelog skandala obratio naciji i na vrlo emotivan način zatražio oprost.
- Još jednom ispričavam se svakome tko je bio pogođen, tko je bio zlostavljan. To se nije trebalo dogoditi, i ne treba se više nikad ponoviti… Shvatio sam dublje nego ikad utjecaj tog užasnog grijeha i zločina koji je utjecao na njihove živote, rekao je Mahony objavljujući nagodbu na konferenciji za novinare. U stvari ne postoji način da se ode u prošlost i vrati im se nevinost koja im je oduzeta… To bih želio dati tim žrtvama…, a ne mogu - ispričao se Mahoney.
Po završetku nagodbi, ali ne i po završetku sudskog procesa, John Geoghan svoj život je skončao na tužan način, ali ništa tužniji od onog kakav je vodio i kakav je učinio mnogoj djeci. U ćeliji ga je zadavio pripadnik arijevaca Joseph Druce, iz razloga što mu se Geoghan ”gadio”.
Sam Papa Ivan Pavao II. se također obratio javnosti i zatražio je izbacivanje pedofila iz crkvenih redova, ali nije poduzeo konkretnije korake, svi su smatrali kako je prekasno govoriti nakon silnih zločina jer cijela javnost uvjerenja je kako su svi u Crkvi, na čelu s Papom, znali što se događalo u SAD-u, ali i diljem svijeta. Znaju to i pedofili, zato se kriju pod okriljem Crkve i vrebaju one koji su najnesposobniji obraniti se.
Crkva u Hrvatskoj se ne odriče osuđenih pedofila
Naravno, od pedofilskih skandala nije oslobođena ni Crkva u Hrvatskoj, ali nije oslobođena ni načina na koji se ti problemi rješavaju. Ili, bolje rečeno, ne rješavaju.
Najpoznatije suđenje zbog pedofilije u Hrvatskoj bilo je ono protiv šestinskog župnika Ivana Čučeka koji je godinama na satovima vjeronauka dirao djevojčice. Čuček je proglašen krivim i 26. ožujka 2001. na Općinskom sudu u Zagrebu i nepravomoćno osuđen na trogodišnju zatvorsku kaznu.
Prema svjedočenjima 16 djevojčica, Čuček je imao običaj ”zavlačiti ruke pod majice, pipkati ih i tražiti da mu neprimjereno sjede u krilu”. Cijeli proces je bio medijski eksponiran, ali Crkva nije izrazila nikakav stav.
Župnik crkve Marijina uznesenja iz Tribunja Dražen Bagić, uspio se izvući od zatvorske kazne. Punih pet godina Bagić je desetogodišnje djevojčice stavljao sebi u krilo i zatim ih mazio po genitalijama i ljubio u vrat. Kad su mještani doznali što radi njihovoj djeci i unucima, Bagić je hitnom odlukom šibenskog biskupa prebačen na neki od otoka gdje i danas obavlja svećeničke dužnosti.
Protiv njega nikad nije bila podignuta kaznena prijava, a Crkva se ni u tom slučaju nije jasno odredila ili osudila događaje. No, s obzirom da se tih svećenika nije odrekla, vjerojatno ne osuđuje što su činili.
Svi ovi skandali udaljili su mnoge vjernike od Crkve i kod mnogih se stvorio animozitet, stoga je papa Benedikt XVI. i otputovao u SAD te se ispričao zlostavljanima osobno. To je dobar početak puta za dobivanje oprosta i vraćanja povjerenja, ali do kraja tog puta možda nikada Crkva ni ne dođe.
http://www.javno.com/hr-svijet/crkva-je-predugo-stitila-pedofilsko-svecenstvo_141662
Monitor.anketa.hr
21.09.09.
Biste li plaćali “crkveni porez” svojoj vjerskoj zajednici?
| Ne |
1.853 glasova |
49.19% |
|
| Ne pripadam vjerskoj zajednici |
1.142 glasova |
30.32% |
|
| Da |
772 glasova |
20.49% |
|
|
Ukupno glasova: 3767 |
|||
