MEĐURELIGIJSKI DIJALOG VJERSKE TOLERANCIJE KRŠĆANA
U Hrvatskoj po izjavama velečasnih ima 92 posto kršćana. Katolika nema. Dostojanstvenici su dobili nagradu HHO-a za ljudska prava na temu međureligijskog dijaloga vjerske tolerancije kršćana.
Zasluge za kršćanski narod su tu. Narod zbog toga živi bolje. Kriza morala i etike spada u okvire katoličanstva a ne kršćanstva. Krist, kao Isus, poučavao je svoje apostole i učenike zakon Božji i zakon sjetve i žetve.
Unatoč svemu tome ti isti apostoli i učenici su stalno govorili o nebitnim stvarima i o sebi samima da bi se pokazali. Isus im je stalno govorio i upozoravao ih na to isto nebitno, na osobno.
Kada govorimo o sebi samima izgovaramo samo ono što mi još sami jesmo. Kome želimo time pomoći?
Sve što nije ostvareno – prazno je, takoreći šuplje i nije ispunjeno snagom i mudrošću. Ako smo malo ostvarili, nismo ispunjeni ni snagom ni mudrošću, već smo ispunjeni ljudskim ja koje ima svoja priviđenja.
Na prazne, takoreći šuplje riječi nasjeda opet onaj koji je sam prazan i šupalj: jer on vidi samo riječ i onoga koji govori, budući da on sam sebe ne čuje niti sam sebe ne vidi.
On će možda bližnjega izabrati za vođu i tada je on – onaj zavedeni. Oboje su onda slijepci koji padaju u jamu svoga ja i tamo su prikovani jedan za drugoga jer se slijepac oslonio na slijepca.
Stoga najprije trebamo isprazniti svoje osobne posude – čestice svoje duše i stanice tijela od svoga ljudskog, tako da nađemo pristup u svetište, odakle ćemo biti u stanju svojim bližnjima dati ono što im je potrebno – nesebičnu uslugu, čime ćemo im pomoći u duhovnom usponu.
Prazne, šuplje riječi međureligijskog dijaloga i vjerske tolerancije za većinu kršćana, odnosno manjinu katolika znače vanjsko darivanje s kojim pomažemo bližnjima u dodatnom zemaljskom opterećenju i navodimo ih u još dublji pad.
U svemu što prilazi najprije treba pogledati najunutarnjije u čovjeku. Ispunjavanje vječnog zakona spram svih i jednom nesebičnom gestom, riječju, malim nesebičnim uslugama, za spas duša su, bile one izvanjski deklarirane kao katolici ili kršćani, vrednije za njihov duhovni život nego kada im u vanjštini puno toga praznog poklanjamo i time im pomažemo da dođu eventualno do ugleda, bogatstva, moći i lažnog osjećaja dubokog duhovnog razvoja.
Novi List u izdanju od 14.prosinca 2009. objavljuje tematski sadržaj autora Predraga Lucića pod naslovom:
Beščasna počast HHO-a
“Na nekim nagradama ne treba čestitati laureatima nego onima koji su se odvažili dodijeliti ta svoja priznanja. Stoga koristim prigodu da Hrvatskom helsinškom odboru čestitam zato što je ovogodišnjom nagradom za doprinos međureligijskom dijalogu, koja nosi imena Sulejmana Mašovića, Jovana Nikolića i Luke Vincetića, zakitio msgr. Marina Srakića, nadbiskupa đakovačko-srijemskog i predsjednika Hrvatske biskupske konferencije.
U ovoj su čestitarskoj priči posebno važna dva imena. Ime pokojnoga Luke Vincetića i ime sretnoga dobitnika Marina Srakića. Luka Vincetić, župnik iz Trnave nedaleko Đakova, shvaćao je svoj svećenički poziv kao službu za dobrobit svih ljudi bez obzira na njihovu vjersku pripadnost ili nepripadnost, a Kristov nauk kao izazov da se ne bude dogmatizirani crkveni činovnik nego čovjek živog duha, otvorenog za istinu, ma kako ona bila opora ili teško podnošljiva. Vincetić je i u propovijedima i u tekstovima, objavljivanim i u vjerskom i u svjetovnom tisku, pozivao ljude da se oslobode nametnute navike da čuju samo sebe i svoje, i kao takav je bio bliži Kristu maloga čovjeka nego kaptolskim vjerskim administrativcima. Zbog toga su ga niski udarci crkvenih velikodostojnika pratili sve do groba. Najniži od tih udaraca don Luku je stigao na odru, kada mu je jedan velikodostojnik u pogrebnom govoru spočitnuo kako ga je »bilo u raznim izvancrkvenim krugovima, a najmanje u njegovoj župi«. Taj se govornik zvao Marin Srakić, a jedan od tih »izvancrkvenih krugova« što ih je biskup u svojoj sramotnoj besjedi nabijao na nos mrtvome Vincetiću zvao se – Hrvatski helsinški odbor.
Time odluka HHO-a da nagradu nazvanu imenom svoga člana Luke Vincetića, 11 godina nakon njegove smrti dodijeli onome tko ga je mrtva cipelario, zavrjeđuje počasno mjesto među hrvatskim beščasnim počastima.”