08.rujna 2010.
„Kao vjernici znamo da su kušnje sastavni dio života, ali one nipošto ne smiju biti izlikom za stvaranje ozračja malodušnosti ili, nedajbože, očaja. Svaka kriza i svaki problem imaju rješenje i rok trajanja. Ujedno, svaka je kriza šansa za novi početak i prilika za obnovu i propitkivanje životnih prioriteta.“ , riječi su uzoritog kardinala Bozanića na Gospu od Anđela. Danas je blagdan Male Gospe. Ili Kirvaj. Svaki problem ima rješenje te novac nije u pitanju kad je kirvaj. Duhovnost je produhovljena i ima svega: kokošje juhe (iliti supe s taranom ili noklicama), kuhanog mesa i crvenog sosa, filovane paprike (može i sarma), te pečenke (odnosno pečene prasetine)… Rok trajanja kirvaja je jedan dan.
To je ujedno i šansa za novi početak. Ozračje malodušnosti traje 364 dana, a taj kirvajski, 365.dan, u ovoj gospodarskoj krizi, po riječima kardinala, je „ prilika da zastanemo i upitamo se na kojim temeljima gradimo svoj život. Kriza je jedinstveno vrijeme za pokazivanje blizine i solidarnosti jedni prema drugima, napose prema onima koji zbog raznih životnih okolnosti osjećaju teret neimaštine. Kaptol je u imaštini, pa strah pred sutrašnjicom ispunja mnoga srca. U opasnosti smo da poput Židova u pustinji ne vidimo izlaz i žalimo za nekim prošlim vremenima. Jesu li ta vremena komunizma uistinu bila bolja ili smo zaboravili kakve su bile prilike u kojima smo živjeli i podnosili tegobu dana i režima. Sadašnja ekonomsko-financijska kriza govori o dubljoj krizi sustava, o dubokoj krizi gospodarske, političke i kulturne moći .„ Moć je u krizi. Mali čovjek je nemoćan pred naletom moćne Crkve. Pomoć stiže niotkuda. Kirvaj kao sjeta nadilazi probleme na koje Crkva samo podsjeća. Ali ih rješava samo za sebe. Narod za dušu se zabavlja na kirvajima a biskupi u kućama od kamenja slave Crnu Gospu koja im osigurava bolju materijalnu budućnost. Tisuće vjernika hrle osiguravati biskupima bolju budućnost.
Slobodna Dalmacija
03.08.2009. | 19:17
KArdinal pred stotinu svećenika i deset tisuća vjernika
Bozanić: Cijeli sustav upao je u duboku krizu
Blagdan Gospe od Anđela, zaštitnice grada i krajine, proslavljen je u Imotskom na veličanstven način. Svakako da je tome pridonijela i nazočnost uzoritog kardinala Josipa Bozanića koji je prvi put u nedjelju navečer bio u Imotskom, ali isto tako i više od 10.000 vjernika.
Kardinal je blagoslovio nova brončana vrata na župnoj crkvi sv. Franje koja su postavljena donacijama Ivice Todorića, Slavena i Joze Žužula, Željka Lasića te Grada Imotskoga.
U propovijedi na Svetoj misi, uz koncelebraciju stotinu svećenika, kardinal je rekao:
- Kao vjernici znamo da su kušnje sastavni dio života, ali one nipošto ne smiju biti izlikom za stvaranje ozračja malodušnosti ili, nedajbože, očaja. Svaka kriza i svaki problem imaju rješenje i rok trajanja. Ujedno, svaka je kriza šansa za novi početak i prilika za obnovu i propitkivanje životnih prioriteta.
- Napose, gospodarska kriza je prilika da zastanemo i upitamo se na kojim temeljima gradimo svoj život. Kriza je jedinstveno vrijeme za pokazivanje blizine i solidarnosti jedni prema drugima, napose prema onima koji zbog raznih životnih okolnosti osjećaju teret neimaštine.
- Strah pred sutrašnjicom ispunja mnoga srca. U opasnosti smo da poput Židova u pustinji ne vidimo izlaz i žalimo za nekim prošlim vremenima. Jesu li ta vremena uistinu bila bolja ili smo zaboravili kakve su bile prilika u kojima smo živjeli i podnosili tegobu dana i režima. Sadašnja ekonomsko-financijska kriza govori o dubljoj krizi sustava, o dubokoj krizi gospodarske, političke i kulturne moći – riječi su uzoritog kardinala.
Braco ĆOSIĆ/EPEHA
Foto: Branimir Boban / CROPIX
| Procesija od 2 kilometra O veličini procesije kakvu Imoćani zasigurno ne pamte govori činjenica da je križonoša na njezinu početku već bio kod zavjetnog križa na imotskoj Topani, a neki vjernici još su izlazili iz župne crkve sv. Franje, što je put dug gotovo dva kilometra. |
Đurđica Ognjenović blog
Utorak, rujan 11, 2007
Tri najvažnija događaja u životu stanovnika slavonskog sela, ne nužno ovim redoslijedom, jesu: slavonski svatovi, kirvaj i klanje bravaca. Iako sam fetiva Slavonka (doduše s nekoliko kapljica dalmatinske i mađarske krvi), već godinama nastojim izbjeći sva tri događaja. No, prošli vikend, uhvatila me neka sjeta, zaželjela sam se mirisa rane slavonske jeseni, pogleda na beskrajna kukuruzna polja i nakon napornog i uspješnog radnog tjedna, sjela sam u auto kako bih sa svojom obitelji proslavila blagdan Male Gospe, odnosno, kirvaj.
No Mala Gospa koja štiti moje selo nije obična Gospa, već prava crna madona (mislim da u Poljskoj u nekoj župi štuju istu takvu).
A kirvaj k’o kirvaj, reklo bi se. Tko nije bio ni na jednom, ne zna što propušta. Ipak, ovaj blog piše jedna ekonomistica pa ću se osvrnuti samo na organizacijsko-financijski aspekt tog događaja.
Same pripreme počinju barem tjedan dana unaprijed: nabavka namirnica, pozivanje gostiju, pečenje kolača. Iako su Slavonci iznimno gostoljubivi ljudi, na kirvaj se obično pozivaju gosti i nije umjesno pojaviti se nepozvan. Pozivaju se, obično, rodbina i prijatelji. Rodbina pomno prati tko koga poziva, a koga ne i nisu rijetke ni zavade među familijom jer je netko „ispušten sa spiska“ tj. nije bio pozvan na kirvaj. Pozivanje na kirvaj je uzajamno tj. pozvani ste i idete u goste kod onih ljudi koji su bili kod vas.
Obično se smatra da je „kuća bolja“ ako ima više gostiju, a „količinu“ gostiju komšiluk pažljivo procjenjuje po broju parkiranih automobila, a domaćini ponosno „broje“ i kasnije se hvale točnom brojkom.
Moja je sestra sa svojim mužem bila na večeri kod prijatelja (jedne mlade obitelji) koji su ugostili čak 80-tak gostiju tog dana. Možete li zamisliti kako je toj ženi bilo kad joj je u jednom danu kroz kuću prodefiliralo 80-tak ljudi?
Red je, također, da kad vam dođu gosti, a dolazi kako kome kada odgovara, svaki puta nudite i poslužujete kompletni slijed ručka, koji je isti u svakoj kući i koji se sastoji od: kokošje juhe (iliti supe s taranom ili noklicama), kuhanog mesa i crvenog sosa, filovane paprike (može i sarma), te pečenke (odnosno pečene prasetine) i kupus salate, te, naravno, kolača.
Zamislite sada da jedno desetak puta tijekom dana poslužujute sva ta jela, upravo nabrojenim redoslijedom. Mene je uvijek nerviralo zašto moramo u svako vrijeme nuditi ručkom i goste koji dođu kad je skoro vrijeme večere. (Večera se razlikuje od ručka po tome što se obično izostavi kuhano meso i sos, a sve ostalo ostaje isto.) Tako da jednima kuhate kavu, drugi jedu juhu, treći režu pečenku… Ludnica. U nekim kućama, ako nije velika vrućina, pečenka i kolači stoje na stolu cijelo poslije podne pa jede kad tko želi.
Kolači su posebno važni. Slavonke su jako ponosne na svoje umijeće pripreme i ponude kolača. U pravilu, za jedan prosječan kirvaj (dakle, za dvadesetak gostiju), nužno je ispeći barem deset formi (vrsta) kolača. To je, naravno, jedno tri puta više od potrebne količine. No, sramota je i pomisliti pripremati kirvaj bez barem deset vrsta kolača, tako da to nikome niti ne pada na pamet. Također, nedopustivo je kupiti kolače za kirvaj.
Gore spomenuta mlada žena kod koje je bila moja sestra u gostima (među ovih 80) pripremila je dvadeset vrsta kolača, uduplo (odnosno, količinski kao 40 vrsta kolača). Ali, Slavonke su jako, jako praktične žene pa su pronašle rješenje i za taj posao. A, što im drugo zapravo preostaje, zar ne?
Kako su se dosjetile riješiti problem pečenja velike količine kolača? Tako što se domaćica obično dogovori s jednom ili više svojih prijateljica iz drugog sela koje joj, solidarno, kod svoje kuće peku svaka po nekoliko vrsta kolača. Na taj način domaćica ne mora pripremati sve sama, na pripremu kolača utroši tek nekoliko dana (i noći). Ali tada ima obavezu vratiti istu uslugu kad te iste prijateljice budu imale kirvaj u svom selu. Domišljato, mora se priznati.
Možda vam sad ovo izgleda sve jako čudno ili jako romantično, ali uvjeravam vas da je to, doista, ozbiljna stvar (i nema puno veze s romantikom) i nikome ne pada na pamet, pa ni onima najsiromašnijima, ne praviti kirvaj. Jedina iznimka kad je opravdano izbjeći taj događaj je ako ste skoro imali smrtni slučaj u obitelji tj. ako kajete.
Koliko iznosi budžet jednog kirvaja (tj. koliko to sve košta)? Zapravo, ne znam, ali ne tako malo, što se može iz opisanog procijeniti.
A, ako domaćini imaju djecu, onda gosti imaju obavezu (takav je red) tu djecu počastiti nekim džeparcem, koji ovi obično odmah potroše na drangulije koje se prodaju pod šatrama (tj. na štandovima) ili na ringišpilu. Klinci moje sestre znaju tako utržiti svako po nekoliko stotina kuna.
Kirvaj mi uvijek izazove neku nervozu, napetost, zbog silnih priprema i zadanih benchmarka. Ta nervoza, u mom slučaju, nema cijene. Ja sam npr. uvijek govorila kako je besmisleno glancati kuću prije, već da to trebamo raditi samo poslije kirvaja, nakon što silni gosti u svojim cipelama prodefiliraju kroz nju (red je, također, glasno ih upozoriti da se ne izuvaju). U pravu sam, naravno, ali moji bi me roditelji samo smrknuto pogledali na kakvu sličnu opasku i morala sam, bez pogovora, nastaviti s čišćenjem danima prije kirvaja.
Ima možda u tim običajima iz starih vremena i nečega lijepog. Ljudi se druže, susreću se stari prijatelji, ali u današnje vrijeme kroničnog nedostatka slobodnog vremena jako je teško držati korak s normama koje postavlja jedan tako organizacijski zahtjevan događaj. U neka davna vremena, gosti bi dolazili već dan ranije, a odlazili bi dan poslije kirvaja. Imali su vremena, naravno. Danas, kad vam i dođu prijatelji, nemate vremena s njima popričati.
Ipak, bilo je lijepo prošetati selom, uspjela sam susresti i nekoliko svojih suseljana Zagrepčana, koje u Zagrebu nikada ne vidim, a u selu se teško možemo mimoići, te popričati s dragim prijateljima iz djetinjstva. Da, kao što sam i pretpostavila, nitko me nije ništa pitao u svezi IPO-a T-HT-a!
Moglo bi se o kirvaju još pisati, ali, kao što već rekoh, tko nije bio ni na jednom, ne zna što propušta… A, ja, koja sam bila na puno kirvaja u svom životu, mogu samo reći – kirvaj k’o kirvaj.
http://ognjenovic.bloger.hr/post/selo-moje-malo/430287.aspx
Slobodna Dalmacija
08.09.2010. | 15:44
MALA GOSPA U SOLINU Nadbiskup Barišić: Nismo li zaboravili svoj poziv i poslanje? (FOTO)
Zvona Gospe od Otoka označila su u srijedu 8. rujna u najstarijemu marijanskom svetištu u Hrvata početak svečane proslave Rođenja Blažene Djevice Marije.
Svečani ophod oko svetišta s Gospinim kipom i središnje euharistijsko slavlje ispred crkve Gospe od Otoka predvodio je splitsko-makarski nadbiskup Marin Barišić u koncelebraciji s nadbiskupom u miru Antom Jurićem, pastoralnim vikarom mons. Dragom Šimundžom, župnikom don Vinkom Sanaderom i ostalim svećenstvom.
“Pred 14 stoljeća dogodio se susret svjetla i tame, Radosne vijesti i povijesti, susret koji je prosvijetlio i odredio sudbinu hrvatskog naroda.
Ovdje su naši pradjedovi prosvijetljeni svjetlom Krista raspetoga i uskrsnuloga, po daru vjere iz vode i Duha Svetoga doživjeli svoje preporođenje i novost života. Ovdje je hrvatski narod postao Nikodem – narod pobjednik.
Pobjednik, jer je Sunce pravde, Isus Krist, ušao i u naše hrvatsko rodoslovlje”, kazao je nadbiskup Barišić pozdravivši nazočne te čestitavši Solinjanima Dan grada.
“Ovdje nam se danas iskreno zapitati kao krštenici: svjedočimo li novost preporođenja iz tame u svjetlo, iz poganstva na milosni život ili smo mi ostali i postali pogani – neopogani suprotstavljeni kraljevstvu svetosti i milosti, pravde, ljubavi i mira?!
A kad se Bog potisne, stvara se pogodno tlo za idole – često promašene, površne i prazne pojedince koji nam neprimjetno ponižavaju i zarobljuju naš život.
Klanjamo se božanstvima moći, vlasti, novcu, profitu i karijeri. Nisu li nam ova neopoganska božanstva prisutna ne samo u našemu mentalitetu, nego i na prijestoljima našega života – osobnoga i obiteljskoga?!
Nismo ni svjesni koliko nas neopoganska božanstva čine sebičnima, agresivnima, neosjetljivima za potrebe drugih, čine ovisnicima i svojom ovisnošću navlače na nas tamu noći. Nije li sve ovo prepoznatljivo i u našim svakodnevnim društvenim, obiteljskim i bračnim odnosima”, upozorio je nadbiskup.
“Prisjetimo se da se nekada za promašeno i nenormalno ponašanje znalo reći: Pa što ti je, čovječe, jesi li ti kršten? Najveća pobjeda je pobijediti samoga sebe. Pobijediti svoj egoizam, nepravde, podjele, krađu, kriminal, nepoštenje, nevjernost…
Pobijediti svoje tame. Može li i danas hrvatski narod i hrvatsko društvo još više postati Nikodem = narod pobjednik?”, upitao je nadbiskup.
Govoreći tko su i što su kršćani za svijet, pisac poslanice Diognetu u III. stoljeću reče: “Po svemu su slični drugim građanima, a ipak žive jedan drugi stil života. (…) Žene se kao i ostali i rađaju djecu, ali ne odbacuju još nerođenu djecu kao pogani. Jednostavno, što je duša u tijelu to su kršćani u svijetu. (…) Bog ih je postavio na takav položaj s kojega im nije dopušteno pobjeći”.
U tom je surječju nadbiskup Barišić upitao: “Nismo li zaboravili svoj poziv i poslanje, pobjegli i povukli se kao kršćani s tolikih polja i područja kulturnoga, društvenog pa čak i crkvenog života?!
Nije li nam život često zapreka navještaju Riječi kojim niječemo ono što riječima naviještamo? Jesmo li svjesni da grješnost i skandal pojedinih članova Crkve blate cijelu zajednicu, što mediji vješto koriste, dajući veću pozornost jednom stablu koje pada, nego šumi koja tiho buja i raste?!
Zašto je jača slika i doživljaj Crkve danas po njezinim članovima koji ne žive svoje krštenje, od onih koji iskreno, odgovorno i svjedočki žive svoj krsni savez s Bogom i bližnjima?!”
Po lijepom drevnom običaju, brojni su hodočasnici pristupili sakramentu pomirenja i euharistije, a misno slavlje, koje je zajedno s procesijom prigodnim riječima animirao don Ante Mateljan, završilo je himnom Lijepoj našoj i Gospinom pjesmom Zdravo Djevo.
U misnom su slavlju sudjelovali solinski gradonačelnik Blaženko Boban, župan Splitsko-dalmatinske županije Ante Sanader, brojni (grado)načelnici, predstavnici crkvenih i društvenih ustanova te javni kulturni djelatnici.
Pjevanje je predvodio zbor Kraljice Jelene, koji je sastavljen od župnih zborova iz Solina, Vranjica, Klisa, Kučina, Mravinaca te splitskoga Velog Varoša. Proslava blagdana i Dana grada završit će svečanim misnim slavljem u 18 sati koje će na Gospinu Otoku predvoditi zagrebački pomoćni biskup Ivan Šaško.
IKA / duje klarić / cropix
Posted on : 28-08-2010 | By : Emil | In : Brodske priče
Ovih dana česti pozivi na kirvaj. A ima i poziva na kirbaj. Oni dolaze s istočne strane Slavonskog Broda. Misli se isto ali izgovara se različito. Pitaju me znanci što je točno. Ne znam ni sam, ali moram istražiti.
Nisam Slavonac po rođenju, ali jesam po ideologiji, da kažem po hrvatskom …svjetonazoru. I sramota me ne znati zbog čega se svetkovina svih svetkovina zove kirvaj …ili kirbaj.
Posebna je to svetkovina, jer ju slave samo neke župe na određeni dan …Bartolovo, Ivanje, Rokovo, Petrovo, Miholjevo, Emerikovo…
Upitah ortodoksne šokce …koja je razlika?
E to je bolje ne činiti. Slavonci su skoro u svemu složni samo ne pitaj za kirvaj ili kirbaj i kulin ili kulen, jer bi tu moglo biti svašta.
Nekako mi i kirvaj i kirbaj vuku na njemačko porijeklo riječi. Istražujući dalje u njemačkom govornom području dođoh do korijena …KIRCHWEIH.
Blagoslov crkve!
Aha! To bi bila skoro potvrda za kirvaj. A šta ćemo onda s kirbajem. Bilo bi nezgodno proglasiti ga neispravnim nazivom, jer sam pozvan na isti kod čika Šime Seletkovića u Donje Andrijevce. Mogao bi se čovjek predomisliti.
A poziv na kirvaj …ma dobro sad …kirbaj …se ne propušta.
Valja tražiti opravdanje za njegov naziv.
E sada već moram proći u drugi krug, a on je gotovo neiscrpan …u njemačke dijalekte.
I trud se isplatio. Nađoh ga u jednom dijalektu Dunavskih Švaba i zvuči gotovo identično …Kirbei.
Dunavske Švabe naselile su se u područje istočne Slavonije. Tu su bitno utjecali na običaje i govor toga kraja, dok je Zapadna Slavonija bila pod većim utjecajem KuK monarhije …dakle Austrije i Mađarske, pa se je njihov Kirchweih probio…
Bilo kako bilo …znači isto …dan koji je posvećen zaštitniku župne crkve.
U dijelu Njemačke u kojem sam ja živio …Sjeverna Rajna Westfalija …taj dan se naziva Kirmes, a naziv potiče od KIRCHMESSE …božja služba na dan zaštitnika crkve. Na taj dan oživi tradicija na srednjovjekovnu građansku obranu, kada su se mještani nekoga mjesta sami organizirali u obranu protiv čestih neprijatelja.
Udruživali su se u streljačka bratsva …Schützenbrüderschaften …da bi zaštitili crkvene svečanosti, a po potrebi sudjelovali u općoj obrani i kasnije aktivno sudjelovali u vjerskim ratovima.
A za Slavonce to znači …pokazati sebe, svoju kuću, svoje selo… u najboljem svjetlu. Na taj dan dolaze prijatelji i rodbina iz bliza i daleka. Treba se umiti, počešljati, nokte obrezati, trpezu pripremiti, kuću urediti, travu pokositi po dvoru i ispred kuće, najbolju odoru obući…
Curama prilika za pokazati se, a momcima …curu izabrati.
Problem je samo što dođu i momci iz drugih sela, pa je velika konkurencija. Zato nekad zna bit i belaja …al‘ nećemo o tome.
Ja sada nit´ se kanim ženiti, nit´ curu tražiti, već spadam u jednu kategoriju, koju nazivaju guzičari, a to su oni što se samo dođu najest i napit. Al’ svejedno me naši šokci zovu. Pozivi novokomponiranih Slavonaca su rjeđi, al´’ ja i ne marim za to. Meni draže ono šokačko …izvorno.
Prilika je to sresti istomišljenike, popričati o stvarima koje nam svima leže na srcu.
Prilika upitati se kako je moguće da Slavonac gladuje kod zemlje, koja je nekad hranila carstva i kraljevstva.
Prilika potražiti spasonosna rješenja da ono šokačko ne umre.
Sve se to najbolje radi na kirvaju, ili kirbaju …uz kulen, ili kulin i čašu kutjevačke graševine.
Slavonci iskonski mrze oružje, ali za obraniti svoje uvjek su spremni. Tako se u Slavoniji umjesto nadmetanja u gađanju iz puške …nadmeću bećarcima. Bećarac je slavonski ventil za dušu.
Slavonci ratuju protiv svega …inatom. Carstva su slomila zube na tome inatu. Nema više ni Osmanlija, ni Austrije ni Ugarske, ni Jugoslavije …jedne ili druge…
Ali sada nas muče naši domaći neprijatelji. A za njih još nemamo oružje. Poručujemo im …ne tjerajte nas na inat …zube ćete polomiti.
Jer mi smo čeljad inata.
Đuka Begović je u svima nama.
I dođi na kirvaj, kirbaj …svejedno je bajo!
