CRKVA JE NOSITELJICA ISTINE PA NEKATOLICI NE SMIJU ČUTI ZA TU ISTINU? IZNOŠENJE LAŽI U JAVNOST ZABRANJUJE SE DEKRETOM:
„Krađa nikada ne može donijeti sigurnost i dokinuti pravu ljudsku glad. Sveta glad za Bogom, sveta glad za zajedništvom i blizinom čovjeka, liječi pojedince i društvo od krađe. A krađa produbljuje nasilje i širi prazninu,“ rekao je kardinal Bozanić ove godine na Veliku Gospu.
Križ života iznosi istinu o nesigurnosti i „svetoj gladi“ za zajedništvom i blizinom čovjeka, liječi pojedince i crkveno društvo od krađe identiteta:Bozanić je ukrao identitet Isusu Kristu, a krađa produbljuje nasilje i širi prazninu. Dekret je lijek za Istinu ma kakva ona bila. Nekatolički i katolički živalj ne smije čuti i saznati istinu o krađi koja produbljuje nasilje i širi prazninu.
Križ života dodan je popisu zabranjenih knjiga i tiskovina. Kaptolskom popisu.
Istinski katolici naprijed, ostali stoj. Bozanić zabranjuje objavu Istine. Sveta glad crkvene hijerarhije za novcem, nekretninama i moći jača je je od „svete gladi“ za Istinom. Do kada?
„Pravo na informaciju treba biti čuvano i proklamirano bez obzira na ideologiju ili vjerska nastojanja. To je jedno od temeljnih ljudskih prava, a popisi štetnih knjiga i činjenice koje iz njih proizlaze krše to pravo. Stoga bi budući sastavljači popisa trebali imati na umu da je čovjek kao razumno biće, u današnje vrijeme kada je broj nepismenih ljudi doista malen u odnosu na prijašnja razdoblja, sposoban sam prosuditi što je štetno, a što ne. Upravo iz tog razloga, po mome mišljenju, popisi štetnih knjiga kao takvi, današnjem čovjeku koji živi u informacijskom društvu, uistinu nisu potrebni. „
ZAGREBAČKA NADBISKUPIJA ODBILA IZDATI AKREDITACIJU NAŠOJ REDAKCIJI
Skandal: Kaptol rekao stop Križu života
Hrvoje Cirkvenec
31.08.2010.
Križ Života
Ako su dijalog i suradnja uvjetovani cenzuriranim portalom Križ života kojeg bi trebao uređivati netko s Kaptola, naš portal će radije potražiti druge kanale za informiranje o crkvenom životu.
Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije nedavno je objavio: “Mole se medijski djelatnici zainteresirani za praćenje susreta (Susret kardinala Bozanića s vodstvom Hrvatskog nogometnog saveza i reprezentacije), da se prijave Tiskovnom uredu Zagrebačke nadbiskupije najkasnije u ponedjeljak 30. kolovoza 2010. godine do 14 sati na e-mail adresu Ureda“.
Redakcija portala Križ života prijavila se nakon poziva Tiskovnog ureda, no akreditacija nije odobrena. Službeni razlog Kaptola je taj da portal Križ života, koji postoji od 2003. godine, koji broji više od pet tisuća registriranih čitatelja, koji je u prošlosti objavio informacije koje su prenijeli i drugi mediji u Hrvatskoj pozivajući se na Križ života, a čiji glavni urednik je dugogodišnji član Hrvatskog društva katoličkih novinara, zapravo za vrh Zagrebačke nadbiskupije ne predstavlja medij.
Pravi razlog leži u drugim činjenicama. Križ života, premda se predstavlja kao vjerski medij koji velikom većinom sadržaja prati rad Katoličke crkve, potpuno je neovisan o crkvenim strukturama i pojedini crkveni poglavari, premda su željeli utjecati na sadržaje, uređivanje portala i cenzuriranje sadržaja koji ne ide Crkvi u prilog (kako se to radi u službenim crkvenim medijima), nisu uspjeli u svojim namjerama. Križ života je za neke na vrhu Crkve zapravo počeo predstavljati opasni portal koji, govoreći gotovo uvijek o Katoličkoj crkvi i njezinoj svetoj ali i grešnoj strani medalje, predstavlja konkurenciju i opasnost da bi se slika visokih crkvenih dužnosnika mogla prikazati i u manje pozitivnom svjetlu.
Premda je Zagrebačka nadbiskupija odlučila Križu života uskratiti akreditaciju za današnji događaj, koji zapravo ne predstavlja ništa posebno i nije od iznimne važnosti za funkcioniranje Crkve i društva (Susret kardinala Bozanića s nogometašima i ljudima iz nogometnog svijeta), Križ života takvo ponašanje Tiskovnog ureda, odnosno prije svega zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića i zagrebačkog pomoćnog biskupa koji prezire medije Ivana Šaška, smatra krajnje neprofesionalnim i u suprotnosti s crkvenim zaklinjanjem na dijalog i suradnju.
Ako su dijalog i suradnja uvjetovani cenzuriranim portalom Križ života kojeg bi trebao uređivati netko s Kaptola, naš portal će radije potražiti druge kanale za informiranje o crkvenom životu vrha Zagrebačke nadbiskupije i slobodu u kojoj su i vjerski mediji pozvani otvarati sve teme, pa i one koje crkvenom vrhu ne idu u prilog ili ih pak crkveni vrh želi prikriti.
http://www.kriz-zivota.com/zoom/5793/skandal_kaptol_rekao_stop_krizu_zivota/
____________________________________________________________
Večernji.hr
31.08.2010 / 07:22
Cenzura na Kaptolu
Bozanić zabranio akreditaciju vjerskom portalu Križ života
Akreditacije za praćenje događaja na zagrebačkom Kaptolu su novost koju je uvela nova postava Tiskovnog ureda od blagdana Duhova
Piše: Darko Pavičić
povećaj slova normalna slova manja slova
Vjerski portal Križ života postao je nepoćudan za Kaptol i dio vodstva Zagrebačke nadbiskupije, objavio je glavni urednik toga portala Hrvoje Cirkvenec, jer je njegovom portalu uskraćena akreditacija za praćenje susreta zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića s hrvatskom nogometnom reprezentacijom u utorak.
-Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije odbio je odobriti novinarsku akreditaciju i prekršio vlastito, ali i opće pravilo, surađivati s medijima, bili oni crkveni ili svjetovni, kaže Cirkvenec, koji se javnosti obratio otvorenim pismom.
Naime, nakon što se redakcija portala Križ života prijavila nakon poziva Tiskovnog ureda za akreditaciju za susret, stigao je odgovor s Kaptola da Križ života (koji postoji od 2003. i broji više od 5.000 registriranih čitatelja te je u prošlosti objavio niz informacija koje su prenijeli i drugi mediji u Hrvatskoj, kako kaže Cirkvenec, koji je dugogodišnji član Hrvatskog društva katoličkih novinara) zapravo za vrh Zagrebačke nadbiskupije ne predstavlja – medij.
- Pravi razlog leži u drugim činjenicama. Križ života, premda se predstavlja kao vjerski medij koji velikom većinom sadržaja prati rad Katoličke crkve, potpuno je neovisan o crkvenim strukturama i pojedini crkveni poglavari, premda su željeli utjecati na sadržaje, uređivanje portala i cenzuriranje sadržaja koji ne ide Crkvi u prilog (kako se to radi u službenim crkvenim medijima), nisu uspjeli u svojim namjerama.
Križ života je za neke na vrhu Crkve zapravo počeo predstavljati opasni portal koji, govoreći gotovo uvijek o Katoličkoj crkvi i njezinoj svetoj ali i grešnoj strani medalje, predstavlja konkurenciju i opasnost da bi se slika visokih crkvenih dužnosnika mogla prikazati i u manje pozitivnom svjetlu – tvrdi Cirkvenec, tvrdeći da uskraćivanje akreditacije govori o neprofesionalnosti crkvenog vrha te suprotnost zaklinjanju na dijalog i suradnju.
- Ako su dijalog i suradnja uvjetovani cenzuriranim portalom Križ života kojeg bi trebao uređivati netko s Kaptola, naš portal će radije potražiti druge kanale za informiranje o crkvenom životu vrha Zagrebačke nadbiskupije i slobodu u kojoj su i vjerski mediji pozvani otvarati sve teme, pa i one koje crkvenom vrhu ne idu u prilog ili ih pak crkveni vrh želi prikriti – poručuje Cirkvenec.
Inače, akreditacije za praćenje događaja na zagrebačkom Kaptolu su novost koju je uvela nova postava Tiskovnog ureda od blagdana Duhova.
____________________________________________________________
Internet Monitor
31.08.2010.
Druga strana oltara
Kaptol odbio izdati akreditaciju vjerskom portalu koji ne pristaje na cenzuru
Razlog leži u tome da je portal ‘Križ života’ potpuno neovisan o crkvenim strukturama, a pojedini crkveni poglavari, koji su željeli utjecati na sadržaj koji ne ide Crkvi u prilog, nisu uspjeli u svojim namjerama
Vjerski portal Križ života postao je, čini se, nepoćudan za Kaptol i dio vodstva Zagrebačke nadbiskupije. Naime, redakciji tog portala Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije odbio je odobriti novinarsku akreditaciju i prekršio vlastito, ali i opće pravilo, surađivati s medijima, bili oni crkveni ili svjetovni. Križ života tim povodom upućuje priopćenje javnosti koje prenosimo u cijelosti:
Tiskovni ured Zagrebačke nadbiskupije nedavno je objavio: “Mole se medijski djelatnici zainteresirani za praćenje susreta (Susret kardinala Bozanića s vodstvom Hrvatskog nogometnog saveza i reprezentacije), da se prijave Tiskovnom uredu Zagrebačke nadbiskupije najkasnije u ponedjeljak 30. kolovoza 2010. godine do 14 sati na e-mail adresu Ureda“.
Redakcija portala Križ života prijavila se nakon poziva Tiskovnog ureda, no akreditacija nije odobrena. Službeni razlog Kaptola je taj da portal Križ života, koji postoji od 2003. godine, koji broji više od pet tisuća registriranih čitatelja, koji je u prošlosti objavio informacije koje su prenijeli i drugi mediji u Hrvatskoj pozivajući se na Križ života, a čiji glavni urednik je dugogodišnji član Hrvatskog društva katoličkih novinara, zapravo za vrh Zagrebačke nadbiskupije ne predstavlja medij.
Pravi razlog leži u drugim činjenicama. Križ života, premda se predstavlja kao vjerski medij koji velikom većinom sadržaja prati rad Katoličke crkve, potpuno je neovisan o crkvenim strukturama i pojedini crkveni poglavari, premda su željeli utjecati na sadržaje, uređivanje portala i cenzuriranje sadržaja koji ne ide Crkvi u prilog (kako se to radi u službenim crkvenim medijima), nisu uspjeli u svojim namjerama. Križ života je za neke na vrhu Crkve zapravo počeo predstavljati opasni portal koji, govoreći gotovo uvijek o Katoličkoj crkvi i njezinoj svetoj ali i grešnoj strani medalje, predstavlja konkurenciju i opasnost da bi se slika visokih crkvenih dužnosnika mogla prikazati i u manje pozitivnom svjetlu.
Premda je Zagrebačka nadbiskupija odlučila Križu života uskratiti akreditaciju za današnji događaj, koji zapravo ne predstavlja ništa posebno i nije od iznimne važnosti za funkcioniranje Crkve i društva (Susret kardinala Bozanića s nogometašima i ljudima iz nogometnog svijeta), Križ života takvo ponašanje Tiskovnog ureda, odnosno prije svega zagrebačkog nadbiskupa kardinala Josipa Bozanića i zagrebačkog pomoćnog biskupa koji prezire medije Ivana Šaška, smatra krajnje neprofesionalnim i u suprotnosti s crkvenim zaklinjanjem na dijalog i suradnju.
Ako su dijalog i suradnja uvjetovani cenzuriranim portalom Križ života kojeg bi trebao uređivati netko s Kaptola, naš portal će radije potražiti druge kanale za informiranje o crkvenom životu vrha Zagrebačke nadbiskupije i slobodu u kojoj su i vjerski mediji pozvani otvarati sve teme, pa i one koje crkvenom vrhu ne idu u prilog ili ih pak crkveni vrh želi prikriti, ističe Hrvoje Cirkvenec, urednik portala Križ života.
_____________________________________________________________
Nacional.hr
15.08.2010. / 15:40
Autor: Hina
Bozanić: Laž nipošto ne vodi k zadovoljstvu i izgradnji zdravog društva
Svatko tko želi dobro drugomu čovjeku i svomu narodu ne će dopustiti da se ikada i igdje skriva istina i promiče laž. Taj stav i takvo nastojanje donja je granica mogućnosti izgradnje zdravoga društva, poručio je Bozanić.
Josip BozanićZagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić predvodio je danas na blagdan Velike Gospe središnje misno slavlje u hrvatskom nacionalnom svetištu Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici i pred više od 50.000 okupljenih pozvao vjernike da dopuste da ih povedu poznati izrijeci, kako bi otkrivali ljepotu kršćanskoga života.
Nasuprot ljudskomu lažnom svjedočanstvu; nasuprot nijekanju istine, nalazi se Božje obećanje. Postavljanje laži kao temelja ljudskomu životu, kao načina ophođenja sa svijetom i ljudima, u svojoj je biti odbijanje, neprihvaćanje, istaknuo je Bozanić.
A Bog prihvaća svoj narod koji je i kršio Savez, koji je zanijekao Božju dobrotu, vraćajući se na ono što je obećao ocima. Bog prihvaća, ali traži da i mi jedni druge prihvaćamo. Bog čovjeka suočava s njegovom prošlošću, opominjući ga da laž nipošto ne vodi k zadovoljstvu, osobito ne laž koja se tiče svega naroda. U tome su uzaludni pokušaji političkih i inih dogovora u kojima se ne želi izreći istina. Svatko tko želi dobro drugomu čovjeku i svomu narodu ne će dopustiti da se ikada i igdje skriva istina i promiče laž. Taj stav i takvo nastojanje donja je granica mogućnosti izgradnje zdravoga društva, poručio je Bozanić.
U Marijinom se hvalospjevu nalazi svaka životna prilika, svaki ljudski izbor – za Boga ili protiv Boga. Marija, nošena vjerom, jasnim rječnikom govori gdje treba tražiti uzroke naših nezadovoljstava, nepokretnosti, sukoba: u čovjeku koji nije zahvalan Bogu; koji nije naučio davati hvalu Bogu, te je uvijek u opasnosti da se osjeti zakinutim, jer samo sebe smatra dostojnim hvale, rekao je Bozanić.
Dodao je da razni analitički pristupi pokušavaju odgonetnuti otkud tolika privrženost hrvatskih vjernika Blaženoj Djevici i zašto toliki, i mladi i stariji, žele danas biti u marijanskim svetištima i prošteništima diljem naše Domovine, što zacijelo uznemiruje one koji žele drukčiji odnos hrvatskih građana prema katoličkoj vjeri.
Na to se pitanje nipošto ne može odgovoriti samo sociološkim kriterijima. Štoviše, čini se da se tim pristupom zapravo otkriva najmanje bitnih razloga. Marija svijet vidi kroz prizmu ljubavi Boga prema čovjeku u kojoj i za trpljenje može reći: Veliča duša moja Gospodina. Trpljenje u kojemu čovjek sebe stavlja u središte teško je podnošljivo; ono umara i oduzima životnu snagu, kazao je Bozanić.
Zbog toga smo danas ovdje, u hrvatskome marijanskome svetištu, jer u Mariji prepoznajemo vjernicu i Majku koja je hrvatskim vjernicima podizala pogled prema nebu, prema Božjemu planu i vječnosti. Mnogi su nas prisiljavali da hodamo spuštena pogleda. A tada su koraci kraći, vidokrug ne seže daleko, ruke su zgrčene, odnosi s drugima umjetni i neplodni, a duše žalosne. Stav koji sputava podizanje pogleda znak je poslušnosti čovjeku iz straha. Poslušnost Bogu ima drukčiji stav: radostan pogled prema visinama, prema nebu te spremnost da se susretne bližnje i da im se pomogne, rekao je kardinal.
Krađa nikada ne može donijeti sigurnost i dokinuti pravu ljudsku glad. Sveta glad za Bogom, sveta glad za zajedništvom i blizinom čovjeka, liječi pojedince i društvo od krađe. A krađa produbljuje nasilje i širi prazninu, rekao je kardinal Bozanić.
Pitajmo se, ima li u našem životu nedostojnoga, nečasnoga što je mrsko Božjim očima i što iznakazuje čovjekov lik te čini bolesnim i nesposobnim ljudski život, izgradnju obitelji, zajednice, susjedstva, i čitavog jednog naroda? Znamo, kao što postoji povijest grijeha, postoji i povijest svetosti, povijest pobožnosti, pravednosti, nesebičnosti, povijest čiste ljubavi prema Bogu i iskrene ljubavi prema čovjeku. To je također povijest kršćanstva, pa i u našem hrvatskom narodu tijekom svih stoljeća otkad smo primili kršćanstvo pa do danas, dodao je kardinal Bozanić.
Uz mnoštvo svećenika i vjernika, svetoj misi nazočila je i predsjednica hrvatske Vlade Jadranka Kosor, te potpredsjednik Hrvatskoga Sabora Ivan Jarnjak, kao i brojni predstavnici lokalnih vlasti.
_____________________________________________________________
Jutarnji list
Živko Kustić
Objavljeno: 13.08.2007
Ima li zabranjenih knjiga?
Popis zabranjenih knjiga – Index librorum prohibitorum – bio je proglasio papa Pavao IV. godine 1559. Utvrdio ga je Tridentski koncil 1564. Dokinula ga je Sveta kongregacija za nauk vjere 1966. Tako se danas katolici ne moraju bojati da bi čitanjem neke zabranjene knjige počinili smrtni grijeh. Koji smo u mladosti sve crkvene zakone ozbiljno shvaćali, tražili bismo od crkvene vlasti dopuštenje za čitanje nekih knjiga iz propisane školske lektire.
Bio je zabranjen ne samo Zola, nego i Balzac i Boccacio i mnogi drugi – čak Dostojevski i Tolstoj. Crkvena vlast nije imala povjerenja da bi vjernik znao iz tih knjiga izabrati dobro, a odbaciti zlo. Bile su zabranjene – kao što se djeci ne dopušta pristup polici s lijekovima da se slučajno ne otruju. Tek nakon Drugog vatikanskog koncila crkvena je vlast odlučila dati svakom vjerniku povjerenje da odgovorno i kritički smije čitati svaku knjigu. Vjernicima je time priznata duhovna i intelektualna punoljetnost. Višestoljetne zabrane možda se mogu razumjeti. Crkvena se vlast ni sama nije dobro snalazila u sukobima s protivničkim mišljenjima. I ona je morala u tom pogledu sazrijeti. A papa Benedikt XVI. ovih je dana kao samo po sebi razumljivo naveo što je u davnom 4. st. sv. Bazilije savjetovao mladim kršćanima kako čitati knjige u kojima ima i zla i dobra:
Kao što pčele znaju iz cvjetova uzimati med… tako se iz ovih spisa može dobiti neka korist za duh. Moramo koristiti ove knjige slijedeći u svemu primjer pčela. One ne idu na cvijeće bez razlike, niti nastoje odnijeti sve s onog cvijeća na koje dođu, nego uzimaju samo koliko im služi za dobivanje meda. A mi, ako smo mudri, uzet ćemo iz tih spisa ono što nam priliči i što je u skladu s istinom”. Crkveno vodstvo priznaje napokon vjernicima odgovornu zrelost. Sad nema straha od Indexa; ostaje samo oprez pred vlastitom nezrelosti.
http://www.jutarnji.hr/ima-li-zabranjenih-knjiga-/231434/
_____________________________________________________________
Kbf.hr
Popis štetnih knjiga
KRTANJEK, Irena
Povijest nam pokazuje kako se različite političke i vjerske struje pokušavaju boriti s pojavom štetnih, nepoželjnih i opasnih knjiga ili pak njihovih autora i njihovim snažnim utjecajima. Tako se često sastavljaju popisi štetnih knjiga kako bi se spriječilo njihovo tiskanje, prodavanje, posuđivanje i čitanje. Upravo zbog tog zanimljivog fenomena ovaj rad posvećen je toj širokoj temi.
U prvom poglavlju obradit će se značenje i razlozi pojavljivanja takvih popisa, bilo na crkvenom, bilo na svjetovnom području. Drugo poglavlje posvetit će se povijesnom pregledu pojave takvih popisa, uz prikaz pojedinih zanimljivih primjera. Posljednje, treće poglavlje, osvrnut će se na posljedice sastavljanja popisa štetnih knjiga, ali i na načine pomoću kojih se njima pokušavalo doskočiti te doći do popisane literature, koja je, kao takva, bila vrlo zanimljiva pojedincima.
1. ZNAČENJE
Popis štetnih knjiga, lat. «Index librorum prohibitorum», javlja se najviše u crkvenim krugovima i u tom kontekstu je i najbrojniji. Indeks se objavljuje kako bi naznačio točnu listu ili katalog knjiga, čije je čitanje zabranjeno od strane najviših autoriteta Katoličke crkve. Svrha Indeksa je spriječiti kontaminaciju vjere ili morala Rimokatolika, suprotnim učenjima od učenja kanonskoga prava, čitanjem knjiga koje se odlikuju krivim teološkim učenjima ili čitanjem nemoralnih knjiga. Knjiga je bila zabranjena ili stavljena na popis odlukom Kongregacije rimske inkvizicije, odlukom ureda Svete stolice ili odlukom samog pape koji je, bez obrazloženja bilo kojoj od Kongregacija, mogao staviti knjigu u Indeks, bilo bulom, bilo apostolskim pismom, bilo na neki drugi način.
No, nije jedino Crkva objavljivala takve popise. Oni su bili česti i na svjetovnom području, posebice prilikom promjena različitih društvenih uređenja, pri čemu su težnje bivših uređenja bile neprikladne te su se kao takve nastojale ukloniti. Uslijed različitih diktatorskih uređenja, često su se javljali glasovi raznih pisaca koji su pozivali na slobodu i oživljavali nacionalni duh te su radi toga često bili progonjeni, a njihova djela zabranjena, pa čak ponekad i spaljivana.
«Moguće je spomenuti najmanje dva dobra razloga koji su naveli crkvene i svjetovne vlasti na sastavljanje popisa knjiga koje vjernici, odnosno podanici ne smiju prepisivati, tiskati, širiti i čitati. Prvi je razlog da vjernike i podanike upozori na knjige koje su štetne po vjeru, ideologiju, ćudoređe i državne interese, pa se stoga ne smiju prodavati, posuđivati, čitati, spominjati i sl. pod prijetnjom izopćenja, zatvora, novčane i drugih kazni. Drugi, ne manje važan, razlog jest namjera da se izbije iz ruku pojedinaca argument da nisu znali da je ova ili ona knjiga, odnosno kategorija knjiga, štetna i opasna po vjeru, državu itd., pa su je, eto, u svom neznanju i neobaviještenosti držali u kućama, čitali i dali je drugima na čitanje.»1
2. POVIJESNI PREGLED
2.1. ANTIKA I SREDNJI VIJEK
Grčki i rimski antički svijet nije poznavao popise knjiga koje se ne smiju kupovati, držati u kući, čitati i posuđivati jer je broj takvih knjiga bio relativno malen te su svi koji su se na bilo koji način bavili knjigom znali koje su to knjige za koje vlasti smatraju da ih je opasno čitati te ih kao takve i zabranjuju. No, situacija se ipak mijenja potkraj staroga vijeka kada crkveni sabori ili pak pojedini biskupi zabranjuju knjige heretika, ali kako su te zabrane izricane na vrlo udaljenim mjestima, nije bilo lako znati koje su to knjige kojih se treba čuvati. «Crkvene su vlasti bile svjesne toga da vjernici, posebice oni manje učeni i slabije upoznati sa sve brojnijim i opasnim knjigama heretika, nisu mogli znati koja je knjiga dobra i od Crkve odobrena, a koja to nije, pa se zato sama po sebi pojavila ideja da se sačini popis knjiga koje su dobre i preporučljive vjernicima, i onih koje je Crkva osudila kao heretičke. Bilo je to važno učiniti jer mnogi dobronamjerni vjernici nisu, ni uz najbolju volju, mogli razumijeti sve teološke finese prema kojima je jedna knjiga bila pravovjerna ili pak heretička.»2 Upravo iz tih razloga nastaje tzv. Decretum Gelasianum3, koji je u konačnom obliku redigiran na jednom od crkvenih koncila održanom 496. godine. Popis nosi naslov «De libris recipiendis et non recipiendis» («O dopuštenim i nedopuštenim knjigama»), a u njemu se nabrajaju knjige koje je Crkva priznala kao ispravne, ali i one koje Crkva osuđuje kao heretičke i apokrifne.
Nakon propasti Rimskog Carstva dolazi i do propasti dotadašnjeg školskog sustava pa izvan Crkve postoji malen broj ljudi koji znaju čitati i pisati. Isto tako Crkva uspijeva uspostaviti potpunu dominaciju nad proizvodnjom knjiga, ali i nad intelektualnim životom općenito, pa je opasnost da se pojavi neka knjiga koja bi sadržavala heretička ili bilo kakva druga učenja suprotna Crkvi i njenim interesima minimalna, te stoga ne postoji potreba da se izradi popis zabranjenih knjiga.
U istočnom dijelu Carstva crkvene vlasti ipak imaju veće probleme s krivovjernim knjigama te je Crkva prisiljena sastavljati popise pravovjernih (kanonskih) knjiga, ali i onih zabranjenih. Takvih popisa bilo je mnogo, no oni su relativno kratki. Jedan od najpoznatijih nosi ime Stichometria, a objavljuje ga carigradski patrijarh Nikifor u 9. st. «Bilo je, bez sumnje, potrebno sačiniti takve popise jer je Crkvi u kasnom Rimskom Carstvu i u srednjem vijeku najveća opasnost prijetila upravo od različitih heretičkih sekti čija su učenja o različitim teološkim pitanjima bila toliko slična onim pravovjernim, da su samo najučeniji među crkvenim dostojanstvenicima mogli detektirati opasne zamke u heretičkim spisima.»4
2.2. GUTENBERGOV IZUM
Zahvaljujući Gutenbergovom izumu tiskarske preše situacija se znatno mijenja. Broj tiskanih knjiga vrtoglavo raste te se u svim krajevima Europe osjeća zabrinutost onih koji su bili zaduženi da bdiju nad redom u društvu. U 15. i 16. stoljeću tiskane su, između ostalog, neke knjige antičkih i srednjevjekovnih pisaca koje su do tada bile
čuvane unutar samostanskih zidova i sakrivene od očiju javnosti. No, kada su te knjige preplavile tržište postale su jako opasne. Kao primjer navodimo knjige Ovidija, Boccaccia i drugih pisaca lascivnih knjiga ili pak knjige znanstvenika, filozofa i teologa koje su uzdrmale temelje na kojima je počivalo tadašnje društvo.
Suprotno od općeg vjerovanja, prve popise zabranjenih knjiga objavljuju svjetovni vladari, a ne Crkva. Činjenica da tržištem kolaju knjige najrazličitijih sadržaja potaknula ih je da zaštite svoju vlast propisujući što je u njihovoj državi dozvoljeno čitati, a što nije. No, takav trend unio je popriličnu zbrku, budući da ono što jednom vladaru smeta, drugome odgovara te se čitatelji teško snalaze u novonastaloj situaciji. Prema nekim izvorima, prvi takav popis tiskan je već 1510. godine u sveučilišnom gradu Louvainu u Belgiji po nalogu «Carskog Visočanstva».
2.2.1. REFORMACIJA I PROTUREFORMACIJA
To je vrijeme u kojem se javlja i Martin Luther sa svojim težnjama, okupljajući oko sebe veliki broj sljedbenika i simpatizera, što rezultira tiskanjem velikog broja knjiga. S njime se prvo počinju razračunavati svjetovni vladari koji sastavljaju popise luteranskih knjiga kojima je zabranjen ulazak u zemlju. U tom kontekstu važno je spomenuti Henrika VIII. koji u takvim spisima vidi veliku opasnost za Englesku. On za svojeg života objavljuje čak 18 popisa štetnih knjiga, a njihove autore čeka zatvor, ponekad i smrt, dok su knjige javno spaljivane.
Kad je riječ o protureformaciji na crkvenom području, koja se oštro sukobljava s Lutherovim idejama, posebice se ističe Španjolska, zemlja s opasnom i okrutnom inkvizicijom. Popisi knjiga koje se ne smiju čitati ni posjedovati sastavljaju se već od 1540. godine. Godine 1559. izlazi popis koji je izrađen po nalogu generalnog inkvizitora Španjolske Ferdinanda de Valdesa. «U dvije debele knjige 1583. i 1584. izlazi popis što ga je stručno i uz pomoć brojnih učenih ljudi sa sveučilišta u Salamanki i Alcali izradio generalni inkivizitor Gaspar Quiroga. Taj veliki posao trajao je punih četrnaest godina. I u tom je izdanju, osim knjiga koje su bile opasne za sve kršćane, bilo i onih koje su posebice ugrožavale španjolske čitatelje. Bile su to židovske i muslimanske knjige.»5
Nakon toga izlazi mnogo takvih popisa, a posljednji kojeg objavljuje inkvizicija objavljen je 1790. godine.
I druge katoličke zemlje nisu mnogo zaostajale te su sastavljale popise, pri čemu su važnu ulogu detektiranja grešaka u knjigama imala sveučilišta, gdje se ističe Teološki fakultet u Parizu.
Knjižna proizvodnja rasla je iz dana u dan te je Crkva odlučila sastaviti popis koji bi bio obvezatan za sve katolike i koji bi po ujednačenim kriterijima određivao koja je knjiga opasna za vjeru i ćudoređe. «Tog se posla prihvatio ratoborni i intransigentni papa Pavao IV., koji je još kao kardinal Carafa oštro nastupao protiv protestanata. Naredio je rimskoj inkviziciji da pripremi popis koji će biti univerzalan i obvezatan za sve katolike. Godine 1557. prvi opći crkveni popis «heretičkih, sumnjivih, odnosno opasnih» knjiga bio je gotov, ali su mnogi bliski suradnici pape upozoravali da je popis preoštar i da će izazvati velike neprilike u Crkvi pa to izdanje nije raspačavano. Popravljena verzija tiskana je dvije godine poslije (1559.) i raspačavana.»6 Ubrzo nakon što je popis objavljen shvatilo se da neće biti dovoljan, te kako je potrebno neprestano ga nadopunjavati. Novo izdanje tiskano je 1564. godine, a u njemu se pojavljuju i Pravila koja je donio Tridentski sabor koja nose naslov «Regulae Indicis sacrosanctae Synodi tridentinae». Ona sadrže deset točaka koja će kasnije poslužiti kao polazna točka inkviziciji za odlučivanje koje knjige i koje autore treba zabraniti i progoniti.
No, ni to neće biti dovoljno pa se po nalogu pape Pija V. osniva 1571. godine posebna Kongregacija za Index (Congregatio Indicis librorum prohibitorum) čija je zadaća da priprema nova izdanja Indeksa.
Reakcije na popise vrlo su brze, a tu se posebno ističu reformatori, što je i bilo realno za očekivati, budući da su upravo njihove knjige bile najzastupljenije u svim izdanjima Indeksa, a posebno se u tome istaknuo ratoborni reformator Petar Pavao Vergerije iz Kopra.
«Ono što je posebno otežavalo posao inkviziciji bila je njezina nakana da se u Indeks uvrste svi pisci i sva njihova djela koja na bilo koji način govore o čemu što nije bilo u skladu s crkvenim učenjem. Našlo se tako u njemu prirodoslovaca, kao što je Galileo, filozofa poput Giordana Bruna, Descartesa, Spinoze i bezbroj drugih znamenitih
filozofa, astronoma, liječnika, a napose književnika, od Stendhala i Balzaca do Zole i bezbroj drugih, koje je ovdje nemoguće navesti.»7 Zanimljiva je i činjenica da se na popisu koji je tiskan 1744. godine među zabranjenim knjigama našao i jedan popis zabranjenih knjiga iz 1655. godine, zato što je bio manjkav.
S vremenom Crkva uviđa kako je taj posao nemoguće u potpunosti obaviti jer je broj knjiga koje bi trebalo uvrstiti u Indeks bio toliko velik da bi se svake godine trebao pripremiti i tiskati nekoliko popisa zabranjenih knjiga. Zbog toga je na II. vatikanskom koncilu 1965. odlučeno da se dalje ne objavljuju nova izdanja popisa.
2.2.2. SVJETOVNE VLASTI
Katolička crkva, kao što smo već spomenuli, nije bila jedina koja je objavljivala popise zabranjenih knjiga. U tom poslu istaknuli se i pojedini svjetovni vladari. Nerijetko će se na njihovim popisima naći i djela katoličkih pisaca ako je vladar bio zavađen s Rimom. Tu se posebice istakla carica Marija Terezija koja 1753. godine osniva Cenzorsku komisiju, koja je od 1754. do 1780. godine objavila nekoliko izdanja popisa zabranjenih knjiga. Zanimljivo je što su sve caričini cenzori smatrali opasnim za carevinu. «Djela Voltairea, Diderota, Locka, Humea i brojnih drugih, ali tu nalazimo i djela Lessinga, Wielanda i drugih njemačkih pisaca, pa čak su se i Goetheove Patnje mladog Werthera našle među knjigama koje su opasne za carstvo. Cenzori su očigledno bili jako zabrinuti za moral građana pa su se uz Goetheovu knjigu našle i mnoge druge ljubavne, a posebice erotske knjige.»8
U 19. stoljeću, kada se misli da je vrijeme cenzure prošlo, pojedine države ipak, još uvijek, objavljuju popise. Među opasne knjige sada se ubrajaju posebice knjige raznovrsnih socijalista, anarhista i njima sličnih, koji se svesrdno zalažu za rušenje postojećih državnih institucija. Tako je npr. u Berlinu 1886. godine objavljen poseban popis socijaldemokratskih spisa koji je sadržavao 957 naslova.
2.3. 20. STOLJEĆE
2.3.1. EUROPA
«Da su popisi publikacija koje se ne smiju čitati, raspačavati, unositi u zemlju itd., korisni i potrebni, mislili su i mnogi u 20. stoljeću.»9 Među najpoznatijima svakako se ubrajaju popisi koje objavljuju nacionalsocijalisti u Njemačkoj. Čim su nacionalsocijalisti 1933. godine preuzeli vlast počinju sastavljati takve popise. U tom poslu prvo su se iskazali nacionalsocijalistički studenti koji su sastavili «Schwarze Liste» («Crni popis») od 71 imena autora čija su djela protivna njemačkom duhu. Tako tu nalazimo marksiste, Židove, pacifiste, homoseksualce i njima slične. Godine 1935. donesena je odluka o sastavljanju popisa knjiga koje se nisu smjele čitati i držati u javnim knjižnicama, niti prodavati u knjižarama. Tako već iduće ljeto nastaje «Liste I des schädlichen und underwünschten Schriftums» («I. popis štetnih i nepoželjnih knjiga»). Među tim piscima svakako je važno izdvojiti imena kao što su Heinrich Heine, Thomas Mann, Franz Kafka, Arthur Köstler, ali i Albert Einstein, Sigmund Freud, Karl Marx i drugi.
Posebno je knjižničare, ali i druge Nijemce, zabrinjavalo pitanje inozemnih pisaca kao što su Jaroslav Hašek, André Gide, Dos Passosi, ali i drugi pacifisti, Židovi, marksisti i autori sa sličnim idejama i težnjama. Stoga Ministarstvo unutarnjih poslova 1934. godine izdaje popis inozemnih tiskovina koje su zabranjene na području Reicha. Potrebno je spomenuti da 1939. godine izlazi drugo izdanje Popisa iz 1936. godine, a sve do kraja 1944. godine mjesečno i dalje izlaze dodaci, koji tada prestaju izlaziti jer savezničke bombe već uvelike razaraju njemačke gradove.
U fašističkoj Italiji ne pridaje se jednaka pozornost pogubnom utjecaju od strane pojedinih knjiga, tako da tek 1940. godine, nakon mnogo oklijevanja, Ministarsto za narodno obrazovanje izdaje popis zabranjenih knjiga «Elenchi di opere la cui pubblicazione, diffusione o ristampa nel Regno e stata vietata dal Ministero della cultura popolare». Ovdje nije riječ o popisu rađenom prema nekoj sustavnoj i jasno definiranoj koncepciji, već o priručnom podsjetniku namijenjenom javnim knjižnicama.
Po završetku II. svjetskog rata na scenu stupaju savezničke okupacijske snage koje izrađuju svoje popise knjiga za koje smatraju da ih je potrebno ukloniti kako bi se
izvršila denacifikacija njemačkog društva koje se do tada zanosilo Hitlerovim rasističkim, militarističkim i sličnim idejama. «Zapadni saveznici, da bi umirili svoju demokratsku savjest, objelodanjivali su popise knjiga koje je trebalo očistiti iz njemačkog društva, ali su pritom tumačili da se tu ipak ne radi o «crnim popisima», već samo o običnim popisima knjiga koje su nepoželjne u javnim i privatnim knjižnicama. A što treba učiniti s tim knjigama koje štetno djeluju na čovjeka, bilo je jasno napisano u Naredbi br. 4 od 13. svibnja 1946. godine: ‘ Sve publikacije i druga građa navedena u ovoj naredbi moraju se staviti na raspolaganje zapovjednicima vojnih zona radi uništenja.’»
Kako objavljivanje takvih popisa ne bi izazvalo neugodne asocijacije na one popise koji su izlazili za vrijeme Hitlera, uništavanje knjiga željelo se provesti na «demokratski» način. Kada su savezničke vlasti objelodanile jedan takav popis za grad Berlin koriste jedan vrlo «demokratski» naslov: «Prijedlog za čišćenje knjižara i posudbenih knjižnica od nepoželjne literature». U to vrijeme bilo je mnogo neobjavljenih, ali ipak umnoženih popisa za određene gradove i pokrajine koji su izazvali zbrku. Knjižničari su često bili iznenađeni kriterijima po kojima su neke knjige proglašavane nepoćudnima. «Tako je jedan knjižničar zapitao britanske vojne vlasti treba li zaista iz svoje knjižnice odstraniti knjigu Grimmovih priča, na što mu je jedan vojni znalac njemačke klasične literature odgovorio da to svakako mora učiniti jer da barbarske kazne i okrutnosti u tim pričama loše djeluju na njemačku djecu.»10 Pojava takvih popisa izazvala je žučne rasprave u Americi. U tim raspravama čuje se i glas Američkog knjižničarskog društva, koji 1946. godine šalje prosvjedni brzojav predsjedniku SAD-a, državnom tajniku i mnogim članovima Kongresa te od njih traže da se gore spomenuta Naredba br. 4 opozove i da se obustave sve radnje koje iz nje proizlaze. No, američke vlasti odgovaraju kako se oni ne namjeravaju ponašati kao nacionalsocijalisti, jer su dali stroge naredbe kako se knjige ne smiju spaljivati, već ih se treba slati u tvornice papira pa će tako Njemačka, u konačnici, imati samo koristi, jer će dobiti novi papir nužno potreban za tiskanje novih, dobrih knjiga.
U 20. stoljeću, posebno u zapadnoj Europi, nepodobna literatura, u vidu različitih erotskih i pornografskih knjiga, zadaje velike glavobolje vlastima, pedagozima, roditeljima i svima onima koji su pozvani brinuti se za javno ćudoređe. S druge pak strane, u istočnoeuropskim komunističkim zemljama, vlasti imaju velike muke sa štetnim i opasnim knjigama koje ugrožavaju same temelje društvenog uređenja i socijalne stabilnosti u njima. U nekim se zemljama sastavljaju popisi takvih knjiga i javno distribuiraju, dok se u drugim zemljama nerado otkriva da oni postoje. Upravo takvi, «nepostojeći» popisi bili su i najneugodniji jer pisac nije nikada mogao znati nalazi li se tamo i njegovo ime. To naravno nije znao ni čitatelj, ali nije bilo ni potrebno, budući da su se vlasti pobrinule da takve knjige tajanstveno i brzo nestano iz knjižara i knjižnica.
2.3.2. PODRUČJE BIVŠE JUGOSLAVIJE
Bivša Jugoslavija, koja je bila pod komunističkim režimom, također se borila protiv opasnih knjiga. No, za jugoslavensku vlast bilo je lakše sastavljati popise zabranjenih autora negoli zabranjenih knjiga. U skladu s time sastavljali su se tzv. crne liste, koje su često bile «nepostojeće», tj. nenapisane ili barem ne javno obznanjene. «S vremenom, sastavljanje takvih popisa sve se više usavršavalo tako da je među povjerljivim članovima vladajuće stranke i među urednicima listova i časopisa kolalo nekoliko vrsta «nepostojećih» popisa nepoćudnih pisaca, znanstvenika, novinara i drugih javnih djelatnika. Bilo je tu, osim «crnih lista», i «sivih», «smeđih» itd. – već prema stupnju njihove krivnje.»11 Naravno, vlasti su uvijek kategorički odbijale da takvi popisi postoje. Zanimljiv je u tom kontekstu članak novinara-humorista Miljenka Smoje, objavljen u «Slobodnoj Dalmaciji», 22. prosinca 1987. godine, pod naslovom Spiskovi za odstrel novinari? Ne nasidan tin mračnin lažima! u kojem autor kaže: «Komu je mogla pasti na pamet taka dijabolična misal? Ne vjerujen ja da postoje ti spiskovi a još manje da bi uopće mogle, makar ilegalno postojat te mračne snage koje bi se mogle bavit tim šporkim poslovima – a zašto se onda u javnosti uporno govori o tim «spiskovima»? To su izmišljotine bolesne mašta ili još gore smišljene laži kojima je cilj pometnja naših redova.» Smoje je, naravno, znao da takvi popisi postoje, ali je svojim člankom želio uvjeriti javnost u suprotno. No, nije trebalo proći mnogo vremena da javnost sazna i pravu istinu, jer kako se polako raspadao komunistički režim, tako su istinu počeli iznositi razni državni dužnosnici.
3. POSLJEDICE SASTAVLJANJA POPISA
3.1. POPIS ZABRANJENIH KNJIGA – IZVOR INFORMACIJA ZA ZNATIŽELJNIKE
Iako su mnogi umni i razboriti ljudi kroz povijest upozoravali na štetnost i beskorisnost sastavljanja popisa zabranjenih knjiga i zabranjenih autora, sa stajališta vlasti, bilo svjetovne bilo crkvene, oni su bili itekako potrebni pa je teško povjerovati da ih ubuduće neće biti. No, prošlost nam pokazuje kako je sastavljanje takvih popisa često urodilo kontraefektom. Kada su takvi popisi bili dostupni javnosti, tada su često mnogima poslužili kao najbolji izvori informacija o knjigama koje svakako treba pročitati.
«Znamo da su protestanti bili na neki način zahvalni rimskoj inkviziciji što im je s Indeksom zabranjenih knjiga dala u ruke sjajan priručnik s imenima autora i njihovih djela za koja su znali da su protivnici Katoličke crkve. Slučaj s djelcem De Monarchia Dantea Alighierija karakterističan je. To se Danteovo djelo nije nimalo svidjelo Rimu jer je dovodilo u pitanje crkvenu svjetovnu politiku. Crkva je osudila taj spis pa se širio samo u rukopisu. Neoprezno se netko sjetio da ga stavi u popise zabranjenih knjiga koji su izašli u Milanu i Veneciji, a potom se našao i u rimskom Indeksu zabranjenih knjiga. Sve dotle, malo je ljudi znalo da je Dante napisao to djelo, ali su reformatori, kojima su Danteove misli bile bliske, iskoristili činjenicu što se to djelo našlo u popisima zabranjenih knjiga, čime je skrenuta pozornost javnosti na njegovo postojanje, da bi ga tiskali. Tako je De Monarchia prvi put ugledala svjetlo dana tek 1559. godine u Baselu zahvaljujući upravo tome što se našla u crkvenom indeksu.»12
Upravo ovaj slučaj zorno nam predočava kakve su posljedice izazivali popisi zabranjenih knjiga. Mnogima su takvi popisi, dakle, poslužili kao preporučene bibliografije, a često se čulo govoriti da «ono što je Rim (tj. Crkva) unijela u Indeks, treba pročitati». Stoga, promatrajući povijest kao učiteljicu života, potrebno je porazmisliti o važnosti takvih popisa i njihovoj potrebi, nasuprot čitateljeve znatiželje za «dobrom» literaturom.
3.2. KRIJUMČARENJE ŠTETNIH KNJIGA
Jedna od posljedica sastavljanja popisa štenih knjiga svakako je i njihovo krijumčarenje. Od Gutenbergova doba policijske, vjerske i slične vlasti smišljaju najrazličitije načine kako bi spriječili pisanje, tiskanje i širenje nepoćudnih knjiga, dok s druge strane njihovi protivnici smišljaju sve istančanije metode da nadmudre carinike i cenzore, a uz to na ruku im ide činjenica da se knjiga može relativno lako prenositi, uspješno sakriti i raznim smicalicama ilegalno prokrijumčariti.
Doba reformacije i protureformacije mogli bismo nazvati zlatnim dobom krijumčarenja knjiga. Preko Alpa postojala je čitava mreža različitih putova po kojima su luteranske knjige krijumčarene u Italiju iz Njemačke i Švicarske, a morskim putovima trgovci, mornari i putnici vrlo su vješto prevozili nepoćudnu literaturu u Englesku, Španjolsku i druge zemlje.
Zanimljiva su bila i djela francuskih enciklopedista koja su izazvala veliko zanimanje učenih ljudi širom Europe, a time dala i velike poticaje ilegalnoj trgovini knjigama. Vlasti pojedinih zemalja jako su se trudile kako bi stale na kraj raspačavanju takvih knjiga, no često je to bilo i više nego bezuspješno. Takvih primjera u povijesti bilo je mnogo.
Kao najuobičajene smicalice potrebno je spomenuti sakrivanje knjiga u sanducima s dvostrukim dnom, krijumčarenje knjiga uz pomoć stranaca, vojnika – plaćenika, mornara, trgovaca, različitih učitelja, liječnika, znanstvenika, pa čak i samih svećenika, koji su čitanjem luteranskih knjiga i sami postali pritajeni simpatizeri luteranstva. «Spomenute kategorije ljudi koje su se u prošlosti najčešće bavile krijumčarenjem opasnih knjiga u novije vrijeme popunjuju se nizom drugih zanimanja. Turisti, diplomati, novinari, svećenici, špijuni, studenti, znanstvenici koji sudjeluju na znanstvenim simpozijima itd. – svi ti i mnogi drugi doći će na ideju da unesu u svoju zemlju knjigu koja je u njoj zabranjena. Mnogo je manje danas onih koji to čine zato da zarade, a mnogo više onih koji su svjesni da time sudjeluju u širenju pisane riječi tamo gdje je knjizi zabranjen ulaz. Ta je potreba imanentna ljudskoj prirodi i zato će se ona manifestirati uvijek kad bude za to potrebe.»13
3.3. UNIŠTAVANJE ŠTETNIH KNJIGA
Sve mjere koje su crkvene i svjetovne vlasti poduzimale da s tržišta uklone nepoćudnu literaturu iz navedenih primjera očito nisu bile dovoljne. Stoga se kao jedna od najboljih metoda pokazala fizičko uništavanje takvih knjiga i oslobađanje društva od otrova što ga one šire. To se posebice činilo na dva načina: spaljivanjem knjiga i korištenjem knjiga za stari papir.
Spaljivanje knjiga oduvijek se smatra jednim od najboljih načina uklanjanja loše literature. Obično se ono odvijalo kao svečana ceremonija na gradskim trgovima uz prisustvo velikog broja ljudi. «Spaljivanje knjiga znači ujedno i spaljivanje autorove duše, autorove misli i njegove poruke. Spaljivanje knjiga zamjenjuje, na svoj način, spaljivanje samog autora, pa ako se vlasti nisu uspjele dokopati autora, bilo je dovoljno da se spale njegove knjige. Plamen pak pretvara knjigu u pepeo, u ništa, a time i ono što knjiga sadrži.»14
Ne zna se kad je čovjek došao na ideju da spaljuje knjige, no poznato je da je 1100 godine sirotinja u Egiptu spalila državni arhiv, koji je sadržavao i neke knjige, smatrajući da se u njima nalaze uzroci koji su ih doveli u stanje krajnjeg siromaštva. Osim pojedinačnog spaljivanja knjiga, značajno je bilo i spaljivanje čitavih knjižnica koje je imalo simbolično značenje, jer se tim činom željelo zadati udarac vjeri, ideologiji ili pak nacionalnom biću protivnika. Tako povijest bilježi primjere spaljivanja židovskih knjiga Zakona koje je naredio asirski kralj Nabukodonozor 587. godine, kada je zauzeo Jeruzalem ili pak spaljivanje Aleksandrijske knjižnice koja je postala simbolom poganske učenosti te je spaljena iz vjerskih pobuda.
Korištenja nepoćudnih knjiga za stari papir također je bilo često u povijesti. Posebno je poznati primjer velike količine knjiga koje je trebalo uništiti nakon krvoprolića na Trgu nebeskoga mira u Pekingu. «U samo dva mjeseca nakon nemilih događaja na spomenutom trgu tridesetak milijuna knjiga i časopisa bilo je izrezano na komadiće i poslano u tvornice papira.»15
Prošlost nam govori i o drugim načinima uništavanja knjiga koje i nisu baš toliko učinkovite. Jedan od primjera je bacanje takvih knjiga u rijeke ili mora, no to i nije siguran način da će biti uništene, jer mogu isplivati. Isto tako, pustiti da takve knjige trunu u nekim vlažnim podrumima ne mogu biti previše učinkovite, jer uvijek postoji opasnost da će ih neko čitati. Svi ovi primjeri i načini uništavanja pokazuju nam kako su se vlasti borile s štetnim knjigama kao s najljućim neprijateljima i, u skladu s time, ulagale velike napore u njihovo uništavanje.
ZAKLJUČAK
Popisima štetnih knjiga, što je vidljivo iz ovoga rada, željelo se kroz povijest, od strane vjerskih ili političkih vlasti, uspostaviti sigurnost i stabilnost postojećih sustava i utihnuti ideje onih koji su se takvim sustavima protivili. Kako bi se to postiglo, vlasti su se svesrdno trudile oko njihovih sastavljanja te provođenja njihovih odredbi u društvu. No, nemirni čovjekov duh, kao i uvijek u povijesti kada ga se željelo različitim metodama zatvoriti u nekakve okvire, borio se protiv toga i često postupao suprotno od onoga što su vlasti zahtjevale. Rezultat je, dakle, često bio suprotan od željenog. Ovim radom željelo se, putem različitih povijesnih primjera, ukazati na te negativne posljedice popisa štetnih knjiga.
Pravo na informaciju treba biti čuvano i proklamirano bez obzira na ideologiju ili vjerska nastojanja. To je jedno od temeljnih ljudskih prava, a popisi štetnih knjiga i činjenice koje iz njih proizlaze krše to pravo. Stoga bi budući sastavljači popisa trebali imati na umu da je čovjek kao razumno biće, u današnje vrijeme kada je broj nepismenih ljudi doista malen u odnosu na prijašnja razdoblja, sposoban sam prosuditi što je štetno, a što ne. Upravo iz tog razloga, po mome mišljenju, popisi štetnih knjiga kao takvi, današnjem čovjeku koji živi u informacijskom društvu, uistinu nisu potrebni.
____________________________________________
1 Stipčević, A. O savršenom cenzoru iliti Priručnik protiv štetnih knjiga i njihovih autora. Zagreb : Nakladni zavod Matice hrvatske, 1994., str 97.
2 Stipčević, A. Sudbina knjige. Lokve : «Benja», 2000., str. 190.
3 Popis koji je nazvan prema papi Gelaziju
4 Stipčević, A. Sudbina knjige. Lokve : «Benja», 200., str 191.
5 Stipčević, A. Nav. dj., str. 192.
6 Nav. dj., str 193.
7 Nav. dj., str. 197.
8 Nav. dj., str 198.
9 Nav. dj., str 199.
10 Nav. dj., str. 205.
11 Nav. dj., str. 207.
12 Nav. dj., str. 209.
13 Stipčević, A. Kako izbjeći cenzora. Zagreb : Hrvatska sveučilišna naklada, 1997., str. 171-172.
14 Stipčević, A. O savršenom cenzoru iliti Priručnik protiv štetnih knjiga i njihovih autora. Zagreb : Nakladni zavod Matice hrvatske, 1994., str 122-123.
15 Nav. dj., str. 133.
_______________________________________________
B i b l i o g r a f i j a
1. Del Val, M. The Index of Forbidden Books. // Beacon for Freedom of Expression. URL:http://www.beaconforfreedom.org/about_database/index_librorum.html. (10.4.2005.)
2. Hilgers, J. Index of Prohibited Books. 5.11.2004. // New Advent. URL: http://www.newadvent.org/cathen/07721a.htm. (10.4.2005.)
3.Stipčević, A. Kako izbjeći cenzora. Zagreb : Hrvatska sveučilišna naklada, 1997.
4. Stipčević, A. O savršenom cenzoru iliti Priručnik protiv štetnih knjuiga i njihovih autora. Zagreb : Nakladni zavod Matice hrvatske, 1994.
5. Stipčević, A. Sudbina knjige. Lokve : «Benja», 2000.
