CRKVENE VLASTI ĆE PUSTITI DIMNU ZAVJESU KAKO BI PRIKRILI BISKUPOVO KRŠENJE ZAKONA
Pečenjara je važnija od zakona i morala na koje se poziva biskup Ivas. Njegov nadređeni kardinal Bozanić na Božić 2007.godine zbori kako se susrećemo sa zbiljom koja progovara snagom slabosti i siromaštva, te kako su osobe pogođene bijedom, onom materijalnom, društvenom ili duhovnom, oblik prisutnosti Isusa Krista.
Kako ovdje nije riječ o materijalnoj bijedi već o pečenjari za bližnje nam životinje koje pate u ognju paklenom kojem ih podvrgava dostojanstvenik Ivas, to znači da prisutnost Isusa Krista po riječima kardinala ovdje postaje upitna. Luther je napisao o svojim bivšim kolegama po vjeroučenju na temu pečenjara sljedeće: „Ah, to su takvi sramotni proždrljivci i sluge vlastitih trbuha da bi bilo bolje kada bi bili svinjari ili čuvari pasa nego dušobrižnici i pastiri.“
Crkvene će vlasti poslati priopćenje u vidu dimne zavjese javnosti nakon što je prekršen zakon: prekršen je prije 50 godina i tada se komunizam nije bunio (iako je komunizam u ovoj državi neprijatelj i opasnost broj 1 za crkvenu hijerarhiju). Danas, kada bi se trebao poštivati zakon koji nema veze s komunizmom, i kada se krši taj zakon, komunizam postaje upitan kao opravdanje. Grijeh struktura vraća se kao stvarnost pečenjare vlastite savjesti onome tko ga je označio takvim: kardinalu Bozaniću i njegovom pobočniku biskupu Ivasu. Bozanić je na Božić 2007. rekao da je Crkva savjest politike, a danas bi mons Ivas u tom kontkstu trebao djelom pokazati da je on savjest poštivanja Zakona.
Jutarnji list
UNESCOV SPOMENIK
Uz katedralu u Šibeniku osvanuo dimnjak za roštilj: ‘Biskup je divlji graditelj i vlasnik te pečenjarnice’
Marija Mihić/CROPIX
Autor: Željko Huljev
29.08.2010.
Konzervator Miroslav Škugor proglasio je biskupa Antu Ivasa divljim graditeljem i ‘vlasnikom’ pečenjarnice uz katedralu
ŠIBENIK – Dimnjak koji je nedavno osvanuo na divljem objektu – ilegalno sagrađenom prije 50 godina, uz zapadni brod kupole šibenske katedrale Sv. Jakova, spomenika pod zaštitom UNESCO-a – njegov je građevinski dodatak, tvrdi Miroslav Škugor, djelatnik šibenskog Konzervatorskog odjela pri Ministarstvu kulture RH.
Škugor je, kako donosi Slobodna Dalmacija , rekao da tako preuređeni ilegalni objekt sada Biskupskom ordinarijatu služi kao pečenjarnica.
- Riječ je o objektu, naravno dogradnji, koji je odavno nastao, možda prije 50 godina. Gabariti se nisu dirali, ali je preuređena i dobila je dimnjak kako bi mogla služiti kao pečenjarnica – ustvrdio Škugor. Dodao je kako takva kućica na tome mjestu danas nikako ne bi mogla dobiti konzervatorsku suglasnost ni odobrenje.
Kaže i kako je šibenski Konzervatorski odjel imao spoznaju u vrijeme gradnje, no na nju nisu reagirali. Don Roko Glasnović, tajnik Biskupskog ordinarijata, nije želio komentirati tvrdnje konzervatora Škugora. Biskup Ante Ivas je na odmoru, a crkvene vlasti o svemu će se oglasiti priopćenjem.
Časne sestre su na riječi konzervatora Škugora, koje smo im prenijeli, reagirale čuđenjem i križanjem te izrazom lica koji je bio na granici smijeha.
Prostoriju koristio biskupov tajnik don Vjeko Jadronja
Sporni dimnjak, za koji konzervator Škugor tvrdi da je dodatak pečenjarnici, nalazi se uz zapadni bok kupole katedrale i vodi u prostoriju koju je nekada koristio biskupov tajnik don Vjeko Jadronja. Nastojeći provjeriti funkciju dimnjaka, ali i saznati je li ikada ispuštao dim, kontaktirali smo stanare okolnih zdanja te dobili negativan odgovor, a usto su i svi plebiscitarno odbili izaći u javnost. ( Ž. H.)
http://www.jutarnji.hr/uz-katedralu-u-sibeniku-osvanuo-dimnjak-za-rostilj/881596/
__________________________________________________________________
27.08.2010. | 20:00
Biskupova ‘dimna zavjesa’
Svi su pod svojim krovom podjednako sebeljubivi, ma zvali se sirotinjom ili elitom. Svjetovnom ili crkvenom. Svijetom ne hodaju božanstva, tek obični ljudi s manje ili više ukroćenom goropadi u sebi.
Ni biskupov blagoslov jednoj prizemnoj pečenjarnici namijenjenoj guštima ovog Božjeg pastira i njegovih suradnika i prijatelja, nije ništa drugo doli izraz sebeljublja koje zamagljuje odnos spram svih drugih vrijednosti.
I kulturnih dobara i zakona podjednako. Biskup i ne pitajući za dozvolu diže dimnjak pod kupolom katedrale. U slavu svoje moći i neupitnosti. A kad se zarad tako trivijalnog razloga zaboravi štovati svjetsko kulturno naslijeđe kao što je šibenska katedrala sv. Jakova, pa se uz nju, svakoj UNESCO-ovoj skrbi usprkos, podigne dimnjak za biskupovu čađavu roštiljeru, tada postaje evidentno da msgr. Ivas sebe više ne poima tek običnim službenikom Božjim.
Pače, nepoštovanje tako jedinstvenog prostora i neponovljivog spomeničkog zdanja tzv. nulte kategorije upućuje na samoživost onoga koji nas sve javno p(r)oziva i uči ljubavi i štovanju drugih, skromnosti i milosrđu.
Ovaj nas čin šibenskoga biskupa upozorava na njegovu otuđenost od pastve kojoj zasigurno nikada ne bi savjetovao da prkosi zakonima, da ih gazi i svojim djelovanjem poništava.
Ali, što reče pisac davnih ljeta, Crkva je kmetu grof kao što mu je grof jedino grof. Samo ga grof ne gnjavi moralom, a biskup mu, naprotiv, o moralu vječito prijekorno propovijeda, pa i
kada je sam u grijehu uhvaćen.
Davorka BLAŽEVIĆ
______________________________________________________________________________________________
Slobodna Dalmacija
29.08.2010.
ILEGALNI DIMLJAK (2) Za fumar biskup Ivas nije tražio dozvolu od Grada
Preuređenjem u roštilj rezervnog ureda svog bivšeg tajnika, sada već pokojnog Vjeke Jadronje, kojemu je funkcionalno za te namjene na krovu od crvene cigle dodao dimnjak, šibenski biskup Ante Ivas i simbolično je stavio točku na bespravnu gradnju.
Možda biskup neće nikada ni “zadimiti” u toj pečenjarnici koja se naslanja na od UNESCO-a zaštićenu katedralu sv. Jakova. Međutim, činjenica je da taj detalj daje nove vizure katedrali i čuvenoj kupoli, te da u najmanju ruku iskače iz tog kamenog miljea.
Također, istina je da Biskupija za takav graditeljski detalj niti ima, niti je zatražila potrebne papire od mjerodavnih državnih ureda i konzervatora. – I da je tražio, nikad ih ne bi ni dobio, jer mu tako nešto može odobriti samo graditelj katedrale Juraj Dalmatinac – pomalo u šali, pomalo u zbilji prokomentirao je jedan Šibenčanin taj graditeljski ispad biskupa Ivasa.
I dok su znatiželjni građani u subotu, nakon objave teksta u “Slobodnoj”, obilazeći katedralu tražili taj nesretni fumar, dogradonačelnik Franko Vidović tek je kratko kazao: – Prošao sam pokraj katedrale ne bih li vidio taj dimnjak i nisam ga zamijetio. Inače, o svemu sam se najprije informirao iz novina. Koliko znam, nitko nije uputio Gradu nikakav zahtjev za tako nešto.
To što je napravljeno pogrešno je u svakom pogledu. Kako će Crkva to riješiti, ne znam – kazao je Vidović. Što o svemu kažu u Biskupskom ordinarijatu? Zapravo, ništa! Biskup Ivas, kojeg su svi i prozvali kao glavnog krivca za takav graditeljski zahvat, na godišnjem je odmoru.
Njegov tajnik Roko Glasnović, suprotno svojem prezimenu, već je drugi dan “ostao bez glasa”. Zapravo, tek je vrlo učtivo kazao: ”Kao i jučer, nemam komentara. Tek ću vas lijepo pozdraviti.” Kazao je to i prekinuo vezu. Upućeniji nas podsjećaju da je u ovakvim i sličnim situacijama iluzorno od Crkve očekivati promptan odgovor.
Marijan DŽAMBO
______________________________________________________
Slobodna Dalmacija
30.08.2010. | 23:49
Priča o neimaru Anti Ivasu i njegovu fumaru
Boris Dežulović: Dimnjak koji nedostaje
Treba jasno ponavljati istinu, da je veliki dio zemlje Hrvatske bio otet i okupiran, od onih koji su sustavno, “od Memoranduma do hrvatskog Kosova”, ignorirali sve legalne institucije hrvatske države! – podviknuo je i jasno ponovio historijsku istinu šibenski biskup Ante Ivas prije dvadesetak dana, na misnom slavlju o obljetnici Oluje, u kninskoj crkvi Gospe od Hrvatskog krsnog zavjeta.
Podviknuo tako monsinjor Ivas za oltarom, pa još jednom jasno ponovio: Treba ponavljati istinu da su u Hrvatskoj na najpoganskiji način uništeni ili obeščašćeni svi hrvatski kulturni spomenici, naročito crkve, a sve to pod sloganom „Ovo je Srbija“!
Već gotovo? Jest
Za to vrijeme, pedesetak kilometara južnije, u srcu hrvatskog Šibenika, uz samu katedralu svetog Jakova, stoji parkiran bijeli kombi beogradskih registracija. Na kombiju veliki ćirilični natpis „Građevinsko preduzeće Odžačar d.o.o. Beograd, Velika Srbija – Ako ne umemo da se bijemo, umemo da gradimo!“, a iz njega se razmilili trgom majstori sa zidarskim kapama složenim od stranica Politike. Sve zviždeći “Marš na Drinu”, napravili živi lanac od kombija do krova Biskupije, pa dodaju jedan drugome cigle i vreće cementa.
- Brže malo, Njegovo preosveštenstvo episkop Ivas će da se vrati iz Knina svakog časa! – dovikuje im odozdo debeli brko sapet u zlatne lance i križeve, očito šef Odžačara d.o.o.
– A i obećali smo da završimo poso pre Velike Gospojine. – Ako – veselo će odozgo jedan zidar. – Ima do Gospojine bezmalo tri nedelje.
- Njihove Gospojine, katoličke! – iznervirao se Šef. – Majmune jedan nevaspitani!
Sutradan ujutro, kad se monsinjor Ante Ivas vratio iz Knina, imao je što i vidjeti: posjeli zidari u hlad svetoga Jakova i tamane iz masnog pleha vruće komade pečene svinjetine, a Šef pokazuje Njegovom preosveštenstvu gore, ispod renesansne rozete, skladni mali dimnjak od crvene cigle.
- Već gotovo? – mnogo se iznenadio episkop Jovas. Pardon, Ivas.
- Gotovo – zadovoljno će debeli. – I roštilj, i cela pečenjarnica, i furunče.
- Svaka čast – zadivljeno će biskup. – Pa jel’ funkcioniš… funkcionira?
- Ih, da jel funkcioniše?! Vuče bre ko onaj u Rimu. Mislili ljudi da je hirotonisan novi papa – šeretski će Šef, a majstori udariše u smijeh.
- Šta, isprobali ste ga? – Dabome. Oćete malo?
Istih onih dana dok je monsinjor Ante Ivas za kninskim oltarom dimio od bijesa zbog „onih koji su sustavno ignorirali sve legalne institucije hrvatske države“, pa „pod sloganom ’Ovo je Srbija’ na najpoganskiji način obeščastili hrvatske kulturne spomenike, naročito crkve“ – u njegovu su Šibeniku, na krovu njegove Biskupije, po njegovu nalogu „sustavno ignorirane sve legalne institucije hrvatske države“, od Ministarstva kulture do šibenskog Konzervatorskog odjela, pa „na najpoganskiji način obeščašćen hrvatski kulturni spomenik, naročito crkva“, katedrala dakle svetog Jakova.
Je li pak bilo baš onako kako sam rekonstruirao na osnovi povijesnih dokumenata, je li posao dobio Odžačar d.o.o. ili konzervatori Srpske akademije nauka i umetnosti, ne držite me za riječ, ali teško zapravo da je moglo drugačije.
Fali to, Jurje, fali
Teško, naime, da bi investitor Ante Ivas za taj posao našao bolje izvođače od onih s višegodišnjim iskustvom u „sustavnom ignoriranju legalnih institucija hrvatske države“ i „najpoganskijem obeščašćivanju hrvatskih crkava“.
Ne bih se ja, recimo, pretjerano iznenadio kad bi negdje u arhivima JNA povjesničari pronašli nalog tadašnjega generalnog vikara Šibenske biskupije Ante Ivasa iz rujna 1991., za otvaranje svjetlarnika u kupoli katedrale.
Ivasovi majstori preuredili su tako ured njegova tajnika u pečenjarnicu „Kod tri lista Jevanđelja“ – ili last-food, to je zgodno, „Poslednja večera“ ili tako nešto – pa na krov posadili skladni mali dimnjak od crvene cigle.
Stotinu godina građena je šibenska katedrala, još pet stotina godina gledali su Šibenčani to velebno zdanje, i cijelo to vrijeme kao da mu je nešto nedostajalo, neki detalj koji će zaokružiti cjelinu, kao vršak štapa u rukama zlatne Madonnine na vrhu goleme milanske katedrale. Sve dok nije došao protomonsinjor Ivas i izbacio iz krova pod rozetom mali dimnjak. Tek sad to je to.
Davni posao majstora Jurja Dalmatinca i Nikole Firentinca dovršio, eto, Ante Šumadinac. Monsinjorovo furunče, jasna stvar, u cijeloj priči nije toliko važno: cijela je priča, naime, o bahatom odnosu kaptolske korporacije, koja se prema našoj, ali i svjetskoj kulturnoj baštini odnosi kao prema svetskoj-a-njihovoj.
Pa kad splitski crkveni oci mogu na krovu Biskupove palače otvoriti pravu pravcatu lounge-terasu, biskupski Carpe Diem, što ne bi šibenski otvorili nekakvu malu hostionicu i vrtjeli u njoj jaganjce Božje? Zašto onako neiskorišteni zadarski Sveti Donat ne bi bio, štajaznam, sala za pireve?
A što je ovo?
Što se pak monsinjorova odžaka tiče, ta se stvar ionako rješava jednim jedinim preciznim topovskim hicem – ako srpski neimari imaju iskustva sa šibenskim spomenicima, ima ga u istom gradu bogami i hrvatsko topništvo.
I sam je biskup Ivas, valja citirati, na misnom slavlju u Kninu podsjetio „one koji su sustavno ignorirali legalne institucije hrvatske države“ i „pod sloganom ’Ovo je Srbija’ obeščašćivali hrvatske crkve“: – Kad drugačije nije bilo moguće, Oluja je morala krenuti!
U međuvremenu, dok ne krene komunalno-redarstvena akcija Oluja i odjeknu detonacije na šibenskoj Biskupiji, turisti će izvinutih vratova šetati oko katedrale svetog Jakova, zadivljeno gledati hrabru Jurjevu i Firentinčevu kupolu, snimati mobitelima kamene glave i skladne rozete, te zbunjeno pokazivati prstom mali neoromanički zvonik pod zapadnim brodom bazilike, ovako odozdo neobično nalik dimnjaku kakve pečenjarnice.
- A što je ovo? – Ovo? – nakašljat će se šef Šibenske biskupije sapet zlatnim lancima i križevima. – Ovo je Srbija.
Boris Dežulović
