Seksualni prijestupnici općenito su opasni i bolesni. Policija u Njemačkoj se čak i brine o njima. Recidiv obvezan.
Ministrica pravosuđa Njemačke kazuje: “Želimo da oni budu podvrgnuti terapiji, a ne samo da ih zatvorimo i nadgledamo. Terapija je nešto potpuno drugačije u odnosu na kaznu i odsluženje kazne.”
U Katoličku crkvu idemo po terapiju. Terapiju duše? Po „spasenje“. Po čijem nauku?
Tko se od koga u crkvama treba spasiti? Po sadašnjem činjeničnom stanju vjernici se spašavaju od terepeuta. Kako?
Odgovor leži ponovno u riječima ministrice koji možemo staviti u usta navodnih propovjednika Isusovog nauka vjernicima: “Želimo da budete podvrgnuti terapiji, a ne samo da vas zatvaramo i nadgledamo u ovim prekrasnim kućama od kamena optočenim zlatom koje ste vi dragi vjernici darovali. Terapija je nešto potpuno drugačije u odnosu na kaznu i odsluženje kazne. Vječnu kaznu u paklenom ognju liječimo sada mi zdravi seksualni prijestupnici, zdravog seksualnog apetita upravo u – crkvama. To je terapija „teologije tijela“. Duša će se liječiti od nas u nekom drugom životu, njoj nije mjesto u crkvama. Teologija tijela vraća dostojanstvo spolnosti čovjeku (po riječima Ivana Pavla II). Praktični dio nauka obavlja se u crkvama. Celibat ne dozvoljava provedbu zapovijedi Božje: Ne sagriješi bludno i Ne poželi ženu (i muškarca) bližnjega svoga. To je za Crkvu tajna vjere, tajna koja se čuva u crkvama, i bližnji (majke, sestre, očevi, djeca, braća, sestre itd.) trebaju biti suučesnici u teologiji – trebaju tajiti činove terapije u crkvama. U suprotnom to je skandal koji Crkva kažnjava. Može se u pakao ili lijek na ovoj zemlji postoji – vrlo konkretan – indulgencija. Plati pa nosi.
„Kada govorimo o stanovitoj dvojnoj savjesti, razlomljenoj između riječi i djela, nužno je uključiti i treći element – prešućivanje, štoviše zavjeru prešućivanja. Prešućivanje je za crkvenu hijerarhiju – umjetnicu održavanja kultivirana neznanja (ignorantia affectata) – pitanje opstanka. Ni pod koju cijenu ne smije se priznati pravo stanje stvari jer bi to moglo izazvati skandal i razočarenje. Sablazan nadilazi sâm grijeh, a želja da se izbjegne skandal jača je od skandala laži. Skandal valja izbjeći – pa čak i kad se prešućuju veliki zločini poput, primjerice, pedofilije – stoga što bi s njegovim izbijanjem bilo, kako se čini da crkvena hijerarhija misli, poljuljano i povjerenje u “istinu” nad kojom ona čuva monopol. Tradicionalna teologija tvrdi da nam Biblija objavljuje “Istinu”. , komentira u članku koji prenosimo Jadranka Brnčić.
Vidimo da je opasno pohađati kuće od kamena jer tamo, kako stvari stoje, prebivaju bolesni terapeuti koji liječe zdrave ljude.
Papa je po ovom pitanju kategoričan i jasan: na svjetski dan bolesnika i obljetnicu osnutka Papinskog vijeća za dušobrižništvo zdravstvenih djelatnika (ovdje možemo govoriti i o svećenstvu koje se brine o zdravstvenoj higijeni klijenata crkve) predstavlja još jedan razlog za zahvalu vjernicima na, do sada prijeđenom, putu na području pastorala zdravlja. On želi tom prigodom od srca da ta obljetnica bude prigoda za velikodušniji apostolski žar svećenstva u službi bolesnika i svih onih koji se posvećuju njihovoj skrbi.
Sastavni dio crkvenog poslanja, je na tragu rješenja boleština: svećenstvo čini dobro ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao.Ljudsko trpljenje crpi smisao i puninu svjetla kroz terapeute. U apostolskom pismu Salvifici doloris, „sluga Božji“Ivan Pavao II. ovako objašnjava tu zbilju: Ljudsko trpljenje – pisao je – dostiglo je svoj vrhunac i ušlo u potpuno novu dimenziju i u novi red: vezano je uz ljubav…, uz onu ljubav (seksualnu. op.a.) koja stvara dobro, koja izvlači dobro također iz zla preko trpljenja.
Tako, u svakodnevnom životu, iskustvo bolesti i trpljenja može postati škola nade. I doista, kao što je istaknuo u enciklici Spe salvi, Benedikt XVI kazuje kako “ne ozdravlja čovjeka izbjegavanje trpljenja, bijeg od boli, već sposobnost prihvatiti nevolje i sazrijevati u njoj.“
Već je Drugi vatikanski koncil podsjetio na važnu zadaću Crkve da skrbi za one koji trpe. Crkva okružuje ljubavlju sve koji su pogođeni ljudskom slabošću. Taj čovjekoljubni i duhovni rad crkvene zajednice s bolesnicima i onima koji trpe u tijeku stoljeća izražavan je u mnogim oblicima i zdravstvenim strukturama, od kojih su neki imali i institucionalni karakter. Papa spominje i one radove koje su izravno vodile biskupije kao i one koji su plod velikodušnosti raznih redovničkih ustanova. Riječ je o dragocjenoj “baštini” koja odgovara na činjenicu da “ljubav ima također potrebu za organiziranošću kako bi predstavljala uređeni oblik služenja” (Enc. Deus caritas est, 20).
Osnivanje Papinskog vijeća za dušobrižništvo zdravstvenih djelatnika ulazi u skrb Crkve za svijet zdravlja. Papa dodaje kako mu je stalo dodati da se u sadašnjem povijesno-kulturnom trenutku zamjećuje potreba za pozornom i kapilarnom prisutnošću Crkve pored bolesnika. Papa posebno poručuje, da ako to baš ti bolesnici to žele čuti, da su oni ti koji „spašavaju svijet“ svojim trpljenjem?
On zahvaljuje od srca osobama koje, svakodnevno, “služe bolesnima i onima koji trpe”, čineći da “apostolat u koji su uljučeni, odgovara uvijek sve bolje na nove zahtjeve” (Ivan Pavao II., ap. konst. Pastor Bonus, čl. 152).
U protekloj, svećeničkoj godini svoju misao uputio je osobito svećenicima, “poslužiteljima bolesnika”, koji moraju doći do svakog čovjeka koji trpi. Poziva ih da se ne štedi u skrbi i pružanju utjehe tim osobama. Vrijeme provedeno uz onoga koji je u „kušnji“ rađa plodovima milosti za sve ostale dimenzije pastorala. Obraća se i dragim bolesnicima, i moli ih da mole i prinose svoja trpljenja za svećenike, da uzmognu biti vjerni svojem pozivu tjelobrižništva i da njihova služba bude bogata duhovnim plodovima, na dobrobit čitave Crkve.
Inače, Walter Mixa, njemački biskup, sluga papin, same je bolesničke porive svećenstva i načina ozdravljenja zdravih vjernika nazvao „iznimno odvratnim zločinom“.
Na opću dobrobit čitave Crkve.
_______________________________________________________________________________________________________________
Deutsche welle
Nemačka | 27.08.2010
Seksualni prestupnici opasni i/ili bolesni?
Šta učiniti sa seksualnim prestupnicima koji nakon odslužene zatvorske kazne budu pušteni na slobodu? I dalje važe kao opasni, jer iskustvo pokazuje da većina seksualnih prestupnika ponavlja isto delo.
Vladajuće stranke u Nemačkoj, navodno su našle rešenje. Nakon dugotrajne debate i rasprave, usledio je kompromis! Kada je jedan nemački seksualni prestupnik nakon 37 godina odslužene zatvorske kazne oslobođen, na neograničeno vreme je smešten u posebnu ustanovu koju nadgleda bezbednosna služba, jer je i dalje važio za opasnog po društvo. Međutim, Evropski sud za ljudska prava doneo je presudu po kojoj takav potez nije u skladu sa ljudskim pravima. Tako će ovaj prestupnik uz još 80 drugih, koji se nalaze u ustanovi ove vrste, biti pušteni na slobodu. Vlada je bila primorana da i pored niza nesuglasica, što pre pronađe rešenje.
“Ne treba im zatvor, već terapija!”
Opasni seksualni prestupnici će po odobrenju suda i dva stručnjaka biti podvrgnuti terapiji u zatvorenoj psihijatriji. Postoji mogućnost da budu pušteni na slobodu ukoliko njihova terapija bude uspešna. Uspešnost jedne terapije biće proveravana svakih 18 meseci. Savezna ministarka pravde Sabine Lojthojser-Šnarenberger objašnjava:
“Želimo da oni budu podvrgnuti terapiji, a ne samo da ih zatvorimo i nadgledamo. Terapija je nešto potpuno drugačije u odnosu na kaznu i odsluženje kazne.”
Stručnjaci su u suštini saglasni sa novim zakonom vlade po kojem seksualni prestupnici umesto dugoročne prismotre mogu biti oslobođeni već nakon 18 meseci. Međutim, zakon otvara nova pitanja i mora biti detaljnije preciziran, smatra Štefan Kenig iz Nemačke advokatske komore.
“Sada žele da one koje smatraju opasnim, manje ili više proglase bolesnim. Misle da je time problem rešen, ali to tako neće ići!”
25 policajca nadgleda 1 seksualnog prestupnika?
I psihijatrijske klinike za seksualne prestupnike kao i dosadašnje ustanove biće pod policijskom prismotrom. Predsednik sindikata policije Konrad Frajberg ne garantuje, kaže, stopostotnu bezbednost, jer će ovakvi slučajevi i u budućnosti ostati veliki izazov za nemačku policiju.
“Morate uzeti u obzir da nam je za nadgledanje jednog seksualnog prestupnika potrebno 25 policajaca. Ako imate 14 takvih delikvenata, biće nam potrebno 1.000 policajaca da bismo ih nadgledali 24 sata. Mislim da je odluka dobra, ali, iskren da budem, sumnjam da će obuhvati i starije slučajeve.”
Vlada bi ovaj zakon, u kojem resocijalizacija i terapija seksualnih prestupnika stoji u prvom planu, trebalo da donese narede srede. Zakon, međutim, neće rešiti otvoreno pitanje: Šta je važnije: Seksualni prestupnik koji ima pravo na novi početak ili društvo koje ima pravo da bude zaštićeno od ovakvih lica?
Autor: Selma Filipović, Berlin
Odg. urednik: N. Jakovljević
http://www.dw-world.de/dw/article/0,,5951293,00.html?maca=ser-Blic%20Online-2569-xml-mrss
____________________________________________________________________________________________________________
IMOART.hr
Teologija tijela Ivana Pavla II – Katolička seksualna revolucija 21.stoljeća
05.12.2009.
Teologija tijela zasigurno će biti bomba u 21.stoljeću. Ona bomba koja će vratiti dostojanstvo ljudskoj spolnosti. Ono što je sredinom prošlog stoljeća bila seksualna revolucija koja je skinula oznaku „tajno“ sa spolnosti i pritom je kroz devijacije ogolila, to će biti teologija tijela 21.st., ali u suprotnom smjeru. Kroz povijest Crkve spolnost je bila zazidana šutnjom ili se sve trpalo u 6.Božju zapovijed „Ne sagriješi bludno“. Danas neki žele nastaviti tu tradiciju, pa tako za spolnost i spolni čin imamo seksologe, biologe i sl. Crkva se ne smije miješati u tu temu kad već ionako kroz povijest nije. No Ivan Pavao II prekida tu tradiciju i kaže kako se sve bazira na tome kako jedna kultura ili nacija vrednuje spolne odnose. Bračni čin (seks) izaziva najdublje emocije poput radosti, sreće, ali i mržnje, tuge pa čak i nasilja. Ivan Pavao II još kao svećenik susretao se s mladima koji su mu postavljali pitanja vezana uz spolnost, a on nije imao odgovor. Taj odgovor će uskoro stići. Povijest nastanka teologije tijela počinje kada Ivan XXIII šalje pismo biskupima da se izjasne o problemima unutar biskupija. Karol (Ivan Pavao II) piše baš o problemu spolnosti kroz moralno- filozofsku prizmu. Iste godine stvara se dokument Gaudiem et Spes (Radost i nada). Na II.Vatikanskom saboru pitanje spolnosti (pravo i jedini ispravni teološki naziv je bračni čin) ostaje za budućnost. 1968. godine piše knjigu „Ljubav i odgovornost“ no ta knjiga nije polučila uspjeh već ju je imalo par teologa u Poljskoj. Bila je to revolucionarna knjiga, temelj Teologije tijela. Iste godine na drugom kraju planete pojavljuje se Hugh Hefner sa svojom vizijom spolnosti putem Playboy-a. Nakon pojave kontracepcijeske pilule Pavao VI ipak progovara o spolnosti, no još bez pravog odgovora na seksualnu revoluciju, jedini jasni odgovor Crkve je bio u enciklici Humane Vitae gdje je kontracepcija definirana kao nedopuštena i nemoralna. Do 1978. Crkva nije imala jasnu viziju bračnog čina. Kad Ivan Pavao sjeda na Petrovu stolicu on je od 1979. do 1984.g svake srijede na audijenciji je čitao fragmente svoje knjige o teologiji tijela. Ivan Pavao II je tvrdio kada čovjek traži seks zapravo se radi o najdubljoj čežnji za Bogom. Dakle ili je Bog demagog ili nam govori preko tijela, te spolnost, bračni čin ima veliko značenje i Bog nam preko njega govori.
http://www.imoart.hr/forum/index.php?topic=1561.0
______________________________________________________________________________________________________________
Spiritus Movens
Seksualna zlouporaba žena u Katoličkoj crkvi
Piše: Jadranka Brnčić
Američki kardinal Law je 1993. dobio prijavu protiv svećenika Jamesa D. Foleya, oca dvoje djece, čija je majka umrla predozirana drogom pošto je s njim bila provela noć. Svećenik James i dalje je ostao u službi. U svoju obranu napisao je kardinalu: “Za Crkvu neće biti skandala zbog neznatne epizode [sic!] ako ona ne bude objelodanjena!” Onda ga je biskup Francis P. Carroll primio u svoju biskupiju riječima: “Rado ću uzeti oca Foleya. Njegov problem ovdje nije poznat”.
Kada se, još ranije, 1984, jedan ozlojeđen vjernik požalio nadbiskupu Lawu da mu je stanovit svećenik napastovao ženu, isti Law mu je otpisao: “Smatram da je to nešto što se tiče osobno tog svećenika i u to se neću miješati.” Vrli stupanj moralne jasnoće! No, ovo nije izniman, američki, slučaj. Slično se zbiva posvuda. I u Hrvatskoj!
National Catholic Reporter (NCR) objavio je 2001. rezultate dvogodišnjeg istraživanja o svećenicima koji su seksualno zlorabili žene. Tu se navode brojne dokumentirane dojave o slučajevima financijske iznude i seksualne zlouporabe redovnica uredno podastirane Vatikanu od 1994. do 1998.
Sestra Maura O’Donohue, liječnica i misionarka, u svojoj studiji iz 1994. povezuje porast seksualnih zlouporaba redovnica u Africi sa širenjem AIDS-a, zbog čega da svećenici u spolnom zadovoljavanju radije posežu za redovnicama nego za laikinjama. Tako ona izvješćuje i o slučaju redovnice koja je umrla podlegavši pobačaju, na što ju je primorao svećenik s kojim je začela dijete, da bi isti on nakon njezina pogreba odslužio misu zadušnicu! Drugi jedan izvještaj govori o poglavarici koja je referirala o svojih 29 sa svećenicima zatrudnjelih redovnica. Biskup joj je na to – nek bi se ne pročulo – oduzeo službu poglavarice. Po nekim statistikama seksualna zlouporaba što je prakticiraju svećenici u Africi i Aziji toliko je uzela maha da Vatikan s razlogom strijepi od gubitka povjerenja među vjernicima.
U studenome 2001. papa Ivan Pavao II. javno se ispričao digavši glas protiv svih zbog seksualnih prijestupa što su ih počinili svećenici, posebice u Africi i Aziji, ali kritičari primjećuju da je ta isprika objavljena kao kratak ulomak u 120 stranica dugoj poruci koja analizira situaciju Crkve u Oceaniji.
Žene će se rjeđe, i teže, odlučiti govoriti o neugodnim seksualnim iskustvima sa svećenicima zbog kompleksnosti uključenih emocija: stida, straha, neugode, kao i zbog predrasuda zajednice koja ženu smatra izvorom napasti. Barbara Blaine je, nakon što je bila frustrirana zbog ponašanja Crkve prema njoj kad je javno priznala da ju je kao dvanaestogodišnjakinju seksualno zlostavljao svećenik, 1989. utemeljila SNAP (Survivors Network of Those Abused by Priests), udruženje žena koje su zlorabili svećenici, gdje bi mogle izreći svoja iskustva i odagnati svoje strahove. Nevjerojatno je velik broj žena koje trpe u sjeni!
Patricia L. Liberty, djelatnica u području pastorala, tvrdi da je spolni čin između svećenika i vjernice traumatsko iskustvo: crkvena zajednica da je izdana, a sudionici, i žrtve i inicijatori, da su marginalizirani. Takav čin često se smatra “ljubavnom aferom” jer da na nju pristaje dvoje odraslih ljudi. Ali tomu nije tako zbog nekoliko razloga: prvo, odnos između svećenika i vjernika profesionalne je naravi. To znači da svećenici imaju moralni i duhovni autoritet kao i profesionalnu moć te da je na njima odgovornost za održavanje prikladne profesionalne distance. Znači to ne samo da ne smiju inicirati spolni odnos, nego da ne smiju ni odgovoriti na tuđu inicijativu.
Riječ “afera” koristi se da bi se opisala seksualna veza među jednakim partnerima, tj. naglašava se seksualna narav odnosa, a ne profesionalni prekršaj. Afera uključuje jednaku odgovornost u ponašanju, no, budući da svećenici imaju odgovornost koja uključuje stanovita ograničenja, strana koja ih krši u odnosu s njim, čak i kad preuzima inicijativu, nije odgovorna za svećenikovo neadekvatno seksualno ponašanje. Impuls da se okrivi druga strana odraz je ograničenosti ljudi crkvenih i župnih zajednica koji nisu kadri pojmiti kako osobe s moralnim i duhovnim autoritetom, osobe štovane i apriori od povjerenja, mogu biti krive za zlouporabu moći i autoriteta svoje službe. Odbijanje da se to prihvati uzrokuje veliku štetu po žrtvu jer njoj treba razumijevanja i potpore, jednako kao što crkve trebaju jasnu, etičku, teološku i vjerničku intervenciju da bi prepoznale vlastitu izdaju.
Olako se izgovarati uzajamnošću pristanka na obljubu daj je “u igri” dvoje odraslih, jer odraslost sama nije dostatna za pristanak. Da bi dvoje dalo autentičan pristanak na zajedničku obljubu, potrebno je da oboje budu jednaki i u moći. Svećenici imaju više moći zbog moralnog i duhovnog autoriteta svoje službe. Odgoj, ugled u zajednici i javna predodžba o zvanju pridonose neravnoteži između svećenika i pastve. Štoviše, svećenici imaju dodatnu moć psihološkog reda, pogotovu ako osoba koja ulazi s njim u odnos od njega traži pastoralnu brigu sred osobnih i duhovnih kriza, životnih promjena, zbog bolesti ili smrti bližnjih.
Ovdje je posrijedi i zloporaba povjerenja, i to osobitog, mogućeg samo u odnosu na svećenika, zapravo samog povjerenja u Boga. Dakle, kada svećenik iskoristi nečiju ranjivu seksualnost, nije riječi o ljubavnoj aferi, ili slabosti, ili napasti, nego o zloporabi moći.
Zlouporaba moći, izbjegavanje skandala pod svaku cijenu sve do njegova zataškavanja, diskriminacija – sve su to situacije koje dolaze do izražaja ne samo kad je u pitanju položaj žene u Crkvi, nego kad je posrijedi položaj ma koje na ovaj ili onaj način marginalizirane skupine, a proizlaze iz strukturalne hipokrizije crkvene hijerarhije. U nizu povijesnih i suvremenih situacija vidjeti institucionalnu Crkvu kao prijetvornu i licemjernu i nije tako teško. Međutim, reći da je hipokrizija nesrazmjer između realnosti i retorike, ili čak između riječi i djela nije dostatno. Hipokrizija nije samo moralna kategorija – to je sam njezina očigledna strana – ona je i intelektualna tj. etička kategorija.
Kada govorimo o stanovitoj dvojnoj savjesti, razlomljenoj između riječi i djela, nužno je uključiti i treći element – prešućivanje, štoviše zavjeru prešućivanja. Prešućivanje je za crkvenu hijerarhiju – umjetnicu održavanja kultivirana neznanja (ignorantia affectata) – pitanje opstanka. Ni pod koju cijenu ne smije se priznati pravo stanje stvari jer bi to moglo izazvati skandal i razočarenje. Sablazan nadilazi sâm grijeh, a želja da se izbjegne skandal jača je od skandala laži. Skandal valja izbjeći – pa čak i kad se prešućuju veliki zločini poput, primjerice, pedofilije – stoga što bi s njegovim izbijanjem bilo, kako se čini da crkvena hijerarhija misli, poljuljano i povjerenje u “istinu” nad kojom ona čuva monopol.
Tradicionalna teologija tvrdi da nam Biblija objavljuje “Istinu”. Što to zapravo znači? Biblijska koncepcija istine nije nužno metafizička koncepcija u aritotelovskom smislu – koncepcija istine kao suda, tj. izjednačavanje inteligencije i realnosti za kakvo suprotnost istinitom može biti samo lažno. Biblija nam govori o istini-očitovanju, istini koja nas tek vodi do svoje skrivene punine.
Polazeći od etimologije grčke riječi za istinu (aleteia), koja znači “neskrivenost”, možemo govoriti o tome kako istina treba biti iščupana iz vlastita zaborava. No, razotkrivanje istine, kao i svako drugo razotkrivanje, istodobno je i određeno pokrivanje. Istina ne može biti posve razotkrivena jer bi joj to proturječilo u njoj samoj. Stoga bi teološko, praktičko mišljenje trebalo sadržavati kritički moment u odnosu na aproprijaciju tradicije kao aktualne, nastojeći izbjeći rizik ideologizacije u smislu legitimiranja određene prakse.
http://spiritus-movens.puh.hr/index.php/kolumne/seksualna_zlouporaba_zhena_u_katolichkoj_crkvi/
____________________________________________________________________________________________________________
Protestantzg
Dnevnik svećenika pedofila
By freepress
Tarcisio Tadeu Spricigo bio je katolički svećenik u Brazilu, sada je u zatvoru. Crkva je prikrivala ono što se događalo. Prvi put optužen je za zlostavljanje 1991., četri puta je zbog toga mijenjao župu, svaki put je opet zlostavljao djecu. Crkva ga nije prijavila policiji.
Spricigo je živjeo tri vrata od jedne svoje žrtve, vjerojatno se nikada ne bi saznalo za ono što je radio da petogodišnji dječak nije jednog dana došao baki i rekao: “Bako, znam kako voditi ljubav.“
Katolička crkva naredila je dječakovoj obitelji da šuti o tome, druga djeca su ga zadirkivala i zvala “svećenikova mala žena”.
Međutim, policija je sumnjala na njega i napravila pretres, sud ga je osudio na 15 godina zatvora. Međutim ono što je šokiralo sve, bio je njegov dnevnik u kojem je opisao kako pronači idealnu žrtvu…
“Godina: 7, 8, 9, 10
Spol: muško
Socijalni status: siromašan
Obiteljska situacija: sin bez oca, sa usamljenom majkom ili sestrom
Gdje tražiti: na ulici, u školi i u obitelji
Kako ih privući: lekcije gitare, zbora ili ministrant
Vrlo bitno: sprijateljiti se sa obitelji
Ako je moguće: dečko koji traži ljubav, mir i koji te cijeni. potreban mu je otac i nema seksualnih skrupula
Moj stav: vidi što dječak voli, onda ga pitaj da mi da sebe meni kao sredstvo plačanja poklona“
“Uvijek budi dominantan. Budi brižan i ne požuruj. Nemoj postavljati pitanja, nego budi siguran. Zgrabi dečke koji trebaju sigurnost i u potrebi su, koji nemaju oca i koji su siromašni. Izbjegavaj bogatu djecu.”
Felix Barbosa Carreiro, jedan drugi svećenik uhvaćen je u hotelskoj sobi sa četvoricom mladića “na djelu”.
Jedan dječak ovako je opisao iskustvo sa Edson Alves dos Santos-om (također katoličkim svećenikom):
“Svećenik sa mnom čini ono što muškarac čini sa ženom. Skine me do gola, zadigne habit, stavi me na svoja koljena, veli mi da budem miran…“.
Vatikan kaže da je 10% katoličkih svećenika u Brazilu uključeno u prijestupe spolne naravi (među njima zlostavljanje djece i žena) (link).
U Hrvatskoj toga zasigurno nema. To se događa nekom drugom i negdje drugdje. Ili možda ima ali djeca/roditelji šute?
http://protestantzg.wordpress.com/2008/11/04/dnevnik-svecenika-pedofila/
__________________________________________________________________________________________________________
PORUKA PAPE BENEDIKTA XVI.
ZA SVJETSKI DAN BOLESNIKA 2010.
Ponedjeljak, 7. Prosinca 2009.
Iskustvo boli i trpljenja može postati škola nade
Draga braćo i sestre!
Dana 11. veljače, na liturgijski spomen Blažene Djevice Marije Lurdske, u vatikanskoj će se bazilici proslaviti 18. svjetski dan bolesnika. Zgodna podudarnost s 25. obljetnicom osnutka Papinskog vijeća za dušobrižništvo zdravstvenih djelatnika predstavlja još jedan razlog za zahvaliti Bogu na do sada prijeđenom putu na području pastorala zdravlja. Želim od srca da ta obljetnica bude prigoda za velikodušniji apostolski žar u službi bolesnika i svih onih koji se posvećuju njihovoj skrbi.
Godišnjom proslavom Dana bolesnika Crkva, zapravo, želi probuditi snažnu svijest u crkvenoj zajednicu o važnosti pastoralne službe u velikom svijetu zdravlja, koja je sastavni dio njezina poslanja, jer je na tragu samog Kristova spasenjskog poslanja. On, božanski liječnik, “prošao (je) čineći dobro i ozdravljajući sve kojima bijaše ovladao đavao” (Dj 10,38). U tajni njegove muke, smrti i uskrsnuća, ljudsko trpljenje crpi smisao i puninu svjetla. U apostolskom pismu Salvifici doloris, sluga Božji Ivan Pavao II. ovako objašnjava tu zbilju: “Ljudsko trpljenje – pisao je – dostiglo je svoj vrhunac u Kristovoj muci. I istodobno ono je ušla u potpuno novu dimenziju i u novi red: vezano je uz ljubav…, uz onu ljubav koja stvara dobro, koja izvlači dobro također iz zla preko trpljenja, kao što je najviše dobro otkupljenja svijeta poteklo od Kristova križa i neprestano iz njega izvire. Kristov je križ postao izvor, iz kojeg izviru rijeke žive vode” (18).
Gospodin Isus na Posljednjoj večeri, prije nego će se vratiti Ocu, prignuo se da opere noge apostolima, anticipirajući najviši čin ljubavi na križu. S tom je gestom pozvao svoje učenike da uđu u istu njegovu logiku ljubavi koja se daje osobito najmanjima i najpotrebitijima (usp. Iv 13,12-17). Slijedeći njegov primjer, svaki je kršćanin pozvan, u različitim i uvijek novim okolnostima, u vlastitom životu provoditi u djelo prispodobu o dobrom Samarijancu, koji, prolazeći pored nekog čovjeka kojeg su razbojnici ostavili polumrtva uz put, “vidje ga, sažali se. Pristupi mu, opra mu rane uljem i vinom i zavi ih. Zatim ga stavi na svoje kljuse, odvede u gostionicu i preuze za nj brigu. Sutradan izvadi dva denara i dade ih gostioničaru: ‘Brini se za nj – reče mu – pa ako što više potrošiš, ja ću ti na povratku platiti’” (Lk 10,33-35).
Na kraju prispodobe Isus kaže: “Idi pa i ti čini tako” (Lk 10,37). S tim se riječima obraća i nama. Potiče nas prignuti se nad rane tijela i duše tolike naše braće i sestara koje susrećemo na putovima svijeta; pomaže nam shvatiti da, Božjom milošću koju se prihvaća i živi u svakodnevnom životu, iskustvo bolesti i trpljenja može postati škola nade. I doista, kao što sam istaknuo u enciklici Spe salvi, “ne ozdravlja čovjeka izbjegavanje trpljenja, bijeg od boli, već sposobnost prihvatiti nevolje i sazrijevati u njoj, naći smisao po sjedinjenju s Kristom, koji je patnje podnosio s beskrajnom ljubavlju” (37).
Već je Drugi vatikanski koncil podsjetio na važnu zadaću Crkve da skrbi za one koji trpe. U dogmatskoj konstituciji Lumen gentium čitamo da je “Otac poslao Krista ‘naviještati Radosnu vijest siromasima, …ozdravljati one koji su skršena srca’ (Lk 4,18), ‘tražiti i spasiti ono što je izgubljeno’ (Lk 19,10); na sličan način Crkva okružuje ljubavlju sve koji su pogođeni ljudskom slabošću, štoviše, u siromasima i patnicima prepoznaje sliku svojega siromašnog i patničkog Utemeljitelja te se trsi ukloniti njihovu nevolju i nastoji u njima služiti Kristu” (8). Taj čovjekoljubni i duhovni rad crkvene zajednice s bolesnicima i onima koji trpe u tijeku stoljeća izražavan je u mnogim oblicima i zdravstvenim strukturama, od kojih su neki imali i institucionalni karakter. Htio bih ovdje spomenuti one koji su izravno vodile biskupije kao i one koji su plod velikodušnosti raznih redovničkih ustanova. Riječ je o dragocjenoj “baštini” koja odgovara na činjenicu da “ljubav ima također potrebu za organiziranošću kako bi predstavljala uređeni oblik služenja” (Enc. Deus caritas est, 20).
Osnivanje Papinskog vijeća za dušobrižništvo zdravstvenih djelatnika prije dvadeset i pet godina, ulazi u tu skrb Crkve za svijet zdravlja. I stalo mi je dodati da se u sadašnjem povijesno-kulturnom trenutku zamjećuje potreba za pozornom i kapilarnom prisutnošću Crkve pored bolesnika, kao i prisutnost u društvu koja je kadra prenijeti na djelotvoran način evanđeoske vrijednosti u cilju zaštite ljudskoga života, od njegova začeća pa do naravne smrti. Želio bih ovdje podsjetiti na Poruku siromašnima, bolesnima i svima onima koji trpe, koju su koncilski oci uputili svijetu na završetku Drugoga vatikanskog koncila: “Vi svi koji teže osjećate teret križa – rekli su – … vi koji plačete… vi neznani patnici, budite hrabri: vi ste miljenici Božjega kraljevstva, kraljevstva nade, sreće i života; vi ste braća trpećeg Krista; i s njim, ako to želite, vi spašavate svijet!” (Ench. Vat., I, n. 523, (str. 313)). Zahvaljujem od srca osobama koje, svakodnevno, “služe bolesnima i onima koji trpe”, čineći da “apostolat Božjeg milosrđa, u koji su uključeni, odgovara uvijek sve bolje na nove zahtjeve” (Ivan Pavao II., ap. konst. Pastor Bonus, čl. 152).
U ovoj Svećeničkoj godini svoju misao upućujem osobito vama, dragi svećenici, “poslužiteljima bolesnika”, znaku i oruđu Kristova suosjećanja, koji mora doći do svakog čovjeka koji trpi. Pozivam vas, dragi prezbiteri, da se ne štedite u skrbi i pružanju utjehe tim osobama. Vrijeme provedeno uz onoga koji je u kušnji rađa plodovima milosti za sve ostale dimenzije pastorala. Obraćam se na kraju vama, dragi bolesnici, i molim vas da molite i prinosite svoja trpljenja za svećenike, da uzmognu biti vjerni svojem pozivu i da njihova služba bude bogata duhovnim plodovima, na dobrobit čitave Crkve.
S tim osjećajima zazivam na bolesnike, kao i na sve one koji im pomažu, majčinsku zaštitu Marije Salus Infirmorum i svima od srca udjeljujem apostolski blagoslov.
Iz Vatikana, 22. studenoga 2009., na svetkovinu Našega Gospodina Isusa Krista, Kralja svega stvorenja.
Papa Benedikt XVI.
_______________________________________________________________________________________________________
Dnevnik.hr
‘Za pedofiliju u Crkvi odgovorna i seks revolucija’
Berlin, 16.02.2010., 16:24 | B.V.
Njemački biskup Walter Mixa smatra kako je seksualno zlostavljanje djece od katoličkih svećenika, između ostalog, i posljedica seksualne revolucije i sve otvorenijeg odnosa društva prema spolnosti, prenio je dnevnik ‘Augsburger Allgemeine’ u utorak.
(Foto: Arhiva/Reuters)
‘Takozvana seksualna revolucija tijekom koje su progresivni kritičari morala tražili legaliziranje seksualnih kontakata između odraslih i maloljetnika, sigurno nije nedužna po tom pitanju’, rekao je augsburški biskup Mixa za ‘Augsburger Allgemeine’ komentirajući najnoviji skandal zbog dugogodišnjeg seksualnog zlostavljanja maloljetnika na isusovačkim internatima u Njemačkoj. On je istodobno seksualna zlostavljanja koja su počinili svećenici nazvao ‘iznimno odvratnim zločinima’. ‘Kao dušobrižniku posebice mi je teško kada vidim da svećenici čine takve zločine’, rekao je Mixa. Trenutačnu diskusiju o tome u kojoj mjeri celibat utječe na pojavu pedofilije među svećenstvom okarakterizirao je kao neutemljenu.
‘Nema znanstvenog dokaza koji bi ukazao na to da postoji veza između celibata i pedofilije’, zaključio je Mixa. U međuvremenu se broj prijavljenih slučajeva seksualnog zlostavljanja djece na isusovačkim internatima proteklih desetljeća popeo na više od 100. Stranka Zeleni zatražila je od pape Benedikta XVI. da se aktivno uključi u rasvjetljavanje ovog skandala. Isusovački red u Berlinu je pozvao je na zajedničku molitvu na Pepelnicu, čime se želi iskazati ‘sram i žaljenje’ zbog ‘krivnje pojedinih isusovaca i katastrofe institucionalnog ignoriranja problema’. (Hina)
http://dnevnik.hr/vijesti/svijet/za-pedofiliju-u-crkvi-odgovorna-i-seksualna-revolucija.html
Comments
Powered by Facebook Comments