UTJERUJE LI CRKVA KATOLICIZAM (ČITAJ:STRAH) U KOSTI GRAĐANIMA

 Aktualno stanje u državi a potom i sekularnoj Crkvi je takvo da glasnogovornik Rimokatoličke crkve Ivan Miklenić utjeruje rimokatolicizam (čitaj: strah) u kosti vjernicima i svim građanima Hrvatske.

Ako građani ne slušaju crkvene laži tada su za to krivi komunisti.

“Suvremeno doba, koje bi mnogi željeli proglasiti osobito naprednim, bitno je označeno dosad neviđenim, a često vrlo suptilnim i sofisticiranim, ugrožavanjem dostojanstva konkretnih ljudi”, tvrdi Miklenić u svojim komentarima i ne vidi da se to odnosi upravo na Crkvu. „Nikad kao u ovo naše doba nisu bila promicana i forsirana, posebno na suptilne medijske, osobito televizijske, načine životna usmjerenja kao što su: konzumizam, hedonizam, ateizam, scijentizam, gender-ideologija, individualizam, relativizam, astrologizam i slično, a svima je zajedničko da žele čovjeka na svoj način zarobiti, zloporabiti i kroz prividnu i kratkotrajnu sreću zapravo razoriti.“, komentar je glasnogovornika o hijerarhiji prijevare zvanoj katolicizam na način Rimskog crkvenog imperija. Miklenić smatra kako je osobito tragično što često on i njegova hijerarhija kao nositelji i propagatori takvih životnih usmjerenja uopće nisu svjesni dometa tih suvremenih idola, a jednako je tragično što mnogi ljudi, zaboravljajući svoje iskonsko ljudsko dostojanstvo, posve nekritički prihvaćaju ta usmjerenja te se po njima ravnaju u svom životu i djelovanju. Po njegovim riječima u sadašnjem povijesnom trenutku, kad se mnogi ljudi u Hrvatskoj osjećaju ranjeni, nesigurni, zabrinuti, prestrašeni, sputani, poniženi, odbačeni i nevoljeni, aktualizacija dvijetisućegodišnjeg spomena ustanovljenja Rimskog carstva (crkve) može djelovati osobito blagotvorno, upravo okrjepljujuće i ohrabrujuće za katolicizam te istodobno priziva obnovu čovječnosti istoga. Kako se pri tom osjeća narod i što mu je činiti s tim učenjem i zastrašivanjem?

Miklenić nam daje odgovor na ovo pitanje: „Cijeli je slučaj ozbiljan apel svim demokratskim snagama u hrvatskom društvu, bez obzira na političku opciju, da puno savjesnije, angažiranije i učinkovitije štite hrvatski državni sustav od svih javnih i skrivenih centara moći (Rimokatolički imperij op.a.) kojima su važniji njihovi interesi od zajedničkoga dobra hrvatske nacije.“

Katolicizmom Miklenić i svita utjeruju strah u kosti svim građanima RH kroz dogmu o komunizmu kao neprijatelju kao dijelu demagogije,  a da se pri tom ne pita: nije li Ustav RH izglasala prije 20 godina većina građana RH, a ta većina je po tvrdnjama samog Millenića (90%) njegove gore list, odnosno to su – katolici. Ne utjeruju li vođe katoličke većine katolicizam (strah) u kosti svima zbog činjenice da ne laje pas zbog sela nego zbog sebe?

Inkvizicija je bila dječja igra spram današnjeg inkviziranja Miklenićevaca nad narodom koji je još uvijek spreman slušati i podnositi jaram parazitskog svećenstva u ime straha od katolicizma.

Regional express

DRAGOVOLJAC

Piše: Drago Pilsel

Da bismo znali kako s glupošću izići na kraj, moramo nastojati shvatiti njezinu bit. Jedno je sigurno, ona u biti nije defekt intelekta, nego ljudskosti… U takvim slučajevima i glupan postaje kritičar, napisao je protestanski (luteranski) doktor teologije i mučenik nacističkog režima Dietrich Bonhoeffer. Neki se ljudi rađaju glupima, neki sami uspiju postati glupani, a nekima glupost nametnu drugi. No, većina glupana nije glupa zbog nečeg što su im uradili njihovi preci ili njihovi suvremenici. Svoju glupost oni postižu vlastitim snagama. Za te se ljude može doista u pravom smislu riječi kazati da od sebe prave budale. Tu u prvom redu spadaju oni pretjeranci koji su skloni da postignu savršenstvo: težeći za savršenstvom, oni od sebe prave savršene budale. Naravno, oni su posljednji koji će to uvidjeti, a drugim je ljudima mrska sama pomisao da im to kažu. Jer, ne znati da ste glupi naprosto je divno.

Glupost – fenomen koji se pojavljuje u tako širokoj lepezi oblika kao što su taština, ponos, lakovjernost, strah, predrasuda – jedna je od glavnih meta satiričara, podsjeća nas Tabori, a onda dodaje: »Ali ona je potpuno sposobna da bez ikakve štete podnese milijun punih pogodaka.« Tabori je propustio spomenuti, valjda zato što je očita, činjenicu da bi satiričari ostali bez kruha kad bi kojim slučajem glupost iščezla iz ovog svijeta.

U knjizi pod naslovom »Povijest ljudske gluposti« Paul Tabori navodi »da Rogetov Thesaurus (cuvena engleska zbirka sinonima) posvećuje šest stupaca glagolima, imenicama i pridjevima koji su u vezi s glupošću«, a ono što je u vezi s pameću stane na manje od jednog stupca… Ona živi i danas i živjet će vječno, dično i trijumfalno. Jer, kako je rekao Schiller, protiv gluposti se i bogovi zaludu bore. »Nikad više nećemo pokušavati razlozima uvjeriti glupana; to je besmisleno i opasno«, piše D. Bonhoeffer. Imajući ovo u vidu, ozbiljnu raspravu o (ne)vrijeđanju predsjednika Mesića na stranicama »Glasa Koncila« s raznoraznim Miklenićima unaprijed treba odstraniti, i pažnju posvetiti njihovomu diskursu predrasude i gluposti. Tek toliko da im se odredi volumen.

Glavni urednik »Glasa Koncila« i kaptolski kanonik Ivan Miklenić je prvo proglasio aktualnog šefa države veleizdajnikom, pa kada je vidio da to prolazi još ga nazvao i psihički sumnjivom osobom. Ali to nije pobjeda ni njega ni dijela klera u ime kojeg progovara. To je poraz laičke, liberalne Hrvatske, koja mirno gleda kako se crkveni jastrebovi ostrvljuju na Mesića. Ta se javnost, kako primjećuje kolega Marinko Čulić, ne osuđuje ni zucnuti da je klerikalizacija zemlje odavno prerasla u bolesno stanje, još manje da s koncilskog motrišta to nije nimalo zdravo ni za samu Crkvu.

Na Miklenićeve opaske (da nije nikada uvrijedio niti kanio vrijeđati hrvatskog predsjednika, a napisao je i da je šef države zabio naciji nož u leđa) moguće se osvrnuti samo u diskursu Taborieve klasifikacije o općoj i djelomičnoj gluposti. Istina, druga rubrika u ovom će slučaju ostati nepopunjena, jer ni uz najbolju volju – čak ni da mu se progleda kroz prste – gotovo ništa od onoga što je rekao ne može se izvaditi iz konteksta opće gluposti.

Sve to ne bi imalo nikakvu važnost – kaže Tabori – kad bi glupani bili štetni samo za sebe a ne i za druge, ali glupost je čovjekovo najubojitije oružje, njegova najrazornija počast, ona je njegov najskuplji luksuz… Dokle god to ne prelazi okvire novinskih stupaca ili seoskih sajmova i proštenja, mi se možemo nadmeno i tolerantno smješkati.

Miklenićeve i druge klerikalne (biskupske) invektive samo potvrđuju pravilo koje je odavno iskliznulo iz sfere racionalnosti i objašnjivo je jedino ljudskom glupošću u sprezi sa zlom. »Pri tome je«, kaže Bonhoeffer, »glupan za razliku od zla čovjeka sobom do kraja zadovoljan«. Da nije tako, upravo bi Mesićeva politika danas poslužila kao papir za znanstvenu diskusiju, kao neka vrsta terapije u ime budućnosti i »prava na život u istini« (Vaclav Havel).

A sada, o još jednom predmetu mnogostruke gluposti. Zahtjev Stipe Mesića da se prekine s praksom isticanja vjerskih simbola u javnim institucijama, da se – na primjer – raspela maknu iz vojarni, policija, sudova, općina, itd, sigurno je legalan, vjerojatno i legitiman poticaj za raspravu u mjerodavnim ambijentima, ali čini mi se da je to samo ljetna galama a ne, ono što se trebalo dogoditi u proteklih devet i pol godina njegova mandata, suvisla rasprava o načinu provođenja članaka 40. i 41. Ustava RH koji jamče slobodu savjesti i vjeroispovjesti kao i slobodno javno očitovanje vjere ili drugog uvjerenja te, ništa manje važno načelo, da su sve vjerske zajednice jednake i odvojene od države.

Naime, valja se pitati zašto je Mesić čekao sve te godine? Tu se ne slažem s kolegom Čulićem jer, istina je, Mesić od početka ima jasan stav o položaju vjerskih zajednica u društvu ali nema i jasnu politiku. Drugo, Mesić je s tom idejom istupio neposredno pošto ga je neprincipijelno izvrijeđao uvodničar »Glasa Koncila« (u komentaru koji je objavljen prije dva mjeseca!) i pošto se titular nakladnika tog tjednika, zagrebački nadbiskup, kardinal Josip Bozanić, oglušio o Mesićev zahtjev da se ogradi od uvrede koju je njegov namještenik uputio Mesiću kao osobi, a koju je Mesić shvatio kao uvredu institucije.

Mesiću su u svojim propovjedima na blagdan Velike Gospe odgovorili mnogi (nad)biskupi optužujući ga, manje ili više izravno, da je on taj koji krši Ustav pošto negira pravo Katolička crkve na javno djelovanje, optužba koja je nepravedna i netočna jer to se Mesiću ne može imputirati.

Po srijedi je stari konflikt između hrvatskog predsjednika i crkvene katoličke hijerarhije koja je ljuta na Mesića zbog toga što ima manjak patriotizma dok Mesić episkopatu kao otegotnu okolnost nabraja višak nacionalističkog naboja u nastupima u kojima se događalo i to da kler otvoreno navija za HDZ a protiv SDP-a.

Mesiću se znalo dogoditi da odista zaboravi što o pravu na javno djelovanje piše u dokumentima Drugog vatikanskog sabora. U Pastoralnoj konstituciji o Crkvi u suvremenom svijetu, koji je polazni i obvezujući za sve članove Crkve, ističe se »da Crkva ne djeluje politički« ali »da biskupi mogu izražavati svoje mišljenje i sa svrhom da zakoni budu izmijenjeni i poboljšani«.

Zašto dolazi do česte zloupotrebe ovog principa od strane članova klera? U pitanju je krivo življena politika. Iracionalno, čuvstveno, nerazborito, isključivo, fanatizirano, zatvoreno, neumjereno, nepovjerljivo i nekolegijalno držanje hrvatskog katoličkog klera dovodi HBK i golemo tijelo vjernika da ustraje u stavu s kojim se ne može baš ništa dobro postići doli stalno izazivati neprekidne sukobe. Kao i ovaj najnoviji na relaciji Pantovčak-Kaptol. Ono što Mesić misli a ne zna točno izraziti jest slijedeće: kad vjerska istina ostaje bez posredovanja opraštanja i pomirenja, onda vjera nužno postaje ideologija, ružna politizacija. Ili ono što nas svakodnevno muči: teror ljudske gluposti.

 Objavljeno 20/08/09 u 09:24 AM

http://regionalexpress.hr/site/more/teror-ljudske-gluposti/

___________________________________________________________________________________________________________ 

Slobodna Dalmacija

17.08.2009. | 11:54

koga je sve prvi čovjek ‘glasa koncila’, ‘oprao’ u svojim tekstovima

Portet Ivana Miklenića: urednik izvan kontrole

Predsjednik države, Hrvatski sabor, političke elite, bivše i sadašnje vlasti, komunisti ondašnji i sadašnji, posebno ljevica i ljevičarski intelektualci, mediji i novinari ponaosob, tajne službe domaće i strane – samo su dio živopisne plejade likova i pojava na koji je posljednjih godina fokusirana oštrica kritika glavnog urednika “Glasa Koncila” prečasnog Ivana Miklenića.

Dok se ovih dana ne smiruju odjeci njegove (ne)izravne polemike s predsjednikom Stjepanom Mesićem, a on se sam ograđuje da je prvog čovjeka države ikada nazvao veleizdajnikom ili psihički neuravnoteženim, činjenica je da Miklenić ni prijašnjih godina nije previše birao riječi kada je trebalo ošinuti po objektima (subjektima?) svojih tekstova.

Iako će sam u razgovoru notiranom u jednome dnevnom listu prije dvije godine reći da nije nikakav ekstremist, da nastoji biti „u sredini“ i da njegovi tekstovi proizlaze iz vjere, socijalnog nauka Crkve i brige za opće dobro te da ne nastupa u ime službene, hijerarhijske Crkve, činjenica je da su mete njegovih napada godinama uglavnom iste.

Prema dobrim poznavateljima prilika na Kaptolu, Miklenić, ali i list kojemu je glavni urednik, doista već pomalo i jesu „one man show“, s kojim se često nema volje „natezati“ ni službeni izdavač, Nadbiskupija zagrebačka i kardinal Josip Bozanić.

Premda dio javnosti voli ponavljati kako “Glas Koncila” sigurno ne bi objavljivao nešto što nije blagoslovila, ako ne cijela službena Crkva, a ono barem kardinal Bozanić, upućeni to smatraju potpuno krivim jer je kardinal odavno izgubio utjecaj na uređivačku politiku toga glasila i ne želi, zbog svojih razloga, dodatno zaoštravati odnose. međunaslov Ivan Miklenić, podrijetlom iz zagorskoga mjesta Desinića, teolog i svećenik, “Glas Koncila” je preuzeo 1990. godine kada je došao na mjesto don Živka Kustića kojemu je godinama bio zamjenik.

Dio kaptolske svite ljut je na Miklenića, kako se prepričava, jer ga smatraju odgovornim što je tiraža toga lista koja je do 1990. godine iznosila i do 170 tisuća primjeraka, danas pala na samo tridesetak tisuća.

Miklenić je također 2000. godine imenovan kanonikom, članom Prvostolnog Kaptola, što je počasna titula koja se dodjeljuje biskupskim svećenicima za određene zasluge. Na upravljanje mu je povjerena kurija na Kaptolu u kojoj je smješten i “Glas Koncila”.

Ima i titulu arhiđakona zagorskoga, što je danas više počasna funkcija. Iako najčešće apostrofiran kao osoba sklona desnici, koja pa(ra)n(o)ično u svemu vidi živući komunizam i komuniste, Miklenić voli ponavljati da devedesetih godina njegov list jednako nije štedio ni tadašnju vlast te da je mit i laž da je Crkva uvijek bila na strani HDZ-a. „HDZ je imao potporu Crkve samo na izborima 1990. godine kada se radilo o rušenju komunizma.

Samo tada i nikad više“, ustvrdio je jednom. međunaslov Po njemu, komunistički kadrovi ušli su u HDZ nakon izbora 1992. godine, nakon što je SDP na izborima dobio samo pet posto glasova, pa će često ponavljati kako su u „hrvatskom društvu bivši komunistički kadrovi ušli i preuzeli gotovo potpunu kontrolu u svim relevantnim političkim strankama, zauzeli su gotovo sve ključne pozicije u društvu i gospodarstvu te svojim interesima podređuju čitavu državu Hrvatsku i njezinu budućnost“.

 No, pravi okršaj sa po njemu nepoćudnim strujama društva počet će nakon 2000. godine. Iako je u razgovoru za jedan dnevni list 2001. kazao kako je „prošla (HDZ-ova) vlast ‘Glas Koncila’ doživljavala kao oporbeni list zato što nikada nije pristao biti propagator njezinih želja“, umnogome se više zaoštrilo nakon izbora Mesića za predsjednika i dolazak Račanove koalicije na vlast.

To je to prokomentirao kao „povratak nedemokratskog socijalizma“, te je govorio da je „grijeh struktura neprestano na djelu“, a „tjeranje Crkve u sakristiju ideološki relikt“. Iako će se vladavina predsjednika Mesića često naći na udaru njegova pera, početkom ove godine obrušio se, pak, na Sanaderovu vlast: „Neprincipijelne koalicije na različitim razinama te osobito iskustvo u biti gotovo istovjetnog usmjerenja i upravljanja zemljom trećesiječanjske i kasnijih koalicija otkriva da su takozvane političke elite ili stranke izgubile svoj identitet, da među njima nema ni važnih, a kamoli bitnih razlika, da je za hrvatsku državu, naciju i prosječnoga građanina, na žalost, jednako loše vodi li je ova ili ona koalicija“.

Prije parlamentarnih izbora 2007. godine izbio je sukob i s tadašnjim predsjednikom Hrvatskoga sabora Vladimirom Šeksom, kada je rekao da je „peti saziv Sabora, kao i svi prethodni, trpio od manjka unutarnje slobode, hrabrosti i vjernosti savjesti te je istodobno tolerirao višak stranačke poslušnosti i moralno-političke podobnosti“.

Šeks je poručio kako je taj komentar „bezobrazni pamflet kakav nije viđen u hrvatskoj povijesti“, što je Miklenić kasnije prokomentirao riječima: „Nadam se da me Šeks neće uhapsiti“.

http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/66085/Default.aspx

__________________________________________________________________________________________________________

H-ALTER

Psihijatri s Kaptola

13.08.2009. Milan Polić

Ako je Kaptol htio reći da je „hrvatska šutljiva većina” za prošlih predsjedničkih izbora loše izabrala, onda je to jasan znak da ona za procjenu zdravlja i psihičke stabilnosti predsjedničkih kandidata nije sposobna, pa će je ubuduće trebati savjetovati. A savjeti će, dakako, dolaziti s oltara.

 Preko svog glasnogovornika jedna je srednjovjekovna hijerarhijska ustanova koja voli držati žestoke prodike o demokraciji i demokratskim izborima – iako se sama temelji na poniznosti, poslušnosti i pokornosti – poručila „hrvatskoj šutljivoj većini” da budući hrvatski predsjednik treba biti lik koji će odgovarati njezinu ukusu i od te „hrvatske šutljive većine” očekuje da tom zahtjevu udovolji. Iako se to razumije samo po sebi, „hrvatskoj šutljivoj većini” velika usta s Kaptola (Glas Koncila br. 33-34/2009.) poručuju: „budući hrvatski predsjednik trebao bi biti zdrava i psihički uravnotežena osoba”. Zašto to nisu poručili pri prvom izboru hrvatskog predsjednika?

Osim toga, iako u Crkvi nema demokratskih izbora „pa hrvatska šutljiva većina” o tome nikada nije mogla, ne može i neće moći odlučivati, zar ne bi biskupi i nadbiskupi također trebali biti zdrave i psihički uravnotežene osobe? Kao uostalom i urednik kroz čija usta govore. A što to oni poručuju? Da je „hrvatska šutljiva većina” sklona za predsjednika države izabrati bolesnu i psihički nestabilnu osobu. Jer ako su dosadašnji predsjednici bili zdravi i psihički uravnoteženi, čemu sada upozorenje „hrvatskoj šutljivoj većini” da pazi koga bira. Treba samo postupiti kao što je i prije postupala. No, ako je upozorenje opravdano, onda to znači da je „hrvatska šutljiva većina” namjerno izabrala bar jednog bolesnog i neuravnoteženog predsjednika države. I to namjerno. Upozorenje je, naime, smisleno samo ako je „hrvatska šutljiva većina” sposobna prosuditi zdravlje i psihičku uravnoteženost predsjedničkih kandidata, jer besmisleno je od nekoga tražiti da učini nešto što ne može.

Ako se, dakle, od „hrvatske šutljive većine” to ipak traži, onda to znači da se njezine liječničko-psihijatrijske sposobnosti pretpostavljaju, što znači da je i prethodne predsjednike izabrala u skladu s njima, pa se upozorenje s Kaptola može shvatiti samo kao zahtjev da više namjerno ne bira bolesne i psihički nestabilne Hrvatski su katolici dva puta na demokratskim izborima izabrali postojećeg predsjednika koji Crkvi nije po volji, pa ako za ovaj narod još ima budućnosti, ponovno će izabrati sličnu osobu predsjednike. Ako se pak htjelo reći da je „hrvatska šutljiva većina” doduše loše izabrala (inače ju ne bi trebalo upozoravati), ali ne namjerno, onda je to jasan znak da za procjenu zdravlja i psihičke stabilnosti predsjedničkih kandidata nije sposobna, pa će je ubuduće trebati savjetovati. A savjeti će, dakako, dolaziti s oltara. I po čemu je to drukčije od vremena kada su se savjeti davali na partijskim sastancima. Zapravo, tko je imao hrabrosti tada je bar smio diskutirati.

U Socijalističkoj Republici Hrvatskoj, kao i u ostalim dijelovima tadašnje SFRJ, uobičajeno je bilo da o ljudima koji su se natjecali za vodeća radna mjesta svoja mišljenja daju općinski komiteti Partije. Njihova mišljenja nisu bila zakonski obvezujuća i samo je o ideološkoj prilagodljivosti onih koji su formalno provodili postupke izbora  ovisilo hoće li ih prihvatiti ili ne. Pa ako su mišljenja općinskih komiteta Partije uglavnom bila prihvaćana, onda je to bilo zbog one iste ideološke prilagodljivosti koju je „šutljiva hrvatska većina” pokazala promjenom političkih okolnosti pretrčavši iz okrilja Partije u okrilje Crkve, a zahvaljujući kojoj se sada Crkva može hvaliti s 87,8 posto katolika u Hrvatskoj. Ali upravo su ti katolici dva puta na demokratskim izborima izabrali postojećeg predsjednika koji Crkvi nije po volji, pa ako za ovaj narod još ima budućnosti, ponovno će izabrati sličnu osobu (što hrvatski mišljeno može biti samo slobodan i samosvojan čovjek), a ne lik koji će biti „zdrav i psihički uravnotežen” kao urednik velikih usta iz kojih još nije izišlo ništa što Kaptolu nije po volji, čime je jasno ocrtana urednikova samosvojnost. Što se pak njegovog zdravlja i psihičke uravnoteženosti tiče, prosudite sami: “Posljedica toga ljevičarskog ‘osvajanja’ jesu gotovo sve sadašnje nedaće: od nezadovoljavajućeg ostvarivanja hrvatskih nacionalnih ciljeva i funkcioniranja zakonitosti, jednakosti i pravne države, preko strukturalne krize hrvatskoga gospodarstva, zastoja stvarnih demokratskih procesa i sve dublje moralne i etičke krize u društvu do obezvređivanja, ideološkog, političkog i medijskog, autentičnih hrvatskih vrijednosti, komparativnih prednosti i ljudskih potencijala…” Dakle, unatoč činjenici da je ovu zemlju najdulje vodila stranka desne političke orijentacije i da ju vodi posljednjih šest godina, uredniku velikih usta za sve su krivi ljevičari. Ako nije smišljeni i podli lov na vještice, čega je simptom priviđanje crvenih miševa?

Velika usta dalje poručuju da „budući hrvatski predsjednik treba biti osoba koja voli ljude, osobito hrvatski narod i hrvatsku državu, koja je iskreno zainteresirana za objektivnu istinu o hrvatskoj prošlosti te je spremna i žrtvovati se za hrvatske nacionalne ciljeve i interese, osobito u obrani od ekstremizama svih predznaka”. Vjerujem da je upravo aktualni hrvatski Predsjednik takav i zato mu je „hrvatska šutljiva većina” prvi puta na demokratskim izborima dala svoj glas, pa onda i drugi puta unatoč mrštenju s Kaptola i Banskih dvora.

Budući predsjednik treba, poručuju velika kaptolska usta: “promicati i štititi najviše vrednote zapisane u Ustavu RH”. A kada je Predsjednik učinio upravo to, zatraživši da se poštuje Ustavom zajamčeno sekularno uređenje države i iz državnih ustanova uklone ideološki simboli Crkve, ona mu je kroz još jedna svoja pokorna usta priprijetila – što je prenijela hrvatska javna televizija (Dnevnik 12.08.2009.) – da su Smije li u ovoj državi predsjednik države biti ireligiozan ili bar samosvojna religiozna osoba koja misli svojom glavom, a ne prema naputcima s Kaptola? Za sada, uz osobnu hrabrost, čini se da smije, no posluša li „šutljiva hrvatska većina” glas „zdravih i psihički uravnoteženih” dogmata, to će biti iznimka u hrvatskoj povijesti svi koji su iz prostora državnih ustanova uklanjali njezine simbole loše prošli.

Pitam se kako li će tek proći ovaj narod posluša li „hrvatska šutljiva većina” glas velikih usta s Kaptola i za predsjednika države izabere lik koji ne razlikuje teokraciju od demokracije. Lik poput onih koji druge poučavaju o snošljivosti i demokraciji, prokazujući autoritarnost i nedemokratsko ponašanje posvuda osim tamo gdje ih ima ponajviše, kod njih samih. Koji o obitelji i spolnom životu autoritativno poučavaju sve druge iako sami o tome znaju najmanje. Koji ne shvaćaju da svećenicima nije mjesto u državnim poslovima, kao što predsjedniku, premijerki, ili predsjedniku Sabora nije mjesto u religijskim obredima, iako građanin Miklenić ima pravo obavljati bilo koji državni posao, a građani Mesić, Kosor ili Bebić imaju pravo sudjelovati u religijskim obredima. A da velika usta na Kaptolu i oni što govore kroz njih ništa od tih demokratskih tekovina ne razumiju pokazali su i prozivanjem predsjednika Stjepana Mesića što nije sudjelovao u nedavnom vjerskom obredu, na kojemu predsjedniku demokratske i sekularne države i nije mjesto, a građanina Sjepana Mesića nitko nema pravo prozivati zbog nesudjelovanja u nekom religijskom obredu.

Uostalom, smije li u ovoj državi, u kojoj je osnovno ustavno načelo ravnopravnost građana, predsjednik države biti ireligiozan ili bar samosvojna religiozna osoba koja misli svojom glavom, a ne prema naputcima s Kaptola? Za sada uz osobnu hrabrost čini se da smije, no posluša li „šutljiva hrvatska većina” glas „zdravih i psihički uravnoteženih” dogmata, to će biti iznimka u hrvatskoj povijesti. Kao što će i demokracija ostati samo nedosanjani san.

http://www.h-alter.org/vijesti/hrvatska/psihijatri-s-kaptola

_________________________________________________________________________________________________________

Index.hr

Ugroženi Kaptol: U suvremenom hrvatskom društvu Crkva je neprijatelj
Četvrtak, 24.9.2009 09:05

Tekst: I.Ć.
“U HRVATSKOJ postoji trajna volja da se Crkvu drži dežurnim krivcem, da je se na svaki mogući način dovodi u negativan kontekst”, stoji u uredničkom komentaru don Ivana Miklenića u Glasu Koncila koji se “referira” na zaključke stalnog vijeća Hrvatske biskupske konferencije. Naime, u zaključku s vijeća HBK-a stoji da je Katolička Crkva u Hrvatskoj izložena neprestanim napadima, dok Miklenić “jadikuje” da najuže vodstvo HBK-a nije preciziralo tko to bez prestanka napada Katoličku Crkvu u Hrvatskoj.

Neprijatelj nikada ne spava

“Hrvatskoj je javnosti jasno da u tim kontinuiranim napadima sudjeluju neki političari, neke osobe iz javnoga života i mediji, a samo pomniji analitičari prepoznaju da kolo zapravo vode određeni medijski djelatnici”, objašnjava Miklenić ono što su mislili biskupi naglašavajući da je hajka na Katoličku Crkvu i neke njezine ustanove funkcionirala na principu “izvlačenja izjava, zakuhavanjem, dodavanjem, napuhavanjem, podmetanjem i konstrukcijom”, da bi se isticali snažne riječi poput sukob, rat i slično.

“Takav isključiv pristup otkriva da u hrvatskom društvu postoji i snažno dolazi do izražaja najgore sektaštvo koje želi katolike tretirati kao manje vrijedne, kao građane drugoga reda, bez obzira na ustavnu odredbu po kojoj svi građani moraju biti ravnopravni unatoč svim svojim različitostima”, napisao je Miklenić o novinskim napisima o slučaju “predsjednika koji bi morao biti katolik”.

“Izraz je to prozirne želje da katolici u Hrvatskoj šute u svome kutu, da Katolička crkva ostane bez utjecaja ili da njezin utjecaj bude što manji”, kaže Miklenić o svim napisima koji su se doticali teme crkvenog poreza i utjecaja Kaptola na politiku.

Na prvim stranicama jer ih se želi potisnuti

“Katolička crkva po nepromijenjenom komunističkom konceptu predstavlja zapravo neprijatelja, kojega se čas precjenjuje, čas podcjenjuje, a kojega se stalno želi potisnuti iz javnosti”, zaključak je Miklenića nakon isticanja svih primjera u posljednjih mjesec dana kada je upravo Crkva bila jedna od glavnih medijskih tema. Za Miklenića suvremeno hrvatsko društvo se od svih tranzicijskih zemalja najteže odnosno najmanje suočava s komunističkim totalitarizmom i njegovim višestrukim nasljeđem pa na kraju nije čudno da je Crkva neprijatelj.

http://www.index.hr/vijesti/clanak/ugrozeni-kaptol-u-suvremenom-hrvatskom-drustvu-crkva-je-neprijatelj/451891.aspx

 _________________________________________________________________________________________________________

Slobodna Dalmacija

17.12.2009. | 12:07

Miklenić: Više nego ikad u povijesti ljudi su izvrgnuti ideološkim pritiscima

Katolički tjednik “Glas Koncila” u komentaru u najnovijem dvobroju upozorava kako su u suvremenom pluralnom društvu više nego ikad u povijesti ljudi izvrgnuti vrlo brojnim i snažnim ideološkim pritiscima i ponudama koji se nameću sredstvima javnoga priopćivanja, prevladavajućim javnim mnijenjem, trendovima, modama i tobožnjim novim stilovima života, religioznosti i ponašanja.

U komentaru “Božić i ugroženi čovjek” glavni urednik Ivan Miklenić ističe kako određeni centri moći, ostvarujući svoje skrivene ciljeve – kao što su profit, iskorjenjivanje ljudi iz obiteljskog, nacionalno-kulturnog i vjerskog identiteta i drugi – iznimno lukavo navode ljude na određena ponašanja koja imaju posljedice duboke, često nezalječive rane, urušavanje ličnosti – jednom riječju gubitak svoga ljudskog dostojanstva.

“Suvremeno doba, koje bi mnogi željeli proglasiti osobito naprednim, bitno je označeno dosad neviđenim, a često vrlo suptilnim i sofisticiranim, ugrožavanjem dostojanstva konkretnih ljudi”, tvrdi se u komentaru.

Po Miklenićevim riječima nikad kao u ovo naše doba nisu bila promicana i forsirana, posebno na suptilne medijske, osobito televizijske, načine životna usmjerenja kao što su: konzumizam, hedonizam, ateizam, scijentizam, gender-ideologija, individualizam, relativizam, astrologizam i slično, a svima je zajedničko da žele čovjeka na svoj način zarobiti, zloporabiti i kroz prividnu i kratkotrajnu sreću zapravo razoriti.

Miklenić smatra kako je osobito tragično što često nositelji i propagatori takvih životnih usmjerenja uopće nisu svjesni dometa tih suvremenih idola, a jednako je tragično što mnogi ljudi, zaboravljajući svoje iskonsko ljudsko dostojanstvo, posve nekritički prihvaćaju ta usmjerenja te se po njima ravnaju u svom životu i djelovanju.

Po njegovim riječima u sadašnjem povijesnom trenutku, kad se mnogi ljudi u Hrvatskoj osjećaju ranjeni, nesigurni, zabrinuti, prestrašeni, sputani, poniženi, odbačeni i nevoljeni, aktualizacija godišnjeg spomena Utjelovljenja, učovječenja Druge Božanske Osobe, može djelovati osobito blagotvorno, upravo okrjepljujuće i ohrabrujuće te istodobno priziva obnovu čovječnosti.(H)

http://www.slobodnadalmacija.hr/Hrvatska/tabid/66/articleType/ArticleView/articleId/83944/Default.aspx

__________________________________________________________________________________________________________

Hrvatska katolička župa bl. Alojzija Stepinca Salzburg

Isus Krist hrvatski Predsjednik?

Utorak, 19 Siječanj 2010 17:31

Višeslav KNEZ

Predsjednički Izbori u RH: POST FESTUM

»ISUS KRIST HRVATSKI PREDSJEDNIK«

„Ja sam svjetlost svijeta;
tko ide za mnom neće hoditi u tami,
nego će imati svjetlost života.“
(Ivan, 8,12)

Točno na blagdan Svetog Stjepana Prvomučenika, dan nakon proslave Božića – tog najradosnijeg katoličkog blagdana, kojim obilježismo rođenje Isusa Krista, održan je prvi krug predsjedničkih Izbora u RH.
Kako je poslije smrti Predsjednika dr. Franje Tuđmana („Doći će vrijeme kad će hrvatski narod tražiti Tuđmana, a Tuđmana biti ne će!“- poučno i lijepo jednom rekao Branko Tuđen!) institucija Predsjednika Republike Hrvatske posve devastirana, obeščašćena i marginalizirana, a nije nam niti potrebna, jer ista više uopće i ne postoji. 
U prvi mah mi se učinilo posve svejedno tko će nam u slijedećih pet godina stajati na čelu države, a nije prošao ni moj prijedlog da se imena  svih hrvatskih birača s pravom glasa stave u jedan veliki bubanj i između njih izvuče ime „srećkovića“ koji će nama vladati i upravljati, jer nakon 10-ogodišnje vladavine građanina predsjednika – Predsjednik RH može biti bilo tko!
Nu, vratimo se mi načas Božiću: Rođenje Isusa Krista (kao što znamo) zorno je opisano u Evanđeljima po Luki i Mateju dok se u ostala dva (po Ivanu i Marku) uopće i ne spominje.
Krist se, ovo je jako važno spomenuti zbog ateista i agnostika, rodio u betlehemskoj štalici gdje bl. Djevica Marija, čitam(o): … „porodi sina svoga, prvorođenca, povi ga i položi u jasle jer za njih nije bilo mjesta u svratištu“. (Lk 1).
E, sada tek nastaju problemi! Jer, (za)pisano je:
„Svijetlo Istinito, koje rasvjetljuje svakog čovjeka dođe na ovaj svijet. Bijaše na svijetu i svijet postade po njemu a svijet ga ne upozna. K svojima dođe ali ga njegovi ne primiše“. (Iv 1:9-11).
Jer kad bi Isus Krist danas došao u Hrvatsku zbilja Ga ne bi imao tko dočekati. Ali, veleučeni upit mi je otvario nove vidike. Navodim:
»Što bi se u Hrvatskoj dogodilo kad bi se Isus Krist pojavio kao kandidat za predsjednika Države? Dopustite mi malko maštati. A pokušajte i Vi barem nakratko prepustiti se maštanju! Što mislite, koji bi postotak On dobio u Hrvatskoj već u prvom krugu? I bi li mu bilo mjesta u drugom, odlučujućem? “K svojima dođe, a njegovi ga ne primiše”, zapisa sveti Ivan. Mislite li da se odnos “snaga” promijenio od prvih njegovih betlehemskih, jeruzalemskih dana? Usputno, mislite li da bi svi vjernici u Hrvatskoj za Njega glasovali? Gorka su ovo pitanja, ali ih je potrebno – progutati!« – zapitao se msgr. Slobodan Štambuk, biskup hvarsko – bračko – viški, u razgovoru naslovljenom „Kad bi Isus bio predsjednički kandidat – kako bi u Hrvatskoj prošao?“ (Hrvatsko slovo, XV., 766, 3-4, Zagreb, 23. prosinca 2009.).
Vođen ovim nadasve poučnim, ali i opominjućim riječima msgr. Štambuka (koje me još uvijek progone!) bijah ponukan napisati ovaj članak. Na um mi pade i pomisao kako : „Bogu ništa nije nemoguće!“ I sam Evanđelist Marko ljudsku je nemoć i Božju svemoć opisao ovako: „Ljudima je nemoguće, ali ne Bogu! Ta Bogu je sve moguće!“ (Marko 10, 27). Nu, u Hrvatskoj, toj zemlji svakojakih čuda i čudesa, ama baš sve je moguće, jer Bog je u njoj, po svemu sudeći, posve onemogućen.
A, evo i kako:
Uz oko 426.ooo stanovnika mlađih od 18 godina (dakako, bez prava glasa!) u Republici Hrvatskoj  živi 4.073.294 punoljetnih osoba upisanih u biračke popise pred zadnje parlamentarne izbore održane 2007. Pridodamo li ovoj brojci i 405.092 hrvatskih državljana (s pravom glasa!)  izvan Hrvatske, dolazimo do  ukupnog broja od 4.478.386. birača – skoro koliko i RH ima stanovnika! Uz stožernu Rimokatoličku crkvu u RH djeluje i 40 inih vjerskih zajednica, dok se po Središnjem državnom uredu za upravu čak 94,21 posto izjasnilo službenim vjernicima, od čega je oko 93 posto njih (ovo nikako nemojmo zaboraviti!) rimokatoličke vjeroispovijesti.
Idemo dalje:
„Sve je moguće onomu koji vjeruje!’“ (Marko 9:23)
Upravo ti, takvi i toliki vjernici (govorim samo o onih oko 93 posto rimiokatolika!) su bez ikakva pardona 3. siječnja 2000. doveli na vlast ateističko-agnostičku (postkomunističku) koaliciju na vlast.
Gdje im (ili nam!) je tada nestala vjera, pojma nemam!
Kako netko tko se izjašnjava vjernikom (ta prisjetimo se 8. Božje zapovijedi, koja glasi: „Ne reci lažna svjedočanstva…“!) može glasovati za ATEISTE, koji tvrde (zamislite bezobrazluka!) kako Boga uopće i nema, ili AGNOSTIKE (koji po svom promašenom filozofsko-idealističkom učenju, čuj-učenju!) pak poriču Njegovu nazočnost podučavajući nas da On (Bog!) vjerojatno i postoji, ali Ga oni ne mogu dokučiti, pa taj svoj prljavi nauk (preko dodvorničkih im hrvatskih /!?!, op. p./ medija) prodaju nama i onoj nevjerojatnoj brojci koja tvori (prisjetimo se!) oko 93 posto hrvatskih rimiokatolika!?
U ovoj zemlji, koja je (krvlju svojih ponajboljih sinova!) skupo platila svoju slobodu ateistička manjina danomice terorizira teističku većinu. Zamislite:
Nitko se ni iz naše Crkve čak nije udostojio oglasiti kad je drug Đermano – Ćićo Senjanović, taj komunističko-ateističko-agnostički (bivši) novinar tzv. „Slobodne Dalmacije“, napisao i ostao živ: „Naša Crkva je dokaz da Boga nema!“ ili pak kad je njegov duhovni pastir, Ivan Fumić, predstavnik tzv. SAB-a Hrvatske, rekao: „Crkva je posljednji bastion ustaštva.“
Po svemu sudeći: Uskoro će mnogi ateisti i agnostici vidjeti Boga svoga! Jer,  ne zaboravimo: „Bogu je sve moguće!“ (Marko 10, 27).
Prisjetimo se načas i Deset Božjih zapovijedi, tog najsavršenijeg  Ustava na svijetu koji sam ikada pročitao, a koje se rabe u Katoličkoj Crkvi, a nalazimo ih u katoličkom Katekizmu. Zapovijedi potječu od sv. Augustina ili Aurelija Augustina (latinski: Aurelius Augustinus Hipponensis, Tagasta 13. studenog 354. – Hippo 28. kolovoza 430.) je pisac, teolog i jedan od najutjecajnijih kršćanskih učitelja (hr.wikipedia.org/…/Sveti_Augustin ), i glase:

1.Ja sam Gospodin, Bog tvoj, nemoj imati drugih bogova uz mene!
2.Ne izusti imena Gospodina, Boga svoga, uzalud!
3.Sjeti se da svetkuješ dan Gospodnji!
4.Poštuj oca i majku da dugo živiš i dobro ti bude na zemlji!
5.Ne ubij!
6.Ne sagriješi bludno!
7.Ne ukradi!
8.Ne reci lažna svjedočanstva na bližnjega svoga!
9.Ne poželi žene ni muža bližnjega svoga!
10.Ne poželi nikakve stvari bližnjega svoga!

Rijetki su oni (čast iznimkama!) koji ih se (svih 10!) u Hrvatskoj pridržavaju. Jer, slikovito kazano:
Što vrijedi nekom studentu koji govori kako studira na tom i tom fakultetu, ako uopće ne uči i/ili rijetko kad viđa fakultet, a o  predavanjima bolje da i ne govorim!? Što vrijedi vjerniku (prisjetimo se onih nesretnih oko 93 posto hrvatskih rimiokatolika!) koji ne žive svoju vjeru!
Da podvučem: Za loše vladanje, nemar ili pak njihovo neučenje nisu krivi samo učenici ili pak studenti već velikim dijelom i njihovi profesori (čitaj: biskupi, župnici i sl.), jer u našem slučaju učenici i studenti su: VJERNICI!
Nu, po svemu sudeći, zaboravili smo i proročke riječi najvećeg sina hrvatskoga naroda – zagrebačkog nadbiskupa i kardinala – bl. Alojzija Stepinca: “Dragi moj ispaćeni narode, ne kloni duhom!” (iz propovijedi prilikom posvete spomen-crkve Sv. Marije u Biskupiji kraj Knina, 19. rujna 1938.).

Kome dati svoj glas?

Od 12 ponuđenih kandidata (nekolicina njih su zapravo trebali biti kandidati DORH-a i USKOK-a!) hrvatski narod je trebao birati po svojoj miloj volji i, dakako, po slobodnoj savjesti. Nu, zaglupljeni narod (znamo i od koga!), koji je birao Josipovića i njemu slične i srodne, trebao se bar načas sjetiti zloglasne KPJ (čiji je pravni sljednik današnji SDP!), koja nas i dandanas tužaka po haaškom sudu. Griješimo ako mislimo kako je Jakov Blažević mrtav. Ima on dosta svojih klonova. Naročito u SDP-u, a jedan od njih je (i) njihov predsjednički kandidat. Ta, prisjetimo se i ne zaboravimo:
“Na sve tužbe, koje su ovdje protiv mene iznesene, odgovaram da je moja savjest mirna, makar se publika tome smijala. Sada se ne kanim braniti niti apelirati protiv osude. Ja sam za svoje uvjerenje sposoban podnijeti ne samo ismjehivanje, prezir i poniženje, nego – jer mi je savjest čista – pripravan sam svaki čas i umrijeti“. (Bl. Alojzije Stepinac, iz govora nakon četvrtog dana rasprave pred komunističkim sudom u Zagrebu, 3. listopada 1946.).
Stepinčeva jedina krivnja bje u tome što nije pao na koljena pred komunistima i komunizmom koji tada (1946.) kao i sada  jedini vlada u ovoj zemlji.
A, što nam se zapravo događa danas, ponajviše zahvaljujući nama koji smo se raspršili u potrazi za izgubljenom vjerom!?
„Usred bijela grada Zagreba šalju nam poruke,  urlajući: ‘Po šumama i gorama…’  Očito, premalo im je masovnih grobnica po parkovima grada, po šumama i gorama i livadama od Gračana i preko Sljemena i Macelja… A lustracije nije bilo. Nama su dragi trgovi zločinaca!“ (msgr. dr. Valentin Pozaić, iz propovijedi u župnoj crkvi Gospe Lurdske u Zagrebu na blagdan Gospe Lurdske, 11. veljače 2009.).
    Prisjetimo se načas: Bleiburga, Dakse, Hude jame, Jazovke, Kočevskog roga, Macelja, Maribora i inih mnogobrojnih stratišta hrvatske vojske i hrvatskoga naroda nakon II. svjetskog rata.
    „Zločinačko komunističko nasljeđe i dalje uživa u paušalnom napuhivanju broja jednih drugih žrtava. O svojima ne govore, niječu ih. Dok su gradili komunizam, nije bilo važno koliko je palo ljudskih života. U ime revolucije žrtve su dopuštene. Revolucija guta svoju djecu, i još mnogo više onu drugu. Sućuti nema. Zato im nije potrebno znati ime i prezime stradalih. Pedeset godina terora i progona, laži i podvala, nije im bilo dovoljno da istraže makar samo jedan logor, samo jedno stratište, da popišu imenom i prezimenom sve stradale. Zašto? Jer – tada više ne bi mogli lagati (…) Moramo li zaključiti: Istina je jednako nepoželjna danas kao i u vrijeme pedesetgodišnjega komunističkog terora?! Ima li istina pravo javnosti? Je li istina ustavna kategorija, ili je pak postala protuustavna u Hrvatskoj i u Europi? (…) Zar ne zvuči neobično i začudno da ono samozvano besklasno društvo, onda i danas, poznaje klasnu ideologiju zločina i žrtava: jedni su zločini zli, oni njihovih protivnika; drugi su zločini dobri: oni iz redova njihovoga prevratničkog režima mržnje i osvete. Tim se zlotvorima smiju i moraju i danas podizati i čuvati spomenici i uspomene, ne bi li terorizirali i današnje i buduće naraštaje, ne bi li se širila laž i mržnja. Licemjeri su licemjeri: bili i ostali.
    Kroz pedeset godina užasa i terora, moći i vlasti, nisu ispisali poimence žrtve ni jednoga logora. Štoviše, i danas se osnivaju lažni instituti s lažnim popisima žrtava, a što je teška nepravda stradalima i živima. Boje se istine i javno iznova pokušavaju obmanjivati domaću i svjetsku javnost.
    Moramo se oduprijeti svima onima koji bi nas i danas htjeli učiniti zarobljenicima komunističkog zla i terora; taocima jednoga desetljećima dugoga užasnog odsječka povijesti, odsječka kojega bi se oni morali sramiti, a ne se njime i danas ponositi – skrivajući se iza pojma antifašizam.
    Te zločine nikada ne smijemo zaboraviti, ni prešutjeti; naprotiv, moramo dizati glas istine i o počiniteljima toga zla: a to je zločinački komunistički antihrvatski, antiteistički – protubožji režim, i njegovi brojni sateliti – koji još i danas sablasno kruže i marširaju Lijepom našom domovinom, uživajući neizrecive privilegije društvene, političke i financijske.
    Potrebno je iznijeti na svjetlo dana svu istinu o svim logorima, o svim barbarskim rovovima, o svim jezovitim jamama, bez obzira na boju. To je naš dug prema istini, prema svakoj žrtvi. Tek tada smijemo govoriti o prošlosti; tek tada smijemo se nadati blagoslovljenoj budućnosti.
    Kad se ispuni taj dug prema istini, prema povijesti, prema sadašnjosti i budućnosti, nitkovi više ne će moći lažno sramotiti i klevetati hrvatski narod.
    Naprotiv, neprijatelj istine, krivokletnik i veleizdajnik, podanik i kvisling, mora bježati u maglu bolesnih mitova, jer u svjetlu istine ne može opstati. Jedina mu je nada, ali varava, opetovano licitiranje žrtvama. I tako dok živi na krvarini tuđih života, obezvrjeđuje svetost žrtava.
    Svaki ljudski život–žrtva: žrtva je bez pogovora, bez obzira na režim. Čovjek s imalo savjesti i časti, dostojanstva i nacionalne svijesti, o žrtvi može govoriti samo s poštovanjem; bez trgovanja, bez prljavih političkih interesa, bez želje da time prikrije svoje zločine.
    Samo istina može voditi do kajanja, do pokore, do pomirenja, do poštovanja, do ljubavi.
    Poznata je kobna izreka: Narod ima kralja kakvog zaslužuje. A kralj ima pravo da vlada suludo, u svom stilu, nad takvim naivnim narodom. Sami sebe odličjima odlikuju, nazivaju se moralna vertikala, temelji moderne Hrvatske, a uskoro će biti i heroji domovinskog rata. I nije ih sram“.  (Msgr. dr. Valentin Pozaić, iz prešućene propovijedi kraj Jazovke, 22.lipnja 2009., Politički zatvorenik br. 208/209, Zagreb, srpanj/kolovoz 2009.).
 Komunisti su nam punih 45 godina svoga strahovlašća tvrdili kako, zamislite, Boga nema. Jer: „Je li moguće da ljudi još ne znaju da je Bog  mrtav!“ -  (u)pitao se svojedobno veliki njemački filozof Friedrich Wilhelm Nietzsche. Nu, „Nietzsche je mrtav!“ – potvrdio je Bog. Komunistima bl. Alojzije Stepinac nije nimalo ostao dužan na njihovu zloglasnom sudu, rekavši im u lice što ih spada:
„Vi ste učinili pogrješku fatalnu, što ste pobili svećenike. Narod vam to neće nikada zaboraviti (…) U školskim udžbenicima tvrdite protivno od svih dokaza povijesti, da Isus Krist nije postojao. Znajte, Isus Krist je Bog! Za Njega smo spremni umirati, a danas je nauka to, da on uopće nije postojao! Kad bi se koji profesor usudio učiti protivno, mogao bi se sigurno nadati da će izletjeti iz škole. Ja vam kažem, g. državni tužioče, da uz ovakve uvjete nije Crkva slobodna, nego da će za kratko vrijeme biti istrijebljena.
    Krist je temelj kršćanstva. Vi se zauzimate za pravoslavne Srbe: Pitam ja vas, kako vi sebi zamišljate pravoslavlje bez Krista? To je jedan apsurd! Kako vi zamišljate Crkvu bez Krista? To je jedan apsurd!
    Za Majku Božju kaže se u knjigama, da je bila bludnica. A znadete li, da je ona za pravoslavne i katolike najsvetiji pojam?
    Naređujete, to je službena nauka, da je čovjek postao od majmuna! Ako imade tko tu ambiciju, neka mu bude! Ali otkuda dolazi netko da to odredi kao službenu teoriju, koju danas ne priznaje ni jedan učenjak svjetskog glasa?” (Stepinac, ibidem).
Nakon svega ovog iznesenog i pročitanog ostao nam je upit: Izaći na izbore ili ne!? Šutjeti i gledati bujicu koja teče, a ne pokušati ju prijeći uzaludan je posao. Jer divlje bujice, ako na vrijeme ne postaviš nasip, poplavit će ti kuću, a poslije cijelo selo ili grad… Druga stvar je s pitomima. I šutnja je zločin:
„Šutnja nije izbor, to je neizbor. Apolitičnost nije rješenje, to je nerješenje. Sadašnje vrijeme shvatite kao nastavak borbe iz početka 90-ih godina, to je očito bila samo prva faza. Nemojte dozvoliti da vaša žrtva i mnogo teža, i konačna, žrtva vaših prijatelja bude uzaludna.“ (branitelj.blog.hr)
Nu, kome ipak dati svoj glas!?
„Treba dati glas onome koji je okrenut ovom narodu, kojemu je daleko važnije što narod misli i želi, nego što misle i žele njegovi tužitelji. Imamo među kandidatima takvih koji svojim osjećajima i svojim uhom okrenuti prema narodu, prema vama. Na vama je da prosudite sami koji najviše odgovara ljudskim i kršćanskim kriterijima, kako smo mi biskupi naveli u svojoj poruci. Ne dopustite da o našoj sudbini odlučuju oni koji niti poznaju naše želje i potrebe, niti ih one zanimaju. Nemojte se utopiti u masu za koju neki drugi proizvodi mišljenje. Društvo vam ne daje mnogo šanse, ali ovu vam daje i iskoristite je“. (Msgr. dr. Mile Bogović, Božićna propovijed 2009.).

Kristovo svjetlo svijetli ljudima na putu spasenja

U RH više ne postoji ni Ljevica ni Desnica, jer nema čak niti jedne stranke (sve su tobože europizirane!) koja je za Hrvatsku, da tragedija bude veća – naši su Pismoznanci nažalost odavno već postali tek obični Farizeji!
Jer pitam ja Vas (ali i sebe!): Kako se jedan ateist ili pak deklarirani agnostik uopće može kandidirati za predsjednika jedne katoličke zemlje!? To je vrhunac licemjerja, koji graniči sa zdravim razumom, jer to je posve logično isto toliko kao kad bi jedan praktični vjernik obnašao dužnost generalnog sekretara KPJ-u.
Na veliku žalost domaćih recikliranih komunista, liberala,tj. apostata, konvertita – inovjernika, što će reći – nevjernika, ponovno moram navesti riječi velikog biskupa msgr. Slobodana Štambuka: „ … I ne bi li bilo normalno i poželjno, da u katoličkoj HRVATSKOJ njezin predsjednik bude katolik?! Ali ne samo po svjedočanstvu krsnog lista, nego po svjedočanstvu života, po vjeri! Smiju li katolici ove Zemlje misliti tako, nastupati tako, postupati tako?!“ (iz propovijedi na Udbini 12.rujna A.D. 2009.).
Po svemu sudeći ne smiju! Jer, ovu Štambukovu propovijed iskritizirao je i vrli nam pučki pravobranitelj (!?!, op. p.) Jurica Malčić, koji je čak upomoć pozvao Ustav RH jer isti, kaže, jamči pravo svim građanima na jednakost i dostojanstvo bez diskriminacije, pa i one na temelju vjere i vjeroispovijesti! A to što u RH manjina diskriminira većinu to drugu Malčiću nimalo nije važno.
Kako vidimo u Hrvatskoj je sve moguće! Jer „…dok je reporter objavljivao rezultate glasovanja za kandidata SDP-a iz prostorija SDP-a su se čuli povici “Ivo-Tito!“ (Prof. dr. sc. Branimir Lukšić na Portalu HKV-a).
Nu, vratimo se mi Izborima:
Slikovito kazano: „Vašar je bio, a na vašaru…“ (početak pjesme Đure Jakšić, Otac i sin),tj. Izbori u RH (festival demokracije!) su bili, a na Izborima je pobijedio  upravo on, koji nam je bez ikakova pardona nedavno izvolio poručiti: „Svjetlo sam jer nudim budućnost, Bandić je tama…“ (http://www.index.hr/vijesti), jer, Bože moj, zahvaljujući hrvatskim rimiokatolicima (oko 93 posto njih), Svjetlonoša, zamislite bezobrazluka, nam tvrdi kako je 26. prosinca A.D. 2009. „Hrvatska izabrala svjetlo, a siguran sam i da će svjetlo izabrati i 10. siječnja”.
Što na ovo reći nego: „Ako je Ivo Josipović svjetlo ja biram vječni mrak!“ (Facebook: http://hr-hr.facebook.com/pages) ili kako to vrlo lijepo kaza naš karizmatični svećenik vlč. Zlatko Sudac: „Prvo priznanje Republici Hrvatskoj nije dao agnosticizam, nego katolicizam. Nema istinske pravde bez blagoslova križa Gospodina našega Isusa Krista. Nema ni svjetla među ljudima bez svjetla koje prosvjetljuje svakog čovjeka, a to svjetlo jest Isus Krist. Svako carstvo koje se gradilo bez Kristova križa urušilo se samo u sebi!“ (Večernji list, 7.siječnja 2010.).
Jer, (za)pisano je: „Zaista, pored svjetla, u Bibliji ima i „svjetlonoša“. Doslovna riječ Svjetlonoša (Lucifer) javlja se samo jedanput, pri opisu propasti kralja Babilona koji je Židove držao u njihovom drugom ropstvu. Kralj-čovjek je srušen, jer je u svom srcu govorio: „Uzaći ću na visine oblačne, bit ću jednak Višnjemu“, a Stari ga zavjet na tom mjestu pita: „Kako pade sa nebesa, Svjetlonošo, sine Zorin?“ (Iz 14,12-14). Treba li dakle shvatiti da Josipovićev slogan „Birajte svjetlo a ne tamu“ poziva na izbor novog ropstva u Novom Babilonu, onom Babilonu koji miješa sve jezike? Ili, ako je odgovor ne, ili ne samo to nego više, tražimo dalje!“ (akademik Slaven Barišić: „Svjetlo i tama Ive Josipovića“, Portal HKV-a, 05. 01. 2010.).
Nu, Josipović, taj nositelj olimpijskog svjetla utjelotvorenog u vječnom plamenu komunističke demokracije u Rijeci je 30.prosinca A.D. 2009. između ostaloga obećao i ovo, navodim: „Zacrvenit ćemo Hrvatsku!“ (koja se nakon ovih izbornih rezultata već dobrano crveni od stida!) zaboravlja u kakovoj zapravo tami (zemlji!) živi(mo) kad nam je on (u vlastitu neznanju), eto, postao Sjetlonoša. Nu, da malo bolje pojasnim(o): 
Svjetlonoša iliti Sotona, koji je gospodar tame, pali arkanđeo, tj. demon, vrag – đavao, oličenje napasti i svakoga zla. Poznat je još kao Belzebub, Lucifer, Mefisto ili Nečastivi.
Isus Krist ga je dva puta nazvao knezom ovoga svijeta (Iv 12,31) i (Iv 14,30). (v. http://hr.wikipedia.org/wiki/Sotona).
Hrvatski (!?!, op. p.) Svjetlonoša, koji nas je obasjao svetlom svoje,  očeve i SDP-eovske mu petokrake, ne bi tako govorio da je čuo proročanske riječi Pape Benedikta XVI., izgovorene tijekom svečanog euharistijskog slavlja u bazilici svetoga Petra, na Bogojavljenje ili Sv. Tri kralja, 6. siječnja A.D. 2010.:
„Isus je došao u susret ljudima. Ljudi se stoga ne trebaju bojati Kristova svjetla, jer je njegovo svjetlo sjaj istine. Krist je svjetlo, a svjetlo ne može zamračivati, može samo svijetliti, rasvjetljavati, objavljivati. Stoga se nitko ne treba bojati Krista i njegove poruke. A ako su kršćani tijekom povijesti, jer su ograničeni i grješni, katkada sa svojim ponašanjem izdali Krista, to još više potvrđuje da je Krist svjetlo, a da ga Crkva odražava jedino ako ostaje ujedinjena s Njim (…) Krist je dakle svjetlo koje osvjetljava sve narode na zemlji. A njegovo je bogojavljenje  znak pobjede života nad smrću (…) Ne postoji takva tama da može zasjeniti Kristovo svjetlo“. (http://www.ktabkbih.net/info.asp).
A što nam to Svjetlonoša zapravo nudio u svom izbornom programu!?
„Svima koji protiv mene pišu na Internetu poslije Izbora sjest ću za vrat!“ – zaprijetio je svima koji se ne slažu s njim (22.XII.2009. na TV-u) vrli nam demokrat, nesuđeni sudac ICTY-a i pisac haaških optužnica (http://forum.net.hr/forums). I takav nam je došao na čelo države. Jadna (li) nam majka! Vjernici-birači, svaka Vam čast na odabiru i na postojanosti Vaše vjere! Zahvaljujući upravo Vama petokraka je konačno porazila sveti nam Križ. Nu, zamislite njega, agnostika, vaše novo božanstvo, koji je proizvod jedne zločinačke partije kako 18. veljače A.D. 2010. na kraju predsjedničke prisege kaže: „Tako mi Bog pomogao!“ Kad čujete ove riječi iz njegovih usta (za)počnite se diviti sebi, a ne njemu i ne zaboravite, jer zapisano je:
„Ima i siromašnih bogataša i bogatih siromaha, bogataša duhom i duhovnošću i neizlječivo bolesnih siromaha koji u materijalnim vrijednostima vide rješenje svega!“ (Štambuk, ibid.)
Svjetlonoša je u svom obraćanju naciji, a ne narodu rekao i ovo: „Pozivam ovog trenutka vas ovdje i sve koji imaju pravo glasa u zemlji i inozemstvu da glasaju za pravdu, za bolju i pravedniju Hrvatsku (koju valja izručiti   haaškom sudu!?, op. p.), za svjetlo, ne za tamu!“
I ponovno se vraćam našem blaženiku Stepincu, koji nam proročanski zbori: „Mnogo se, istina, govori o ljubavi prema narodu. Ali ne rijetko govore o njoj već za to što koristi njihovom džepu. Drugi opet za to da lakše pokriju razne prljavštine. Treći zato što su željni slave. No,  za uvjerenog katolika ljubav prema narodu nije predmet trgovine ni za novac ni za slavu, nego je ona moralna i etička dužnost.” (Alojzije STEPINAC, Propovijedi, govori, poruke (1934. – 1940.), Zagreb, 2000., str. 231.)

Veritas amara est – Vae victis!
(Istina je gorka – Jao pobijeđenima!)

Naš Svjetlonoša – predsjednički kandidat SDP (i svih medija u RH),  taj kreator Nove pravednosti,  čiji izborni slogani bijahu: „PravDA za Hrvatsku!“ (valjda na haaškom sudu!) i „Pošten predsjednik (s 4 stana u Zagrebu!, op. p.) za pravednu Hrvatsku!“ („Budući da su stambeni kvadrati u metropoli isto toliko skupi kao i u zapadnoj Europi, pitamo se odakle mu to. Na Zapadu netko iz profesorske struke treba dobiti Nobela da bi mogao kupiti četiri stana!“, Gojko Borić: Tragikomedija hrvatskih predsjedničkih izbora, Hrvatski list, god. VII., br. 274, str. 22, Zadar, 24.prosinca 2009.). uvjerljivo je (60,29% prema 39,71%) u drugom izbornom krugu porazio ‘čovjeka, a ne stranku’ Milana Bandića, u pobjedničkom zanosu, obraćajući se naciji, reče:
 „Pobjeda nije samo moja. To je pobjeda svih poštenih ljudi. Pobjeda koju slavimo svi. Svaki građanin ove zemlje večeras je pobjednik, jer duboko vjerujem u to da je svačiji cilj bolja Hrvatska. Duboko vjerujem da svi želimo živjeti u zemlji u kojoj se rad plaća, a kriminal kažnjava, u zemlji socijalne sigurnosti i jednakih šansi za sve. Posebno, obraćam se građankama i građanima koji nisu glasovali za mene. Bit ću i vaš predsjednik! Želim spajati, ne razdvajati. Stojim ovdje pred svima vama, bez obzira za koga ste glasovali, svima pružam ruku i kažem: Služit ću vam, služit ću Hrvatskoj.“ (http://www.ezadar.hr).
Poslije ove njegove sramotne pobjede („Izabrali su me katolici!“, Večernji list, god. L, br. 16.553, str. 1, Zagreb, 12. siječnja 2010.) hrvatski branitelji (i preživjeli sudionici Križnog puta iz krvavog svibnja 1945.) hrvatskome narodu  (nakon što mu javno izraze sućut!) mogu slobodno reći kako isti (narod!) uopće i nije bio vrijedan njihove žrtve – čak ni jedne suze, ni jedne jedine kapi prolivene krvi, a u krajnjem slučaju niti vlastite slobode. O državi bolje da i ne govorim.
Jedina utjeha njegovu protukandidatu – tamnom Milanu Bandiću ostaju vlastite riječi, izgovorene na konferenciji za tisak 7. siječnja 2010.: „Više bih volio izgubiti izbore s tolikom potporom branitelja (preko 200 udruga!), nego ih bez te potpore dobiti!“

Logiko, stid te bilo!

A, je li uopće ova predsjednička lakrdija morala završiti ovako. Mislim da ne. Za ovakav ishod predsjedničkih izbora kriv je ponajprije naš „Big Brother“ – bivši hrvatski premijer dr. Ivo Sanader, koji je  ovlastio zloglasnu britansku tajnu službu MI6 da u Hrvatskoj, pod izlikom lova na generala Antu Gotovinu, prisluškuje građane. (Nacional,  br. 458, Zagreb, 24. kolovoza 2004.).  Ako je vjerovati nekim glasinama, Alistair Summerland, koordinator MI6 za Balkan, Sanadera je prisilno (i) udaljio s premijerskog mjesta, a isti je najvjerojatnije i upriličio njegov nedavni „puč“ u središnjici HDZ-a.
MI6, kako vidimo smjenjuje ili pak imenuje najviše hrvatske dužnosnike. Po svemu sudeći takav slučaj bijaše i s Josipovićem.
Jer, ruku na srce, tuđinski centri moći su i izabrali: „…novog predsjednika Hrvatske koji neće dirati u hašku nepravdu, koji će nastaviti Mesićevu politiku, koji će biti spreman na dogovor sa Srbijom i na povlačenje tužbe protiv Srbije. Išlo se tako daleko da su i davali podršku onom predsjedničkom kandidatu koji je spreman za takve ustupke i za kontinuitet takve politike. Zato su se svim sredstvima nastojali eliminirati prof. dr. Miroslav Tuđman i Andrija Hebrang već u prvom krugu, a Milan Bandić u drugom krugu.“ (prof. dr. Zdravko Tomac, Strah od istine, http://www.hercegovina.info/vijesti).
Ima li Josipović uopće bilo kakvog izbora? Ima i nema, jer dr. Tomac mudro zaključuje: „Treći hrvatski Predsjednik može birati: nastaviti kontinuitet sramotne hrvatske politike, pokorne, pokorničke i sluganske, ili se suprotstaviti svim ultimatumima i ucjenama i tražiti podršku i slogu hrvatskog naroda u obrani istine“.
Iako je, kako rekosmo, u Hrvatskoj danas sve moguće ipak (nam) je teško vjerovati da će ortodoksni komunist (Josipović) postati istinski „(pre)obraćenik“, tj. demokrat novoga kova. Jer, ne zaboravimo riječi našeg blaženika Alojzija Stepinca: „Komunizam se od laži rodio, od laži živi, i od laži će umrijeti.“
Treba(mo) li uopće poštovati volju naroda, iako je voljom manje od trećine od ukupnoga broja birača (u nedjelju 10. siječnja t.g.) u osobi prof. dr. Ive  Josipovića,  inače kandidata Socijaldemokratske partije, Republika Hrvatska napokon dobila legalnog i legitimnog trećeg predsjednika?
Usuđujem se reći: „NE!“ Jer: „Otkako je SDP sada izabranog predsjednika prihvatio kao svoga službenoga kandidata, on je odmah javnosti nametnut kao jedini favorit te je postao službeni kandidat ne samo svoje stranke nego i određenih centara moći koji djeluju daleko od očiju javnosti, a to je uskoro rezultiralo specijalnim medijskim tretmanom, kako u neformalnom tako i u formalnom predizbornom i izbornom razdoblju. Nakon prvoga izbornog kruga, u kojem je već izabrani predsjednik gotovo nedostižno odskočio, stigla je otvorena potpora dosadašnjega Predsjednika RH, bliskih političkih stranaka, uključujući i neke od onih koje su sada u vladajućoj koaliciji, zatim čak i predsjedničkog kandidata HDZ-ova disidenta, a u konkretnim okolnostima neizjašnjavanje glavnih stranka vladajuće koalicije – po onoj »tko šuti, taj se slaže« – značilo je također svojevrsnu potporu izabranom predsjedniku“. – (Ivan Miklenić, Potvrda kontinuiteta, Glas Koncila, broj 3 (1856), 17.1.2010.
Nakon svega gore navedenog dolazimo do pogubnog zaključka gdje već sutra smjera Josipovićeva „Najdraža Hrvatska!“ Što reći nego: „Logiko, stid te bilo!“
Jer: „Što god tko o njoj mislio, jedna logika kaže: Ako nije vjernik, kako može biti domoljub, pogotovo u zemlji u kojoj se do 90 posto stanovništva kršćanski opredjeljuje!?“ (Milan Ivkošić, Rodoljubna zanovijetanja, Večernji list, god. L., br.16.556, str. 16, Zagreb, 15.siječnja 2010.).
„Pobjeda! Neobično mi je čuti kako mnoštvo skandira moje ime“ jedan je od naslova u rubrici „Moj prvog predsjednički tjedan“ iz pera novoizabranog i velikoumnog predsjednika Josipovića, koji je između ostalog napisao i ostao živ: „Stavljam u CD Mozarta…“ (v. „Divna je Čarobna frula: ljubav i mudro upravljanje zemljom“, Večernjakov prilog Obzor, br. 326, str. 8, Zagreb, 16.siječnja 2010.) jer on je, nemojmo zaboraviti, navodim:
„… pomagao haškom sudu pisati optužnice protiv hrvatskih generala. Sedamdeset pet posto optužnice protiv hrvatskih domoljuba Ivo Josipović je napisao sam a drugih 25% je dodao haaški sud.
Interesantno da svi novinari to prešućuju. Bio je i dugogodišnji savjetnik haaškoga suda i od njih dobivao plaću, natjecao se za stalnog suca haaškog suda, ali nije prošao.
To što je Josipović napravio je jedan od najljigavijih poteza u zadnje vrijeme u hrvatskoj politici. On je odglumio brigu za hrvatski teritorij, ali njegova stranka nije glasala protiv te arbitraže. Zašto nije iskoristio svoj utjecaj i pritisnuo svoje drugove, zašto nije osudio one koji nisu kao on glasovali protiv? Očito je imao razloga biti protiv.“ (Drago Kontrec, Kovač naše (ne)sreće?!, http://hr-hb.blogspot.com).
Čitajući novine (koje svašta pišu!) doznajem(o) i ovo, navodim: „Stariji brat Ivine majke Milice, rođen 1930., imao je krsno ime Tito. Tito Staničić bio je kurir u partizanima, a poslije rata u Zagrebu je bio profesor na Strojarsko-tehničkom fakultetu. Poslije rata Tito je morao promijeniti ime u Mate jer mu komunističke vlasti nisu dopuštale da se zove kao Josip Broz. Krsno ime dobio je po katoličkom biskupu Titu“ (Večernji list, god.L., br. 16.558, str. 17, Zagreb, 17.siječnja 2010.).
Novinar Zvonimir Despot u komentaru „Josipović pao povijest“ (ništa čudno za jednog istaknutog sveučilišnog profesora, koji „za zvijezdu petokraku kaže da je simbol antifašističke borbe, a da su zločini pojedinačni“!) navodi kako Josipović „u Bleiburg neće ići ‘dok se ondje pojavljuju ljudi u crnom’, iako su mu i potomci žrtava dali glas“ (Večernji list, god.L., br. 16.559, str. 32, Zagreb, 18.siječnja 2010.).

Blesavi hrvatski narod (mislim tu na apstinente od prošlih  predsjedničkih Izbora i, dakako, na Josipovićeve birače!)  načas me podsjetio na onaj šaljivi prizor iz filma „Ta divna stvorenja“ kada majmun podigne ploču,  ispod koje vidje zvečarku i onesvijesti se. Čim je došao svijesti opet je podigao ploču i ponovno se onesvijestio, vidjevši zvečarku. Eto, takvi smo vam narod mi Hrvati. „Malo nas je al’ smo govna!“ – divno je jednom netko to primijetio, jer (slikovito kazano!) i da je dr. Franjo Tuđman, tvorac hrvatske države, bio jedan od one dvanaestorice predsjedničkih kandidata, vjerojatno bi bio potučen do nogu, i uopće ne sumnjam da bi ispao već u prvom krugu.

Scenarist pak jednog drugog šaljivog filma „Što je muškarac bez brkova“, Bogohulnik,   kvazi-književnik i lihvarski novinar, Ante Tomić, koji se u navedenom uratku na posve ciničan i imbecilno satiričan način obrušio na Hrvatsku vojsku i Katoličku crkvu (sjetimo se zaljubljenog katoličkog svećenika i po AT-u liječenog alkoholičara!), inače jedan od viđenijih Josipovićevih „logističara“, CUH optužuje poradi, vjerovali ili ne, služenja crnih misa (sic!). Evo navoda:
„A što se to strašno dogodilo u biću naroda da je jedan vjernik, katolik, čeljade kršteno i krizmano, u nedjelju izgubio izbore?“ (Ante Tomić, Za Josipovića služene crne mise: Jutarnji list, god.XIII., br. 4147, str.71, Zagreb, 16.siječnja 2010.).
Ovaj razbaštinjeni Imoćanin je, nakon ovog pamfleta, već postao slučaj za psihijatrijsko razmatranje. Nu, lako je nama za Tomića, ali… Nažalost mi zapravo nikada i nećemo moći dokučiti smisao poslanja (Titovog gardista) dr. Ive Josipovića, koji kao trećerazredni i loši pedagog, navodim: „…ocjenjuje Mesića čistom peticom za ovakvo poražavajuće stanje u Hrvatskoj što je samo po sebi  nevjerojatni contradictio in adjecto, kojim može, doduše, obmanjivati mediokritetski duh, ali je nedopustiv za dignitet jednog intelektualca (…) Dr. Ivo Josipović je solidan intelektualac, premda ne i jedini takav u ovoj netom završenoj kampanji. Kolektivna fascinacija njegovom učenošću u jednom je trenutku i mene uzela kao žrtvu, sve dok ga nisam čuo kako govori da je najbolji Mesićev potez bio to što je otjerao najzaslužnije ratne generale u mirovinu uz lažnu izliku da je vojno-redarstvena operacija Oluja bila i etničko čišćenje, što je klasična velikosrpska propaganda teza kojom se osporava veličina i vrijednost Domovinskog rata. Tada sam shvatio da vrhunsko obrazovanje i uljuđenost nisu dostatni za predsjednika države. Predsjednik Hrvatske, predsjednik bilo koje zemlje na svijetu, mora imati dušu za svoju zemlju i svoj narod, s dr. Josipović je tu dušu, ako ju je uopće ikad i imao, izgubio negdje po putovima revolucije, kojima se očito nadahnjivao u mladosti.“ (Ivica Marijačić, Josipović još jedna obmana ili stvarna nada?, Hrvatski list, god. VII., br. 277, str. 11, Zadar, 14.siječnja 2010.).

Nu, Tomić nije usamljen slučaj (i postkomunistički jurišnik!) u hrvatskom novinarstvu. Jedan od njih (budući Josipovićev savjetnik!) je čak zalutao i u samu crkvu, jer veli:
 „Sjedim u ispovjedaonici i čekam pokajnike. Stiže mušterija za Duha Svetoga. I to ne bilo tko. Pokraj mene kleči Anđelko Kaćunko“ – napisa (Carlos) Drago Pilsel (novinar, intelektualac, antifašist i humanist – po  Slobodnoj Dalmaciji od 18.travnja 2009.) nediplomirani teolog u svom idiotskom članku „U Hrvatskoj je sada lakše biti i agnostik!“ (Večernjakov prilog Obzor, br. 326, str. 10, Zagreb, 16.siječnja 2010.) u kojemu možemo pročitati i ove veleumne riječi: „Crkva nije komitet premda se kao takva često i postavlja!“
Pilsel je neiscrpna tema koju valja(m) naknadno obraditi:

I što reći na kraju!? Nažalost moram reći kako veliki nam biskup msgr. Štambuk uopće nije u pravu. Jer, poslije svega izrečenog, čisto sumnjam da bi se Isus Krist uopće (i) mogao kandidirati za hrvatskog Predsjednika. A, zašto!? Ponajprije je upitno bi li On uopće mogao prikupiti onih potrebitih 10.000 potpisa građana RH koji bi podržali njegovu predsjedničku kandidaturu. I ne samo to, čisto sumnjam da bi mu čak i dopustili da pristupi biralištima (u ovom slučaju) kao običan birač, ali bi zato vjerojatno dopustili SDP-u da nam u Hrvatskoj u školama ukine vjeronauk. Uopće ne sumnjam da bi i referendum o tom prijedlogu odmah prošao ali ne s oko 93 posto ZA, nego u nešto manjem postotku.
Jer, zamislite,  kad bi Isus Krist danas došao u Hrvatsku ne bi ga imao tko dočekati (“K svojima dođe, a njegovi ga ne primiše” ), a niti mu se pokloniti osim ona naša (slikovito kazano) Sveta Tri Kralja (zvjezdoznanci Gašpar, Baltazar i Melkior – sljedbenici zvijezde koja ih je dovela do mjesta Kristovog rođenja), iz ovoga članka, imenom i prezimenom: msgr. dr. Mile Bogović, msgr. dr. Valentin Pozaić i msgr. Slobodan Štambuk,
Zapitajmo se gdje li nesta sveta nam vjera!?
Laku noć, Hrvatska! Per omnia saecula saeculorum. Amen!

http://www.hkz-salzburg.net/index.php?option=com_content&view=article&id=215&Itemid=156

_________________________________________________________________________________________________________

Index.hr

Kaptol: Nije ovo borba protiv korupcije nego politički obračuni

Srijeda, 27.1.2010 13:05

Tekst: I. Ć.
“JE LI U PROCESUIRANJU privrednog kriminala riječ o istragama ili obračunima. Iako se istrage koje su pokrenute i koje su tek započele često javnosti plasiraju kao da je riječ o punomoćnim sudskim presudama ili zakonitim osudama, očito je da je pritom riječ i o političkom, stranačko političkom, medijskom i javnom vrlo pristranom pritisku na mjerodavna istražna i sudska tijela”, pita se u najnovijem broju Glasa Koncila glavni urednik don Ivan Miklenić u svom uredničkom komentaru.

Curi na sve strane

Miklenić tvrdi kako u hrvatskim okolnostima stvarnost prečesto nije onakva kakvom se prikazuje govoreći o najnovijim slučajevima odnosno istragama MUP, DORH-a i USKOKA.

“Raščišćavanje svih oblika korupcije i organiziranog kriminala zahtijeva postojanje stvarne političke volje, ali stvarni poznavatelji društveno-političkih prilika u suvremenom hrvatskom društvu ne mogu prešutjeti postojanje veoma moćnih interesnih skupina, najčešće javnosti potpuno nepoznatih, koje, štiteći svoje interese, ne dopuštaju da se u Hrvatskoj uspostavi stvarna zakonitost, ravnopravnost svih građana pred zakonom, čak ni stvarna većinska ili prevladavajuća politička volja da se stane na kraj korupciji i organiziranom kriminalu”, smatra don Miklenić dodajući da to potvrđuju brojni primjeri i to od krupnijih kadrovskih promjena na političkoj sceni, pa do istrage protiv pojedinih političkih osoba te da bi zagovornici borbe protiv korupcije  vjerojatno prvi trebali biti pod istragom kao i sudski progon jednih i nedodirljivost drugih.

Isto tako Miklenić se zgraža nad curenjem informacija iz redova istražnih tijela što potiče na promišljanje njihovoj o ozbiljnosti, odgovornosti i vjerodostojnosti.

Tko se to ruga?

“S obzirom da su mediji objavili sadržaj pisma iz USKOKA prije nego li je ono uopće stiglo do adresata nameće se pitanje: ‘Ruga li se to netko u redovima istražnoga tijela hrvatskoj državi ili su to opet bile na djelu moćne interesne skupine’”, pita se Miklenić dodajući da je očito da neke istrage počinju nakon dugih medijskih priprema, prozivanja, sumnjičenja i optuživanja, a koja ne mogu biti pokazatelj zakonitog postupanja odgovarajućih represivnih tijela jer takvih postupanja još naprosto nema.  

Don Miklenić zaključuje kako  je u tijeku pristran i sračunat politički obračun.

http://www.index.hr/vijesti/clanak/kaptol-nije-ovo-borba-protiv-korupcije-nego-politicki-obracuni-/472526.aspx

 ___________________________________________________________________________________________________________

Datum objave: 12.3.2010 | 8:39
Zadnja izmjena: 12.3.2010 | 8:41

 KRITIKA GUVERNERA

Ivan Miklenić: Nedopustivo da Rohatinski prijeti ostavkom

Autor/izvor: SEEbiz

ZAGREB – U najnovijem komentaru Ivana Miklenića, urednika Glasa Koncila, na meti njegove kritike našlo se ponašanje guvernera Hrvatske narodne banke Željka Rohatinskog, nakon što su u saborskoj raspravi o “polugodišnjem izvješću Hrvatske narodne banke za prvo polugodište 2009. godine”, održanoj 24. veljače, bile izrečene i neke kritičke opaske na djelovanje HNB-a.

 Naime, Goran Marić, predsjednik Odbora za financije i državni proračun, kazuje Miklenić, upozorio je na to da se HNB prečesto ponaša kao promatrač, te je upitao zašto na deviznim pričuvama, primjerice, Slovenija ostvaruje dvostruko veći prihod od HNB-a, piše Slobodna Dalmacija.

- Načelno govoreći, šef jedne institucije, očito povrijeđen kritikom, zatražio je ‘zaštitu’ ili, moglo bi se reći, zaprijetio je ‘da neće trpjeti napade’, te se sastao s predsjednicom Vlade ili predsjednicom stranke da bi za sebe i svoju instituciju osigurao političku potporu. Iznimno je neobično za svaku normalnu demokratsku državu da bi šef jedne državne institucije tražio ‘zaštitu’ ili iznosio svojevrsnu ucjenu šefici političke stranke – upozorava Miklenić, zaključivši:

- Cijeli je slučaj ozbiljan apel svim demokratskim snagama u hrvatskom društvu, bez obzira na političku opciju, da puno savjesnije, angažiranije i učinkovitije štite hrvatski državni sustav od svih javnih i skrivenih centara moći kojima su važniji njihovi interesi od zajedničkoga dobra hrvatske nacije.

http://www.seebiz.eu/hr/makroekonomija/hrvatska/ivan-miklenic-nedopustivo-da-rohatinski-prijeti-ostavkom,70607.html

__________________________________________________________________________________________________________

 KTA

Sarajevo, 5. svibanj 2010.

Razgovor s mons. Ivanom Miklenićem, glavnim urednikom Glasa Koncila

Crkveni mediji ne glume da su nezavisni već su glas Crkve

Idući ususret Danu sredstava društvenog priopćivanja, koji se u svijetu proslavlja 16. svibnja govori mons. Ivan Miklenić koji je 20 godina glavni urednik Glasa Koncila – katoličke novine koja je uspjela djelovati i u doba komunizma. Uz to što je medijski profesionalac i vrhunski u svom poslu, među suradnicima je prepoznatljiv kao otvoren, uvijek spreman za pomoć, borac za pravdu, socijalno osjetljiv, duhovan.

Za svećenika Zagrebačke nadbiskupije zaređen je 1980. i te je godine počeo raditi u uredništvu GK, a nakon ređenja i službeno je zaposlen. Imenovan je 2000. kanonikom Prvostolnog kaptola zagrebačkog, a od 2001. i arhiđakonom Zagorskog arhiđakonata; odnedavno je i kapelan Njegove Svetosti s naslovom monsinjora. Član je više crkvenih tijela, a uz mnogobrojne članke, intervjue, reportaže i komentare objavio je knjige: Vjera, objava i čovjek i Isus za čovjeka. Jedan je od urednika knjige Devet stoljeća zagrebačke nadbiskupije te urednik knjige Stjepan Kranjčić, život i djelo i Sveti Marko Križevčanin u prilozima Glasa Koncila. Bio je u odboru za doček pape Ivana Pavla II. Zapravo, urednik Miklenić od samih je početaka nazočan u svim važnim događanjima Crkve u Hrvata.

Poštovani mons. Mikleniću, možete li nam iz svoga iskustva reći kolikose politička demokratizacija društva odrazila na medije u Hrvatskoj i BiH? Koliko ima prostora crkvenim medijima, odnosno koliko su svjetovni mediji unijeli nereda u medijski prostor prateći crkvene događaje?

Demokratizacija društva odrazila se u velikoj mjeri na sve medije te više nema toliko tabu tema kao što ih je bilo u prijašnjem društvenom sustavu. Demokratizacija se također odrazila i na crkvene medije koji mogu otvoreno s vjerskog ili crkvenog stajališta progovarati o svim bitnim pitanjima suvremenoga čovjeka i suvremenoga društva. Društveni mediji su u prvom valu demokratizacije davali veliki prostor crkvenim i vjerskim temama, često na nekompetentan način, a u sadašnje doba sve je više slučaj da svatko onaj koji želi znati što se u Crkvi stvarno dogodilo ili što Crkva stvarno kaže ili kakav stav ima, to više ne može saznati iz društvenih medija. Zato u sadašnjem trenutku opet raste važnost crkvenih medija.

Koliko su kontrolirani, cenzurirani mediji, odnosno, pokazuje li se realno društveno stanje u javnim medijima? Koliko vlasnici medija, odnosno urednici, kontroliraju medijski prostor?

Mediji nikada nisu posve slobodni. U naše doba mediji su se oslobodili izravnog utjecaja državne politike te mogu slobodno i kritički progovarati o potezima državnih vlasti, no to ne znači da i danas nemaju gospodare kojima moraju služiti. Mediji su danas vrlo slični samoposluzi s najrazličitijim artiklima od delicija do otrova. Vlasnicima je često najvažnija zarada, a urednici se uglavnom biraju tako da zadovoljavaju i potražnju za raznolikim sadržajima i ideološko-političke opcije suvremenih moćnika koji se kriju od javnosti. Naivno je danas medije shvaćati kao proizvod u službi potrošača – pa očekivati da će objektivno izvještavati, časno obrazovati ili odgajati za vrijednosti – jer su oni ponajprije sredstvo zarade ili promidžbe u službi moćnika. Stoga je na suvremenim medijskim potrošačima iznimno velika odgovornost pri odlučivanju i biranju što će čitati, slušati ili gledati.

Koji su danas etički normativi u novinarstvu, koja je etička paradigma, je li ona nova ili je konstanta ispod koje se ne smije ići u novinarstvu?

Prava etička načela su univerzalna, nepromjenjiva, trajna i obvezujuća u svakoj profesiji pa tako i u novinarstvu. Gaženje etičkih načela uvijek je povezano s neprofesionalnim i nečasnim djelovanjem kojega u suvremenom novinarstvu danas ima, nažalost, previše. Umjesto prepoznatljive etičke paradigme u suvremenim hrvatskim medijima mora se govoriti o nastojanju da se etičke i druge vrijednosti razaraju. Nisu slučajno mediji u Hrvatskoj izgubili vjerodostojnost u očima imalo kritičkog i izgrađenog „potrošača“. Od mnogih jednostavnih ljudi čuo sam da se današnjim medijima, osobito televizijama na nacionalnoj razini, ne može vjerovati jednako kao nekada kad je i službeno vladalo jednoumlje. Osobno mogu posvjedočiti da mediji u Hrvatskoj vrlo često konstruiraju, izmišljaju i podmeću stavove i događanja da bi ih onda mogli kritizirati i napadati. Kad se pojedine medije na to pismeno upozori traženjem ispravke netočnosti, oni to ignoriraju. Novinari, umjesto da budu prenositelji informacija i komentatori, često postaju kreatori događanja, stvarajući pri tom intrige, sukobe i afere.

Gdje je u Hrvatskoj novinarstvo u odnosu na novinarstvo koje je s dugom tradicijom u demokratskim europskim zemljama?

Novinarstvo u suvremenoj Hrvatskoj, po mojoj procjeni, spada među najtamnije segmente hrvatskoga društva u kojem vlada smišljeni kaos jer to određenim snagama i moćnim centrima odgovara. Premda se većinsko hrvatsko stanovništvo nikako ne može svrstati ni na ljevicu ni na krajnju desnicu, u medijima većinom, osobito na najvažnijim mjestima, dominiraju ljevičari, nekadašnji partijski društveno-politički djelatnici, pa se s pravom govori o svojevrsnom teroru manjine nad većinom. U Hrvatskoj, u kojoj je pluralno društvo sastavljeno od umjerene, centrične većine, a ljevičari i krajnji desničari su manjine, potpuno nedostaje medijska ravnoteža. Zapadna stabilna demokratska društva razlikuju se od hrvatskoga upravo po tome što imaju medije koji uravnoteženo i primjereno održavaju interese većine, lijevih i desnih. Stoga je, prema mom mišljenju, hrvatskom društvu nužno potrebna nova nacionalna televizijska mreža koja bi zastupala i promicala stvarne hrvatske nacionalne interese, hrvatsku kulturu i univerzalne vrijednosti – jer televizija je danas najutjecajniji medij, a još će to dugo i ostati.

Koliko crkveni mediji zadovoljavaju potrebe vjernika, zapravo pristupaju li kritički svim temama?

Crkveni mediji nikada ne glume da su nezavisni već su glas Crkve te svatko koga zanima istina o crkvenim stavovima i pogledima kao i crkvenim događanjima treba za njima posegnuti. Za vjernike kao članove Crkve bitno je da budu u zajedništvu vjere s apostolskim nasljednicima te su za vjernike crkveni mediji najbolje sredstvo po kojem spoznaju, produbljuju i utvrđuju suvremeni Crkveni nauk. Tu službu vjernicima svi crkveni mediji u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini izvršavaju uzorno – pa su u tom smislu stvarno potrebni svim vjernicima. No, crkveni mediji pružaju još i više: pružaju istinita svjedočanstva življene vjere, iskustva bogatstava duhovnoga života, informacijama povezuju Crkvu hrvatskoga jezika. Također pomažu vjernicima i u razumijevanja svoga vjerničkoga poziva u crkvenoj i društvenoj zajednici; nude odgovore na brojna aktualna pitanja te pomažu u njegovanju kršćanskog, humanog i nacionalnoga identiteta i kulture… Smatram da su sadašnji crkveni mediji glede potreba vjernika pravi rudnici zlata koje, nažalost, za mnoge ostaje zakopano.

Kako Crkva shvaća medije, odnosno kako ih svećenici prihvaćaju?

Službena hijerarhijska Crkva načelno shvaća vrlo ozbiljno ulogu i služenje crkvenih medija te ih zato i osniva, pokreće i drži. Kažem – načelno, jer je to zapisano u svim relevantnim crkvenim dokumentima. U praksi ima, nažalost, članova hijerarhije koji nisu svjesni moći i snage služenja crkvenih medija pa su prema njima često indiferentni. Dobra riječ crkvenih medija posredstvom radiovalova može biti ono dobro sjeme koje pada na plodno tlo i donosi obilat rod. Pisana riječ još je snažnija, trajnija te ima izglede biti još korisnija – pod jedinim uvjetom – da bude čitana. Ima, nažalost, pastoralnih djelatnika koji još uvijek nisu došli do svijesti da su Crkveni mediji njihovi prvi i najvažniji saveznici koji mogu u ime Crkve prenijeti članovima njihove zajednice sadržaje koje im oni sami nikako ne mogu pružiti, a ti su sadržaji uvijek dragocjena dopuna njihovih navjestiteljskih i katehetskih nastojanja.

Koliki je interes za novinarski rad i koliko se suradnika godišnje javi na stranicama konkretno u Glasu Koncila?

Novinarstvo je zanat koji, kao i svaki drugi, ima svoje zakonitosti koje treba poštivati pa ne treba govoriti o katoličkom novinarstvu. Je li nešto katoličko ili nije mora se vidjeti iz sadržaja i duha teksta, a ne iz načina obrade koja mora biti zanatska ili profesionalna. Među mladim ljudima, osobito studentima teologije i novinarstva, postoji velik interes za suradnju s crkvenim glasilima, no problem je što nema dovoljno radnih mjesta za te ljude. Glas Koncila ima praksu da kao vanjske suradnike prihvaća sve koji žele surađivati, no traži da se uklope u postojeći koncept novina. Budući da Glas Koncila kao tjednik ima relativno malu redakciju, novine mogu na 40 stranica izlaziti zahvaljujući doprinosima veoma brojnih suradnika. Godišnje se u Glasu Koncila svojim tekstom javi više od 900 ljudi sa svih strana Domovine i Bosne i Hercegovine.

Jesu li crkveni mediji međusobno konkurencija ili se nadopunjavaju i za svakoga ostavljaju prostor posebnog djelovanja?

Naši crkveni mediji po koncepcijama su toliko različiti da se ne može govoriti da su međusobno konkurencija. Smatram da ne bi smjelo biti ni jedne katoličke obitelji koja ne bi uzimala i čitala barem jedan crkveni list. Naime, čitanje svakog crkvenoga lista osnažuje crkvenost, jača vjeru i potiče solidarnost i ljubav prema slabijima i ugroženima – te nužno djeluje oplemenjujuće. No, danas je problem što sve više vjernika prestaje čitati crkveni tisak već se zadovoljava onim što dobije na televiziji, a to nažalost nije dovoljno, a često nije ni vjerodostojno ako nije u okviru vjerskih emisija.

Na koji su način crkveni mediji u službi onog pastoralnog djelovanja koje razvija politički angažman vjernika?

Vjernici, dakle svi članovi Crkve, ujedno su građani sa svim svojim građanskim pravima i obvezama te su pozvani u društveni život unijeti upravo svoj specifični doprinos. Ljubav prema bližnjemu temeljna je Božja zapovijed koja uključuje odgovornost za dobro ljudi koji nas okružuju, ali i za dobro čitavoga mjesta, pokrajine, naroda, domovine. Ako je politika po definiciji skrb za zajedničko dobro određene društvene ili nacionalne zajednice, onda je jasno da su baš kršćanski vjernici pozvani biti u prvim redovima u zauzimanju za opće dobro. Crkveni mediji – jer pastoralni djelatnici zapravo nemaju puno prilike o tome govoriti ili educirati vjernike – s vjerničkog i crkvenog stajališta ulaze u sudbinski važne društvene teme, upozoravaju na eventualne propuste, stranputice ili promašaje ili potiču bolja rješenja – uvijek imajući na pameti opće dobro. Crkveni mediji donose i dragocjena upozorenja i iskustva glede društvenih pitanja i od Svetoga Oca i iz života Crkvi u drugim državama. Pomni čitatelji mogu se obrazovati u svim tim pitanjima pa čak i političkoj kulturi.

Glas Koncila je jedan od rušitelja komunističkog sustava, tako ga smatraju i ozbiljniji analitičari. Koliko je on danas korektor društveno-političkog sustava?

Glas Koncila u svojim tekstovima polazeći od vjerskog pogleda na stvarnost i s ciljem promicanja općega dobra hrvatskoga naroda i svih građana koji žive u Hrvatskoj progovara često o vrlo važnim aktualnim društvenim pitanjima te nudi specifičan pogled s kojim se često lako poistovjećuje većina koja nije vezana stranačkom stegom. U tom smislu „glas“ Glasa Koncila često je daleko važniji nego li je to itko od političara ili od medija spreman priznati.

Mogu li danas katolički novinari postaviti normative hrvatskoga novinarstva?

Činjenica je da se u suvremenom novinarstvu u Hrvatskoj događa sumrak novinarske profesije, da se ne poštuju činjenice, da se pribjegava preslobodnim interpretacijama događaja ili stavova koji nemaju više vezu sa stvarnošću… Crkveni mediji ne slijede taj trend u suvremenom novinarstvu, već njeguju serioznost, profesionalnost, istinitost i vjerodostojnost – pa se može reći da u ovoj profesionalnoj krizi zapravo čuvaju dostojanstvo novinarske profesije u Hrvatskoj.

Razgovarala: Brankica Lukačević
Katolički tjednik

http://www.ktabkbih.net/info.asp?id=23860