UDRUGA I POSLANJE CRKVE
BOG NIJE CRKVA
Radio Vatikan je na svojim internetskim stranicama
http://www.radiovaticana.org/cro/Articolo.asp?c=334344
dana 13/11/2009 pod naslovom Internet i poslanje Crkve, između ostalog objavio kako je kardinal Bozanić rekao da je Crkva „učiteljica komunikacije” s posebnom zadaćom: slijediti Kristovo evangelizacijsko poslanje tijekom povijesti, navješćujući Radosnu vijest svim ljudima.
… Svjesna je da ‘vjera koja ne postaje kulturom nije potpuno prihvaćena vjera, posve mišljena, vjerno življena’. Upravo taj odnos između vjere i kulture nije ništa drugo –kazao je kardinal Bozanić – nego susret označen interaktivnošću koja karakterizira internet. Pred Crkvom je danas nov izazov: prije svega da bude prisutna na mreži sa svojom porukom ljubavi. Crkva nadalje može biti institucija koja promiče zajednički ethos. Crkva može naznačiti etička i moralna opća mjerila, koja se prepoznaju u ljudskim i kršćanskim vrijednostima, za sve koji se koriste internetom.”
Prof. Adalbert Rebić na internet stranicama HRT-a
http://www.hrt.hr/index.php?id=275&tx_ttnews%5Btt_news%5D=54301&tx_ttnews%5BbackPid%5D=274&cHash=41d9342d47
pod naslovom Za vjernike i one koji to nisu 24.11.09., a povodom biskupske izjave za javnost za predsjedničke izbore “ a oni koji je (Crkvu op.a.) kriitiziraju ne razumiju njezinu ulogu. Valjda misle da je Crkva pogrebno društvo ili ne znam što, ako misle da Crkva ima manje prava nego udruga građana.”
Business.hr 19.kolovoza 2009.godine objavljuje komentar Nataše Škaričić o stvarnom poslanju i sljedbi Kristovog evangelizacijskog poslanja Crkve pod naslovom
Komentar Nataše Škaričić: Konzumira li crkva moralnu ulogu ili samo pravo jačeg?
http://business.hr/hr/Naslovnica/Kolumne/Komentar-Natase-Skaricic-Konzumira-li-crkva-moralnu-ulogu-ili-samo-pravo-jaceg
Inicijativom za micanjem križeva iz državnih i vojnih institucija, predsjednik Mesić je pogriješio samo u jednome – jer je pokreće iz osvete prema Crkvi – dok je sve drugo besprijekorno i na mjestu. Situacija je, zapravo, kao darovani konj, a njemu u zube osvete ne bi trebalo gledati, tim više što Mesić za ovakve porive ima i pretjerano jake razloge. Takve da zahtijevaju širu osudu ponašanja Crkve od ove koja stiže s Pantovčaka.
Ključno je pitanje konzumira li Katolička crkva u Hrvatskoj i kakvu moralnu ulogu ili samo pravo jačeg?
Prije pet godina objavila sam seriju tekstova koji su otkrivali kako je najznačajnija crkvena humanitarka Jelena Brajša, skupa s vrhom Kaptola te, dakako, uz pomoć elite iz državnih institucija, godinama svjesno zataškavala silovanja i ostale oblike fizičkog zlostavljanja napuštene i bolesne djece u Caritasovom domu u Brezovici.
Nikada u cijeloj svojoj novinarskoj karijeri nisam pročitala gnjusnije dokumente koji su me uveli u slučaj, a jednom mi je Glavni državni odvjetnik kazao da mu se “dizao želudac” dok je proučavao sudski spis. Kardinal Josip Bozanić ne samo da nije javno osudio crkvene zlotvore, nego je koju godinu kasnije amnestirao Jelenu Brajšu, dodajući i koju riječ o medijskom linču kojemu je Brajša bila izložena.
Sve te godine na um mi je padala jedna ideja o Brajši, Bozaniću i svim ostalim crkvenim velikodostojnicima koji su – dok silovana dječica ispadaju iz njihovih ormara – oko sebe napravili neprobojnu utvrdu nepogrješivosti: mora da je riječ o nekakvom dubinskom psihološkom poremećaju.
Naime, jedno je braniti apstraktna načela Crkve, a drugo imenom, prezimenom i titulom velikodostojnika svjedočiti da nitko nije kriv u slučaju serijskog zlostavljanja bolesne djece. Štoviše, o svojoj sam se tezi neformalno konzultirala s nekim uvaženim stručnjacima koji su mi je potvrdili, ali se o tom aspektu institucionalnog ponašanja Crkve nikada nije pisalo ni govorilo, jer je to valjda previše za ovaj narod.
Paradoksalno, sama je Brajša u jednoj fazi sebe htjela proglasiti neubrojivim i nesposobnom za sudski proces, što je javnost dočekala na nož, vidjevši u njezinim postupcima prije hladnu proračunatost nego rastrojstvo. Struka, međutim, nedvojbeno tvrdi da je i hladna proračunatost također patologija.
Danas mi se ta teza vraća zbog neviđene lakoće kojom je Ivan Miklenić u Glasu koncila iskoristio pitanje mentalnog zdravlja, da bi dezavuirao Mesića. U tom trenutku, mentalna bolest li neuravnoteženost postala je lepršava politička diskvalifikacija, što je znak najmanje dvije stvari: prvo, da se Crkva služi izvorno staljinističkim metodama; i drugo, da istinski ne razumiju prirodu takvih manipulacija i koliko bi one trebale biti daleko od svih humanističkih institucija.
Ako to nije patologija kakvu poznaje znanost, onda je barem ona koju priznaje sama Crkva, vadeći raspelo na spomen imena Josifa Staljina. Također, ako se Crkva smije dohvatiti ovako teških riječi bez stvarnog povoda, zašto ih se javnost ne bi dohvatila kada su u pitanju ozbiljne devijacije koje dolaze iz Crkve? Mediji sigurno nisu sljedbenici poruke tko tebe kamenom, ti njega kruhom…
Pa ipak: u komplotu HTV-a i Glasa koncila u emisiji koju je vodio Mislav Togonal, predsjednika se republike tek bezobrazno podučilo da na Miklenićev komentar može slati demanti Glasu koncila, kao i svaki drugi čitatelj.
Iako ni direktor Glasa koncila Nedjeljko Pintarić ni Togonal bez sumnje ne znaju toliko o novinarstvu da bi bili svjesni da demanti na komentare i autorska mišljenja ne postoje – osim kod autohtonih križara kao što je Hebrang – obojica su sigurno svjesni da su Mesiću i cijeloj javnosti odvalili neviđenu šamarčinu stavljajući incident na razinu pisma čitatelja.
No, ni to nije bilo dovoljno. Poznati teolog Adalbert Rebić poručio je na HTV-u Mesiću da su svi koji su skidali križeve “loše prošli” i da ne bio volio da i “on loše prođe”, što je prilično izravna prijetnja. Kako bi je plasirao, Rebić je napravio i povijesni falsifikat uspoređujući Mesićevu inicijativu sa vremenima Staljina, Lenjina i Tita, iako se predsjednikova ideja najprije može usporediti s francuskim konceptom laičke države, a najmanje s komunističkim totalitarnim sistemima. Pored toga, dobronamjernima je jasno da je jedina stvarna Mesićeva namjera da otvori raspravu o odnosu države prema isticanju religijskih simbola u javnim ustanovama, što je civilizacijsko pitanje koje je odavno otvoreno u gotovo svim kulturama.
U Hrvatskoj, optužba o ideološkom totalitarizmu može dohvatiti jedino metu na suprotnom kraju od Rebićeve: Kaptol koji podrazumijeva da se u pitanja države plete preko granice uzajamno pristojnog odnosa.
Neshvatljiv je, zapravo i na koncu, narod kojemu se događa ovakva rasprava. Prije nepunih mjesec dana, cijela se država podigla na noge radi agresivnog prodora crkve u državnu legislativu kroz Zakon o medicinski potpomognutoj oplodnji, no čini se da istim žarom ne bi branili jedinu osobu koja traži da se zna gdje su granice Kaptola. Kako sad razmišljaju svi oni kojima smeta da im Bozanić viri u obiteljske gaće?
Vide li da se događa potpuno ista stvar: ista institucija koja viri iz Parlamenta da bi vanbračnu zajednicu proglasila nepodobnom za potomke, danas tvrdi i da je predsjednik države neuračunjiv, udbaš i ljevičarska sotona. Isti predsjednik koji je zatražio mišljenje Ustavnog suda o spornom zakonu, traži i skidanje katoličkih simbola iz javnih prostorija, pri čemu bi se opet lako mogao pozvati na Ustav.
Ista institucija koja je nekad tražila kaznenu nedodirljivost u slučaju Brezovica, danas opako reagira kada se dotaknu teme s daleko niže razine odgovornosti.
Kada je narod raskoljen na ljubav prema Kaptolu kao prema političkoj stranci i netrpeljivost prema svim ostalim djelovanjima crkve, ne treba očekivati da se spontano odabere ijedna strana. Od države se očekuje da arbitrira i uredi njihove odnose, tako da ne smetaju sebi, a bogami ni drugima.
Budući da jedino Mesić pokazuje svijest o tome, razumljiv je i njegov gnjev.“
Po riječima kardinala Bozanića Crkva ima posebnu zadaću slijediti Kristovo evangelizacijsko poslanje tijekom povijesti, navješćujući Radosnu vijest svim ljudima, a po riječima gospodina Rebića Crkva ima manje prava nego udruga građana stoga što navodno kritizira Crkvu i ne razumije njezinu ulogu.
Crkva nije i ne predstavlja Boga. Udruga ne kritizira Crkvu, već njezine postupke i djelovanje koje nije u skladu s Božjim naukom, odnosno Deset zapovijedi i Govorom na Gori Isusa Krista. Vidljiva je jasna razlika.
Komentar iz članka Nataše Škaričić:“Ključno je pitanje konzumira li Katolička crkva u Hrvatskoj i kakvu moralnu ulogu ili samo pravo jačeg?“
Kako vidimo riječ je o „PRAVU“ jačeg, a David je udruga građana za zaštitu ljudskih „PRAVA“. I svećenici, kardinali i teolozi su ljudi, djeca Božja i ne smiju zloupotrebljavati Isusov nauk za osobne interese. Trebaju ga živjeti, slijediti, kao i svaki drugi građanin. Možda im David može pomoći u ostvarenju njihovih ljudskih prava. U ostvarenju „crkvenih“ prava ne može im pomoći.
Udruženje građana Rimokatolička crkva ima pravo poštivati Ustav RH, ali nema pravo zastupati Isusa Krista, jer to pravo nikada nije upisano u crkvene knjige i ovjereno kod javnog bilježnika. Da li se Bozanić i Rebić pitaju da li Krist ima pravo otkazati punomoć ljudima koji se pozivaju na njegovo ime i da li je to poodavno učinio, odnosno da li im je to pravo uopće, kako smo to već upitali, dao? Ako to pravo ima svaki čovjek na ovoj planeti, zašto mu to pravo kao našem bratu oduzima upravo svećenstvo i teolozi? Da li se ikada svećenstvo zapitalo o tome da 2000 godina Krist i naš Otac, po učenju Crkve, ne kontaktira braću i sestre i djecu na Zemlji, već je to isključivo monolog (ne dijalog kako to Crkva rado objavljuje) između građana Rimokatoličke crkve i u novije vrijeme udruga građana za zaštitu ljudskih prava? Gdje je u svemu tome onda Bog i Isus Krist?
Oni nemaju nikakva „PRAVA“, odnosno Crkva ima veća prava od njih? Pri tom i jedno pitanje: o kojim je pravima uopće riječ?
Ako je Isus Krist uskrsnuo i to priznaje Crkva, da li to znači da je time Stari zavjet raskinut? Nastao je Novi zavjet (sama riječ to kazuje).
Evanđelje Isusovo i Kristova objava temelj su novog Zavjeta istinskih kršćana. Teologija ne zna što je to Apsolutni zakon. Kanonski zakonik ne zna što je to pravednost (ne pravo!).
Kako onda možemo govoriti o pravima kada ne poznajemo i ne prihvaćamo Pravednost koja je Bog sam?