Zadarska nadbiskupija
Strah od izvornog kršćanstva jači je od svega.
Današnji dan predstavlja sakrivanje vjekovne istine o ponašanju Baštine sv. Petra spram Zadra.
I danas teritorij zadarske nadbiskupije potpada pod Baštinu, alias Svetu Stolicu.
Raspela u crkvama Zadra bi trebala jamčiti obranu od istine.
Opsada Zadra u duhovnom smislu nikada nije prekinuta.
Papa Inocent III. 1198. godine poziva vojsku na Četvrti križarski pohod na Svetu zemlju.
Križarska je vojska stigla pred dobro utvrđen Zadar 11. studenog 1202. kada kroničar Geoffroie de Villehardouin zapisuje da je to grad ”zatvoren visokim zidovima i visokim tornjevima i da bi uzalud tražili ljepši i bogatiji grad”. Pošto se pred Zadrom skupila čitava flota, razbijen je lanac na ulazu u luku i počela je opsada koja završava strahovitim masakrom i pokoljem zadarskog stanovništva i razaranjem njihovog grada iz razloga, kojeg je povjesničar Arhiđakon Thoma zapisao po smislu ovako:
„Zadrani su si sami krivi jer se odmetnuše od Rima.“
Doduše on ne navodi zašto su se odmetnuli, no razlog je poznat.Grad je bio u vezi s Bogumilima koji su živjeli u Bosni i Hercegovini i zaleđu dalmatinskih gradova a ponašali su se po uzoru na prve kršćane koji nisu poznavali svećenstvo i pape.
Reorganizacijom Crkve u Dalmaciji (30. lipnja 1828.) u doba austrijske vladavine, Zadar je potvrđen kao metropolija a zadarskoj nadbiskupiji pripala je i glasovita ninska biskupija. Mirovnim ugovorom u Rapallu 11. veljače 1920. Zadar se s četiri župe u svom najužem zaleđu otkida Hrvatskoj i pripaja Italiji. Ukida se metropolija, ostaje nadbiskupija koja se zajedno sa sufraganskim biskupijama podlaže Svetoj Stolici. Tako je ostalo do kraja II. svjetskog rata, a reskriptom Svete Stolice od 1. ožujka 1948. potvđena je zadarska nadbiskupija u svojim starim granicama.
Vanjski znakovi govore o tome kako jedna strana država pod krinkom katoličanstva zaposjeda Ustav samostalne države.