Kolumna Josipa Supića – Napad na ateizam, marginalije

Nek je proklet Bog kog molismo smjerno Izmučeni zimom, glađu neizmjerno.
Gajili smo nadu i čekali dugo,
A on nam se samo smijao i rugô.

Mi tkamo, mi tkamo.

(Heinrich Heine: Šleski tkalci)

Fotos: Slobodna Dalmacija

rtx19bgg

Ateizam je zlo, grijeh.

Glas koncila u brojevima od 27. studenog i 4. prosinca donosi opširniji prikaz svečanog predavanja (lectio magistralis) što ga je predstojnik Kongregacije za nauk vjere, predsjednik Međunarodne teološke komisije, predsjednik Papinske biblijske komisije te predsjednik Papinske komisije „Ecclesia Dei“ kardinal Gerhard Ludwig Müller održao prigodom primanja počasnog doktorata Hrvatskog katoličkog sveučilišta (HKS). Kako donosi Glas koncila, kardinal je istaknuo da je suvremeni ateizam u povijesnom pogledu nastao kao opreka kršćanstvu, u ime oslobođenja čovjeka od Boga i religije, pa i od objektivne istine. Govoreći o povijesnom kontekstu pojave ateizma, počasni doktor HKS-a je rekao: »Premda su kršćani – povijesno gledano – bili suodgovorni za gubitak vjerodostojnosti objave time što su svoju religiju vezali uz društvene i državne ciljeve… ili su pak sadržaje vjere pokušavali potkrepljivati prevladanim prirodoznanstvenim slikama svijeta, ipak i uz to ostaje sustavni sklop radikalne imanentizacije našega poimanja čitave stvarnosti

Hladno, bez emocija, kardinal Müller nastavlja:»Može biti da je novovjekovni čovjek zbog duboke sablazni nad raskolom u zapadnom kršćanstvu i nad užasnim vjerskim ratovima u Engleskoj, Francuskoj, Njemačkoj, Švicarskoj i drugdje duboko poljuljan u svojoj vjeri u Boga ljubavi. No, osim ljutnje zbog pogrješnoga mišljenja da milost priječi slobodu i samoodređenje, u temelju nagnuća k postulatorskom ateizmu ipak leži ‘želja za moću’, koja je povezana s ovlaštenjem da sebe samoga postavi za zakon bitka i dobroga. Ateističke političke ideologije od Francuske revolucije do danas fasciniraju mase jer žele biti apsolutna moć nad prirodom, poviješću, društvom, sve do najintimnijih misli savjesti svakoga pojedinoga čovjeka«, kaže kardinal Müller. Još je prije ustvrdio, naglašava se u Glasu, koncila da je od zemaljskoga raja koji su te ideologije obećavale »većina ljudi mogla iskusiti samo pakao na zemlji«.

Naglašujući kako je ateizam opreka kršćanstvu i stavljajući ga u povijesni kontekst, kardinal, predstojnik Kongregacije za nauk vjere, osmišljava njegovu pojavu kao razložnu i skoro ga opravdava. Ipak, kardinal propušta reći ono osnovno: ateizam je dijete razuma, a razum, ratio, odbija vjeru budući da je iracionalna pojava, protivna razumu.

U tijeku predavanja kardinal Müller oponira Imanuelu Kantu kod koga, kaže predavač, Bog ostaje tek ideal čistoga uma ili zahtjev praktičnoga, tj. moralnoga uma, a teologija kao znanost time postaje suvišna. Oponira kardinal i Davidu Humu, Ludwigu Feuerbachu i Sigmundu Freudu, koji su religije, a posebno kršćanstvo, smatrali »rezultatom bolesti koja je nastala iz straha« i koji jednobožačke religije vide kao robovske religije jer »zahtijevaju bezuvjetnu podložnost«. Citira kardinal, uz protivljenje, i filozofa Bertranda Russela: »Čitava predodžba Boga vladara potječe iz istočnjačkih nasilnih vladavina. Ta je predodžba nedostojna slobodna čovjeka.«

Svojom intelektualnom širinom kardinal Müller je daleko od zaslijepljene zagriženosti nadbiskupa i kardinala Bozanića i iskrene vjere profesora Tomislava Ivančića: ne dodaje ateizmu nikakve atribucije, gotovo ga smatra ravnopravnim partnerom; jasno se iz njegova predavanja razabire kako ga sputava dogmatska vezanost Crkve, kako bi rado vidio Crkvu oslobođenu od primitivnih, mitskih i nesuvislih temelja: sudeći prema njegovu predavanju, za razliku od Bavarca Ratzingera, kardinal Müller uopće nije vjernik, a čini se i to da do počasnoga doktorata Hrvatskoga katoličkog sveučilišta baš i ne drži mnogo; on je oportunist, lojalni pripadnik Crkve, jedan od njezinih značajnijih stratega.

Uostalom, oportunizam je, kao i u svim sličnim jednopartijskim sustavima, osnovna spona koja održava i daje snagu Crkvi: priznanje realnosti značilo bi potpuno urušenje sustava i egzistencijalnu ugrozu tisućama ljudi koji žive uz i za Crkvu.

*Proračunato žestokim, primitivnim i vulgarnim načinom obrušava se kardinal i nadbiskup Bozanić na ateizam, opredjeljenje značajnoga broja ljudi; stavljajući ga u kontekst jednog drugog monizma, onog komunističkog, zagrebački nadbiskup zanemaruje okolnost da je ateizam dijete razuma i slobode, rođeno davno prije pojave kršćanstva i svakog drugog monizma.

U homiliji na božićnoj misi 2007. nadbiskup i kardinal Bozanić razvrstao je grijehe po grupama. Posebnu grupu čine grijesi koje naziva „društvenim zabludama, različitim neredima koji kvare i razaraju društvo, čineći ga nezdravim i bolesnim: nezaposlenost, gospodarske krize, prošireni oblici korupcije, političke krize u kojima se gubi smisao zajedničkog života i zalaganja, nesuglasice, sukobi, ratovi.“ Na tu grupu grijeha, na ta zla, Bozanić dodaje:

»Ipak, od tih društvenih grijeha gore su tame koje nastaju kao posljedice određenog mentaliteta koji – jer je izgubio smisao za najuzvišenije vrijednosti – u sebi više ne pronalazi snagu da se uzdigne i suprotstavi te skine maske, kako bi nadvladao te društvene zablude. Riječ je o tami vezanoj uz konačne sudove o životu i smrti, o smislu ljudskoga života, o razlozima postojanja muškaraca i žena na zemlji – ukratko, o gubitku nade u vječni život, najcrnjoj i neprobojnijoj tami za koju Ivan piše: svijetlo u tami svijetli, i tama ga nije prihvatila

Kolikogod se Bozanić ograđivao da u propovijedi nije spomenuo ateizam, jasno ga je odredio iz crkvenog rakursa: ateizam je, znači, prema nadbiskupu i kardinalu Bozaniću, najveće zlo što u svijetu postoji: znači veće zlo od nezaposlenosti, gospodarskih kriza, korupcije, političkih kriza, ratova; zato on, kako kaže, „iz ljubavi koja proizlazi iz vjere i nade dobivamo snagu da prepoznamo i borimo se protiv razarajućih procesa u društvenom tkivu, pronalazimo snagu priznavanja i kajanja za osobne pogreške koje su uzrokovale ta raspadanja“, razvrstava ateiste, mahom dobronamjerne ljude, van civilizacijskih granica, među korupcionaše i zločince svih vrsta.

Dr. Tomislav Ivančić, profesor emeritus na katedri Fundamentalne teologije na Teološkom fakultetu Sveučilištu u Zagrebu, utemeljitelj istraživačko-terapijske metode liječenja (čega?) nazvane hagioterapija, zabrinut je, poput dušobrižnika, za zdravlja ateista: u intervjuu Glasu koncila, objavljenom 21. 8. 2016. između ostaloga je rekao:

»Biti ateist zapravo je tragično, to je teška čovjekova bolest. Biti ateist znači: poslije smrti nema ničega. Znači: nitko nije ovo stvorio. Znači, kad bi se ateizam dosljedno uzeo, može se činiti zločine kakve se želi. Kolika je tragedija ako Boga nema za sve hendikepirane, siromašne, bolesne, jer osim teške sadašnjosti nemaju nikakve budućnosti. Stoga, kad shvatimo da je Bog tu, s nama, kad to iskusimo, bivamo preobraženi, otvoreni budućnosti. Biti vjernik zato je nešto napredno, konstruktivno; a biti ateist je konzervativno. Zato danas intelektualci uglavnom ne žele reći da su ateisti, nego kažu da su agnostici. Agnostik znači: Znam da postoji Bog, ne isključujem to, ali s njime nemam nikakva iskustva

Dosljedan je dr. Ivančić tradiciji: u judaizmu i ranom kršćanstvu bolest se je smatrala znakom grijeha. Teško je reći što je profesor fundamentalne teologije mislio rekavši „kad bi se ateizam dosljedno uzeo, može se činiti zločine kakve se želi“: ateizam je uvijek ateizam bez dosljednog ili nedosljednog uzimanja. Očito je profesor želio izbjeći neprilike prigovora o ateizmu kao čistom zlu, zato ga i navlači na dosljednost ili nedosljednost. Ipak, otvoreno treba reći: profesor emeritus, koji ostavlja dojam dobroćudnoga iscjelitelja bolesnih, smatra, poput kardinala Bozanića, ateizam zlom a ateiste spremnima na svakojake zločine.

Izgleda da su i kardinal Bozanić i profesor fundamentalne teologije Ivančić slabo informirani o zbivanjima u realnom svijetu, te da njihova imaginacija o zlu i dobru slijedi samo njihova uvjerenja. Oni očito ne znaju ili ne žele znati da je najviše zločina i najviše zločinaca u suvremenoj Europi vezano za područja izrazito kršćanska, katolička, pod izravnom kontrolom Katoličke Crkve i katoličkoga klera: u tim su područjima, a riječ je o južnoj Italiji i Siciliji, gnijezda najopasnijih zločinačkih organizacija, mafijskih skupina poznatih kao Ndragheta, Cosa nostra, Camora: ogromna njihova bogatstva stečena su otmicama, prostitucijom, korupcijom, iznudama i drugim oblicima zločina. Pojedinačno uzevši, zločinci iz tih organizacija su vjernici ne samo po statističkom prikazu već i po redovnom vjerskom ponašanju.

Treba li uz ove europske zločinačke organizacije spomenuti i one iz Južne Amerike, također iz potpuno katoličkih područja?

S druge strane, područja u kojima nema organiziranih zločinačkih djelatnosti, vjerovali kardinal Bozanić i profesor emeritus Ivančić ili ne, su ona u kojima nema utjecaja Crkve na javne poslove i društveni život, u kojima su stanovnici većinom ateisti: zemlje su to europskoga sjevera, otvorene zemlje slobode i visoke socijalne sigurnosti njihovih građana

»Kolika je tragedija ako Boga nema za sve hendikepirane, siromašne, bolesne, jer osim teške sadašnjosti nemaju nikakve budućnosti« usklik je hagioterapeuta Ivančića. Bog nam, dakle, treba da hendikepiranima, siromašnima, bolesnima propovijedamo nadu a s nadom i svijetlu budućnost u zagrobnom životu. Upravo s tim je usklikom profesor Ivančić, suglasivši se protivnicima ranoga kršćanstva koji su tvrdili da je ono pridobilo ljudski talog, seljake i radnike, dječake i žene, prosjake i robove, otkrio tajnu uspjeha svoje hagioterapije. Zar zaista treba ponoviti kako su prvi kršćani vjerovali u nadu što su je propovijedali propovjednici, među kojima je bio i Pavao iz Tarza, da će doživjeti povratak Isusa iz Nazareta i s njime poći u Kraljevstvo božje.

Buđenje nade u vječni život nije drugo nego obmana kojom se manipulira lakovjernima, upravo onima koji imaju tešku sadašnjost i kojima treba pomoći na način da im se probudi vjera u vlastite mogućnosti, da steknu samopouzdanje.

Isprazne, neutemeljene, zlonamjerne atribucije koje nadbiskup i profesor emeritus pridaju ateizmu i ateistima upućene su javnosti. Teško je reći koliko je širok krug te javnosti do koje dopiru njihove poruke: Glas koncila nema mnoga čitalaca; čitaju ga mahom oni koji na temelju u njemu objavljena štiva formuliraju svoje nedjeljne propovijedi. Kardinal Bozanić je autoritet po položaju, dok je profesor Ivančić autoritet po ugledu kao profesor kojega su na fakultetu slušali brojni svećenici: njihovi objavljeni stavovi, njihove ocijene pojedinih pojava sigurno utječu na propovjednike. Pretočeni u propovijedi, uz osobne dodatke propovjednika, njihovi se stavovi, stavovi crkvenih prvaka, pronose među ljude kao stavovi Crkve. Tako oni koji godinama u propovijedima i drugim javnim istupima recikliraju riječi o kršćanskoj ljubavi, božjoj ljubavi, potiču i izazivaju mržnju prema zlim ljudima, ozloglašenim grješnicima, ateistima.

U Dablinu, 9. prosinca 2016.


Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s