Hrvatska crkva na putu osamostaljenja od Vatikana

E novine

23.12.2013 – 15:56

Nećemo valjda braniti Srbe i homoseksualce?

Piše: Đurđa Knežević

Da su naši popovi poslušali papu ne samo da ne bi bili tako gorljivi protiv homoseksualaca, a bogme i Srba, već bi bili prvi u redovima da ih se zaštiti i ravnopravno uključi u društvo. Papa Franjo smatra poražavajućim da čak i neki svećenici sa solidnim doktrinarnim i duhovnim uvjerenjima često podliježu životnom stilu koji ih veže uz financijsku sigurnost, ili pak žele moć i ljudsku slavu pod svaku cijenu, umjesto davanja sebe drugima. Dio u kojem govori o ženama u crkvi gotovo da bih mogla i sama potpisati

“Inocencije biskup, sluga slugu božjih, časnom bratu (Filipu) biskupu senjskom, (šalje) pozdrav i apostolski blagoslov. Podnesena nam je tvoja molba koja kaže da ima u Slavoniji osobito pismo za koje svećenstvo te zemlje tvrdi da ga ima još od blaženog Jeronima, a upotrebljava ga u službi božjoj. Stoga si u nas, da bi se prilagodio njima i poveo za običajem one zemlje u kojoj si biskup, ponizno zamolio dopuštenje da smiješ služiti službu božju u spomenutom jeziku (pismu). Mi dakle, imajući na umu da je jezik podređen stvari, a ne stvar jeziku, dajemo ovlašću ove isprave traženo dopuštenje, ali samo u onim krajevima u kojima se (već) upotrebljava gore navedena (glagoljica), samo da se razlikom pisma (jezika) ne bi povrijedio smisao. Neka dakle nikome uopće ne bude slobodno ovu ispravu našeg dopuštenja okrnjiti ili joj se drskom smjelošću protiviti…. Dano u Lyonu, 29. ožujka 1248, pete godine našeg pontifikata.”

“Inocencije biskup’ iz gore citiranog pisma, tj. papa Inocencije IV, biskup rimski, tako je mudro odredio na isto tako mudar zahtjev senjskog biskupa Filipa. E, ali to je bilo polovinom 13. stoljeća. Današnjem, početkom 21. stoljeća, to jest, sitnih osamsto godina kasnije, biskupu senjskom ili točnije gospićko-senjskom, Mili Bogoviću, takvo što ne bi palo na pamet. To jest, zamoliti da se dopusti jezik odnosno pismo u onim krajevima gdje živi stanovništvo koje ga već upotrebljava. Ne bi to palo na pamet niti Bozaniću i cjelokupnoj kaptolskoj kamarili, naprotiv. Uostalom, potpise za referendum kojim bi se ustavom zabranilo ćirilicu sakupljali su se pred crkvama, iza, pokraj, uz… i uz neskrivenu podršku katoličkog klera. Dobro još Stožeraši, bez škole i zuba, ali s dobrim penzijama i beskrajno dokoni, oni i ne moraju poznavati povijest opću ili povijest crkve posebno, ali popovi bi morali. Ili ipak pojma nemaju da je glagoljica pismo koje je nastalo u 9. stoljeću, da su ga smislili svećenici Metod i Ćiril; e taj, baš ovaj posljednji, to jest njegovo ime, krivac je što se glagoljicu, na kojoj je napisan prvi spomenik u Hrvata, Bašćanska ploča, kasnije zvalo i ćirilicom. Je l’ to popovi zaista ne znaju da se glagoljica zadržala u nekim dijelovima Hrvatske do 19. stoljeća, i to baš zaslugom Vatikana? Izgleda da doista pojma nemaju, što međutim ne treba shvatiti kao opravdanje za bedastoće koje govore i čine, a bogme niti kao kompliment.

Danas dakle za takva obraćanja imamo svjetovnu vlast, našu domaću, ali ova je posljednja koju bi Kaptol išta pitao (osim da izvoli doznačiti pare) ili, ne daj bože, molio. Stvar je u međuvremenu postala nezgodna, jer i obraćanje papi, makar bilo simbolično, ne dolazi u obzir, osim kad je iznuđeno. Naime, ovakav kakav je, mogao bi ih podsjetiti na mudar odgovor Inocencijev “da je jezik (pismo) podređen stvari, a ne stvar jeziku (pismu)”, a i sam bi im imao štogod kazati o toleranciji, vjerskoj i uopće ljudskoj, o brizi za manjine, za slabe i ugrožene. Mogao bi ih podsjetiti na izreku, koju Kaptol melje i već je samljevena do besmisla, to jest, o ljubavi za bližnjega. Dobro, ne moraju baš ljubiti bližnjega, ali neka ga barem puste na miru i ne umanjuju mu niti jedno od onih prava koje i sami imaju.

PAPINA POSLANICA
Hrvati uopće, međutim, kao da ne žive u modernom, sekularnom svijetu s početka 21. stoljeća, pa se i dalje rado obrate papi nekom molbom. Tako je nedavno grupa građana, zgranuta (s pravom) nad sada već obavljenim referendumom o obitelju kao ekskluzivnoj vezi muškarca i žene uputila pismo papi Franji da nas obrani od kaptolskog mraka i nepoštivanja ljudskih prava, kad već sami ne možemo, a premjer Milanović neće. Promptno je stiglo iznuđeno kontra-pismo, koje je papi uputio teolog Tonči Matulić. Dok je sadržaj prvog pisma odgovarao (ne)vremenu u Hrvatskoj, teolog Matulić se držao 12. stoljeća (prije mudrog Inocencija i senjskog biskupa Filipa), to jest vremena osnivanja inkvizicije. Sadržaj tog posljednjeg pisma je bolje preskočiti, da nam iz njega ne iskoči u njemu spomenuta Perfidia diaboli (moguće je već tu, ali to će pitanje riješiti Matulić). Svakako, čudit će se papa Franjo i mučiti sa smještanjem pisama u neki historijsko-politički kontekst. Kaptol sad moli boga (hajde, konačno malo i radi svoj posao, a ne bavi se seksualnim životom građana i dječaka) da se Franjo niti ne javi, da ne gurne nos u našu hrvatsku “cosa nostru”, jer možda bi vidio i više nego što treba. Nezgodan je taj novi papa.

24. studenoga 2013. papa Franjo objavio je poslanicu Evangelii Gaudium (radost evanđelja), podijeljenu u pet poglavlja: 1. Transformacija misionarstva crkve, 2. U središtu krize angažmana za zajednicu 3. Navještanje Evanđelja, 4. Društvena dimenzija evangelizacije i 5. Duhom ispunjeni evangelizatori. Poveći je to i vrlo interesantan dokument, ne samo za vjernike katoličke vjeroispovijesti. Ovdje međutim nije namjera, a i tražilo bi puno više mjesta, odnosno cijeli novi članak da bi ga se komentiralo. Ono zbog čega ga spominjemo je zanimljiva paralela između teksta samog i kako ga vjerski, katolički, krugovi u Hrvatskoj interpretiraju. Koliko je provjera putem interneta dopustila, nema podatka da je poslanica prevedena na hrvatski in extenso, pa niti u dijelovima, tim više je zanimljiva spomenuta interpretacija.

Drugo poglavlje papine poslanice, “U središtu krize angažmana za zajednicu”, možda je najzanimljivije jer se bavi vrlo svjetovnim stvarima. Tamo papa raspravlja doista goruće probleme današnjice, i to vrlo često na način usporediv sa danas najradikalnijim strujama kritike globalnog društvenog sistema. U tom poglavlju, i samom podijeljenom u dva tematska dijela, u prvom pod naslovom “Neki izazovi današnjeg svijeta”, papa Franjo izjašnjava se u kratkim i britkim paragrafima pod znakovitim naslovima: “Ne ekonomiji isključivanja, Ne idolatriji novca, Ne financijskom sistemu koji vlada umjesto da služi, Ne nejednakosti koja uzrokuje nasilje, Neki kulturni izazovi, te, na kraju, Izazovi urbane kulture. Teško je izdvojiti važnije naglaske; uzmimo primjerice paragraf 56, u kojem kaže: “Dok prihodi manjine eksponencijalno rastu, raste jaz između većine i nekolicine sretnika koji uživaju prosperitet. Ta neravnoteža je rezultat ideologija koje brane apsolutnu autonomiju tržišta i financijskih spekulacija. Konzekventno, one odbijaju pravo država, pravdajući to brigom za zajedničko dobro, da provedu ikakav oblik kontrole. Time je rođena nova tiranija, nevidljiva i često virtualna, koja jednostrano i striktno postavlja svoje zakone i pravila. Dugovi i akumulacija kamata također čine poteškoću državama da realiziraju potencijale svoje vlastite privrede … Svemu tome možemo dodati i raširenu korupciju i sebično izbjegavanje plaćanja poreza, koje je dobilo svjetske dimenzije. Žeđ za moći i posjedovanjem ne poznaje granica. U tom sistemu, koji ima tendenciju da uništi sve što stoji na putu rastućeg profita, sve što je osjetljivo, kao okoliš, neobranjivo je pred interesima deificiranog tržišta, koje postaje jedini zakon.”

LAKA NOĆ NA KAPTOLU
Dotakao se papa i histerije oko povećanja sigurnosti, naglasivši da sve dok se ne otkloni isključenje i nejednakost u društvu, neće biti moguće eliminirati nasilje. “Ako je društvo – na lokalnoj, nacionalnoj ili globalnoj razini – voljno da ostavi jedan svoj dio na periferiji, niti jedan politički program ili sredstva utrošena na osnaživanje zakona ili nadzorne sisteme nikada neće moći garantirati stabilnost. I to nije tako stoga što nejednakost provocira nasilje u onih koji su isključeni iz sistema, već stoga što je društveno-ekonomski sistem nepravedan u korijenu.”

Jednako kritičan bio je i prema samoj crkvi pa tako, razmatrajući “praktični relativizam pastoralnih radnika”, vidi ga kao ustvari djelovanje kao da bog ne postoji, ako se uzima kao da siromaštvo ne postoji, ako se postavljaju ciljevi kao da drugi ne postoje, ako se radi tako da oni koji nisu primili evanđelje također ne postoje. Jedan od većih napora i inače u toj poslanici jest borba protiv svakovrsne isključivosti. Da su naši popovi poslušali papu ne samo da ne bi bili tako gorljivi protiv homoseksualaca, a bogme i Srba, već bi bili prvi u redovima da ih se zaštiti i ravnopravno uključi u društvo. Papa Franjo smatra poražavajućim da čak i neki svećenici sa solidnim doktrinarnim i duhovnim uvjerenjima često podliježu životnom stilu koji ih veže uz financijsku sigurnost, ili pak žele moć i ljudsku slavu pod svaku cijenu, umjesto davanja sebe drugima. Dio u kojem govori o ženama u crkvi gotovo da bih mogla i sama potpisati.

Naravno, ne može se sve prepričati, no bilo bi jako dobro da netko, a tko prije ako ne katolička crkva u Hrvatskoj?!, prevede cijeli tekst kako bi obični građani, vjernici i oni drugi, mogli vidjeti što je stvarno papa kazao. Jer ono što je na hrvatskom jeziku, donio Katolički portal Bitno.net kao “Sažetak Papine apostolske pobudnice ‘Evangelii Gaudium’”, to jest, prenio sa Radio Vatikana (Hrvatske redakcije), jednostavno nema međusobne veze! Drugu je točku papine poslanice portal Bitno.net sažeo u pet ne previše razvedenih rečenica, stoga evo sve ono što su i kako su razumjeli u Hrvatskoj redakciji RV. “Druga je točka obnova u kreativnosti i odvažnosti, počevši od nove prvotne svježine Evanđelja. Potrebno je pastoralno i misionarsko obraćenje, koje ne može ostaviti stvari onakvima kakve jesu, te reforma crkvenih struktura kako bi sve postale više misionarske. Sveti Otac misli i na ‘preobrazbu papinstva’, na putu veće kolegijalnosti i zdrave decentralizacije. Valja pronaći nove putove i kreativne metode, i ne bojati se ponovno razmotriti običaje i pravila Crkve koji nisu izravno povezani s jezgrom Evanđelja, a od kojih su se neki u prošlosti čvrsto ukorijenili. Papa, osim toga, ističe da je potrebno povećati odgovornost laika, koje pretjerani klerikalizam drži na rubu odluka, te da valja proširiti prostor za veću prisutnost žena u Crkvi, i posebno na mjestima na kojima se donose važne odluke.”

Ah, taj papa, pa i onaj prije Inocencije, ne valja im posao. Kako se standardno ponaša katolička crkva u Hrvatskoj, sva je prilika da se Hrvatska prvi put u svojoj povijesti emancipira od papinske vlasti. S Vatikanom je dogovorena lova, redovno pristiže u kaptolske blagajne, nitko nam ništa ne može, trošimo i radimo što hoćemo, račune ne polažemo, imamo glas u politici, savjetima, odborima, medijima, školama, referendumima… kako je – odlično je, nikad bolje! Papa tamo u Vatikanu, ako je odgovarajući, cimati ćemo ga po brdima i dolima domovine, ako je gnjavator kao ovaj sada, najviše što će dobiti je jedna krivotvorina onoga o čemu govori. Uostalom, mada bez formalne odluke, katolička crkva više se niti ne naziva crkvom u Hrvatskoj, već hrvatskom katoličkom crkvom.

Kad je papa Franjo, nakon izbora za papu, svoje prvo obraćanje svijetu na trgu Svetog Petra, završio duhovito, pozdravivši ljude na kraju jednostavno sa “laku noć”, Hrvatska crkva je to po svoj prilici shvatila kao naputak da i dalje nastavi biti kao i do sada – u lakoći mraka.

*Tekst objavljen u časopisu Identitet

http://www.e-novine.com/stav/95998-Neemo-valjda-braniti-Srbe-homoseksualce.html

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s