Jedino što još nismo srušili je – hrvatski Ustav!

tportal.hr

KOMENTAR DARKA POLŠEKA

Datum objave:
29.05.2013 13:42

Autor: Darko Polšek

Srušili smo kredibilitet obveznica i općenito ekonomije, marljivo i uporno rušili smo kredibilitet svih političkih i socijalnih institucija – i u tome uglavnom uspjeli… Je li potrebno srušiti još jedinu relativno neokrnjenu demokratsku stvar koju imamo: hrvatski Ustav – i to zbog formulacije koja ionako postoji u Zakonu?

Možda bi volonterima Udruge U ime obitelji i potpisnicima peticije za referendum o muškarcu i ženi u braku trebalo reći: unatoč vašim navodno najboljim namjerama, mijenjanjem Ustava dovodite u pitanje budućnost mladih i nejakih, teško osvojenih demokratskih temelja Republike Hrvatske!

Ustavotvorna veš-mašina i njezina suprotnost

Bivša Jugoslavija u svojoj četrdesetogodišnjoj povijesti, unatoč partijskom monolitu, imala je četiri Ustava, bezbroj amandmana na svaki od njih, i posebno – slavno ‘Pismo druga Tita’ iz 1973. s ustavotvornom težinom. Ustavi su se mijenjali češće od automobila: računajući amandmane, prosječno svakih nekoliko godina. Promjene je prvo tražio narod, a potom tzv. ‘udruženi rad’. Komunistima nije bilo jasno da je brzina i brojnost ustavnih promjena bila obrnuto proporcionalna njihovu utjecaju: što se Ustav češće mijenjao, to je snaga Ustava kao temeljnog zakonskog dokumenta, a time i opće ideje Zakona postajala sve slabija i slabija – da bi na kraju, 1990. ta snaga za ono društvo s pravom – posve nestala!
Ustav danas najjače zemlje na svijetu, Sjedinjenih Američkih Država, naprotiv, nije se mijenjao u posljednjih 230 godina, i upravo nepromjenjivost i trajnost Ustava te države, unatoč brojnim socijalnim tenzijama kojima je ta velika zemlja bila i ostala izložena, omogućile su stabilnost potrebnu da se ona od obične kolonije i zemlje prognanika pretvori u danas gotovo jedinu svjetsku silu. Kako je njihov Ustav to postigao? On je to postigao tako što je svim ljudima (i onima koji su živjeli prije više od dvjesto godina, kao i onima koji još i danas žele postati njezini građani, odnosno svim budućim generacijama), jednostavnim riječima odgovorio na najveća filozofska pitanja: što mogu (politički) znati, što mi je činiti, čemu se mogu nadati i naposljetku – što je čovjek! On je ljudima vrlo jednostavno objasnio što su ljudska prava i do kamo sežu ingerencije vlasti. On je i svim budućim generacijama vrlo jasno ocrtao područje slobode pojedinca i područje očekivanja od zajednice. Američki su se amandmani doduše katkada mijenjali (primjerice 30-ih godina u vezi s konzumacijom alkohola, čime je ta ustavotvorna epizoda postala duhovita iznimka u inače poslovično ozbiljnoj ustavnoj praksi), ali čak je i broj njihovih ustavnih amandmana začudo ostao razmjerno skroman.

Ustavne ‘kvake 22’

Hrvatski, tzv. ‘božićni’ Ustav iz 1990. bio je značajno postignuće. Ne samo zbog toga što je raskinuo sve veze s bivšom federacijom, već i po tome što je u tekst ugradio gotovo većinu civiliziranih normi ljudskog ophođenja te se time približio ostalim civiliziranim narodima i tekovinama čovječanstva. Taj je dokument, mogli bismo reći, za sada izdržao test vrlo turbulentnih vremena i predstavlja gotovo još jedinu garanciju da bismo iz djetinjstva demokracije mogli prijeći u neku malo odrasliju dob. Ima li ga onda smisla mijenjati? Sudeći po broju sakupljenih potpisa – više od 500.000 stanovnika Hrvatske smatra da je odgovor pozitivan te traže da se u Ustav unese odredba da je brak životna zajednica žene i muškarca.

Taj naoko beznačajan zahtjev – beznačajan jer se spomenuta formulacija ionako nalazi u Obiteljskom zakonu Republike Hrvatske, doveo je već sada – pretpostavljam bez svjesne namjere potpisnika peticije – do velike konstitucijske krize u Hrvatskoj. Kažem konstitucijske, i pri tome ne mislim samo na formalno-pravne okvire, već i na mnogo šire i opasnije – socijalne. Među vodećim stručnjacima s područja ustavnoga prava postoje brojna neslaganja, kojom bi se vrstom procedure moglo – ili smjelo – udovoljiti zahtjevima potpisnika. ‘Ako se na referendumu većina potpisnika pozitivno izjasni na pitanje je li brak zajednica muškarca i žene, tada se na temelju te referendumske odluke obavlja promjena Ustava. Tada je Ustav promijenjen. I Sabor više nema tu što tražiti’, rekao je nedavno jedan od tvoraca ‘božićnog’ Ustava Vladimir Šeks. S druge strane, taj isti naš – tj. ‘Šeksov’ Ustav, kaže drukčije: ‘Članak 86. Hrvatski sabor može raspisati referendum o prijedlogu za promjenu Ustava. Članak 142. Pravo da predloži promjenu Ustava Republike Hrvatske ima najmanje jedna petina zastupnika u Saboru RH, predsjednik Republike i Vlada Republike Hrvatske. Članak 143. Hrvatski sabor odlučuje hoće li pristupiti promjeni Ustava većinom glasova svih zastupnika. Nacrt promjene Ustava  Hrvatski sabor utvrđuje većinom glasova svih zastupnika. Članak 144. O promjeni Ustava odlučuje Hrvatski sabor dvotrećinskom većinom glasova svih zastupnika. Članak 145. Promjenu Ustava proglašava Hrvatski sabor. Članak 74. Zastupnici u Hrvatskom saboru nemaju obvezujući mandat.’

Nije dakle točno da se Ustav ‘automatski’ mijenja potencijalnom odlukom na referendumu, i da Sabor ‘nema tu što tražiti’. Građani Hrvatske, a pogotovo njihovi poslanici, uhvaćeni su stoga u ‘kvaku 22’. O promjeni Ustava odlučuju poslanici, ali poslanici koji glasaju o ustavnoj promjeni ne moraju odlučivati u skladu s potencijalnom referendumskom odlukom.

Postoje i dodatne komplikacije (primjerice: treba li Vlada poslati referendumsko pitanje na prosudbu Ustavnome sudu prije raspisivanja referenduma i sl.), ali već i spomenute ‘kvake’ posve su dovoljne ilustracije teških problema (neovisno o troškovima) kojima ćemo se u dogledno vrijeme morati baviti ne bismo li u Ustav eventualno ubacili formulaciju o ‘braku kao zajednici muškarca i žene’.

Tjerali zeca – istjerali vuka

Nijedna spomenuta ‘kvaka 22’, naime, nema veze sa samim sadržajem referendumskog zahtjeva. I tako smo došli u situaciju da smo, posve neovisno o arbitraži oko sadržaja referendumskog traženja, ili o eventualnoj diskriminatornoj prirodi referendumskoga zahtjeva, zapali u poteškoće koje će posve neovisno o ishodu mogućeg referenduma i posve neovisno o odlukama sudskih, izvršnih i zakonodavnih vlasti RH, dodatno rasparati ionako krhko sastavljeno tkivo hrvatskoga društva. Svoju ionako tešku ekonomsku i političku situaciju, neizvjesnu situaciju u uvjetima pristupanja u Europsku uniju, opteretili smo gotovo još težim – pravnim, a potom i socijalnim poteškoćama. Tjerajući zeca, istjerali smo vuka. Ali to u povijesti Hrvatske i nije prvi put.

Ustavni patriotizam i legitimitet referenduma

Poslovično disciplinirani Nijemci, koji se, za razliku od nas, obično drži zakona, imaju jedan sjajan izraz: ‘Verfassungspatriotismus’, koji u prijevodu znači – patriotizam prema Ustavu. Taj danas među Nijemcima prošireni izraz sintetizira prirodni ponos i ideju potrebe da se poštuje Ustav i zakoni. U tom izrazu sadržana je ideja da je postojeći (liberalni) Ustav jedno veliko postignuće naroda, postignuće s kojim se ne treba šaliti: jer upravo je Ustav i Zakon temelj na kojem počiva cjelokupno društvo, kao garancija stabilnosti i ideje Dobra.

Istodobno, Nijemci dopuštaju samo dva obvezujuća referenduma: referendum o promjeni ustava (koji se nije koristio otkad postoji novi njemački ustav – čak ni prilikom ujedinjenja Njemačke) i referendum o promjeni granica, dok se o ostalim pitanjima referendum na saveznoj ili lokalnoj razini može organizirati kao indirektna inicijativa prema parlamentima.
Unatoč burnim promjenama – koje su tijekom proteklih 60 godina uključivale promjene teritorija, promjene ekonomskog i političkog poretka u jednom dijelu zemlje i unatoč brojnim postojećim regionalnim tj. ‘Zemaljskim’ ustavima, Nijemci nisu smatrali potrebnim koristiti referendum kako bi mijenjali ustav. Oni su, poput Amerikanaca, shvatili da je trajnost Ustava gotovo najvažnija stvar za oblikovanje zajednice. Previše ozbiljna da bi se hirovito mijenjala trenutačnom voljom neke većine (ili čak manjine)!

Referendum je ustavno pravo i oblik direktno-demokratskog odlučivanja. Kao u slučaju Njemačke, on je posve legitiman kao građanska, neobvezujuća inicijativa za promjenu zakona. Ali kada ga želimo koristiti kao obvezujuću promjenu Ustava, barem budimo sigurni da ćemo takav postupak koristiti u onim rijetkim situacijama kada će to biti stvarno važno. U suprotnom, ponavljat ćemo greške vlasti iz prethodnog režima, režima koji je zakone stalno mijenjao, koji se zakona nije držao ‘kao pijan plota’ i koji smo stoga s pravom srušili. I time ćemo još jednom pokazati da smo ‘mali’. Ne samo demografski. Već i u glavama.

http://www.tportal.hr/komentari/komentatori/264867/Jedino-sto-jos-nismo-srusili-je-hrvatski-Ustav.html

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s