I Ante Starčević i Stjepan Radić osporavali su Kaptol

T portal

Bista Stjepana Radića

Datum objave:
17.01.2013 11:00

Autor: Dražen Vukov Colić

Vatikan bi želio da se Hrvatska i na rubu nove europske utvrde (EU) dokaže kao obnovljeno predziđe kršćanstva, a tu je krvavu geopolitičku ulogu, Hrvatima još 1519. godine udijelio Papa Leon X (1475-1521). Bio je to dobar i mudar Papa, ali će pobožni Hrvati (kao i mnogi drugi) prešutjeti činjenicu da je i on bio – homoseksualac

Ne samo komunisti, i ne samo Josip Broz Tito, već i mnogi ‘veliki Hrvati’ i prije Tita i komunista, nisu su se baš slagali s ‘Crkvom u Hrvata’. Stjepan Radić je u Krašiću, rodnom mjestu Alojzija Stepinca još 1924. godine govorio: ‘kada naši biskupi pišu političko pismo i kad hoće da budu hrvatskom narodu političke vođe, moja je i naša dužnost da to prosudimo i ako treba i osudimo’. Osnivač Hrvatske seljačke stranke i jedan od provjerenih hrvatskih mučenika (preminuo je od posljedica atentata u beogradskoj skupštini), često je ponavljao i neugodni slogan: ‘Vjeruj u Boga, ali ne u popa’. I ne samo Stjepan Radić, već i osnivač pravaške stranke, Ante Starčević, ‘otac domovine’, bio je za hrvatsko svećenstvo ‘antikrist, neznabožac i buntovnik, koji ruši sve naredbe Boga, ljudi i crkve’, zbog toga što je smatrao da crkva zaglupljuje narod, služi tuđincima i potiče nacionalnu mržnju. U nekim idejama, Tito se na vrlo nasilan, zločinački, nepravedan i neistinit način, barem djelomično pokušao osloniti i neke njihove snove o samostalnoj hrvatskoj katoličkoj crkvi i potpunom odvajanju crkve od države.

Starčević i Radić ostaju svjetionici u hrvatskoj političkoj, društvenoj i političkoj povijesti, ali se njihov odnos prema Crkvi (a ne vjeri i kršćanstvu) redovno preskače i u dnevnoj politici njihovih vlastitih stranaka (današnji HSS i pravaši), i u neprestanim pričama o nedodirljivoj, presudnoj, vrhunskoj, predvodničkoj, spasiteljskoj i obnoviteljskoj ulozi Crkve u Hrvata. Pa tako i u raspravama o seksualnom odgoju. Kaptol se skriva iz lažnog monolitizma, bez obzira što na buntovnike u vlastitim redovima, Grgura Ninskog, de Dominisa, Strossmayera, Radića, Starčevića i Vladka Mačeka, onih koji su iskreno vjerovali u Boga, ali postojano odbacivali vatikanske dogme, crkveno politikantstvo i mesijansku nacionalnu ulogu. A među one koji su osporavali komunizam i odbacivali komunističke dogme, a istovremeno stalno ratovali s Crkvom, valja ubrojiti i buntovnike i buntovnice koji su se još 1984. godine u Ljubljani usudili upriličiti prvi festival gay i lezbijskog filma u istočnoj Europi, a već godinu dana kasnije, 1985, na Rabu uspjeli podvaliti i prvi dvotjedni feministički seminar u komunističkim zemljama, a na kojem su se glavnu riječ vodile istaknute europske lezbijke.

Tvrdokorni Vatikan i Kaptol

Ovo ne pišem kako bih osporio, opovrgao i zanijekao povijesne zasluge hrvatskog katolicizma, a do kraja i bez iznimke opravdao Jovanovićevu metodologiju, pristup javnosti, dvojbenu znanstvenu utemeljenost i politikantsku nedodirljivost. U Hrvatskoj se otvaraju neki stari jazovi, kopaju novi ponori, a gazi temeljno dostojanstveno sugovornika na svim mogućim stranama. Nekada zbog ovog, a nekada zbog onoga, ali rijetko u ime pune istine. Ovo nije prvi put da mnogi Hrvati osporavaju političko nasilje Kaptola, preziru njegovu podložnost Rimu i osuđuju zaplotnjačko ponašanje klera. Pa ipak – iako ponekad vrlo neumjereno, neutemeljeno i zlonamjerno – ono što crkvena vlast prigovara ovoj Vladi lijevog centra, nisu tek puke izmišljotine Bozanića ili Pozaića, već doslovno ponavljanje tvrdokornih Papinih pouka. Još je od onih u Zagrebu, kada je Hrvatsku pozvao da i u Europskoj uniji ostane krščanska pouzdanica, pa do nedavne Božićnje poruka Pape Bendikta XVI, u kojoj je temeljnu ideju o razlici između spola i roda (spol je ono što je biološki odabrala priroda, a rod ono što može odabrati svaki pojedinac, bilo muškarac ili žena, u skladu s svojim društvenim, kulturnim i seksualnim potrebama) odlučno odbacio kao nasilje nad svekolikom prirodom, koje se može izjednačiti s uništavanjem amazonskih prašuma.

A Crkva u Hrvata ne bi bila toliko osporavana i kod onih najvećih Hrvata, kada mnoge složene teološke i znanstvene rasprave ne bi obogaljila pričama o potpunom uništenju naroda, obnovljenom komunističkom paklu i svetogrdnim napadom na obitelj, bez obzira što se ‘pederi i lezbe’ danas ubrajaju u rijetke koji se uporno bore da – dobiju pravo na brak. U Hrvatskoj sve mora biti ogoljeno do kosti, a pretvoreno u batinu, od čega nije pošteđen ni ministar Jovanović. Nema mnogo zemalja u kojima je već danas u školskom odgoju rodna teorija prihvaćena kao ona jedina i konačna antropološka istina, a u SAD-u, kao i mnogim drugim zemljama, ipak postoji mogućnost odabira između dva programa seksualnog odgoja, između onog koji zagovara čistu apstinenciju i onog koji vrlo zorno prikazuje sve oblike borbe protiv spolnih bolesti i neželjenih maloljetničkih trudnoća, a ponekad tvrdi kako granice između žene i muškarca, ženskog i muškog, ženke i mužjaka, ne ovise o prirodnoj zadanosti (kromosomi, geni, sekundarne spolne oznake…), već o osobnom izboru svakog pojedinca. Otuda i rečenica o ‘muškarcu s vaginom’ , otuda i ponosna objava jednog od teoretičara hrvatskog spolnog odgoja, kako je po prirodi muškarac, a kao rodna osoba ne želi biti ni muško ni žensko.

O svemu tome se moglo raspravljati i u Hrvatskoj, bez apsolutne obrane Alberta Kinseya, koji je postao nedodirljiv kao prorok jednakopravnosti svih vrsta seksualnog ponašanja. I to čini slobodu odgovornog pojedinca, pa i oni koji kritiziraju Kinseya, ne kritiziraju njegovu borbu protiv seksualnih dogmi, već uglavnom tvrde kako mnoge njegove metode danas ne bi prošle ispit potpune znanstvene pouzdanosti. Neke moralne zasade danas su postale mnogo jače negoli u njegova vremena, pa čovjek i u najliberalnijim zemljama može završiti u zatvoru, ako slučajno uslika neko golišavo dijete na plaži, dok se u Kinsleyvim godinama nitko nije zapitao kako je bez izravne stimulacije u jednom danu uspio popisati više od dvadeset orgazama jedne četverogodišnje bebe. On je promijenio kulturu svakodnevnice, ali kao i mnogi drugi znanstvenici, umjetnici, političari (ali i crkveni vođe) osobno nije bio primjerom samozatajnog askete, budući da je sa ženom dijelio istog ljubavnika, a svoje suradnike tjerao na grupne orgije.

Olovni vojnici predziđa kršćanstva

U mnogim smo znanstvenim raspravama danas postali mnogo stroži negoli smo nekada bili, a u nekim samo ponavljamo stare zablude, dogme i predrasude. Ova je povijest, povijest nesavršenih ljudi, a ne posvećenih križara. I u crkvenim redovima, prečesto se govorilo jedno, a radilo drugo, zagovarale tvrde i neporecive istine, a vodio raspojasan i rasipan život. Doduše, ne svi i u svim redovima, pa čak i u ona najteža vremena. Crkva (i ne samo Crkva) u Hrvata neprestano obnavlja mantru o Hrvatskoj kao predziđu kršćanstva, te tako i danas, pred vratima Europe. Hrvati bi u EU trebali braniti ‘kršćansku Europu’. Papa i Kaptol, u ovoj jadnoj zemlji, još jednom traže nove olovne vojnike. I nakon pet stoljeća, Hrvatska bi se morala dokazati kao obnovljeno katoličko predziđe na rubu nove utvrde, a tu je laskavu titulu, koja se općenito smatra bitnom oznakom hrvatskog identiteta (a dobili su je i Mađari i Poljaci) Hrvatima još 1519. godine udijelio Papa Leon X (1475-1521).

Bio je to značajan Papa, bez obzira što je u zloborabi moći bio punopravni član ozloglašene obitelji Medici, ali i nedvojbena perjanica neobuzdanog renesansnog procvata, u čemu je i Leon X zapamćen kao veliki mecena, znalac i promicatelj mnogih umjetnosti. On je obnovio rimsko Sveučilište, dopustio prvu židovsku tiskaru, a dovršio kupolu Svetog Petra, a uzaludno se borio protiv Selima, Sulejmana Veličanstvenog i Martina Luthera. Veliki znalac, humanist i reformator o kojem i Hrvati mogu misliti sve najbolje, ali će i pobožni Hrvati – kao i mnogi drugi – prešutjeti činjenicu da je i Leon X bio homoseksualac. Neke se složene priče stoljećima vrte u istim krugovima, a povijest nije nikada bila tako ravna, tvrda, jednoznačna i ravnomjerna, kao što to danas u Hrvatskoj, žele dokazati svekoliki dogmati. Nema vječitih istina, postoje samo vječite neznalice.

http://www.tportal.hr/komentari/komentatori/237705/I-Ante-Starcevic-i-Stjepan-Radic-osporavali-su-Kaptol.html#.UPm5YPJkk27

 

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s