Bombe naše svagdašnje

Index.hr

Piše: Tomislav Klauški

Bombe naše svagdašnje

Foto: Ranko Šuvar / Cropix

KAD JE ubijena Ivana Hodak, premijeru Ivi Sanaderu bila su potrebna samo dva sata da javno optuži mafiju, premda je kasnije ispalo da je brutalnu egzekuciju odvjetnikove kćeri izvršio prhutavi beskućnik na povratku iz šopinga.

Kad je postavljena bomba pod auto Ive Pukanića, Sanader i Mesić složno su izjavili kako se radi o terorizmu, iako se kasnije utvrdilo kako se radilo o naručenom mafijačkom ubojstvu.

A sada kad se dižu pruge u zrak i bombe odjekuju Zagrebom, vlast uporno izbjegava reći kako se radi o terorizmu.

Teorije zavjere

Još se ispituju svjedoci, ne želi se službeno potvrditi kako je ozlijeđeni građanin ujedno i osumnjičenik, ali bez obzira tko stoji iza ovih eksplozija i s kojim motivima se on povodio, noćne detonacije ispunile su barem jednu svrhu: izazvale su paniku, strah i nesigurnost, te prouzročile lavinu teorija zavjere.

S time da čak i nije toliko stvar u samim eksplozijama – nisu odnijele žrtve, ni nanijele štetu, locirane su na periferiji grada, u gluhe noćne sate – koliko je znakovit trenutak u kojem su odjeknule.

Krenula Oluja

U trenutku kad je kardinal Josip Bozanić upozorio da “ugrožen mir u Domovini”. U trenutku kad pomoćni biskup Valentin Pozaić govori da nam je potrebna “nova Oluja” koja bi s vlasti pomela “naciste i komuniste”. U trenutku kad teolog Adalbert Rebić upozorava na “urotu pedera, komunista i lezbi koji uništavaju Hrvatsku”.

U trenutku kad Tomislav Karamarko govori o “nenarodnoj crvenoj peronospori koja juriša na Crkvu, na katoličke i domoljubne vrijednosti”, a njegovi stranački jurišnici – uz pomoć HTV-a – upravo kreću u novi rat sa Srbima u Borovu Selu.

Ako je i netko želio stvoriti atmosferu izvanrednog stanja, bombe su mu došle kao naručene.

Žila sa sjenika

U veoma sličnoj atmosferi straha i nesigurnosti dočekana je svojedobno i vijest o ubojstvu Ivane Hodak, kćeri odvjetnika generala Vladimira Zagorca koji je upravo tih dana bio izručen Hrvatskoj nakon što je upozorio da bi njegovo izručenje moglo izazvati velike posljedice.

Zabrinut građani tada su zajednički palili svijeće u znak solidarnosti sa žrtvom mafije, Vlada je iste večeri smijenila ministre unutarnjih poslova i pravosuđa, a Zoran Milanović se solidarizirao s premijerom Sanaderom u obračunu s organiziranim kriminalom.

Da bi iza rešetaka na koncu završilo bradato zlopamtilo s teniskog terena.

Zagreb neće biti Bejrut

U još goroj klimi dočekan je i bombaški atentan na Ivu Pukanića, kad je vlast prkosno poručivala da “Zagreb neće biti Bejrut”, a zatim uhapsila grupu mafijaških ubojica.

Sada je klerikalna desnica iskoristila zdravstveni odgoj da potencira ratobornu, gotovo pučističku atmosferu, u kojoj je sasvim logično da se diverziji jednog možda tek poremećenog manijaka pripisuju puno viši motivi.

Izazivanje panike

Izazivanje panike, kreiranje izvanrednog stanja, pokretanje narodne revolucije u svrhu svrgavanja “nenarodnog” režima, ali i jačanje teorija prema kojoj je to djelo srpskih terorista ili pak agenata ovog “nacističkog i komunističkog režima” sa ciljem kompromitiranja Crkve po uzoru na udbaške podvale ekstremnoj emigraciji. Ili su za sve krivi partizanski filmovi, kako to tvrdi “stručnjak” za tajne službe na HTV-u.

Bombe se sada gledaju kao “poruka vlastima”, a da možda uopće s njom nemaju nikakve veze. Ali tako je to kad su isprepadanim ljudima sve tanji živci, tada i na najmanji šum skaču u skloništa. A kako onda ne bi na žestoke detonacije.

Četnici i emigranti

Kad smo već kod bombaša, zgodno je prisjetiti se jednog primjera iz rujna 2011. godine. Tada je izbila eksplozija u vojnom skladištu kod Knina, nakon koje se Slobodnoj Dalmaciji javio čovjek koji se predstavio kao član Srpskog revolucionarnog pokreta i u ime te četničke organizacije preuzeo odgovornost za eksploziju.

Naknadnom provjerom navodno se otkrilo kako je poziv stigao s broja telefona koji pripada Petru Penavi, bivšem pripadniku vojne tajne službe i članu Hrvatskog državotvornog pokreta, inače osobi koju se povezivalo s podmetanjem eksploziva u hrvatskom veleposlanstvu u Berlinu, a javnosti je bio poznat kao svjedok u slučaju ubojstva Stjepana Đurekovića.

On se od toga kasnije ogradio, ali je ostalo zabilježeno da policija i pravosuđe nisu došli ni do kakvog srpskog terorista, već ih je prvi trag nanio upravo na bivšeg agenta SIS-a.

Križarski rat

Ove zagrebačke bombe eksplodirale su upravo u vrijeme kad se zaoštravaju hrvatsko-srpski odnosi, kad HDZ koristi krizu za zastrašivanje građana, kad Crkva poziva na križarski rat, a vlast pokazuje znakove slabosti i izgubljenosti.

Ako to djelo i nije bio terorizam, takvim ga se doživjelo.

Uostalom, ako biskupi već zazivaju novu Oluju, onda su bombe prvo što pada na pamet. Odmah zatim Srbi.

Osim ako iza svega ovoga ne stoji urota pedera i lezbi. To bi tek bila prava bomba.

> Ostale komentare autora pročitajte ovdje

http://www.index.hr/vijesti/clanak/bombe-nase-svagdasnje/656641.aspx

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s