Blagoslov po Bozaniću

Datum objave: 14.1.2010

 Seebiz.eu/hr

ČESTITKA

Bozanić blagoslovio Josipovića, ali Crkva (još) nije

Autor/izvor: Ivan Hrstić – ivan.hrstic@seebiz.euhttp://www.facebook.com/ivan.hrstic

KOMENTAR – Ovo nije prva crkvena čestitka novoizabranom predsjedniku Hrvatske, jer već su je poslali nadbiskup Marin Srakić u ime Hrvatske biskupske konferencije i biskup Juraj Jezerinac u ime Vojnog ordinarijata, no, kardinal Josip Bozanić, kasneći ne samo za njima, već i za svjetskim državnicima, otišao je korak dalje od obične čestitke. Za početak, za razliku od svjetskih državnika, on je svoju čestitku sam promislio i napisao.

 http://www.seebiz.eu/hr/komentari/ivan-hrstic/bozanic-blagoslovio-josipovica%2c-ali-crkva-(jos)-nije,65910.html

Crkva  takva kakva je, iznutra trula koliko je trulo i društvo u kojem funkcionira, na takvom položaju može imati jakog saveznika, ali i oponenta. Već fizički i moralno oslabljena, ne smije nasjesti na hipnotičke sugestije svojih stvarnih neprijatelja da je poraz Milana Bandića istovremeno i težak poraz Crkve, jer ništa nije dalje od istine. Stoga bi joj bilo od interesa da od izbornog pobjednika na silu ne pravi neprijatelja, kad već on sam ne pokazuje nikakvog interesa ni želje to postati.

“Crkva smatra poštovanja vrijednim djelo onih koji se radi služenja ljudima posvećuju dobru države te na sebe uzimaju teret odgovornosti. Premda su Crkva i država svaka u svom poretku neovisne i samostalne, obje, premda zbog različitih razloga, u službi su osobnog i društvenog poziva istih ljudi. Stoga ta uzajamna samostalnost ne zahtijeva odijeljenost koja bi isključivala njihovu suradnju. Potrebno je promicati pozitivnu i otvorenu laičnost, koja je utemeljena na ispravnoj samostalnosti između svjetovnog i duhovnog reda, kako bi rasla zdrava suradnja i osjećaj zajedničke odgovornosti za opće dobro,” poručio je kardinal novoizabranom predsjedniku i hrvatskoj javnosti, istovremeno pružajući ruku prvom čovjeku nakon dva desetljeća na čelu hrvatske države koji se ne deklarira kao vjernik.

Hrvatska javnost ne strepi mnogo od tog podatka, što je očito na temelju osvojenog postotka glasova. Iako je tih 60 posto glasova zapravo tek 30 i kusur posto ukupnog broja glasača, da je onima koji nisu izišli na izbore smetala činjenica da novi predsjednik možda neće biti vjernik, vjerojatno bi onda izišli na izbore.

Naravno, dio razloga za strahovanje dolazi i zbog toga što Josipović jest ili će biti pod priličnim pritiskom dijela krugova s ljevice, koji bi rado zaoštrili odnos države i hrvatske katoličke crkve te revidirali ugovore sa Svetom Stolicom. U svojim prvim javnim nastupima nakon izbora, on je istaknuo da nema takvih ambicija. A za razliku od Mesića, koji sasvim sigurno ne bi propustio priliku da uzvrati, odbio je komentirati i posve svježi uvodnik iz Glasa koncila u kojem se ponovno nepotrebno dižu tenzije. Ivan Miklenić u svojem uvodniku navodi da izbor Ive Josipovića ne predstavlja nikakav demokratski iskorak za Hrvatsku, već, možda ne naprotiv, ali svakako “potvrdu kontinuiteta političkog ozračja” u kojem je djelovao njegov prethodnik, te da to odgovara “određenim najmoćnijim političkim snagama”.

“Prigovaralo se da predsjednik Mesić zaoštrava odnose s crkvom. Kao što vidite ja ne započinjem nikakvu polemiku i na to nemam komentara,” odgovorio je na to Josipović, zauzevši odmah na početku dostojanstveni stav kakvog bi jedan predsjednik morao imati, za razliku od Mesića, koji sasvim sigurno ne bi propustio priliku da uzvrati. Josipović je, suprotno od Mesića, već prije davao pomirljive izjave da ga ne smetaju ni križevi u ustanovama ni vjeronauk, iako je pri tome obavezno uvijek isticao da u Hrvatskoj jednake slobode trebaju imati i pripadnici ostalih vjeroispovijesti. Josipović tako već na početku ipak pokazuje da ima mnogo više razlika između njega i Mesića nego što su to kriteriji za pomilovanja.

U Crkvi (pod tim ovdje podrazumijevam u prvom redu svećenički ustroj, a ne cjelokupnu vjersku zajednicu), dakako, ne bi bili toliko zabrinuti zbog stalnih isticanja ustavnih odrednica o sekularnoj državi koji stižu s ljevice, kad ne bi znali da su u nekim državama EU otišli još i mnogo dalje, pa čak i u nekim tako tradicionalno katoličkim zemljama kao što je Španjolska, te da će val prije ili kasnije zapljusnuti Hrvatsku, pa se tako i kardinal osjetio ponukanim spomenuti i neki pozitivan primjer potvrde tradicionalnih odnosa prema kršćanskim crkvama u EU.

Barem su dva glavna razloga zašto Crkva nije posve otvoreno stala na Bandićevu stranu. Prvi je što su je mnogi upozoravali da će pri tome Crkva svakako izgubiti. Drugi razlog je što zapravo nitko nije mogao staviti ruku u vatru da Josipovićeve riječi “ja sam svjetlo – ti si tama” zapravo nisu – poprilično blizu istini.

“Pred nama je integracija Republike Hrvatske u Europsku uniju, što pratimo s dobrohotnom pozornošću. Drago nam je da Lisabonski ugovor u 17. članku predviđa da će Europska unija s crkvama održavati otvoren, transparentan i redoviti dijalog. Dok se kao Crkva zauzimamo za prikladnije ostvarenje općeg dobra i same demokracije prema načelima socijalnog nauka Crkve, a napose solidarnosti, supsidijarnosti i pravednosti, želimo da Hrvatska u zauzimanju za svoju budućnost zna uvijek crpsti iz izvora vlastitoga kršćanskog identiteta,” podsjetio je Bozanić.

Konačno, Josipoviću je udijeljen i Božji blagoslov, odnosno Bozanić je pri tom zatražio posredništvo blaženog Alojzija Stepinca.

“Svjesni smo da ćete se u svojoj službi suočavati s odlukama koje će imati dalekosežne posljedice za život hrvatskih građana. Očekujemo pri tome promicanje etičkih i demokratskih načela te zaštitu čovjekova dostojanstva i nacionalnih interesa hrvatskog naroda. Stoga molitvom podupiremo državne poglavare da promiču mir i dobro svih ljudi. S tim mislima, poštovani gospodine Predsjedniče, zazivam na Vas i Vašu službu Božji blagoslov i zagovor blaženog Alojzija Stepinca, čije se 50. obljetnice svete smrti ove godine spominjemo.”

Blagoslovu uprkos, iako Crkva nije bila zauzela čvrst službeni stav, dio svećenika u drugom krugu predsjedničkih izbora otvoreno se stavio u službu kampanje Milana Bandića, i u svojim propovijedima sa oltara zagovarao njegovu političku opciju i vjerojatno će i dalje zauzimati sličan stav. No, ne znam zašto bi nekoga trebalo iznenađivati što je većini svećenika na mjestu predsjednika države prihvatljivija osoba koja je barem deklarativni vjernik. Iako osobno ne mislim da u ovom slučaju ima suštinske razlike. Uostalom, vjerovao ili ne, Bandić je uvijek bio spreman učiniti uslugu i nije stajao na putu. Dok je Mesić, vjerovao ili ne, uvijek bio spreman na osvetničku akciju.

Možda nije sad ni toliko čudno da neki ističu i nešto više od semantičkih razlika između pojmova agnostik i ateist. Agnostik, za razliku od često ratobornih ateista, ne niječe postojanje Boga, već naprotiv, “samo” kao kamen temeljac svoga odnosa prema svijetu neiskustvenog postavlja – sumnju, umjesto vjere. Dakle, Boga Možda ima, a Možda i ne.

Barem su dva glavna razloga zašto Crkva nije posve otvoreno stala na Bandićevu stranu. Prvi je što su je mnogi upozoravali da će pri tome Crkva svakako javno izgubiti, jer nakon onakvog rezultata u prvom krugu nije realno očekivati da će Bandić nadoknaditi razliku. Taj razlog post festum i nije se pokazao toliko relevantnim, jer su se mnogi ionako potrudili ishod ovih izbora interpretirati ne samo kao poraz desnice, za što itekako ima temelja, već i kao poraz Crkve, što je već poprilično nategnuto. Drugi razlog je što zapravo nitko nije mogao staviti ruku u vatru da Josipovićeve riječi “ja sam svjetlo – ti si tama” zapravo nisu – poprilično blizu istini.

Tako možda nije sad ni toliko čudno da neki ističu i nešto više od semantičkih razlika između pojmova agnostik i ateist. Fra Zvjezdan Linić, kao glas razuma (iako se i njemu omakla podrška Bandiću) tako sad naglašava da ta dva pojma nikako nisu isto. Doista i nisu. Agnostik, za razliku od često ratobornih ateista, ne niječe postojanje Boga, već naprotiv, “samo” kao kamen temeljac svoga odnosa prema svijetu neiskustvenog postavlja – sumnju, umjesto vjere. Dakle, Boga Možda ima, a Možda i ne. I svakako netko takav neće plaćati oglase na autobusima i tramvajima u sklopu kampanje kojom želi otrijezniti one zavedene “opijumom za mase”.

U idealnom svijetu tako bi Crkvi bilo lako razaznati ideološkog “neprijatelja”, no ono što je na papiru jasno, ne mora biti i u stvarnom životu. Valja ipak vjerovati da Ivo Josipović kad za sebe kaže da je agnostik, itekako zna na što misli, za razliku od mnogih drugih.

Nažalost, mnogima u Crkvi draži je jasan i nedvosmislen neprijatelj, nego onaj koji to Možda jest, a možda i nije.

Crkva strahuje da će umjesto njezinog nauka biti ustoličene nove kvazi-religije, koje neće biti rukovođene odnosom Čovjeka prema Stvoritelju, već utemeljene na matematičkoj vjerojatnosti održivosti Prirode, Tržišta i Kapitala, koji će biti ustoličeni kao novo Sveto trojstvo, a vrijednost čovjeka, njegove duše i svih pozitivnih sastavnica društva biti promatrani kao projekti i infrastruktura, čije je osnovno mjerilo njihova isplativost.

Naime, gledajući smjer kojim (s)kreće Bruxelles, sasvim je jasno da će se sve europske kršćanske crkve u 21. stoljeću naći pred možda najvećim iskušenjima u dvije tisuće godina povijesti. Sučena sa zastavom radikalne sekularizacije kojom se sve češće maše, Crkva se boji da će biti posve gurnuta u stranu i marginalizirana, u svijetu u kojem ne samo da je neće ništa pitati, već neće imati ni platformu na kojoj će moći izraziti svoje mišljenje, pa ni priliku dosegnuti do sve većeg broja onih koji ne dolaze na nedjeljnu misu. U 21. stoljeću vjerojatno više neće biti afričkih plemena koja treba evangelizirati, ali će u europskim gradovima biti nepregledne mase onih koji pored crkve žive, ali je uopće ne zamjećuju.

Crkva strahuje da će umjesto njezinog nauka biti ustoličene nove kvazi-religije, koje neće biti rukovođene odnosom Čovjeka prema Stvoritelju, već utemeljene na matematičkoj vjerojatnosti održivosti Prirode, Tržišta i Kapitala, koji će biti ustoličeni kao novo Sveto trojstvo, a vrijednost čovjeka, njegove duše i svih pozitivnih sastavnica društva biti promatrani kao projekti i infrastruktura, čija isplativost, ali i odluka o smislu postojanja prvo treba biti izmjerena količinom srebrnjaka koje treba na njih potrošiti te količinom zlatnika koje će tijekom svojeg životnog vijeka vratiti. Dakle, utočište u profitu, umjesto u vjeri.

Cijela ta priča, dakako, nema veze s osobnošću i uvjerenjima Ive Josipovića, no, njegova na prvi pogled ne pretjerano važna funkcija u razdoblju kad Hrvatska ulazi u Europsku uniju postaje sve zanimljivija, a Crkva u svojem poslanju, takva kakva je, iznutra trula koliko je trulo i društvo u kojem funkcionira, na takvom položaju može imati jakog saveznika, ali i oponenta.

Crkva, već fizički i moralno oslabljena, ne smije nasjesti na hipnotičke sugestije svojih stvarnih neprijatelja da je poraz Milana Bandića istovremeno i težak poraz Crkve, jer ništa nije dalje od istine.

Stoga bi joj bilo od interesa da od izbornog pobjednika na silu ne pravi neprijatelja, kad već on sam ne pokazuje nikakvog interesa ni želje to postati.

Komentiraj

Popunite niže tražene podatke ili kliknite na neku od ikona za prijavu:

WordPress.com Logo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš WordPress.com račun. Odjava /  Izmijeni )

Google photo

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Google račun. Odjava /  Izmijeni )

Twitter picture

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Twitter račun. Odjava /  Izmijeni )

Facebook slika

Ovaj komentar pišete koristeći vaš Facebook račun. Odjava /  Izmijeni )

Spajanje na %s