DAVID
Udruga građana za zaštitu ljudskih prava
Zagreb, Frana Folnegovića 1a
Zagreb, 13.listopada 2009.godine
Državno odvjetništvo Republike Hrvatske
Gajeva 30a, 10000 Zagreb
Predmet: Kaznena prijava
Protiv
Predsjednika Biskupske konferencije Hrvatske Marina Srakića
zbog osnovane sumnje u počinjenje više kaznenih djela opisanih u Kaznenom zakonu RH.
Sumnja u počinjenje kaznenih djela odnosi se na stjecanje velike protupravne imovinske dobiti nadbiskupija u RH kroz prijetnju (čl. 129. KZRH), prijevaru (čl. 224 KZRH) i samovlast (čl. 329. KZRH)
OBRAZLOŽENJE
Rimokatolička Crkva, odnosno Hrvatska biskupska konferencija, odnosno Predsjednik HBK Marin Srakić samovlasno u sastavu grupe pribavljaju pravo za koje smatraju da im pripada, a to je da se službeno nazivaju
Kršćanska, Kristova i Isusova Crkva, tj. službeno se nazivaju kršćanskim, Kristovim i Isusovim sljedbenicima.
Opisane institucije i odgovorni pojedinci nemaju nikakvih zakonskih prava, tj. ne posjeduju nikakve pravno-formalne dokaze niti punomoći nazivati se opisanim nazivima (izravna odgovornost po članku 329. KZRH) osim katoličkih, te na osnovu istih naziva, odnosno učenja za koje nemaju nikakve punomoći, pribavljati protuzakonitu imovinsku korist kroz Ugovore s Republikom Hrvatskom (čl. 224 KZRH).
Suprotnost crkvenog učenja i životna praksa Crkve, odnosno
prijavljenog i grupe kojoj pripada, u odnosu na život onoga na koga se pozivaju, Isusa iz Nazareta očit je dokaz prijavi.
Nadasve, odnosi se to na:
1. Gomilanje crkvene moći i bogatstva («dok su u narodu milijuni ljudi bez posla i pate u siromaštvu») bez pravnog osnova.
2. Zahtjeve kojima prisiljavaju državu da:
– milijunskim iznosima iz proračuna isplaćuje sredstva svih poreznih obveznika (a ne samo katolika!) iako već posjeduju golemo bogatstvo,
– vrši povrat imovine za koju nemaju uvijek valjane dokaze o pravičnom porijeklu.
Nadalje, zbog stoljetnih krivotvorenja kojima zloupotrebljavaju ime Isusa Krista, ogrješuju se o osobna ljudska prava ( krštenjem dojenčadi uvode u svoju instituciju bez mogućnosti da ga kao odrasli mogu poništiti i tako se osloboditi njihovoj pripadnosti) također nemaju pravo nositi ime kršćansko već samo katoličko ili luteransko, a i sama Crkva u Katoličkom katekizmu to potvrđuje:
Po katoličkom Katekizmu objavljenom na Internet stranicama Hrvatske biskupske konferencije http://www.hbk.hr/katekizam :
868 Crkva je katolička: naviješta cjelovitost vjere; u sebi nosi i pruža puninu sredstava spasenja; poslana je svim narodima; obraća se svim ljudima; obuhvaća sva vremena; “po samoj je naravi misionarska”.
II. Sakramenti Crkve
1118
Sakramenti jesu sakramenti “Crkve” u dvostrukom značenju: “po njoj” su i “za nju”. Jesu “po Crkvi” time što je ona sakrament djelovanja Krista koji u njoj djeluje zahvaljujući slanju Duha Svetoga; a jesu “za Crkvu” jer upravo “sakramenti čine Crkvu”, ukoliko, osobito u euharistiji, ljudima objavljuju i priopćuju otajstvo zajedništva trojedinoga Boga Ljubavi.
1121
Tri sakramenta: krštenje, potvrda i sveti red podjeljuju, osim milosti, sakramentalni biljeg ili “pečat” po kojemu kršćanin sudjeluje u Kristovu svećeništvu i pripada Crkvi prema različitim stanjima i službama. To suobličenje s Kristom i s Crkvom, ostvareno po Duhu, neizbrisivo je. U kršćaninu ostaje zauvijek kao pozitivno raspoloženje za milost, kao obećanje i jamstvo božanske zaštite i kao poziv na bogoštovlje i služenje Crkvi. Ti se sakramenti stoga ne mogu ponoviti.
Dakle, Crkva je Katolička, a ne krščanska. Krščanima se ne trebaju zvati prelati (biskupi,svećenstvo, kardinali) iako se sada isključivo oni tako zovu.
Sakramenti čine Crkvu, drugi se prisiljavaju da prime sakramente a da nemaju ništa s time i nemaju nikakva prava osim da plaćaju prijevaru – kršćanin a ne katolik pripada Crkvi. Isključivi pripadnici Crkve su svećenstvo, kardinali, biskupi – prelati!
Nadbiskupija riječka u pisanom dokumentu (dostavlja se u privitku prijave) konstatira da ne postoji upis u Crkvu, pa slijedom toga ne može postojati niti ispis. Ovo potvrđuje i Republika Hrvatska kroz dopis Državnog odvjetništva (dostavlja se u privitku prijave).
To znači da sakramenti po kojima smo upisani u crkvene knjige nisu znak pripadnosti Crkvi, te sukladno tome HBK, odnosno Predsjednik kao odgovorna osoba po KZRH, učenje koje prenose koriste samo za ostvarenje vlastitih ciljeva (jer nemaju nikakvih sljedbenika, odnosno pripadnika pravno-formalne naravi), a to su stjecanje protupravne imovinske koristi kroz Ugovore s RH, širenje lažnog naučavanja i vršenje prijevare (prikupljanje novaca od građana i naučavanje istih kojima u crkvama propovijedaju nešto što pravno-formalno niti sami ne priznaju).
Zakon o potvrđivanju Ugovora između Svete Stolice i RH kazuje kako su mjerodavne vlasti Katoličke Crkve i Republike Hrvatske pri određivanju novčanog iznosa (koji se iz proračuna isplaćuje Crkvi) imali su na umu postotak građana Republike Hrvatske koji se izjašnjavaju katolicima.
Ugovor između Svete Stolice i Republike Hrvatske o suradnji na području odgoja i kulture uzima na znanje da većina građana Republike Hrvatske pripada Katoličkoj Crkvi, a Ugovor o pravnim pitanjima uzima kao pretpostavku „svjesni da većina građana Republike Hrvatske pripada Katoličkoj Crkvi“, što je apsolutno nedokažljivo i netočno jer nitko po tvrdnjama same Crkve ne pripada toj istoj Crkvi.
A, budući da ne pripadamo Crkvi, nema spasenja:
Katolički katekizam
“IZVAN CRKVE NEMA SPASENJA”
846 Kako valja shvatiti tu tvrdnju koju su često opetovali crkveni Oci? Iskazana pozitivno, znači da svako spasenje dolazi od Krista-Glave po Crkvi koja je njegovo Tijelo: Oslanjajući se na Sveto pismo i Predaju, Sveti sabor uči da je ta putujuća Crkva potrebna za spasenje. Jedino je naime Krist Posrednik i put spasenja, prisutan među nama u svome tijelu, koje je Crkva; a naglašavajući izričito potrebu vjere i krštenja, on je potvrdio i potrebu Crkve, u koju ljudi ulaze po krštenju kao kroz vrata. Zato se ne bi mogli spasiti oni ljudi koji, iako im nije nepoznato da je od Boga po Isusu Kristu Katolička Crkva ustanovljena kao potrebna, ipak ne bi htjeli u nju ili uči ili pak u njoj ostati.
Svakome koji ne slijedi njihovo učenje prijete (čl. 129 KZRH) vječnim prokletstvom, odnosno, paklom! Samo unutar Crkve je po opisanome spasenje, ali spasiti se mogu samo biskupi, kardinali, svećenstvo.. za taj spas prijetnjom se iznuđuju sredstva poreznih obveznika koji su izvan te iste Crkve.
Stoga je Krščanin, dokumentirano, po svemu opisanome, samo osobna stvar pojedinca koji želi živjeti po izvornom učenju Isusa Krista, ali bez UČENJA I PRIPADNOSTI KATOLIČKOJ CRKVI koja ionako po dokumentima pripada samo svećenstvu i prelatima, pa bi oni trbali živjeti samo od vlastita rada na temeljima svojega vlastita učenja. Ostali su van Crkve i ne trebaju participirati u njezinom financiranju niti imaju bilo kakve obveze slijedom nepostojanja članstva u toj istoj RIMOKATOLIČKOJ CRKVI.
Zaključak: Ne postoji upis u Crkvu, ali je 87% građana katolika i pripada Katoličkoj Crkvi? Ovaj postotak nije točan jer može obuhvatiti samo svećennstvo i prelate ( nadbiskupe, biskupe, kardinale) a oni se ne trebaju financirati iz proračuna jer služe samo sebi i svojoj KATOLIČKOJ CRKVI. Ako ne postoji upis u Crkvu, nema niti pripadništva Crkvi, te stoga Crkva ne može primate novčana sredstva po osnovama Ugovora s Republikom Hrvatskom za nepostojeće katolike. Ovime se izravno stvara temelj za kaznenu odgovornost po članku 224. KZRH.
CRKVA NE PRIZNAJE KATOLIKE VJERNIKE KAO ČLANOVE I PRIPADNIKE CRKVE – KATOLICI NISU PRIPADNICI SVOJE RIMOKATOLIČKE CRKVE,
UGOVORI SVETA STOLICA-REPUBLIKA HRVATSKA SLIJEDOM OPISANOG SU NIŠTAVNI.
CRKVA TREBA VRATITI TRI MILIJARDE KUNA NEZAKONITO PRIMLJENIH SREDSTAVA IZ DRŽAVNOG PRORAČUNA, što je kao kažnjivo djelo opisano u KZ čl. 224.
Predsjednik Udruge
Boris Stanojević
Privici: Pismo nadbiskupije kršteniku
Pismo DO oštećeniku
